Nedostaci države blagostanja: Zašto su svi ovi programi bili neuspješni? Njihovi ciljevi su svakako bili humani i plemeniti. Zašto nisu bili ostvareni?
U osvitu nove ere, sve je izgledalo dobro. Ljudi koji su trebali da imaju koristi bilo je malo; poreskih korisnika da ih finansiraju mnogo – tako je svako plaćao malu sumu koja je osiguravala značajnu pomoć onima u nevolji. Kako su se programi zaštite širili, proporcije su se mijenjale. Danas svi plaćamo iz jednog džepa da bismo stavili novac – ili nešto što se novcem može kupiti – u drugi džep.
Jednostavna klasifikacija potrošnje pokazuje zašto taj proces vodi nepoželjnim rezultatima. Kada trošite, vi možete trošiti svoj novac ili tuđi; možete ga trošiti za svoje dobro ili za tuđe dobro. Kombinovanje ova dva para alternativa daje četiri mogućnosti izložene u sljedećoj jednostavnoj tabeli:
VI TROŠITE – NA KOGA TROŠITE?
| Čiji novac | Na sebe | Na nekoga drugog |
| Svoj | I | II |
| Tuđi | III | IV |
Kategorija I se odnosi na vaše trošenje novca na samog sebe. Na primjer, kupujete u supermarketu. Vi svakako imate snažan podsticaj i da ekonomišete i da dobijete što je moguće veću vrijednost za svaki dolar koji potrošite.
Kategorija II se odnosi na vaše trošenje novca na nekoga drugog. Kupujete božićni ili rođendanski poklon. Imate isti podsticaj da ekonomišete kao u kategoriji I, ali ne i isti podsticaj da dobijete punu vrijednost za svoj novac, bar što se tiče ukusa primaoca. Vi ćete, svakako, željeti da dobijete nešto što će primalac voljeti – pod pretpostavkom, također, da to ostavlja pravi utisak i da ne zahtijeva previše vremena i napora (Ako je vaš cilj zaista da primalac dobije punu vrijednost za svaki dolar, vi biste mu dali gotovinu preobražavajući svoju kategoriju II potrošnje u kategoriju I njegove potrošnje).
Kategorija III se odnosi na vaše trošenje tuđeg novca na sebe – ručak na račun službenih troškova, na primjer. Vi nemate jak podsticaj da dobijete jeftin ručak, ali imate jak podsticaj da dobijete punu vrijednost za novac.
Kategorija IV se odnosi na vaše trošenje nečijeg novca na neku drugu osobu. Plaćate nekome ručak sa nečijeg tuđeg računa službenih troškova. Imat ćete malo podsticaja kako da ekonomišete, tako i da pokušate svome gostu obezbijediti ručak koji će veoma cijeniti. Međutim, ako idete na ručak s njim, tako da je ručak mješavina kategorije III i kategorije IV, tada imate jak podsticaj da zadovoljite sopstveni ukus, po cijenu žrtvovanja njegovog, ako je neophodno.
Svi programi zaštite spadaju u kategoriju III – na primjer socijalno osiguranje, što podrazumijeva gotovinska plaćanja koja je primalac slobodan da potroši onako kako želi; ili u kategoriju IV – na primjer javno stanovanje; osim kad programi kategorije IV dijele jednu crtu kategorije II, naime da birokrati koji upravljaju programom uzmu učešća na ručku; a svi programi kategorije II imaju birokrate među svojim primaocima.
Po našem mišljenju, te karakteristike potrošnje na zaštitu su glavni izvor njenih nedostataka.
Zakonodavci glasaju da potroše nečiji tuđi rad. Glasači koji biraju zakonodavce u izvjesnom smislu glasaju da potroše sopstveni novac na sebe, ali ne na direktan način potrošnje, kao u kategoriji I. Veza između poreza koje neki pojedinac plaća i potrošnje za koju glasa je veoma labava. U praksi, glasači, kao i zakonodavci, skloni su da misle kako neko drugi plaća programe za koje zakonodavac glasa direktno, a glasač indirektno. Birokrati koji upravljaju programima također troše nečiji tuđi novac. Nije čudno što je ogromna svota novca potrošena.
