Kultura

Božica Jelušić: Suze bez svetaca

Autor Božica Jelušić

Ovo je doba skarednosti, površnosti, barnumske reklame, nedostatka kriterija, bez empatije, bez etikecije, hijeratičnosti i protokolarnosti. Privikavamo se na determinirani kaos, pripremamo se za konačnu entropiju. Tu i tamo, poezija spasi poneku iluziju, unese tračak “reda u riječima”, upozori kako su potrebe ljudske duše stare i nepromjenjljive već tisućljećima, a one glase: ljubav, zaštita, pripadanje, duhovna punoća, ljepota, viši cilj. Umjesto toga, rekli bismo, među ljudima vlada “antejski očaj”, o čemu govori Cioran u slavnoj knjizi “SUZE I SVECI”. Umjesto da nam dodir sa zemljom (i stvarnošću) uveća snagu, ispunjava nas mračnim beznađem i očajem koji pustoši unutarnje prostore.

Vjerujem da sam vam pomalo dosadnjikava, s tim temama uslojenim, pa psihološki “podbijenim”, pa sasvim osobnim i donekle kriptičnima, shvatljivim samo onima koji me pobliže poznaju. Naporna sam, što da se kaže. Dopiru do mene takvi glasovi s adresa odakle to najmanje očekujem, gdje sam mnogo dobra i volonterskih gesti učinila. Svejedno, jer sada je prekasno mijenjati bilo što, staroga se konja ne uči voziti po novim pravilima. U moje vrijeme ljudi su bili druželjubivi, intima se nije krčmila po javnim mrežama, postojala je hijerarhija: glas ljudi koji su više znali i dublje osjećali, čuo se dalje od kaotičnog mrmljanja gomile.

Posve je jasno da su se vremena promijenila. Ovo je doba skarednosti, površnosti, barnumske reklame, nedostatka kriterija, bez empatije, bez etikecije, hijeratičnosti i protokolarnosti. Privikavamo se na determinirani kaos, pripremamo se za konačnu entropiju. Tu i tamo, poezija spasi poneku iluziju, unese tračak “reda u riječima”, upozori kako su potrebe ljudske duše stare i nepromjenjljive već tisućljećima, a one glase: ljubav, zaštita, pripadanje, duhovna punoća, ljepota, viši cilj. Umjesto toga, rekli bismo, među ljudima vlada “antejski očaj”, o čemu govori Cioran u slavnoj knjizi “SUZE I SVECI”. Umjesto da nam dodir sa zemljom (i stvarnošću) uveća snagu, ispunjava nas mračnim beznađem i očajem koji pustoši unutarnje prostore.

Zapravo, ovo je trebala biti mala jutarnja ispovijed: kako mi nadiru ponovo neke bezrazložne, neobjašnjive suze, koje ne mogu hormonalno ni meteoropatski objasniti, a koje isto tako ne mogu izložiti ni otkriti, pod cijenu da ne ispadnem egzaltirana, smiješna, nevjerodostojna. Naime, i suzama se manipulira, i te javne, krokodilske, dolaze munjevitom brzinom do nas, posredstvom hektičkih medija. No, kako su lažne i suvišne, one ne pročišćavaju već iritiraju, izazivajući sarkastične komentare i gubeći svoju istinsku, homeopatsku vrijednost. Niti glinena ptica u krletki pjeva, niti suze isplakane bez razloga čiste perspektivu za sutrašnji dan.

Što nam, dakle, u konačnici preostaje? Vrijeme je svetaca prošlo, komunikacijski kanali s njima su zabrtvljeni, suze su kompromitirane, poezija je proskribirana kao “monomanijakalna opsesija”, a mi smo i dalje prirasli uz naputak staroga Pjesnika: “Plačimo, plačimo uz tišini, / Umrimo, umrimo u samoći”.
Jednom rječju: mi smo izgubljen slučaj, zajedno s našim isplakanim i neisplakanim suzama.

Tacno.net

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close