Raspad Eurozone i bankrot Austrije. Izlazak Grčke iz Eurozone?

EKSKLUZIVNA ANALIZA Raspad Eurozone i bankrot Austrije. Izlazak Grčke iz Eurozone?

Zapadna javnost se svakodnevno medijski bombarduje političkim zaoštravanjima sa Rusijom, krizom u Ukrajini, pričama o Vladimiru Putinu, islamistima i itd.  Time se potiskuju one stvarne vijesti, ključni događaji od kojih zavise sudbine ne samo ljudi nego i mnogih država, a riječ je o stanju u ekonomiji i zabrinjavajuće narastajućim dugovima. Veći dio svijeta, a iznad svega Zapad, toliko je dužan da praktično te dugove nije moguće bilo kada vratiti. Istovremeno, ekonomski razvoj na Zapadu i u Europi je u zastoju, pa se umjesto vraćanja dugova ekonomski privid održava novim dugovanjima i štampanjem papirnog novca, piše portal Novi Standard.

U skladu sa starom engleskom tradicijom da je najveći grijeh reći javno ono što svi znaju, i ta nova realnost ekonomskog i financijskog kolapsa se medijski potiskuje, ali događaji su neumoljivi govorilo se o njima ili šutilo. Ti događaji su stvarne i jedino važne vijesti, i čine osnovu te nove realnosti.

Kada je riječ o Europi, gdje je kriza i najozbiljnija, trebalo bi izdvojiti nekolicinu događaja koji su neprijatni dokazi i globalne i europske ekonomske scene. Prvi u nizu je uvođenje negativne kamate na depozite, štednju, i građana i kompanija. Prva je tim putem krenula Švicarska, u čijim bankama sada vlasnici novca moraju platiti da bi im njihov novac banke čuvale. Ta negativna kamata je sada 1,3 posto.

FENOMEN NEGATIVNIH KAMATA

Istovremeno, Nacionalna banka Švicarske ukinula je umjetnu vezanost franka za euro, što je bila politička odluka prije pet godina. Poruka je jasna: sudbina eura je neizvjesna i švicarski franak na vrijeme bježi. Potom je sličan put izabrala i Danska, koja je članica Europske unije, ali izvan euro-sistema. U danskim bankama je na štednju i depozite kompanija uvedena negativna kamata od također 1,3 posto sa tendencijom da naraste na 1,7. Danski bankari kažu da su se na to odlučili zbog toga što imaju previše novca u depozitima, a nema kreditne aktivnosti pošto ne postoje investicije i ekonomski razvoj. I zato, ako bi platili bilo kakvu kamatu na štednju onda su na gubitku jer nema kredita, pa nema ni zarade od štednje. A ako i ima neke investicijske aktivnosti, onda banke doslovno besplatno dobivaju novac od Centralne banke i nije im ni potreban onaj iz štednje.

Posebno je zanimljivo da se na negativne kamate odlučila i jedna od najvećih švicarskih i globalnih kompanija Nestle. Nestle sada izdaje obveznice, bondove, a ne akcije, sa negativnom kamatom. Nestle se dakle pojavljuje kao veća garancija za čuvanje novca, takozvano parkiranje, nego mnoge države. Istovremeno, to znači da Nestle sada dobiva novac ne ali ne besplatno, ustvari vlasnici tog novca plaćaju da bi ga dali Nestleu, pa onda ta kompanija nema ni potrebe da diže kredite za svoje poslove. To je izuzetno važan i donekle opasan proces jer to je nova faza takozvanog korporativizma.

Negativne kamate uvode i države za svoje obveznice. Njemačka već mjesecima prodaje svoje kratkoročne obveznice, one sa rokom dospijeća od šest mjeseci, sa negativnom kamatom, a to rade i neke druge manje države. U tom dijelu državnih poslova izgleda da je više riječ o manipulaciji financijsko-političke elite. Naime, državne obveznice sa negativnom kamatom kupuju se zbog novog paketa Europske centralne banke štampanja 1.300 milijardi eura. Tim paketom će se na tržištu mjesečno otkupljivati državne i kompanijske obveznice u ratama od po 60 milijardi eura i onda špekulanti dolaze do tih „papira“ i po cijenu negativnih kamata kako bi ih prodali Europskoj centralnoj banci po pozitivnim kamatama. Razlika između negativne i pozitivne kamate je zarada špekulanata.

