Ugledni kolumnist Slobodne Dalmacije Ivica Ivanišević zgraža se nad odlukom Grada Dubrovnika da povodom ovogodišnjeg Dana Grada i Njegova Nebeskog Zaštitnika i Parca Svetoga Vlaha nagradom za životno djelo „za izniman doprinos u znanosti i kulturi“ ovjekovječi doktoricu povijesti Stanislavu Slavicu Stojan. Koja je onomad kao „visoka dužnosnica Matice hrvatske“ u intervjuu lokalnom tjedniku Srbe usporedila s bubama s kojima treba obračunati „gaženjem nogama, otrovima, plinskim plamenikom“, a zbog njihova upornog svojatanja starodubrovačke (književne) baštine. Usporedio je imenovanu sa svojim profesorom doktorom filozofije i sociologije Ozrenom Žunecom, ratnim dragovoljcem teško ranjenim 1993-će, koji se zbog tog njezinog istupa, odnosno zbog nereagiranja Matičinih tijela, javno, otvorenim pismom, odrekao članstva u Matici hrvatskoj.
Kolumnist je konsterniran: „Najgore je što se oko toga nitko ne uzrujava, sve je postalo normalno.“ Ali ipak naslovljuje kolumnu: „Priča o dvoje doktora znanosti, Stanislavi Slavici Stojan i Ozrenu Žunecu, priča je o dvije Hrvatske“. Dakle, za Hrvatsku još ima nade, makar i samo u osobi dr.Žuneca, ne i za Dubrovnik predstavljen Gradskim vijećem, u kojem, između ostalih, zdujaju i 2-3 SDP-ovca, koji su se, ne sumnjam, i ovom zgodom ujednoglasili sa svojim HDZ-ovskim istomišljenicima. Kaže kolumnist da dr.Stojan „visokim priznanjem nisu zakitili poglavari neke brđanske vukojebine, nego baštinici slavne republikanske povijesti“. Neću sitničariti potpitanjem mogu li se ove „brđanske vukojebine“ uspoređivati s onim „bubama“, pitam se u čemu to današnji donosioci ove odluke nijesu dostojni baštinici „slavne republikanske povijesti“. Doktorica Stojan se jest intenzivno bavila i bavi proučavanjem rečene „slavne povijesti“ i koristeći svoj književni dar znanstvenopopularno približava svoje nalaze i zaključke širem čitateljskom krugu. Na stranu i činjenica da je to bila republika samo za stotinjak ili koliko je već bilo vlasteoskih obitelji, najvažnije svojstvo „slavne povijesti“ tzv. Dubrovačke Republike, bilo je radikalni katolicizam. Katolicizam koji nije trpio druge i drugačije, posebice inovjerce. Katolicizam koji je na istočnom ulazu u Grad uklesao: „Stojte daleko, divlji, nikad pred Marsom ne drhti ovaj tabor , jer s njim svetog je starca dah“. Pa je tu prijetnju potkrijepio i statuom Orlanda i oštricom njegova mača uperenog prema „brđanskim vukojebinama“. Ma čak ni emin, predstavnik sultana, formalnog suverena, kao musliman nije smio prespavati unutar zidina, nego mu je rezidencija izgrađena u Lazaretima. A židovi od sumraka do svanuća nijesu smjeli napustiti geto u visokim zidom pregrađenoj današnjoj Žudioskoj ulici.
Preko križara Petra Perice („Padre Perica“), koji je 2017.godine, o jubilarnoj 73-oj godišnjici mučeničke smrti, nagrađen istovrsnom nagradom kao i dr.Stojan, autora u Crkvi u Hrvata popularnih pjesama „Rajska djevo, kraljice Hrvata“, te „Do nebesa nek se ori“. U ovoj potonjoj pjeva: „Čujte, puci širom svijeta, oci naši, čujte sad;/ čujte, sluge pakla kleta, kako Hrvat kliče mlad: / Isukrste, Srcu tvom s nama naš se kune dom: / dušom, tijelom vijek sam tvoj za krst časni bijuć boj.“
Da bi i dandanas baš treći veljače, dan Svetoga Vlaha, a ne, štotigaznam, dan osnutka gradske podružnice HDZ-a ili dan branitelja Dubrovnika, bio najvažniji i najsvečaniji „ dan ki nam dohodi jednom na godište“, dan za kojega gradonačelnik više ne treba ni preporučivati da bude neradni, dan od Feste koja je zahvaljujući nastojanjima aktualnih lokalnih i nacionalnih vlasti prepoznata i od UNESCO-a i upisanu na njegovu listu svjetski znamenite nematerijalne kulturne baštine…
Kontinuitet beskompromisnog katolicizma, dakle, jest sačuvan. Tek, svako vrijeme nosi svoje. Na pasivnoj strani, tradiciji vjeran dubrovački puk fatalistički udovoljava svojim formalnim vjerničkim navikama, gubeći sve više volju i ne nalazeći smisla za aktivni angažman u svojoj crkvi. Pa tu prazninu na aktivnoj strani popunjavaju kadrovi mahom iz obližnjih „brđanskih vukojebina“, u kojima je njihova nacionalna pripadnost potpuno definirana, izjednačena s vjeroispoviješću. Pa im nacionalno odnosno nacionalističko odnosno ustaško često biva važnije, a i lakše za galvaniziranje (Ć.Blažević!) pušti-me-stat dubrovačkog vjerničkog puka, od onoga suhoparnog i preapstraktnog duhovnog, u koje često ni sami ne vjeruju. Što u konkretnom slučaju i nije presudno važno, jer je katolicizam temeljna formalna pretpostavka i ustaškog svjetonazora. (A pojave poput Zlatka Hasanbegovića su, što'no se kaže, iznimke koje potvrđuju pravilo,)
Aktualne dubrovačke vlasti čine sve što je u njihovoj moći da bi očuvale tu presudno važnu kadrovsku i ideološku vezu s „brđanskim vukojebinama“ u neposrednom zaleđu,od organizacije spektakularnih koncerata najreprezentativnijih i najpopularnijih estradnih eksponenata ustaško-katoličkog svjetonazora na Stradunu, do svesrdnog prihvaćanja ideje Camina, trajne interkonekcije tradicionalnog dubrovačkog katoliciteta i tog ponešto agresivnijeg brdsko-planinskog katoličko-ustaškog entiteta i tamošnje planetarno popularne vjersko-estradne megazvijezde iz Međugorja.
Sve u svemu, današnji dubrovački politički decision makeri i njihovi laureati, mutatis mutandis., jesu u bitnome dostojni baštinici slavne republikanske povijesti….Dubrovačke katoličke džamahirije.
Darko Kaciga Evropljanin
Izvor: Glas Grada (Dubrovnik)
magazinplus.eu
