VLADA FBIH – DRŽAVNI NEPRIJATELJ BR.1
Upravna zgrada Hidrogradnje dobila je novo blještavo ruho. Istina, na ulazu više ne piše Hidrogradnja, već Union banka, pa se postavlja pitanje šta se desilo?
Nakon što je preuzela kontrolu i proglasila se većinskim vlasnikom, Vlada FBiH je uradila nešto čega se ni najgori privatizacijski tajkuni ne bi dosjetili. Prodali su zgradu u centru Sarajeva drugoj federalnoj firmi Union banci i poslali Hidrogradnju u stečaj. Kao rezultat stečaja preko 600 ljudi je završilo na birou. Od tih ljudi, 267 ima uslove za penziju, koju ne mogu ostvariti, jer federalni premijer Fadil Novalić i nadležni ministar Nermin Džindić nisu uplatili doprinose. Nisu platili ni obavezne otpremnine. Starim neisplaćenim platama se više niko i ne nada.
Dok sam studirao u Sjevernoj Karolini družio sam se sa jednim sarajevskim inženjerom iz Hidrogradnje. Sa porodicom je tek stigao u izbjeglištvo i pokušavao je naći posao u struci. Ne mogu zaboraviti spisak od 100 firmi zalijepljen na zidu pored njegovog radnog stola, 100 firmi kojima je poslao biografiju i tražio zaposlenje. Sve su ga odbile sa jednim čudnim obrazloženjem. Čovjek je prekvalifikovan. Pohvalio se u biografiji je da je učestvovao u gradnji najveće brane na svijetu od preko milijardu dolara. Tih 100 firmi je prepotstavilo dvije stvari, ili inženjer laže, što ga odmah diskvalifikuje, ili mu ne mogu ponuditi dovoljno dobar posao i platu u slučaju da govori istinu. On, naravno, nije lagao, ali se ubrzo na razgovorima počeo izvinjavati zbog prebogatog iskustva i unaprijed objašnjavati da ne traži bonuse, milione i avione, već bilo kakav posao u struci da prehrani porodicu.
Pomenuti inženjer je dobio prvi, pa drugi, pa treći posao i sada je opet u svjetski poznatoj firmi. Ali ako nas je tranzicija išta naučila, to je da se ne snalaze svi jednako. Nemaju svi znanja i alate da nastave uspon u novim okolnostima. Veliki broj radnika napredovalo je kao dio stabilnog sistema. To su ljudi koji bi da je Hidrogradnja i dalje svjetski gigant odlično radili i bili sastavni dio uspjeha firme. Ali, zahvaljujući kriminalnom i nedomaćinskom odnosu države, sada imamo stotine slomljenih i vremenom pregaženih osoba, koje traže da im se ispuni samo ono što zakon propisuje. Godinama, decenijama su živjeli između obećanja o povratku na staru slavu i laganog propadanja. I sada obespravljeni čekaju bilo kakvu uplatu, krivi jedino što se u kriminalnim vremenima nisu ponašali kao kriminalci, već su vjerovali direktorima, ministrima i premijerima i čekali.
Kao što je slučaj sa rudnicima, željeznicama, komunalnim firmama, kliničkim centrima, tako i u Hidrogradnji, ispostavlja se da je najveći neprijatelj države upravo Vlada. Državne firme su najzaslužnije za poresku rupu, koja se mjeri milijardama maraka. Stavimo se na mjesto poduzetnika u privatnom sektoru, koji rizikuju, zapošljavaju radnike i nadaju se povratu svojih ulaganja. Ako ne plaćaju porez i doprinose, a nisu blisko povezani sa vladajućim strankama, mogu očekivati kaznu, kamate, pa čak i zatvaranje firme. S druge strane, državne firme se ne boje. Krše zakon, kopaju nam rupu.
Koliko koštaju zakonom propisane otpremnine i doprinosi za pomenute radnike? Procjene govore oko 15 miliona KM. Hidrogradnja već sada ima toliko imovine da može platiti taj iznos. Dežurajući na ulici ispred zgrade Vlade, radnici predlažu da Vlada isplati tih 15 miliona, a onda u daljem stečajnom postupku naplati taj iznos. Stečajni upravnik je već dao pozitivno mišljenje na ovaj plan. Ne znamo šta Vlada čeka. Ono što nas je iskustvo naučilo, ako počeka dovoljno dugo, neće imati kome isplatiti penzije.
