Kultura

Dogodilo se na današnji dan – 13. juni

13. juni (lipanj) (13.6.) je 164. dan godine po gregorijanskom kalendaru (165. u prestupnoj godini). Do kraja godine ima još 201 dan.

Događaji

1930. – U gradu Siatista u Grčkoj, poginulo je 30 osoba od krupnog grada koji je padao.
1933. – Instalirana je prva cijev s natrijumskom parom u Njujorku.
1970. – Album Bitlsa – “Let It Be” – dolazi na prvo mesto top-lista i tu se zadržava naredne četiri nedjelje.
1982. – Nakon smrti kralja Khalida, na prijestolje Saudijske Arabije dolazi kralj Fahd.
1989. – Ekipa Detroita pobijedila je L.A. Lejkerse i osvojila NBA šampionat.
1999. – Britanski vojnici su dvaput pokušali da prođu kroz blokadu prema prištinskom aerodromu, nesuđenom sjedištu glavnog štaba Kfora, ali su ih ruske trupe otjerale, postupivši kao i prethodnog dana, kada su osujetile istovjetnu namjeru francuskih vojnika.

Rođeni

823 – Karlo II Ćelavi – francuski kralj
1615 – Inocencije XII, rimski papa 1691 – 1700

1805 – Antun Mažuranić (Novi Vinodolski, 13. lipnja 1805. – Zagreb, 18. prosinca 1888.), hrvatski filolog.
Životopis
Bio je sudionik narodnog preporoda i jedan od osnivača Matice ilirske. Uređivao je “Danicu ilirsku”. Djelovao je kao gramatičar i leksikograf. Kritički je izdao glagoljski “Vinodolski zakon”, gdje je opisao vinodolsku čakavštinu i potavio temelje znanstvenoj hrvatskoj dijalektologiji. Prvi je upozorio na važnost hrvatskog naglasnog sustava za slavensku akcentologiju. Pregledao je Drobničev rukopisni rječnik, doradio ga i dopunio talijanskim značenjem riječi.

1831 – James Clerk Maxwell, škotski fizičar
1866 – Aby Warburg, njemački historičar umjetnosti

1873 – Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.), hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac.
Matoš je rođen u Srijemu u Tovarniku, u petak trinaestoga. Po porodu babica je rekla Matoševoj majci “Ovaj vaš mali bit će veliki čovjek, njegovo ime će se mnogo spominjati, ali – mnogo će i trpjeti”. U drugoj godini života seli se s roditeljima u Zagreb, pa je znao reći da je: “Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrebčanin odgojem”. Do sedmoga razreda gimnazije bio je učenik gornjogradske gimnazije, sedmi razred polazio je dva puta, ocjenu nije dovoljan osim iz fizike i propedeutike dobio je i iz hrvatskog jezika[3] kod profesora Ivana Broza. Pokušaj studiranja na Vojnomu veterinarskom fakultetu u Beču svršio je neuspjehom, izgubio je stipendiju zbog nepoloženog kolokvija.[6] Godine 1893. odlazi u vojsku, ali slijedeće 1894. dezertira, pa iz Hrvatske tj. Austrije bježi u Srbiju, najprije u Šabac, a zatim u Beograd.
Matoš je središnja ličnost hrvatske moderne, te radikalne inovacije hrvatske književnosti koja se ubrzano evropeizirala i modernizirala, apsorbiravši savremena strujanja od simbolizma, modernizma, impresionizma i ostalih pokreta, s oslonom na francusku književnu kulturu od Baudelairea do Mallarmea, Barresa i Huysmansa. Esteticizam i umjetničke norme su postali primarnim kriterijem vrjednovanja, dok je nacionalni i društveni angažman, dotle praktični jedini credo, ostao uklopljen u cjelovitiju vizuru zadaće hrvatskih pisaca.
U književnost je ušao 1892. pripovijetkom Moć savjesti, koja naznačuje početak perioda moderne. U nekoliko navrata pisao je o svom poimanju poetike proznog stvaralaštva te o svojim literarnim uzorima. “… Od novelista najviše volim genij Poeov, zatim superiornu, konciznu točnost Merimeeovu i prirodnost Maupassantove satire, izjavljuje on u jednome pismu prijatelju Milanu Ogrizoviću.[citat potreban] Težnju da se nigdje ne ponavlja, da ne zapadne u manirizam, uspio je ostvariti u većem dijelu svojih pripovijedaka sakupljenih u tri zbirke i izdanih redom: Iverje, 1899; Novo iverje, 1900; Umorne priče, 1909. godine.
S obzirom na Matoševu stvaralačku tehniku, metode i stilske postupke u ostvarivanju fabula pripovijedaka, a prije svega s obzirom na tematske interese i ostvarenja, poznata je već standardna podjela njegovog pripovjedačkog opusa na dva temeljna tematska kruga:
– jedan s tematikom iz domaće zagrebačko-zagorske sredine i stvarnim junacima što ih je sretao u životu,
– te drugi s novelama bizarnog sadržaja s dominacijom čudaka, tipova posve individualnoga karaktera.
Zajednički nazivnik jednoga i drugoga kruga naglašena je lirska nota i prisutnost ljubavnih motiva. Novele jednog i drugog kruga nastajale su paralelno, istodobno, što govori da nije riječ o nekom posebnom evoluiranju Matoša pripovjedača, nego o njegovim pokušajima da na različitim temama ostvaruje i iskušava različite, kako je on to znao reći, “stilske studije”.