Birokrati troše tuđi novac na nekog drugog. Samo ljudska dobrota, ne mnogo jači i pouzdaniji podsticaj ličnog interesa, osigurava da će oni potrošiti novac na način koji najviše koristi primaocima. Otuda i rasipništva i neefikasnost potrošnje.
Ali to nije sve. Primamljivost dobijanja tuđeg novca je velika. Mnogi, uključujući i birokrate koji upravljaju programima, pokušat će da dobiju za sebe prije nego da puste da to ide nekom drugom. Iskušenje da se učestvuje u korupciji, da se vara, snažno je i nije mu se uvijek lako oduprijeti ili ga osujetiti. Ljudi koji se odupru iskušenju da varaju, upotrijebit će zakonita sredstva da novac preusmjere sebi. Oni će da koriste lobi da bi se izglasali zakoni koji im idu u prilog, pravila od kojih će imati koristi. Birokrati koji rukovode programima će vršiti pritisak na sopstvene plate i sporedna primanja – jedan ishod koji će veći programi omogućiti.
Pokušaj ljudi da državnu potrošnju usmjere prema sebi ima dvije posljedice koje ne moraju biti toliko očigledne. Prvo, to objašnjava zašto toliko mnogo programa najčešće ide u korist grupa sa srednjim i visokim primanjima a ne siromašnim kojima su prvobitno bili namijenjeni. Siromašnim ne samo da nedostaju znanja koja se cijene na tržištu nego i znanja koja su neophodna za uspjeh u političkoj jagmi za fondove. Odista, njihov nepovoljan položaj na političkom tržištu je vjerovatno gori nego na ekonomskom. Kad su već jednom dobronamjerni reformatori, koji su možda pomogli da se mjera zaštite uvede u zakon, prešli na neku drugu reformu, siromašni su ostavljeni da brinu o sebi, i oni će uvijek biti nadjačani od grupa koje su već pokazale veću sposobnost da iskoriste pogodne okolnosti.
Druga posljedica je da će neto dobit primaoca od transfera biti manja od ukupne sume koja je prenesena. Ako je 100 tuđih dolara moguće ugrabiti, isplati se potrošiti 100 svojih da bi se oni dobili. Troškovi za lobi zakonodavaca i upravnih vlasti, za političke kampanje i bezbroj drugih stvari, čisto je rasipanje – šteta po poreskog obveznika, a korist ni za koga. Oni moraju biti oduzeti od bruto transfera da bi se došlo do neto dobiti – a mogu, naravno, ponekad da premaše bruto transfer ostavljajući neto gubitak, ne dobitak.
Ove posljedice zahtjeva za subvencije pomažu i da se objasne pritisci za sve veću potrošnju i sve brojnije pograme. Početne mjere ne uspijevaju da ostvare ciljeve dobronamjernih reformatora koji su ih pokrenuli. Oni zaključuju da nije bilo urađeno dovoljno, te stoga zahtijevaju dodatne programe. Njihovi saveznici postaju kako oni ljudi koji za sebe predviđaju karijere birokrata, upravljača programima, tako i oni koji vjeruju da mogu da izmame novac namijenjen potrošnji.
Kategorija IV potrošnje također mami u korupciju ljude koji su umiješani, jer ih stavlja u položaj da odlučuju šta je dobro za druge ljude. Efekt je usađivanje maltene osjećanja božanske moći jedne grupe i osjećanje djetinje zavisnosti druge grupe. Sposobnost korisnika da budu nezavisni, da donose sopstvene odluke, biva atrofirana neupotrebom. Povrh uzaludnog trošenja novca i povrh neuspjeha u ostvarivanju namjeravanih ciljeva, krajnji rezultat je truljene moralnog tkiva kojim se čestito društvo drži na okupu. Još jedan nusprodukt treće i četvrte kategorije potrošnje ima isti efekt. Izuzev dobrovoljno datih poklona, vi možete trošiti tuđi novac samo ako ga oduzimate, baš kao što to čini i država. Upotreba sile je, prema tome, u samoj srži države blagostanja – loše sredstvo koje ima tendenciju da iskvari dobre ciljeve. To je i razlog što država blagostanja tako ozbiljno ugrožava našu slobodu.
Šta bi trebalo da se uradi?