Negativne kamate svjedoče o izuzetno neprijatnom stanju. Prvo, povjerenje na tržištu praktično je nestalo i ljudi su spremni platiti kako bi sačuvali koliko-toliko svog novca. Drugo, ne postoji ekonomski razvoj, prije svega u Europi, i novac se nema gdje uložiti, ne postoje investicije, a istovremeno su toliki nesigurnost i nepovjerenje i prema tržištu i prema vladama koje donose odluke da je bolje i izgubiti na negativnim kamatama nego sve što neko ima. Engleska banka, na primjer, naplaćuje, dakle negativne kamate, čuvanje novca i banaka i kompanija, i to dnevno. Odgovornost ili krivica je i na centralnim bankama koje praktično daju besplatno novac, pa zašto bi onda banke plaćale kamate na štednju. Ni to, međutim, nije dovoljno, nije efikasno, jer taj besplatan novac mahom završava u burzovnim manipulacijama, a ne u realnoj ekonomiji. I treće, negativne kamate su prve uvele zemlje koje nisu u euro-sistemu – Švicarska i Danska. To znači da sumnje u opstanak eura postaju sve ozbiljnije i novac bježi izvan eurozone. A to bjekstvo košta i izgleda da je nepovjerenje toliko da se mnogima više isplati platiti negativnu kamatu nego da čekaju sudbinu eurozone.

CIPARSKI I GRČKI TEST

Od izbijanja krize 2007. i 2008. godine praktično ništa nije učinjeno i ukupno stanje se samo pogoršava. Prema podacima globalnog instituta MakKinzi od 2007. godine, globalni dug je porastao za 17 posto, 57 tisuća milijardi dolara. Na Zapadu je, međutim, situacija daleko nepovoljnija, i to prije svega u javnim, državnim financijama. Javni dug zemalja Grupe 7 (G7), koje sebe predstavljaju kao najrazvijenije, je u tom periodu porastao za 40 posto i sada čini 120 posto njihovog bruto društvenog proizvoda (BDP). I to su podaci do kojih je nemoguće doći pa se ustvari stvarni dug i ne zna. Britanski ekonomisti procjenjuju da nema realnih mogućnosti da se ti dugovi ikada vrate, pa je najvjerovatniji scenario masovni bankrot, i to država. Oni tvrde da su unilateralni bankroti država jedini način da se iščiste bilance javnih financija. Zemlje jednostavno ne mogu vratiti svoje dugove, to je toliko veliki novac. To je posebno izraženo u eurozoni, gdje je većina zemalja, prije svega na jugu EU, praktično zadužena u stranoj valuti. Za njih je euro strana valuta, iako pripadaju sistemu eurozone pošto one nemaju tradicionalne ekonomske instrumente prilagođavanja svojih valuta ekonomskoj realnosti, a i financijsku politiku određuju bogate zemlje sjevera Europe.

U EU je u toku razrađivanje raznih modela kako izvesti i regulirati, znači kontrolirati, te državne bankrote. Prvi test je obavljen na Cipru. Tamo su depoziti građana i kompanija jednostavno oduzeti, oteti. I onda se čekala reakcija, i desilo se da je to prošlo, mada nije jasno kakve su sve tajne dogovore ciparske banke sklopile sa oštećenim depozitarima. I, kada se vjerovalo da je taj model uspio, onda je vlada Cipra iznenadila EU sklapanjem ugovora sa Rusijom o pravu na korištenje luke u Limasolu za ruske ratne brodove. A među gubitnicima na Cipru je mnogo ruskih građana i kompanija. Ugovor Cipra i Rusije ozbiljan je udarac politici EU, koji nagovještava dalji raspad te europske integracije.

Potom je uslijedio model Grčke. Grčki povjerenici su već, kako se to u žargonu kaže, „ošišani“ za skoro 40 posto svojih potraživanja mada su ti dugovi završili na tržištu dugovanja, pa je na njima već netko i zaradio. Grčki model se još razrađuje i analizira njegov krajnji rezultat, ali ne zbog rješavanja krize nego zbog procjene koliko će koštati i kakve bi posljedice na euro-sistem mogao izazvati definitivan bankrot Grčke i njeno izbacivanje iz eurozone.

PAD AUSTRIJSKE REGIJE

Poslije Grčke najnoviji model su regionalni bankroti, bankrotiranje državnih regija, koje su neka vrsta poludržava, federalnih jedinica. Na taj način bi se prikrilo da su države bankrotirale. Prva zemlja gdje se taj model testira je Austrija, čijoj regiji, federalnoj jedinici Koruškoj, prijeti bankrot. Bankrot toj alpskoj regiji prijeti zbog garancija koje je regionalna vlada dala sada propaloj Hypo Alpe Adria banci. Vlada Austrije je odbila platiti 10,2 milijardi eura, kolike su dospjele garancije za dugove te banke koje je izdala vlada Koruške. Vlada u Beču je do sada dala 5,5 milijardi eura novca poreznih obveznika za dugove Hypo Alpe Adria banke, ali ne želi više.

