Predrag Matvejević
Rim, 14. ožujka 2007.
Ovo sam pismo počeo pisati nakon što je prošle godine Ana Stepanovna Politkovskaja ubijena revolverskim hitcima, u liftu, u svome stanu, u moskovskoj ulici Lesnaja. Upućujem Vam ga uoči Vašega dolaska u Rim, gdje već više od deset godina živim „između azila i egzila“.
Započinjao sam i dopunjavao ove retke prije i poslije tolikih drugih sličnih smrti u Rusiji: Pavela Hlebnikova, koji se suprotstavio „kapitalizmu gangstera“, Viktora Čerpakova iz dalekoga Vladivstoka, koji je odlučio postati „branitelj ruske sirotinje“, te nakon umorstva smionih i odlučnih žena poput poslanice Demokratske Rusije Galine Starovitove, zaštitnice manjina, Nadežde Čajkove, dopisnice liberalnoga tjednika Obščaja gazjeta, kao i mlade novinarke Nine Jefimove, ubijene u dvadeset i petoj godini života u predgrađu grada Groznoga.
Upravo sam saznao da je novinar kritičkog dnevnika Kommersant Ivan Safronov, koji je istraživao prodaju ruskoga oružja Siriji i Iranu, bačen s četvrtoga kata kuće u kojoj je stanovao u Moskvi. Dogodilo se više od petnaest ubojstava novinara, tri suradnika lista Novaja Gazeta, u kojem je radila i Ana Politkovskaja, zadesila je ista sudbina. Svi su pisali kritički o režimu koji ste naslijedili i kojem stojite na čelu. Onima koji su hvalili vaš režim ništa se nije dogodilo. Sve to navodi na stanovite usporedbe i potiče na odgovarajuće zaključke.
To nije jedini razlog zbog kojeg vam pišem. Želio bih također reći koliko mi se čine nedostojnim podrška političkim saveznicima kakvi su bjeloruski staljinist Aleksandar Lukašenko ili čečenski tiranin Ramzan Kadirov, te razne druge činjenice kao što je osporavanje suvereniteta okolnim zemljama, napose Ukrajini ili pak želja za povratkom statusa velike sile sa svim što takav status podrazumijeva.
Nakon toliko nesreća koje je Rusija proživjela u Sovjetskom Savezu, zapanjila me Vaša izjava u Federalnoj skupštini aprila 2005. godine – da je ’raspad SSSR-a najveća geopolitička katastrofa XX. stoljeća… u kojoj su stari ideali uništeni, mnoge institucije naglo raspuštene i promijenjene a skupine oligarha stekle vlast…, dok je masovna bijeda prihvaćena kao pravilo i nastupila paraliza socijalne sfere…’
Koji su to ’stari ideali’ uništeni, koje već nije uništio na najgori mogući način staljinizam? Kakve su ’institucije raspuštene’ koje nije trebalo raspustiti? Tko je dopustio da ’skupine oligarha’ na tako bestidan način zavladaju ekonomijom i da ’masovna bijeda’ postane većom nego što je prije bila? Oni koji pokušavaju dati odgovore na ta pitanja, pogotov kad to čine nepotkupljivo i nemilosrdno poput spomenutih – kao što je činila Ana Politkovskaja – doživljavaju tragičnu sudbinu.
Onaj tko bolje poznaje Rusiju i njezinu povijest, tko je upoznao Sovjetski Savez i njegovu stvarnost, vjerojatno nije ni očekivao da će tranzicije biti brže i lakše, da transformacije neće naići na teškoće i prepreke. Nismo ipak vjerovali da će Rusija, nakon svega, postati siromašnija nego što je bila u Sovjetskom Savezu, da će tehnološki još više zaostajati za drugim industrijskim zemljama, da će u njoj privatizacija biti nalik na sveopću pljačku (riječ ’prihvatizacija’ skovana je nedavno u Moskvi), da će se socijalna nejednakost povećati do nedopustivih razmjera te da će se čak u tako velikoj i prirodno bogatoj zemlji ljudski vijek smanjiti više nego igdje u Evropi.
Očekivali smo postepen nastup demokracije, ali ne i nastavak diktature – demokrature – iz prošlih vremena. Odluka po kojoj se predsjednici i guverneri republika ne biraju na izborima nego imenuju – a to imenovanje obavlja sam predsjednik Federacije – izaziva podsmijeh ili zgražanje. Mnogima se od nas učinilo da i financijski oligarh poput Hodorkovskoga nije srušen i bačen u sibirski izgon samo zato što je nakupio suviše novca – u čemu sigurno nije jedini – nego i zato što je pomogao Jabloko i druge opozicione grupe i stranke, koje iznose kritike na račun vlastodržaca, slične onima koje su objavili pobijeni novinari.