Većinu sadašnjih programa pomoći nije nikada ni trebalo ozakoniti. Da to nije učinjeno, mnogi ljudi koji sada zavise od njih postali bi pojedinci koji se oslanjaju sami na sebe, umjesto što su briga države. Na prvi pogled to bi se nekima moglo činiti surovo, jer ne ostavlja nikakve mogućnosti osim slabo plaćenog, neprivlačnog posla. Ali, na kraju krajeva, bi bilo mnogo humanije. Međutim, s obzirom da programi pomoći postoje, oni se ne mogu ukloniti preko noći. Potreban nam je način da olakšamo prelaz odavde gdje se nalazimo do onoga gdje bismo željeli da budemo, od pomoći ljudi koji od nje zavise, do podsticanja urednog transfera ljudi sa spiskova pomoći na platne spiskove.
Ovakav prelazni program se predlaže da bi se povećala individualna odgovornost, okončala sadašnja podjela nacija na dvije klase, smanjila vladina potrošnja i postojeća glomazna birokratija i istovremeno obezbijedila sigurnost svakome u zemlji, tako da niko ne mora da podnosi neimaštinu. Nažalost, sprovođenje takvog programa liči danas na utopijski san. Mnogo utvrđenih interesa – ideoloških, političkih i finansijskih – ispriječeno je na putu.
Ipak, vrijedi ocrtati konture glavnih elemenata takvog programa, ne u očekivanju da će biti usvojen u bliskoj budućnosti, već da bi se obezbijedila vizija pravca u kojem bi trebalo da se krećemo, vizija koja će voditi u postepene promjene.
Taj program ima dvije suštinske komponente: prvo, reformu sadašnjeg sistema pomoći zamjenom čitave hrpe posebnih programa jedinstvenim, sveobuhvatnim programom novčane pomoći – negativnog poreza na dohodak povezanog s pozitivnim porezom na dohodak; drugo, ispetljati se iz socijalnog osiguranja, ispunjavanjem sadašnjih obaveza ali i zahtjevom od ljudi da postepeno naprave sopstvene aranžmane do svoje penzije.
Takva obuhvatna reforma bi mnogo efikasnije i humanije postigla ono što naš sadašnji sistem pomoći čini tako neefikasnim i nehumanim. Ona bi osigurala sigurni minimum svim osobama u nevolji bez obzira na razloge njihove nevolje, dok bi nanosila najmanju moguću štetu njihovim ličnostima, njihovoj nezavisnosti ili njihovoj motivisanosti da poboljšaju svoje stanje.
Osnovna ideja negativnog poreza na dohodak je jednostavna onda kada prođemo kroz dimnu zavjesu koja pokriva suštinske karakteristike pozitivnog poreza na dohodak. Po sadašnjem pozitivnom porezu na dohodak, vama je dozvoljeno da ostvarite izvjestan dohodak na koji nećete plaćati nikakav porez. Ta svota zavisi od veličine vaše porodice, vaše starosti i od toga da li odbitke navodite stavku po stavku. Svota se sastoji od niza elemenata – ličnog izuzeća, popusta za niske dohotke, standardnog odbitka, sume koja odgovara opštem poreskom kreditu i drugih pojedinosti koje je dodao stvaralački duh Rubea Goldberga koji je imao okršaj s porezom na lični dohodak. Da bismo uprostili diskusiju, upotrijebit ćemo jednostavniji britanski termin „lična naknada“ koji označava ovu osnovnu svotu.
Ako vaš dohodak premaši vaše sljedovanje, vi plaćate porez na višak po stopi koja raste u srazmjeri s viškom. Pretpostavite da vam je dohodak niži od sljedovanja. U sadašnjem sistemu, ta neiskorištenost naknada za vas nema nikakvu vrijednost. Jednostavno, ne plaćate porez.
Ako se desi da vaš dohodak bude baš onoliki kolika vam je naknada dvije uzatopne godine, vi nećete plaćati porez ni za jednu od tih godina. Pretpostavite da ste imali isti dohodak dvije uzastopne godine, ali da ste više od polovine primili prve godine. Imali biste pozitivni oporezivi dohodak, to jest dohodak s viškom u odnosu na sljedovanje za tu godinu, te biste na njega platili porez. Naredne godine biste imali negativni oporezivi dohodak, to jest vaša naknada će premašiti vaš dohodak, ali nećete imati nikakve koristi od svoje neupotrebljene naknade. Desit će vam se da plaćate više poreza za dvije godine zajedno nego da je dohodak bio ravnomjerno raspodijeljen.
