Militantna ultra-desnica: Potencijalna vojska građanskog rata, čuvari fašistoidnog poretka u najavi

U gadnoj su zabludi mnogi koji veruju da će proces evropskih integracija sam po sebi uspeti da postavi stvari na svoje mesto.

(Milan Marinković – tačno.net)

Mnogo je toga doprinelo nastanku, a potom i zabrinjavajuće brzom rastu desnog ekstremizma na ovom prostoru. Umesto kao pouka o destruktivnosti nacionalizma (naročito agresivnog nacionalizma), minuli ratovi poslužili su za njegovu legitimizaciju i još snažniju promociju. Jednako značajnu ulogu igra i ideološko-politička zloupotreba obrazovnog sistema, kao i brojnih visokotiražnih medija, u svrhu stvaranja, očuvanja i neprekidnog jačanja nacionalističke svesti kod novih, nadolazećih generacija.

Na ovo se nadovezuje i blaga kaznena politika. Domaća su zakonodavstva i pravosudni organi već predugo isuviše blagonakloni prema brojnim vidovima nasilja, a posebno prema nasilju koje ultradesničari i fudbalski huligani čine nad pripadnicima tradicionalno diskriminisanih društvenih grupacija.

Sa druge strane, Haški tribunal jeste generalno pokazao daleko niži stepen tolerancije prema ratnim zločincima u pogledu visine kazni, ali su se zato neki od njih uspeli pre vremena ponovo naći na slobodi, uglavnom ili zbog „dobrog vladanja“ ili, kao u slučaju upravo oslobođenog Mladena Naletilića Tute, „lošeg zdravstvenog stanja“, čime se, iako verovatno to nije bila namera, ipak posredno šalje poruka da je zločin isplativ, tim pre ako je izvršen radi „višeg (čitaj: nacionalnog) cilja“.

Lično mislim da za nasilnike nikakve olakšavajuće okolnosti ne bi smele da postoje, a za ratne zločince pogotovo (ali mene se, na žalost, ne pita). Kad je o haškim osuđenicima reč, stvar dodatno pogoršava to što ih mainstream politike u njihovim matičnim državama, na manje ili više otvoren način, nastoje tretirati ako ne baš kao klasične heroje, onda svakako kao „mučenike“ koji su platili nezasluženo visoku cenu (nepravedne politike međunarodne zajednice, licemerja Zapada, ili čega već sve ne).

Pobrojani primeri predstavljaju samo deo uzroka omasovljenja i učvrščivanja ekstremno desnih svetonazora među mlađom populacijom. Pokreti te vrste postoje i u daleko civilizovanijim društvima, ali su tamo marginalnog karaktera, najvećim delom zbog toga što kod većinske javnosti postoji jasna svest o neprihvatljivosti njihovih ideja, dok ovde to nipošto nije slučaj. Ovde se, to jest, bukvalno sve da relativizovati, pa čak i opravdati; ne samo retrogradne ideje, već i sama primena nasilja u određenim slučajevima.

Sklonost tihe većine da se uglavnom tolerantno odnosi prema počiniteljima ideološki motivisanih nasilnih akata nad pažljivo odabranim kategorijama stanovništva u bitnoj meri utiče na formiranje prilično pomirljivog pristupa i kod najvećeg dela političke klase prema militantnoj krajnjoj desnici, uključujući i one političke snage koje, bar deklarativno, osuđuju takvo ponašanje i delovanje, a o onim drugima da i ne govorimo. Dodamo li ovome i podršku koju ekstremisti uživaju od strane vodećih crkvenih autoriteta, čiji se uticaj i popularnost kod nas ionako skoro nikad ne dovode u pitanje, bujanje ultradesničarskog nasilja ni najmanje ne treba da nas iznenađuje.

Uslovna podela militantnih eksremista

Do ovde sam govorio o militantnom desničarenju na ex-YU prostoru generalno. Sada ću se pretežno fokusirati na Srbiju. Povod za to je dvojak: pre svega, iz Srbije je incijalno bio pokrenut etnohegemonistički projekat kao izvor sveg zla koje se ubrzo munjevito proširilo na ostatak regiona; osim toga, čini se da je ekstremni nacionalizam u Srbiji uspeo najdalje da ode u pravcu vlastite političke legitimizacije. Uz usputnu napomenu da se njegov uticaj, iz očiglednih razloga, značajno preliva i na teritoriju Republike Srpske, bez obzira što se ova ne nalazi u Srbiji.