Ne znam obavještavaju li Vas savjetnici dovoljno o tome da u svijetu ima ljudi koji, premda vole Rusiju, jasno vide spomenute pojave i otvoreno pišu o njima. Nije nam promakla iz vida strahovita okrutnost prema Čečeniji, prikrivena krinkom bojazni od islamskoga terora koji je na Kavkazu češće posljedica nego uzrok. (Čitali smo, davno već, Tolstojeva ’Hadži Murata’.)
Vidjeli smo kako je onemogućen ukrajinski pokušaj reforme te na koji način su ušutkani Juščenko i njegovi sljedbenici. Imao sam priliku susresti Gorbačova u Italiji i Španjolskoj. U Svjetskom političkom forumu (World Political Forum) koji on vodi i u kojem sam jedan od članova: uvjerio sam se da Vas se promicatelj glasnosti danas boji i da, nakon svega, izbjegava svaku kritiku u odnosu na današnje stanje, koje je perestrojka mogla uputiti drugim smjerom. Autoritarnost nije nikad donosila sreće Rusiji. Politika velike sile ju je uništavala. Vlast nad drugim zemljama i narodima ju je sramotila.
Vi i Vaši suradnici to dobro znate. Znate kako je težak život ruskoga čovjeka, jučer kao i danas. Koliko su opravdane i nužne njegove želje da iziđe iz bijede i stekne dostojanstvo slobodnoga čovjeka. Ove retke Vam pišem u ime mnogih ljudi koji ne zaboravljaju kolike je žrtve podnijela Rusija, nastojeći pridonijeti slobodi i sreći svijeta. Koji cijene rusku kulturu, umjetnost i napose veliku književnost kakvu su stvorili njezini sinovi, koja danas postoji više kao uspomena nego kao djelatna prisutnost. Razmislite što bi se moglo učiniti da sutra ne bude onako kako je danas i kao što je bilo jučer.
Na kraju ovoga pisma priliči da se podsjetimo riječi pokojne Ane Politkovskaje, koju sam sreo u Parizu i upoznao u Mantovi, na jednoj od neobičnih kulturnih priredbi koje taj stari grad organizira: „Brežnjev je bio najgori. Andropov je, ispod demokratske patine, krvav. Černjenko je idiot. Gorbačov mi se nije sviđao. Jeljcin nas je često navodio da se krstimo strahujući od njegovih odluka… A danas, politički pokreti koji nastaju prema nalozima iz Kremlja u velikoj su modi u našoj kući, kako Zapad ne bi posumnjao da je naš sistem jednopartijski, autoritaran i nepluralistički.“
Dodao bih tome još nekoliko riječi koje sam u sličnom obliku uputio predsjedniku Gorbačovu prije njegova pada, u vezi s alternativama zemlje koju je pokušao reformirati. Pitali smo se jučer, a i danas to činimo, kakva će biti Rusija: nacionalna i tradicionalna ili pak demokratska i moderna, pravovjerna ili raskolnička, više bijela nego crvena ili obrnuto, slavenofilska ili zapadnjačka, azijska ili evropska, prije „Rusija koja se umom ne može obuhvatiti, u koju se može samo vjerovati“ (kako reče stari pjesnik Tjučev) ili pak ona lijena i „debeloguza“ (tolstozadaja) koju spominje Aleksandar Blok u Dvanaestorici. S Kristom ili bez križa. Istinska demokracija ili pak samo demokratura? „Ruska“ (ruskaja) ili pak „sveruska“ (vserossikaja)? Ma kakva bila, morat će računati s onim što joj je ostalo od Sovjetskog Saveza i s onim što je u njemu izgubila, možda zauvijek.
S najboljim željama
Post scriptum
Nakon pisma s kraja ove knjige moji ruski prijatelji upozorili su me da više ne idem tamo, jer bi mi se svašta moglo dogoditi. Nisam više išao, ali možda ipak odem jednoga dana, kad stvari krenu boljim putem.
Hoću li doživjeti taj dan?
Izvor: Istočni epistolar, VBZ, Zagreb, 2013, str. 163-165
Nomad.ba