1881 – Luis Veber, prva žena režiser
1888 – Fernando Pessoa, portugalski pjesnik i književnik
1897 – Paavo Nurmi, finski atletičar
1899 – Carlos Chavez Ramirez, meksički kompozitor
1905 – František Bartoš, češki kompozitor
1935 – Christo, američki umjetnik
1940 – Gojko Mitić, jugoslavenski glumac
1941 – Esther Ofarim, izraelska glumica i pjevačica
1980 – Sarah Connor, njemačka pjevačica

Umrli

323 p.n.e. – (na slici) Aleksandar Veliki ili Aleksandar III ili Aleksandar Makedonski (Pella, 22. juni, 356 p.n.e. – Babilon, 13. juni, 323 p.n.e.), makedonski kralj. Vladao je 336 p.n.e. – 323 p.n.e., član vladarske dinastije Argead. Kao zapovjednik udružene vojske Makedonije i Grčke osvojio je veliko Perzijsko carstvo, Egipat te sa vojskom došao do Indije. Nakon njegove smrti u 33.godini njegovo veliko carstvo se raspalo u ratovima njegovih vojskovođa koji se zovu dijadosi.
Aleksandarovi roditelji su bili makedonski kralj Filip II Makedonski i epirska princeza Olimpija. U mladosti mu je učitelj bio čuveni grčki filozof Aristotel. Aristotel je napustio kraljevski dvor 340 p.n.e. i od tada Aleksandar učestvuje u državnim poslovima. U bici kod Heroneje, 338 p.n.e., gdje je Filip II pobijedio udružene Atenu i Tebu, Aleksandar je zapovjednik lijevog krila.
Kada se Filip rastao od Olimpijade i ponovo oženio drugom ženom, Aleksandar se s ocem žestoko posvađao. Isprva je Aleksandar otišao sa majkom u Epir. Ipak, ubrzo se vratio u Makedoniju i pomirio s ocem. Filipa je 336 p.n.e. ubio njegov sluga Pausinas. Budući da je i on odmah ubijen, pozadina ubistva nikad nije riješena. Postoje pretpostavke da je njegova žena Olimpija isplanirala ubistvo nakon čega ju je Aleksandar žestoko napao zbog sažaljenja prema ocu. No, ona ga je uvjeravala da je to učinjeno za njegovo dobro kako bi on došao na vlast i postao carem tog golemog carstva. Aleksandar se odmah uz podršku vojske, bez veće opozicije, proglasio kraljem. U to vrijeme Makedonija je imala veliku vojnu premoć nad Grčkom pa se moglo krenuti na veliki vojni pohod na Perziju.
Aleksandar je najprije došao u Korint, gdje su ga izaslanici svih grčkih gradova, osim Sparte, imenovali vrhovnim vojnim zapovjednikom u pohodu na Perziju. Taj pohod je planirao prije smrti i Filip II. Aleksandar je otišao na sjever i porazio plemena Tribali i Iliri. U Grčkoj su se međutim, počele širiti glasine o njegovoj smrti pa se grad Teba spremao na ustanak. Aleksandar je munjevito stigao pred Tebu i zahtijevao da se grad preda. Kada su ga odbili, zauzeo je grad silom. Nekoliko hiljada Tebanaca su okrutno ubijeni, a svi preživjeli stanovnici prodani su u roblje. Cijeli grad je, osim hramova, razrušen a svaki kamen u gradu preokrenut. Nakon toga ostali gradovi u Grčkoj su se pokorili.