Ukupno posmatrano, nasilne ekstremiste u Srbiji možemo podeliti na dve osnovne kategorije: tzv. fudbalske (odnosno sportsko-navijačke) huligane i pripadnike ultradesničarskih pokreta. Iako te dve grupacije suštinski spadaju u jedinstven kulturološko-politički (para)entitet, pri čemu se njihov uzajamni odnos bez dileme može definisati kao saveznički, ipak postoje razlike zbog kojih bi ih trebalo odvojeno analizirati.

Osnovna razlika ogleda se u bazičnom motivu postojanja i delovanja. Dok je kod ultradesničarskih pokreta ključan ideološki momenat, kod huliganskih podgrupa dominantni su kriminalno-lukrativni interesi; zapravo, huliganske udruge, u suštini, nisu ništa drugo do regrutni centri za buduće kriminalce, na prvom mestu narkodilere i reketaše, koji su svi ujedno i ovisnici o drogi (ili će to, pre ili kasnije, neminovno postati). Ono što im je, pak, zajedničko, zbog čega se nalaze u maltene neraskidivoj vezi, jesu – neprijatelji. Ni jednima ni drugima, naime, nikako ne bi odgovaralo da se u zemlji konačno i nepovratno uspostave institucije pravne države po uzoru na model razvijenih zapadnih demokratija. Otuda su potpuno jasne razmere aktivnog otpora koji ispoljavaju prema procesu evro(atlantskih) integracija, budući da jedino kroz taj proces Srbija ima kakvu-takvu šansu da postane elementarno uređena država. To je, dakle, ono ključno polje u kojem im se interesi nesumnjivo poklapaju. Uz to, pažnju valja obratiti i na podatak da priličan broj pojedinaca istovremeno pripada i huliganskim falangama i ultradesničarskim (klerofašističkim) pokretima.

Okvirna procena rizika

Pitanje na koje je i dalje nemoguće dati sasvim precizan i pouzdan odgovor jeste sledeće: koliki je tačan stepen potencijalnog rizika po bezbednost građana i države koju militantna desnica u Srbiji trenutno nosi, to jest kolika je njena relativna operativna snaga na nivou celokupnog društva. U isto vreme, gotovo se sa sigurnošću sme tvrditi da sve ove grupacije mogu, pored podrške crkvenih krugova, računati i na snažnu potporu pojedinih paralelnih centara moći iz domena politike, obaveštajno-bezbednosnih struktura, kriminalnog podzemlja, a po svoj prilici i iz delova formalno legalne privredno-ekonomske sfere, čiji su interesi identični ili bar umnogome komaptibilni sa njihovim.

Da bi se bliže mogao ustanoviti stvarni nivo trajne opasnosti po društvenu i političku stabilnost, neophodno je imati uvid u konkretne činjenice: ko sve operiše u okviru pomenutih paralelnih centara moći?; koliko je svaka od tih interesnih grupa pojedinačno moćna i uticajna; u kakvim su međusobnim odnosima, odnosno ko i zašto sa kim sarađuje, a ko se protiv koga bori za prevlast; do koje je mere svaka od njih uspela da se infiltrira u zvanične državne strukture, posebno u službe bezbednosti, pravosuđe i ključne centre političkog odlučivanja (u kojim državnim organima imaju najjača uporišta, sa kojim su političkim partijama ili ličnostima, kako iz vlasti, tako i iz opozicije, najbliže povezani, i slično…)?; imaju li veze sa sličnim strukturama u pojedinim stranim državama, itd.?

Naredni set pitanja odnosi se na stanje u samom državno-političkom aparatu: da li su uspostavljene ključne pretpostavke da formalni organi vlasti mogu funkcionisati sinhronizovano i kao koherentna celina, ili je na delu neprestana borba za preuzimanje kontrolnog paketa efektivne upravljačke moći?; koliko su najviši državni organi u mogućnosti da preko rukovodstava bezbednosnih službi kontrolišu srednje i niže nivoe njihove hijerarhije, i koliko su upoznati sa realnim stanjem i odnosima unutar istih?; konačno, jesu li uopšte ključni nosioci vlasti svesni kakva je i kolika opasnost od postojanja otuđenih, autonomnih frakcija koje operišu u sivoj zoni obaveštajno-bezbednosnog aparata, pri čemu situaciju dodatno pogoršava nedostatak regulative u privatnom sektoru bezbednosti?

