Proslavljeni golman hrvatske reprezentacije za SportSport.ba
Bh. sportisti već godinama su rezervat talenata za druge države. Nastupajući pod zastavama drugih zemalja obično ih prepoznajemo samo po imenima i prezimenima, naši su, iako drugima donose radost.
Jedan od najuspješnijih sportista rođenih u BiH koji su svjetsku slavu stekli igrajući za ‘susjede’ svakako je Mirko Alilović. Reprezentativnu karijeru golman Pick Szegeda je počeo upravo u našoj zemlji, još kao mladić, sa svega 17 godina, debitovao je na golu BiH u eri Abasa Arslanagića, no nakon što mu je u međuvremenu stigao ‘signal’ iz Hrvatske odlučio je napraviti trogodišnju pauzu i priključiti se popularnim Kaubojima. U dresu je Hrvatske osvojio sedam medalja, uključujući i bronzu 2012. na Olimpijskim igrama u Londonu, na što danas gleda kao krunu karijere.
Zbog svoje odluke Alilović nije zažalio, postupio je srcem, iako je u Hrvatskoj uvijek bio dežurni krivac za svaki poraz.
“Svugdje me cijene više osim u mojoj Hrvatskoj”, kazao nam je Alilović tokom razgovora u kojem se, između ostalog, dotakao još karijere, minulog Svjetskog prvenstva, pa i rodne BiH.
Napunili ste 33. godine. Jeste li se zasitili rukometa ili vas je pomalo i strah dana kada ćete morati završiti karijeru?
“Teško je o tome govoriti. Ima dana kada je sve dobro, uživaš u rukometu i onda mi je mirovina u skroz drugom planu, a onda dođe taj tamni oblak, razočarenja i samo se pitam kada će više završiti karijera. Zavisi od perioda do perioda. Uoči svake sezone imam veliku motivaciju, to je možda i najbitnijeg kod sportiste, tako da sve dok je tu, neka me još…”, rekao je Mirko Alilović u intervjuu za SportSport.ba.
Kako danas gledate na sva ta brojna dostignuća koja ste ostvarili?
“Da sam kao klinac mogao napisati kakvu karijeru želim imati, možda ne bi uopšte bila ovakva. Stvarno mogu da budem zadovoljan s onim što sam ostvario u dosadašnjoj karijeri, zbog svih tih prekrasnih trenutaka koje sam doživio sa reprezentacijom, klubovima, a jako je bitno i da nije bilo nekih većih povreda. Postoje naravno i stvari koje bih promijenio. Recimo, to što sam otišao u Celje nije bila baš najbolja opcija, jer sam imao i puno bolje ponude, ali da se nije dogodilo to možda me put u budućnosti ne bi odveo u Veszprem, Pick Szeged. Svako zlo za neko dobro.”
Šta biste posebno izdvojili iz karijere?
“Hmm… Bilo je dosta lijepih trenutaka, ali ako već moram nešto, to bi bile Olimpijske igre u Londonu. Mnoge sportiste iz pojedinačnih sportova rade godinama na tome da barem sudjeluju na jednom takvom takmičenju, a ja se danas mogu pohvaliti da sam nositelj brončane medalje. Ponosan sam.”
Sa Hrvatskom ste uzeli mnoštvo medalja, branili neke jako dobre utakmice, ali, čini se, da Vas nisu najozbiljnije doživljavali.
“Meni je to jasno, svugdje me cijene više nego u Hrvatskoj. I u Mađarskoj, Njemačkoj, Francuskoj… To je u jednu ruku i žalosno, ali ja sam čist pred sobom. Kad sam bio na terenu uvijek sam davao 100 posto za Hrvatsku i mogu ponosno i uzdignute glave biti van svega toga. Ambicija glede reprezentacije više uopšte nemam, jedanaest godina sam bio tu, a u međuvremenu mi se proširila porodica i potrebniji sam njima nego da slobodno vrijeme trošim na stvari koje mi donose više zla nego dobrog.”
Često ste bili na snažnom udaru javnosti.