334 p.n.e. Aleksandar je napokon krenuo na pohod na Perziju. Upravu Makedonije povjerio je Antipateru. Antipater je, da održi mir u Grčkoj, raspolagao vojskom od 13.000 ljudi. Vojska kojom je zapovijedao Aleksandar brojala je oko 30.000 pješaka i 5000 konjanika: oko 15.000 Makedonaca, 7.000 vojnika iz grčkih gradova, te plaćenike. Drugi po rangu u makedonskoj vojsci bio je iskusni vojskovođa Parmenion. Perzijsko carstvo je bilo u velikoj krizi. Lokalni satrapi su u gradovima i pokrajinama vladali praktički samostalno. Zbog toga Perzijanci nisu imali veliku kopnenu vojsku, već tek mornaricu. Prvi sudar sa perzijskom vojskom bila je bitka kod Granika, 334 p.n.e..
Makedonska falanga pokazala se superiorna Perzijancima i Aleksandar je ostvario potpunu pobjedu.
Zarobljenici su poslani u Grčku svezani u lancima. Mnogi gradovi u Maloj Aziji otvorili su Aleksandru vrata i dočekali ga kao spasitelja. Oni koji su pružali otpor bili su zauzeti silom i surovo kažnjeni. U osvojenim gradovima Aleksandar je zbacivao tirane i uspostavljao demokratska uređenja, čime se osigurao od eventualnih pobuna. Aleksandar je odbijao voditi pomorsku bitku s Perzijancima, već je krenuo na osvajanje pomorskih gradova, suzivši tako prostor perzijskoj floti. Prilikom ulaska u grad Gordion, Aleksandar je mačem presjekao čuveni Gordijski čvor. Prema legendi onaj koji razriješi ovaj zamršen čvor vladat će svijetom. Presijecanjem čvora, Aleksandar je ispunio proročanstvo. Darije III, perzijski kralj, poražen je i u drugoj bici kod Isa, 333 p.n.e.. Darije je pobjegao, ali je njegova porodica zarobljena. Odbivši sve Darijeve ponude za pregovore, Aleksandar nastavlja vojni pohod. 332 p.n.e. bez otpora ulazi u Egipat, gdje su ga slavili kao oslobodioca, dok su mu egipatski svećenici ukazali „božanske počasti“. U Egiptu je osnovao grad Aleksandrija, 331 p.n.e.. mnogi od njih su se zvali „Aleksandrija“. Kroz cijeli svoj pohod Aleksandar je osnovao nekoliko desetaka gradova, većinom iz vojnih razloga, te je tako postao najvažniji kulturni, naučni i trgovački grad tog doba. Poznata Aleksandrijska biblioteka sadržavala je 700.000 svitaka pergamenta, što odgovara sadržaju od 100.000 knjiga. U međuvremenu, Antipater je u Grčkoj porazio spartanskog kralja Agisa III u bici kod Megalopolisa, 331 p.n.e., pa je pohod mogao biti mirno nastavljen.
Teško pristupačan i okružen morem grad Tir se odbijao predati. Opsada Tira trajala je sedam mjeseci, ali je grad zauzet 332 p.n.e. Nakon zauzimanja, oko 10.000 ljudi je masakrirano, a svi preostali, njih oko 30.000, prodani su kao robovi. Krenuvši dalje na istok, Aleksandar je porazio Darija III. u bici kod Gaugamele i zauzeo Perzepolis, 331 p.n.e.. Kada se Darije htio predati ubio ga je njegov sluga Bes i proglasio se njegovim nasljednikom kao Artakserko IV. Krenuvši u potjeru za Besom Aleksandrova vojska je došla do Kabula, a u proljeće 329.p.n.e. prešla je 3.000 metara visok prijevoj preko planinskog masiva Hindukuša i spustila se u dolinu rijeke Amu-Darja, gdje je Aleksandar ubio perzijskog vojskovođu Besa i u cijelosti pokorio Perzijsko carstvo. Aleksandar se proglasio nasljednikom Perzijskog carstva i Babilon proglasio glavnim gradom svog imperija.