Austrijska centralna banka već je suspendirala plaćanje dugova te banke do 2016. godine. Bankrot regije Koruške je, tvrde financijski stručnjaci, praktično potpuno siguran jer njena vlada nema mogućnost da pokrije te gubitke. Uz bankrot, cijenu će platiti i vlasnici obveznica Koruške, koji će, procjenjuje se, izgubiti 50 posto svojih potraživanja. To je novi sistem u eurozoni, gdje obaveze ne snose samo dužnici nego i povjerenici, koji se već primjenjuje u Njemačkoj i Austriji, a od iduće godine će biti obavezan u cijelom euro-sistemu. Zavisno od razvoja bankrota Koruške, taj model bi se mogao primijeniti i na druge regije u zemljama eurozone. Procjenjuje se da bi prve na redu mogle biti Valona u Belgiji i Sicilija u Italiji.

Izgleda da je Austrija novo uvježbavanje krize, na što upućuje i aktiviranje poznatog mehanizma kreditnih agencija. Jedna od njih Fič je već smanjila tri A (AAA) kreditni rejting Austrije na AA+ sa objašnjenjem da se dugovi te zemlje gomilaju. U ovoj godini, tvrdi ta agencija, dugovi Austrije će dostići 89 posto BDP, što je za 15 posto više nego prije 18 mjeseci. Fič ukazuje da su austrijske banke suočene sa gubicima kredita u Ukrajini i na Balkanu, kao i Rusiji. U tim zemljama su kreditne linije austrijskih banaka oko 194 milijardi eura, što je 59 posto austrijskog BDP, i malo je vjerovatno da će najveći dio tih kredita ikad biti vraćen. Austrija je u tim zemljama također dosta izgubila zbog švicarskog franka, za koji su bili vezani mnogi krediti, posebno stambeni. Na te gubitke je Austrija već potrošila 11 posto svog društvenog proizvoda.

RASPAD EUROZONE

Ako je suditi po iskustvu, onda su i Grčka i Austrija samo instrumenti šire prije svega političke igre. Otvaranje krize u Austriji i sumnje u konačan dogovor Grčke i njenih kreditora prate i autoritativna istraživanja raspoloženja velikih investitora, točnije onih koji upravljaju tržištima, čime se stvara klima u javnom mijenju Europe. To je već toliko puta viđeno. Najnovije istraživanje konzultantske kuće Sentiks (Sentix) pokazuje da skoro 38 posto mahom njemačkih investitora vjeruje da će se eurozona raspasti tokom narednih 12 mjeseci i da će to inicirati izlazak Grčke iz euro-sistema. Prije mjesec dana u takav razvoj događaja je vjerovalo 22,5 posto investitora, pa se tako veliko povećanje za kratko vrijeme tumači naglim pogoršanjem situacije u eurozoni. U srpnju prošle godine, na primjer, samo je 5,7 posto investitora vjerovalo u kolaps eura. U veljači ove godine istraživanje novinske agencije Rojters pokazalo je da je 25 posto investitora sigurno da će Grčka izaći iz euro-sistema tokom 2015. jer, vjeruju, da je potpuno neizvjesno da će ta zemlja dobiti treći paket pomoći vrijedan između 30 i 50 milijardi eura. Iako je postojeći aranžman pomoći produžen za četiri mjeseca u Briselu, tvrde da razgovori o trećem paketu još nisu ni počeli, a vrijeme prolazi.

Ono što, međutim, najviše zabrinjava je što su sve to političke manipulacije, a ne pokušaj stvarnog iznalaženja rješenja za dugogodišnju krizu. Potiskivanje stvarnih vijesti iz medija ne može riješiti ništa, a još manje sve vidljiviji pokušaji da se kriza koristi za političke ciljeve. Na primjer, za uspostavljanje vlasti nad zemljama dužnicima i rušenje demokratskih institucija u cilju uspostavljanja nadnacionalne uprave i oduzimanja suvereniteta nacionalnim državama. Ili zašto baš sada Austrija? Da li zbog njenih veza sa Rusijom ili kao poruka onima koji imaju veze sa Ukrajinom, Balkanom i Mađarskom? A nitko ne govori kako je uopće došlo do tolikih dugova ili zašto su austrijske banke pod političkim pritiscima plasirale toliki novac u zemlje Balkana i Istočne Europe i, konačno, čiji je to bio novac i gdje su ogromne zarade minulih godina završile. Ili zašto se ne kaže tko je već godinama prezaduženu Grčku nagovarao da u Dubai investira 70 milijardi dolara, šestinu svog duga, koje su kasnije propale. Sve je to politika, a ne ekonomija. Cijena te politike će tek biti plaćena i naplaćena. Možda naplata upravo počne od onih zemalja koje su i najveće žrtve.