Marko Raguž
GODINE SVJETLOSTI – MOJ SUSRET SA TINOM
Na Mjesec poželim lajati. Da hodam na četiri šape
i sa uličnim napuštenim psima da lajem na Mjesec.
Samo rijetki Noćni Šetači, lutalice, i izgubljeni duhovi – koji su obrnuli dan i noć
– znaju za značaj Mjeseca
– u Noćnoj Realnosti.
A jedan simbolički sistem ulica, stvarnosti Grada, kao da oživi s prvim sutonom.
Zavjesa noći zakovitla mulj, i talog
– i razne Nemani, Spodobe, Kreature – ali i mnogi Pali Anđeli
– lijepog lica – krenu u to Noćno kruženje
– krstarenje praznim ulicama, i samotnim bulevarima.
Narandžasta svjetlost noćne rasvjete preliva se u mnoštvo
– tonova, i nijasni (od žute, i crvene, do plavičaste, i modro ljubičaste boje).
Zrcali se u staklima autobusa, u izlozima.
A semafori, ti noćni satovi – koji otkucavaju vrijeme, koji unose puls
– u Kretanje Grada, kao jedna Ritam Mašina
Prelivaju se u kišnoj zavjesi, koja se sliva iz vakuuma
– Noćnog Neba
– i odsjaji boja koje cure, šaraju po mreni oka.
A potom ulična rasvjeta.
Kao jedna rijeka koja teče iznad grada – jedna struja svjetlosti
– Rastvorena u milione čestica.
Kablovi se u noći ne vide, i kao da Svjetlost lebdi iznad Grada
– neovisno – o mreži kablova.
Čitav jedan Univerzum – protkan Svjetlošću – a Univerzum bez Svjetlosti
– ne bi bio moguć
Kao ni Stvarnost Grada bez Sunca.
Svjetlost je duh materije.
Oči koje posmatraju iz betonskog organizma Grada.
A blijeda, prigušena, narandžasta Svjetlost razliva se iznad Labirinta Ulica.
– Stvarnost je izvrnuta na naličje.
Sve je zaključano, i na prozore su navučene roletne
– baš kao što su kapci na očima Realnosti – zaklopljeni
– i kao da su izmješteni
– u neku drugu Stvarnost (Iza spuštenih trepavica).
A Nečastivi posmatra Svijet – iza zatamljenih stakala limuzina
– koje kruže ulicama.
Usamljeni Tin prolazi pored mene, „glupa ga čeljad
obukla u cunje“. Nešto mrmlja. POGOĐENI SMO, čuje se
tihi šapat u noći.
Tri ratna broda su na tajnom zadatku i
plove ka crnogorskoj obali.
Olujni vjetrovi prvog svjetskog rata
duvaju morem. Iznenada se začu prasak i eksplozija.
Alarm, panika, metež i glas: POGOĐENI SMO.
Torpedo je pogodio jedan od brodova.
Mladi Tin je bio na tom brodu kao francuski legionar.
Preživio je brodolom ali više nije bio isti.
„POGOĐENI SMO“, te rijeći su ostale kao
šapat vjetra u zraku, dok je kao Duh
zamicao iza ugla ulice.
Potom ponovo kretanje labirintom.
Iznad planine, počinje da modri Horizont.
A čitav jedan Svjetlosni Univerzum Grada – kao da se povlači
– kao da je svjestan
Da je sve to samo jedna varka, jedna halucinacija.
Modrina je sve dublja, sve dok iznad planine nije provalilo Sunce.
Sve boje, i nijasne, sve sjenke i odsjaji – nestali su bez traga – a nova Realnost
– istočila se iz te Zvijezde – energetske elektrane
– i jedan sasvim novi Svijet – prosuo se, i natočio u betonsku čašu.
Sve kao da je fatamorgana Svjetlosti. I zato ponekad,
na Zvijezde poželim lajati. Da hodam na četiri šape i
sa psima lutalicama da lajem na Zvijezde.
Autor: M. Raguž
Foto: M. Raguž Neum-grad Sunca i Sunčanih satova