Latentna fašizacija omladine

Iako na većinu ovih pitanja ne posedujemo do kraja jasne odgovore, više je nego dovoljno osnova za pretpostavku da je stanje, u najmanju ruku, jako rovito i teško popravljivo. I to toliko da čak i ukoliko bi u vlasti vladalo maksimalno jedinstvo i nedvosmisleno iskrena politička volja da se krene u rešavanje ovog gorućeg problema, veliko je pitanje kakav bi bio krajnji ishod takvog poduhvata, imajući u vidu dugogodišnje ignorisanje mnogih upozoravajućih trendova i njihovo uporno guranje pod tepih (gde o razlozima za takvu neodgovornost, opet, uglavnom možemo samo da nagađamo).

Na duži rok bi, po svoj prilici, ipak najviše trebalo da nas zabrinjava uloga obrazovnog sistema u serijskoj proizvodnji naraštaja sklonih ekstremno desnim ideologijama. Često se previđa da simpatizeri ideja agresivnog nacionalizma među mladima nisu isključivo i obavezno pripadnici ultradesničarskih pokreta ili huliganskih podgrupa. Izuzetno je, naime, visok procenat naizgled pristojnih i, za ovdašnje standarde, normalnih omladinaca koji pokazuju, blago rečeno, opasnu sklonost identifikaciji sa ekstremno nacionalističkim, katkad i otvoreno fašistoidnim idejama. Navešću samo jedan, više nego ilustrativan primer: strahovita mržnja prema, u prvom redu, Albancima i Hrvatima (nešto manje prema domaćim muslimanima), kao neupitnim neprijateljima, karaktristična je za većinu današnje omladine u Srbiji, uprkos tome što masa njih nikada u životu nije uživo ni videla, kamoli lično upoznala, niti jednog jedinog Albanca ili Hrvata.

Struktura članstva

Radi boljeg razumevanja prirode nastanka i razvoja militantnih ektremističkih pokreta u Srbiji, valja se takođe osvrnuti na njihovu kadrovsku strukturu. Sa organizaciono-hijerarhijskog aspekta, članstvo ovih organizacija se u osnovi može podeliti na vođe (kad su u pitanju huliganske grupe), odnosno lidere (u slučaju ideoloških pokreta), na jednoj strani, i izvršioce (topovsko meso), na drugoj.

Međutim, socio-psihološki posmatrano, unutar kategorije izvršilaca mogu se prepoznati dva specifična tipa članova: (1) rođeni nasilnici; i (2) namerno zalutali.

Prvu grupu – dakle, rođene nasilnike – čine oni koji u nasilju uživaju, neretko do te mere da im ono postaje važnije i od samih ideoloških motiva za pripadnost određenom ekstremnom pokretu; reč je, po svoj prilici, o osobama sa ozbiljnim psihopatskim poremećajem ličnosti.

„Namerno zalutale“ od rođenih nasilnika presudno razlikuje to što, iako će uzeti učešća u zajedničkom vršenju nasilničkih akata, ipak nisu po prirodi nasilni. U pitanju su, uprošćeno rečeno, pojedinci koji se u krugu svoje porodice, ili drugog neposredno bliskog okruženja, osećaju neshvaćeno, ponekad i odbačeno, zbog čega pripadnost militantnim grupama doživljavaju kao svojevrstan način da pobegnu od lične frustracije, kao mogućnost da se, bar u okviru tog mikro-sveta, osete važnim i vrednim (samo)poštovanja.

U akcijama koje podrazumevaju vršenje nasilja, „namerno zalutali“ učestvuju iskljičivo u okviru grupe kojoj pripadaju, ali u samom nasilju ne uživaju (premda kod nekih to vremenom, usled stalne prakse, može i da se promeni). No, i pored toga, neće se nipošto usuditi da se ne povinuju komandi vođstva kada ono naredi kolektivnu nasilnu akciju, prvenstveno iz straha da ne budu ismejani kao kukavice, a zatim i izopšteni iz grupe. Umesto toga, trudiće se da koriste minimalno moguću silu tokom učešća u nasilnom činu; tačnije, koristiće onoliki stepen sile za koji procene da je dovoljno visok da se pred saborcima ne obrukaju, a opet dovoljno nizak da ih savest previše ne grize.