Kod negativnog poreza na dohodak, vi biste od vlade primili djelić neupotrijebljene naknade. Ako je djelić koji ste primili bio isti kao poreska stopa na pozitivni dohodak, ukupni porez za dvije godine bio bi isti bez obzira kako je vaš ukupan dohodak bio podijeljen između njih.
Ako je dohodak viši od naknade, plaćali biste porez u zavisnosti od poreskih stopa koje se nameću na različite svote dohotka. Kad vam je dohodak ispod naknada, primili biste dotaciju/subvenciju čiji iznos zavisi od subvencione stope vezane za različite svote neupotrijebljenih naknada.
Negativni porez na dohodak bi dopuštao fluktuirajuća primanja, kao u našem slučaju, ali to nije njegova glavna svrha. Njegova glavna svrha je da, prije svega, svakoj porodici obezbijedi neposredna sredstva kojima bi se osigurala minimalna svota, dok bi se istovremeno izbjegla glomazna birokratija, sačuvala znatna mjera individualne odgovornosti i zadržala motivisanost pojedinaca da rade i zarade dovoljno da plaćaju poreze, umjesto da primaju subvencije.
Razmotrimo sljedeći američki primjer. Naknada je 1978. godine iznosila 7200 dolara za četvoročlanu porodicu, u kojoj niko nije stariji od šezdeset pet godina. Pretpostavimo da je postojao negativni porez na dohodak sa subvencionisanom stopom od 50 procenata na neupotrijebljenu naknadu. U tom slučaju, četvoročlana porodica bez dohotka kvalifikovala bi se za dotaciju od 3600 dolara. Kad bi članovi porodice našli posao i ostvarili neki prihod, svota za dotaciju bi se snizila, ali bi cjelokupni dohodak porodice – subvencije plus zarada – porastao. Ako je zarada bila 1.000 dolara, dotacija bi pala na 3.100 dolara, pa bi ukupni prihod bio 4.100 dolara. Zapravo, zarada bi bila podijeljena između smanjenja dotacije i povećanja porodičnog prihoda. Kad zarada porodice dostigne 7.200 dolara, subvencija bi pala na nulu. To bi bila prelomna tačka na kojoj porodica ne bi primala dotaciju niti bi plaćala porez. Ako zarada raste, porodica počinje da plaća porez.
Ovdje ne moramo da ulazimo u administrativne detalje – da li bi se dotacije isplaćivale sedmično, dvosedmično ili mjesečno, kako bi se provjeravala usaglašenost sa zakonom i tako dalje. Dovoljno je reći da su ova pitanja bila temeljno pretresena i da su do pojedinosti razrađeni planovi podneseni Kongresu – tema kojoj ćemo se vratiti kasnije.
Negativni porez na dohodak bio bi zadovoljavajuća reforma našeg sadašnjeg sistema pomoći samo kad bi zamijenio čitavu hrpu drugih posebnih programa koje sada imamo. Nanio bi više štete nego koristi kad bi postao samo još jedan u nizu programa pomoći.
Kad bi ih stvarno zamijenio, negativni porez na dohodak imao bi ogromnih prednosti. On je usmjeren direktno na problem siromaštva. On pruža pomoć u obliku koji je za primaoca najpogodniji – u novcu. On je opšti – ne pruža pomoć zato što je primalac star, bolestan, nesposoban, što živi u određenom kraju ili bilo šta drugo što ga ovlašćuje da koristi neki od postojećih programa. On pruža pomoć zato što primalac ima nizak dohodak. Tako svaljeni troškovi na poreske obveznike postaju eksplicitni. Kao i svaka druga mjera da se ublaži siromaštvo, ono umanjuje motivisanost ljudi kojima se pomaže da pomognu sami sebi. Međutim, ako se subvencionisana stopa održava na razumnom nivou, motivisanost se neće sasvim eliminisati. Svaki ekstra dolar uvijek znači još novca koji se može potrošiti.