327 p.n.e. Aleksandar je krenuo na novi vojni pohod dalje na istok, i došao do gornjeg toka rijeke Ind. Ustanovili su da je rijeka puna krokodila za koje se tada vjerovalo da ih ima isključivo u Nilu. Došao je do zaključka da je Ind izvorište Nila i naredio admiralu Nearhu da izgradi flotu brodova kako bi mogao vojsku vratiti natrag u Egipat ploveći niz Ind do Nila. Premda je ukupan broj ljudi iznosio više od 100.000, to je uključivalo i žene, djecu, zabavljače i drugo. Vojna sila je bila oko 40.000 vojnika. Istočne dijelove Perzije osvojio je bez većeg otpora. Indijski vladar Por dočekao ga je kod rijeke Hidasp sa velikom vojskom koja je uključivala i 200 ratnih slonova. Bitka kod Hidaspa, 326 p.n.e., bila je krvava. Slonovi su nabijali Makedonce kljovama dok su Makedonci slonove tjerali bakljama. U metežu koji je nastao, slonovi su gazili i jedne i druge. Aleksandar je ipak pobijedio i zarobio Pora, kojeg je zatim oslobodio i prepustio mu civilnu upravu zemlje. Koliko je daleko na istok dospio, nije poznato. Kada je Aleksandar namjeravao ići dalje na istok do kraja svijeta vojska je počela pokazivati znakove pobune. Surova klima i tropske kiše smanjile su moral i Aleksandar je pristao na povratak u Babilon. Prema legendi, kada su vojnici odbili slijediti ga i odbacili oružje, Aleksandar se zatvorio u svoj šator i počeo plakati. 323 p.n.e. Aleksandar je planirao vojni pohod na sjever Afrike. Vojska je već bila spremna, ali je Aleksandar iznenada umro, 13. juna u Babilonu, gradu kojeg je namjeravao proglasiti prijestolnicom svog golemog carstva
Aleksandar je umro 13. juna u 33. godini života. Obično se navodi da je uzrok smrti groznica (malarija) ili neka nepoznata bolest. Ima i indikacije da radi se o otrovu.
Nakon njegove smrti njegova žena mu rađa sina koji je vrlo mlad ubijen (u borbama za prijestolje) zajedno sa svojom majkom Roksanom. Aleksandrova smrt nije tačno utvrđena jer je velika mogućnost da je jednostavno bio otrovan. Imao je mnogo protivnika, a i vojsci je bilo dosta ratovanja.
U bici uvijek je bio u prvom redu zajedno sa pješacima i predvodio ih. Njegovi vojnici su u njemu vidjeli boga. Kada se vratio iz Indije zatražio je da ga se proglasi Bogom, a u njegovom prisustvu se moralo klečati na koljenima.
Buran mu je bio i privatni život. Ženio se dva puta i imao brojne ljubavnice. Postoje i informacije o homoseksualnim sklonostima (Varia Historia,12.7). Takvi su bili normalno u tom periodu, ali to ne znači homoseksualni identitet po današnjom uzoru. Prva žena, baktrijska princeza Roksana rodila je nakon njegove smrti Aleksandra IV. Makedonskog. Druga žena mu je bila Stateira, kćer Darija III. Sa svojom ljubavnicom Barsinom imao je sina Herakla. Svi su oni ubijeni u borbama nakon njegove smrti.

1965 – Martin Buber, jevreski filozof
1986 – Benny Goodman, klarinest, džez muzičar

Wikipedia

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close