Za razliku od izvršilaca obe vrste, vođe/lideri, po pravilu, mahom podstrekavaju, komanduju i koordinišu akcijama, ali, izuzev u posebnim prilikama, retko kada operativno učestvuju u direktnom vršenju nasilja u sklopu aktivnosti sopstvene grupe. U toj vrsti nasilja oni učestvuju samo dok se sa nižih nivoa u hijerarhiji probijaju ka vrhu.

Potencijalne posledice daljeg jačanja ekstremizma

Nakon svega, umesno bi bilo zapitati se šta nas čeka u budućnosti ukoliko društvo, na čelu sa nadležnim državnim organima, i dalje bude tretiralo militantni desni ekstremizam, ali i nasilje u celini, kao kakvu marginalnu pojavu, nedovoljno bitnu da bi se morala početi sistemskim putem sasecati u korenu, beskompromisno i bez izuzetka?

U gadnoj su zabludi mnogi koji veruju da će proces evropskih integracija sam po sebi uspeti da postavi stvari na svoje mesto, i da je dovoljno samo ne skretati sa tog puta, pa će sve na kraju ispasti kako treba. Bilo bi lepo da je tako, ali – od te utopije nema ništa. Jer, za sve to vreme u Srbiji su paralelno uspostavljani skoro svi neophodni uslovi da u nekom trenutku ili skliznemo u (polu)diktaturu fašističkog tipa, ili, još gore, u opšti građanski rat. Većina tih pretpostavki zapravo je već ispunjena – neke u potpunosti, a neke delimično.

Koja bi funkcija u svakom od dva navedena scenarija pripala militantnim ekstremistima?

U slučaju fašističke (polu)diktature, nema sumnje da bi dobar deo desnih ekstremista bio inkorporiran u zvanične bezbednosne organe, postajući tako svojevrsna nacionalna garda, zadužena da čuva i brani novouspostavljeni poredak. Na šta bi to ličilo, verujem da nije teško zamisliti.

Dođe li, pak, do građanskog rata, stvari će biti daleko neizvesnije. Pre svega, građanski rat u Srbiji, ovakvoj kakva je danas, teško da bi mogao izbiti na nekakvim ideološkim osnovama, pošto ovde postoji samo ekstremna desnica, ali ne i ekstremna levica. Osim ako u ekstemnu levicu neko ne računa pojedine anarhističke elemente, koji su toliko beznačajni, i po svojoj brojnosti, a naročito po političkom (ali i svakom drugom) uticaju, da ih je smešno uopšte i uzimati u razmatranje.

Građanski rat bi u Srbiji praktično značio obračun svih mogućih kriminalnih klanova, zatim različitih parabezbednosnih i parapolitičkih struktura, kako sa ostacima oficijelne države, tako i između sebe. Bio bi to, jednom rečju, rat sviju protiv svih, uz zastrašujući stupanj nasilja i agresije, sa ogromnim brojem žrtava u urbanim sredinama (ko ima selo u planini, po mogućstvu što zabačenije, biće srećan).

U takvom bi ratu sportsko-huliganske podgrupe najverovatnije delovale kao mini-paravojne jedinice koje se među sobom bore za račun zaraćenih strana, pljačkajući i maltretirajući usput sve što im se nađe na dohvat ruke. Uporedo sa ovim, ideološki esktremisti, odnosno pripadnici klerofašističkih pokreta, napokon bi dobili priliku da sprovedu u delo sve ono o čemu već godinama maštaju: fizičko uništenje svih nesrba, kao i onih koje obeležavaju kao političke neprijatelje (“izdajnicima”, “plaćenicima”, “zapadnim agentima” i sl.).

Šta još reći na kraju?

Prema do sada objavljenim policijskim procenama, u Srbiji postoji između 10 i 15 hiljada evidentiranih ekstremista. Obzirom na njihovu operativnu agresivnost, ektremnost ideologije, kao i iznenađujuće visok stepen do sada prikazane akcione koordinisanosti, za jednu ekonomski devastiranu, a pri tome i post-konfliktnu zemlju sa oko 7 miliona stanovnika ovo je opasno velika cifra. Još kada tom broju dodamo i onaj deo omladine koji za sada nominalno ne pripadaju ovim grupacijama, ali im je njihov sistem vrednosti itekako prihvatljiv, slika mračne budućnosti postaje još potpunija.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close