“Da, baš tako. U Poljskoj su me na turniru proglasili najgorim golmanom u Evropi, iako sam imao sezonu iz snova iza sebe. Javnost kritikuje i kad je dobro, a gdje neće kad je loše. Najgore je kada vas kritikuju oni koji rukomet prate 15 dana u godini. Sve to dovede do situacije da se sam pitam da li vrijedim ili ne, ono što radim 15 godina u inostranstvu svugdje cijene, osim u mojoj domovini. Još sam imao i tu situaciju s razbijenim staklima na kući punice, meni to ne treba u životu i zbog svega toga sam odlučio da se povučem. Nije to bilo fer, korektno prema meni. Ali, sve u svemu, nosim lijepe uspomene. Nekad je bilo bolje, nekad lošije, međutim uvijek sam davao sve što sam mogao.”
Kako gledate na nedavni nastup Hrvatske na Svjetskom prvenstvu?
“Moja generacija kada je bila druga ili treća, to se gledalo kao katastrofa, kao da smo deseti… Sada je Hrvatska završila na šestom mjestu i to je okej… Ne znam kako bi ocjenio ovaj rezultat, više nisam u reprezentaciji, ne znam kakva je situacija unutar momčadi. Bez obzira, mislim da je ova Hrvatska kvalitetom u vrhu i da je sada nedostajalo i sreće, posebno s povredama, jer jedan Cindrić koji je odličan zbog problema s aduktorom nije bio ni na 50 posto svojih mogućnosti. Treba sjesti, razmisliti i vidjeti šta se misli dalje. Da li ostati na starim igračima ili izvršiti smjenu generacija, krenuti s mlađima.”
Zanimljivo, reprezentativnu karijeru ste počeli u dresu BiH.
“Za reprezentaciju BiH sam branio kada sam imao 17 godina. Tada je selektor bio Abas Arslanagić, on je institucija rukometa, tako da kada je stigao njegov poziv nisam mogao da ga odbijem. U međuvremenu on je otišao, BiH se nije plasirala na veliko takmičenje, a u tom je došao i poziv Hrvatske o kojem sam, da budem iskren, sanjao od malih nogu. Za mene nije bilo dileme kada su me pitali želim li braniti za Hrvatsku.”
Kako danas gledate na BiH?
“Sa sportske strane, uvjeren sam kako rukomet u BiH ima potencijala, kvaliteta, ali potrebno je najprije da se dogode veće promjene u savezu. Otišlo bi se sigurno na više većih takmičenja da je bila zdravija atmosfera bila oko momaka u reprezentaciji. Politiku u BiH, s druge strane, pratim onoliko dok se ne iznerviram, a to se brzo desi. Stanje u BiH je haotično, manipuliše se narodom, a narod je država. Ljudi su dozvolili da im par ljudi odlučuje o sudbinama i tužno je da takvi gledaju samo svoje interese. I zato danas imamo situaciju da sportiste koje dobiju malo bolju ponudu, bez razmišljanja idu, doslovno bježe. Slično je i u Hrvatskoj, iako je u Evropskoj uniji.”
Dolazite li često u BiH, rodni Ljubuški?
“Trudim se da odem godišnje barem dva puta, mada nije lako uskladiti to sve zbog profesionalnih obaveza. Volim doći ljeti, napuniti baterije, obići roditelje, sestre… Isto tako pratim i matični Izviđač.”
U Veszpremu ste dijelili svlačionici sa Mirsadom Terzićem.
“Terza (Mirsad Terzić, op.a) i ja smo stari drugovi. Znamo se stotinu godinu. Kada računam godine iz Izviđača koje sam proveo s njim, pa u Veszpremu, on je možda i igrač s kojim sam najduže igrao.”
Alilović je karijeru počeo u Izviđaču nakon čega kao jedan od najtalentovanijih mladih golmana u Evropi odlazi u Ademar Leon. Nakon pet godina u Španiji seli u Celje na jednu godinu, a onda prelazi u mađarskog diva Veszprem u kojem je igrao od 2011. do 2018. godine. Danas je član Pick Szegeda.
Sportsport