Šta je podjednako važno, negativni porez na dohodak uklonio bi ogromnu birokratiju koja sada rukovodi brojnim programima pomoći. Negativni porez na dohodak bi se direktno uklopio u naš sadašnji sistem poreza na dohodak, te bi njime moglo da se rukovodi istodobno. Tako bi se pod sadašnjim sistemom smanjile poreske utaje jer bi se od svakoga zahtijevalo da ispuni poreski obrazac. Za to bi možda bilo potrebno još osoblja, ali ni približno broju koji je sada zaposlen u rukovođenju programima pomoći.
Uklanjanjem ogromne birokratije i integracijom sistema dotacija sa poreskim sistemom, negativnim porezom na dohodak eliminisala bi se sadašnja obeshrabrujuća situacija u kojoj neki ljudi – birokrati koji rukovode programima – upravljaju životima drugih ljudi. To bi pomoglo u eliminaciji sadašnje podjele stanovništva na dvije klase – na one koji plaćaju i na one koji zavise od javnih fondova. Na razumnom nivou prelomne tačke i poreskih stopa, bilo bi sve to mnogo jeftinije od današnjeg sistema.
I dalje bi postojala potreba da se nekim porodicama koje iz ovog ili onog razloga nisu sposobne da se staraju sebi, pruža lična pomoć. Međutim, kad bi se teret održavanja dohotka prepustio negativnom porezu na dohodak, tu pomoć bi obezbjeđivale privatne dobrotvorne aktivnosti. Vjerujemo da se jedan od najvećih nedostataka postojećeg sistema pomoći sastoji u podrivanju i razbijanju porodice, kao i u gušenju izvora privatne dobrotvorne aktivnosti.
Kako socijalno osiguranje može da se smjesti u ovaj divni, iako politički neostvarivi san?
Najbolje rješenje bi, po našem mišljenju, bila komibacija legalizacije negativnog poreza na dohodak i ispetljavanja iz sistema socijalnog osiguranja, uz ispunjavanje sadašnjih obaveza. Način da se to uradi bio bi:
- Povući porez na platni spisak.
- Nastaviti plaćanje iznosa svim primaocima pod sadašnjim socijalnim osiguranjem na koje su oni ovlašteni po važećem zakonu.
- Udovoljiti zahtjevu svakog radnika koji je, po sadašnjem zakonu, plaćanjem poreza ili zaradom, stekao pravo na penziju ili invalidninu, umanjeno za tekuću vrijednost njegovog budućeg poreza, kao rezultata povlačenja poreza sa platnog spiska. Radnik bi mogao da bira da li će ono što mu pripada koristiti u obliku budućnih anuiteta ili vladinih obveznica koje bi po vrijednosti bili jednaki sadašnjoj dobiti na koju ima pravo.
- Dati svakom radniku koji još uvijek nije stekao pravo kapitalnu svotu (ponovo u obliku obveznica) jednaku vrijednosti poreza koji su on i njegov poslodavac uplatili na njegovo ime.
- Okončati svaku dalju akumulaciju dobiti i omogućiti pojedincima da sami sebi obezbijede penziju onako kako žele.
- Finansirati plaćanja pod stavkama 2, 3 i 4 i opštih poreznih fondova i izdavanjem državnih obveznica.
Ovaj prelazni program ni na koji način ne povećava pravi dug Vlade SAD. Naprotiv, prestankom davanja obećanja budućim korisnicima, on taj dug smanjuje. Program jednostavno stavlja na vidjelo obaveze koje su sada skrivene. On pretvara u fond ono što je sada bez fonda. Ovi koraci omogućavaju da se najveći dio postojećeg administrativnog aparata socijalnog osiguranja odmah rashoduje.
Izlaženje iz sistema socijalnog osiguranja uklonilo bi sadašnje efekte obeshrabrivanja zapošljavanja, te bi dovelo i do većeg nacionalnog dohotka. Povećalo bi i lične ušteđevine i tako vodilo višoj stopi stvaranja kapitala i bržem rastu dohotka. Stimulisalo bi i razvoj i ekspanziju planova privatnih penzija i tako povećalo sigurnost mnogih radnika.
Odlomak iz djela: Milton Friedman, Sloboda izbora
dialogos.ba
