Malo nakon Nove godine svijet je vidio suze Baracka Obame. Jesu li bile prave ili silikonske, tu nam se mišljenja razilaze. Ja mislim da nisu bile prave. Nešto je lažno u onoj gesti kad palcem svoje desne ruke briše obraz. Ne brišu se suze tako. Zna tko god je plakao.
Ali zanimljiviji je bio povod Obaminu plaču. Posljednja je godina mandata, Amerika kao hipnotizirana zuri u Donalda Trumpa, koji joj nudi nasilje, nepravdu i okrutnost – recimo, buni se protiv novih sudačkih pravila u američkom fudbalu, biva donesena su za tetkice, a ne za prave muškarčine – pa je Obama odlučio da Amerikancima kao alternativu ponudi nježnost. (Koju je, vidi vraga, one noći spomenuo i mister Tim, rekavši da bi Hrvati trebali postati nježnija i ljubaznija nacija.) Pa tko se na što ulovi. Pobijedi li nježnost, ako je po Obaminu, Hillary će pobijediti Trumpa.
No, Amerika je ozbiljna zemlja. Njezina veličina je u onom što je u stanju suprotstaviti vlastitoj trivijalnosti. U onom zbog čega je Amerika, ovakva kakva je danas i kakva je već dvjesto godina, imuna na fašizam… Ali ne žurimo, ne preskačimo, do neusporedive veličine Amerike tek ćemo doći. Vratimo se Obami. Zašto je plakao? Pa zato što si je za posljednju godinu mandata zacrtao da uđe u povijest tako što će spriječiti masakre po američkim školama i supermarketima, kakve već puna dva stoljeća – dakle, duže nego što supermarketi postoje – izvode ljubazni i nježni američki građani kad im život prevrši mjeru. Kada bi to uspio, Barack Obama bi doista ušao u povijest, i možda bi zaslužio makar frtalj one Nobelove nagrade za mir, koju je dobio jer su norveški akademici (a ne švedski) krivo procijenili njegovu pamet i namjere. Ali neće uspjeti. I to zato što iznad slobode koja je dana američkim građanima da vrše masakre stoji nešto što je doista veliko i važno, nešto što Ameriku i Amerikance čini vrijednima divljenja u svakom, pa čak i u ovom našem strašnom vremenu. To nešto je američki Ustav.
Nakon što je završen rat za neovisnost, koji je trajao dugih osam godina, od 1775. do 1783, u Philadelphiji su se okupili predstavnici svih trinaest kolonija, kako bi donijeli novi ustav i uredili oblik državnog uređenja budućih Sjedinjenih Američkih Država. Ustav je izglasan 1787, da bi se približila gledišta federalista i antifederalista i da bi se uspostavio minimum društvenog sklada i ravnoteže. Prvih deset ustavnih amandmana, takozvana Povelja prava (Bill of Rights), predstavio je četvrti američki predsjednik James Madison, i ratificirani su 1791. Ti amandmani garantiraju ljudska prava, nasuprot državi.
Prvi amandman garantira da Kongres neće nametati državnu religiju ni narušavati slobodu vjeroispovijesti, ali istovremeno garantira slobodu govora i tiska te slobodu okupljanja i peticioniranja kao oblika građanskog protesta. Treći amandman zabranjuje vojsci da koristi kuće građana, bilo u ratu ili u miru. Četvrti amandman zabranjuje pretrese ljudi, ukoliko ne postoji sudski nalog. Peti amandman, između ostalog, štiti građanina od dovođenja u priliku da svjedoči protiv samoga sebe, štiti ga od višekratnog suđenja za isto djelo, jamči sudski proces prije izricanja kazne i zabranjuje konfiskaciju privatne imovine bez pravične naknade. Šesti amandman jamči pravičnost suđenja i prava optužene osobe. Sedmi amandman obvezuje na suđenje pred porotom. Osmi amandman zabranjuje previsoku jamčevinu te “okrutno i neuobičajeno kažnjavanje”. Deveti amandman jamči zaštitu prava koja nisu izričito navedena u Povelji prava. Deseti amandman jamči da su prava koja ne leže na državi, ili koja nisu izričito zabranjena, rezervirana za članice saveza (kasnije će to biti države unutar federacije) ili narod.
Ali ono oko čega se Amerikanci prepiru već sedamdesetak godina, i što je tačka razdora između konzervativaca i progresivaca, bez obzira na stranačku pripadnost, jest slavni drugi amandman, koji “članicama saveza”, tojest saveznim državama, garantira pravo na vojsku, a građanima pravo na naoružavanje. Zahvaljujući tom amandmanu svaki bubuljičavi adolescent može uzeti iz smočnice očev mitraljez, otići u školu i rafalnom paljbom srediti školske drugove i drugarice koji su mu se rugali zbog bubuljica. Pola svijeta ruga se zbog toga Americi, iako stvar baš i nije za ruganje. Više je za divljenje.
