Miroslav Volf, ‘Allah: kršćanski odgovor’

U riječkoj izdavačkoj kući Ex libris nedavno je svjetlo dana ugledala nova knjiga poznatog teologa Miroslava Volfa ‘Allah: kršćanski odgovor’. Donosimo autorov Predgovor.

Misao o pisanju ove knjige začeta je nakon terorističkih napada na Tornjeve blizance i tijekom rata u Iraku. Pripremao sam se za pisanje ne samo proučavajući primarnu i sekundarnu literaturu već i sudjelujući u mnogim muslimansko-kršćanskim susretima narednih godina (nadasve u seminarima canterburyjskoga nadbiskupa «Izgradnja mostova» i po inicijativi princa Gāzi bin Muhammeda «Zajednička riječ»). Pisao sam je u Guilfordu u Connecticutu i u Hrvatskoj, na trijemu moje kuće na otoku Ugljanu. Raduje me što će čitatelji iz regije u kojoj sam rođen i odrastao moći čitati Allaha u hrvatskome prijevodu.

Svoje zanimanje za islam mogu smjestiti u rano djetinjstvo. Iako je moj otac većinu svojega života radio kao pentekostalni pastor, na početku je izučavao zanat slastičara te je u Sisku i Osijeku radio za i s muslimanima. Pripovijedao mi je priče o njima, i to uglavnom o njihovom zavidnom moralnom integritetu. Sjećam se njegovih riječi: «Najbolji čovjek za kojega sam radio bio je musliman.» No, u mome iskustvu postoji i druga strana islama. Rođen sam u Osijeku, u dijelu grada koji je nekoć bila tvrđava, izgrađena nakon Bečkoga rata 1683. godine, kako bi štitila sjeverno područje od novih napada muslimanskih Turaka; kao dijete, igrao sam se na petrovaradinskoj tvrđavi – s njezinim čarobnim zavojitim obrambenim jarcima, debelim zidovima i podzemnim tunelima – koja je sagrađena otprilike u isto vrijeme i s istom svrhom. Odrastajući u Slavoniji i Vojvodini, bio sam svjestan islama i njegova dvojakoga nasljeđa – moralnih dostignuća i vojnih osvajanja. Međutim, za mene je islam bilo nešto što je pripadalo prošlosti, a ne živa stvarnost današnjega vremena ili sila s kojom treba računati u budućnosti. Nisam bio usamljen u micanju islama na sigurnu razdaljinu minulih stoljeća; rijetko je tko, pa čak i stručnjaci, očekivao njegov povratak na svjetsku pozornicu.

Bez obzira na prevladavajući sekularizam u Europi, pouzdane globalne procjene govore nam da svijet kao cjelina postaje sve religiozniji. Religije rastu i u apsolutnom i u relativnom smislu te stječu smisao za društvenu odgovornost i političko djelovanje. Nakon kršćanstva, islam sa svojih 1,7 milijardu vrlo predanih sljedbenika najbrojnija je i najživlja religija današnjice. To je drugi razlog mojega bavljenja islamom. Kao kršćanskoga teologa zanima me istraživanje načina na koji se vjera križa s ljudskim življenim zbiljnostima, s kulturalnim, ekonomskim i političkim dimenzijama njihova života. Prije otprilike 50 godina, teolozi koji su dijelili interese koje ja danas imam morali su se uhvatiti u koštac s raznim oblicima sekularizma. Mi to moramo činiti i danas. Bez obzira na živost religija, na Zapadu i na području zapadnoga kulturalnoga utjecaja, živimo u sekularnom dobu, hodamo po vrhu planine na kojemu nas otpuhuju i sekularni i religijski vjetrovi, kako to kaže metafora Charlesa Taylora. Međutim, druge religije predstavljaju silu s kojom se moramo suočiti – htjeli mi to ili ne. Danas je kršćanski teolog ne može zanemariti. Za mene je poslanik Muhamed postao partner u razgovoru na isti način kao, na primjer, i filozof Nietzsche.

Ova knjiga predstavlja promišljanje o onome što bi prije mogli nazvati «društvenom teologijom» nego «dogmatskom teologijom». Njezina je tema uloga religijskih uvjerenja o najvišoj zbilji u zajedničkom životu kršćana i muslimana u pluralističkim društvima. Naravno, nije moguće baviti se društvenom teologijom bez istovremenoga rada na dogmatskoj teologiji. Razlog tomu je jednostavan: nije moguće analizirati ulogu religijskih uvjerenja o najvišoj zbilji bez artikuliranja samih tih uvjerenja. U knjizi branim sljedeće osnovne tvrdnje:

– kako bi živjeli u istome političkom prostoru, muslimanima i kršćanima je potreban preklapajući skup moralnih uvjerenja;

– najvažnija moralna uvjerenja kršćana i muslimana ukorijenjena su u njihovim poimanjima Boga;

– muslimanska i kršćanska poimanja Boga nisu ista, ali su dovoljno slična kako bi opravdala tvrdnju da oni štuju istoga Boga (pod pretpostavkom da su vjerni svojim normativnim tradicijama);

– kršćani i muslimani mogu mirno živjeti u zajedničkom političkom prostoru i naći kompromisna rjesenja koja poštuju različitost kroz uobičajene političke procese ispunjenim napetostima, bez izdaje svojih vjerskih identiteta.

Naslovnica hrvatskog izdanja
Naravno, posjedovanje zajedničkih moralnih uvjerenja nije dovoljno za miran suživot u pluralističkim društvima. Mora se provoditi vladavina zakona, političke institucije ne smiju iskazivati naklonost jednoj skupini nauštrb druge, ekonomski poredak mora biti pravedan itd. No, preklapajuća moralna uvjerenja su neizostavna. U ovoj knjizi tvrdim da muslimani i kršćani, pripadnici dviju religija čiji su odnosi danas obilježeni visokim stupnjem napetosti, posjeduju takva preklapajuća moralna uvjerenja da se može govoriti o uvjerenjima ukorijenjenim u njihovu štovanju zajedničkoga, iako dijelom drugačije shvaćenoga Boga. Nadam se da će ovaj prijevod Allaha pružiti teološki i moralni temelj za organiziranje kulturnoga i političkoga prostora na taj način koji će omogućiti suradnički suživot kršćana i muslimana – ne samo u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, već i u Srbiji, na Kosovu i u Makedoniji.

Po meni, Allah predstavlja doprinos koji će, nadam se, postati neprekidnim dijalogom. Još uvijek čekam sličan doprinos muslimanskoga stručnjaka, možda pod naslovom Bog Isusa Krista: muslimanski odgovor. U svojemu pronicljivom pogovoru profesor Adnan Silajdžić pružio je neke važne elemente takvoga doprinosa. Oni predstavljaju početak ozbiljnoga i obuhvatnoga razgovora i na tome sam mu iznimno zahvalan. Naravno, predgovor nije mjesto ulaženja u taj razgovor, no moram razjasniti jedno pogrešno razumijevanje, posebno stoga što bi neki kršćani mogli iščitati moj tekst na način na koji to čini profesor Silajdžić. To pogrešno razumijevanje odnosi se na pitanje na koji se način moj argument o Trojstvu odnosi prema kristološkoj dogmi. U knjizi tvrdim da je kršćanski trinitarijanizam sukladan s naglašavanjem radikalnog Božjega jedinstva. Silajdžić vjeruje kako me ova tvrdnja smješta među one kršćanske teologe koji, poput Johna Hicka i Hansa Künga, «pristupaju nekoj vrsti filozofijsko-teologijske re/definicije kristološke dogme». No, to ovdje nije slučaj. Prihvaćam kristološku dogmu i vjerujem da je Isus Krist Božja samoobjava. U temelju moga stava počiva uvjerenje da su trinitarne i kristološke dogme, iako vrlo usko povezane, na vrlo specificiran način razdvojive. Potvrda božanstva Isusa Krista pretpostavlja trinitarnu narav Boga; to dvoje je povezano. Trinitarna narav Boga ne povlači nužno za sobom potvrdu Kristova božanstva; stoga je to dvoje također odvojivo. Odvojivost trinitarne i kristoloske dogme posve je očita iz činjenice da, prema kršćanskoj teologiji, Bog jest vječno trojedin, no Riječ se utjelovila u vremenu i to je učinila na kontigentan, a ne na nužan način. Zbog toga, samo u poretku spoznaje (ordo cognoscendi) Trojstvo pretpostavlja Kristovo božanstvo; spoznajemo da je Bog trojedin jedino iz činjenice da je Bog bio u Kristu. Međutim, u poretku bitka (ordo essendi), Kristovo božanstvo pretpostavlja Trojstvo; Bog se mogao (ali nije morao!) utjeloviti u Isusu Kristu zbog Božje trojedine naravi. Ovime želim reći kako je moguće da se muslimani i kršćani slože oko Božjega jedinstva i trojedinstva a da se zbog toga ne moraju složiti oko božanstva Isusa Krista.

Kako profesoru Silajdžiću tako se moram zahvaliti i svojoj vještoj prevoditeljici Dragani Divković; prijevod je zahtjevan posao, za koji je potrebno vrijeme, a taj je posao ona napravila s velikom pažnjom. Konačno, duboko sam zahvalan svojemu prijatelju i izdavaču Zoranu Grozdanovu: on je uložio ogroman napor i energiju kako bi osigurao da se ova knjiga pridruži drugima u prijevodima mojih Izabranih djela.

Miroslav Volf
Guilford, svibanj 2015.

Prometej.ba