Cijelo devetnaesto i dvadeseto stoljeće prošlo je u tumačenjima Drugog amandmana. Naime, on nije jasan i nedvosmislen. Osim toga, donesen je u vrijeme kada su se građani organizirali u samozaštitne milicije, u vrijeme u kojemu nije postojalo građansko društvo u današnjem smislu riječi, niti su državne službe funkcionirale kao danas. Protivnici bukvalnog tumačenja Drugog amandmana – oni koji bi ga metaforizirali i pjesnički tumačili – insistiraju na specifičnostima epohe u kojoj živimo, u odnosu na onu kada je Ustav donošen. Konzervativci se zbog toga gnjeve. Čak i oni koji kod kuće nemaju ni pištolj, ni top, ni mitraljez (tipove oružja shvatiti kao – metaforu). U osnovi, sraz progresivaca, koje bi zastupao Obama, i konzervativaca, kojima bi se htio nametnuti Trump, sličan je, ili istovjetan, vječnom sukobu vjerskih reformatora i fundamentalista. Na Istoku se svađaju oko Kurana. U Americi oko Ustava. Tefsir je znanost tumačenja Kurana, bogata, lijepa i zamršena. Amerika je u povijesnoj, ali i antropološkoj prednosti ne samo pred Istokom, nego i pred Europom zato što Amerika za svetu knjigu ima Ustav.
To je ono što su Nijemci nakon Drugog svjetskog rata ispravno shvatili, pa su 23. svibnja 1949. donijeli Ustav (Grundgesetz) kao svetu knjigu svoje budućnosti, ali i svoje svakodnevice i građanskog sklada. Sve što se s Njemačkom nakon toga događalo, i što ju je uzdiglo do današnjih visina i učinilo je današnjom nadom svih onih Europljana kojima je stalo do osobnih sloboda i liberalne demokracije (jer neliberalna demokracija nije ništa drugo nego totalitarizam), proizlazilo je iz Ustava. Prije dvije i pol godine, povodom šezdeset petog rođendana Ustava, svečani je govor u Bundestagu održao Navid Kermani, romanopisac i orijentalist, njemački i iranski državljanin. Nisam pročitao ljepšu i razložniju pohvalu domovini, a ni takvog divljenja prema tekstu jednoga pravnog akta. Od Kermanija sam saznao kako Ustav može biti poezija, sudbina i domovina. (Koga zanima Kermanijev tekst naći će ga na www.jergovic.com, u rubrici ajfelov most.)
I dalje, čak i danas, ili pogotovo danas, imamo se razloga diviti Americi (a tek Njemačkoj…) i sa čežnjom gledati na društvenu zajednicu stvorenu na vjernosti američkom Ustavu. Prije dva stoljeća, jednako kao ni danas, Ameriku nije homogeniziralo ništa osim Ustava. Zemlja je to različitih vjera i jezika, boja kože i identiteta, u kojoj jednakopravno žive oni koji su u Ameriku došli i oni koji su se u toj zemlji rodili. Američki identitet je kaleidoskopski, sačinjen od stotina i tisuća kojekakvih identiteta. U Sjedinjenim Državama nedodirljivi nisu ni zastava, ni himna, ni grb, ni predsjednik. Ali jest Ustav. On Ameriku čini Amerikom. I zato, koliko god čovjek osjetio gađenje prema do zuba naoružanim građanima, čim pomisli što sve stoji iza tog Ustava, i iza svake riječi i svakog zareza u Povelji prava, biva spreman, makar u mislima ili u kolumnističkim maštarijama, da brani Drugi amandman. Jer što je poneki masakr na koledžu i u gradskom parku prema onome što mi živimo, i što ćemo zauvijek živjeti, prokleti time što se nismo iselili u Ameriku ili u Njemačku dok je tomu bilo vrijeme. Ili što se nismo rodili kao Amerikanci ili Nijemci.
Ako su dobro napisani, ustavi su slični svetim knjigama: jednostavni, tako da ih svatko može čitati, a sadržajni tako da ih učenjaci mogu tumačiti. Razlika je u tome što ustavne odredbe ne smiju biti dvosmislene, a svete su priče uvijek barem dvosmislene. Nedavno sam čitao Ustav Republike Hrvatske. Lijepo napisana knjižica, sa sjajnom, pomalo bajkovitom preambulom, u kojoj je sažeta u kontinuitetu predstavljena hrvatska povijest. Razlika između preambule i normativnog teksta u tome je što su ustavni stručnjaci – a takvih je, vidim, mnogo, ali nijednog Kermanija – nadležni za tumačenje normativnog teksta, ali nisu za preambulu. Ono što u njoj piše, porijeklo Republike Hrvatske, razlog njezina postojanja, kao i definicija: “Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnog svijeta”, sve je to nepodložno tumačenjima i više pripada poeziji ili nekoj svjetovnoj teologiji, nego pravu. Da smo Amerikanci ili Nijemci, da sam ja Navid Kermani, ove bi mi riječi bile utjeha, nada i pouzdanje.
Tamo se patriotizam definira vjerom u Ustav, koji je, naravno, vječan onoliko koliko je vječna Amerika, koliko je vječna Njemačka.
