Vedran Salvia – index.hr
SVA događanja oko slučaja Mirele Čavajde i njene borbe za prekid trudnoće s bebom koja ima opasan tumor govore kako je Hrvatska danas zatucanija zemlja nego što je bila prije deset, dvadeset ili trideset godina. Pokazuje to i danas održani Hod za život u Zagrebu, na kojemu se ime Mirele i njezine nerođene bebe moglo čuti na svakom koraku, uz neizravne poruke osude i prozivanja.
Željka Markić tako se našla pozvanom da komentira slučaj, zatraživši promjenu Zakona o pobačaju. “Grga ima pravo na život, ima pravo na svoj život, koliko god da on traje, proživjeti u dostojanstvu. Moramo pružiti zaštitu Grgi i njegovoj mami”, rekla je Markić. Organizatori su kao glavne zvijezde predstavili majku koja je u 7. mjesecu trudnoće doznala da će joj beba umrijeti, ali je odlučila roditi te ginekolog sa Sv. Duha koji ima priziv savijesti, kao i svi njegovi kolege iz te bolnice.
U Hrvatskoj se nazaduje
I dok ostatak modernog svijeta korača sukladno svojim ekonomskim i tehnološkim dostignućima, u Hrvatskoj sat kao da teče unatrag, kao da se uporno nazaduje, i to ne samo prema indeksima kojekakvih razvijenosti već i prema temeljnim manjinskim pravima i individualnim slobodama.
Mjesto na kojem se točno zapelo kao da idealno ilustrira Mirela Čavajda, žena koja je svoju intimu morala podastrijeti cijeloj Hrvatskoj kako bi situaciju mogla promijeniti, odnosno kako bi joj napokon dozvolili pobaciti (ali odbili izvesti postupak koji ona želi), što joj do sada nisu dopustili iako joj beba ima golem tumor zbog kojeg bi ili umrla ili živjela kao biljka.
Slučaj je to koji je uvelike zaintrigirao hrvatsku javnost, uz koji se ponovo dokazalo kako ne samo da katolički fanatici nemaju ni trunku samilosti prema trudnici već se i u istoj toj procesiji fanatika nalaze i liječnici, ginekolozi koji su se masovno pozivali na priziv savjesti.
Doznali smo tako i tko sve sjedi u povjerenstvu koje tvrdi da Čavajda treba roditi: Jedan od njih pozivao je ljude da glasaju za kandidata stranke Hrvatski nacionalni pomak i HDZ 1990 Ivana Buntića u općini Tomislavgrad. Drugi je gostovao na katoličkoj TV Laudato, a treći pak autore spolnog odgoja prozvao pedofilima, a zakon o potpomognutoj oplodnji ubijanjem nedužnih.
Koliko je društvo otvorenije bilo nekoć, kazuje i današnja priča Telegrama, koji je donio razgovor sa ženom koja je 2003. godine obavila pobačaj u sisačkoj bolnici.
“Moja ginekologinja mi je dala uputnicu za pobačaj, otišla sam u Opću bolnicu Sisak i platila 800 kuna. Nitko mi nije postavio nijedno nelagodno pitanje niti me osuđivao. Doktori su postupak odradili stručno i bez posljedica”, navela je ona.
Katoličke vrijednosti dominiraju
U moru toga što izađe iz njegovih usta, nešto je precizno detektirao Zoran Milanović. Govoreći o ovom slučaju, rekao je kako neke od ginekologa sa Svetog Duha poznaje osobno i da “za neke zna garantirano da nemaju priziv savjesti, nego su oportunisti”.
Zašto su te katoličke vrijednosti ujedno one koje dominiraju u hrvatskom društvu? Zbog čega oportunizam oko tih tema, odnosno zašto je kršćanske nazore poželjno ukomponirati u svoje biće kao stvar društvene legitimacije? Naposljetku, zašto je Hrvatska zatucanija nego nekoć?
Tako je otkako je tadašnji kardinal Franjo Kuharić uoči prvog zasjedanja sabora s novoizabranim predsjednikom 1990. položio plastičnog Isusa u kolijevku, što je kasnije Igor Mandić nazvao “predstavom” te je opisao Hrvatsku “neozbiljnom zemljom od prvoga trenutka”, dodavši da je “operetna tvorevina, secesionistička i kao takva je i danas ostala”.
Bitne su tu riječi ministra zdravstva Vilija Beroša, koji je rekao da bi se procedura ubrzala da se trudnica javila njemu ili Ministarstvu, što je ustvari cinizam većih razmjera, koji govori o tome kako moć u državi nije na sistemu, dobrom sustavu, nego na volji pojedinca, odnosno kako je politička volja ona koja je ključna za procese.
HDZ-ovac bi sankcionirao zbog psovki
Ne radi se tu samo o slučaju Čavajda. Primjera vjere koja se brine o politici te još gore, politike koja forsira vjerski aspekt, ima bezbroj. Evo jedan banalan, ali strašan primjer politike koja brine o ćudoređu.
Prošlog tjedna u Dubrovniku je otvoren gay klub, sve je tu išlo po toj špranci koja na takvim mjestima bude, u jednom trenutku uz ceremoniju otvaranja se i zapjevalo o muškim spolnim organima i oralnom seksu.
Reakcija HDZ-ove vlasti? Gradonačelnik Mato Franković, ukratko, najavio je sankcioniranje jer su se na ulici izvikivale – prostote. “Na javnoj površini izgovarati onakve riječi je neprimjereno i to treba sankcionirati”, njegove su riječi, koje su skandalozne i po društvo jako opasne.
Takva atmosfera, gdje imamo moćnu Crkvu, odnosno ginekologe koji u njezinim idejama vide oportunizam, onda politiku koja brine o osjećajima svojih građana (prema crkvenim kriterijima), kao i politiku o kojoj sve ovisi do tolike mjere da se “ministru dovoljno javiti”, očiti je zamašnjak koji državu gura na dno svih bitnih ljestvica koje se tiču kvalitete života i ekonomskih te inih pokazatelja.
Vučetić: Početak našeg okupljanja je vol na ražnju
S filozofom i teologom Markom Vučetićem, predsjednikom Gradskog vijeća Grada Zadra, Index je razgovarao na ovu temu.
“Naša stvarnost je stvarnost odsustva pluralnog, otvorenog društva i uprizorenje jedne demonske skupine koja nam je prije tri desetljeća, uz okupljanja oko volova na ražnju, demonstrirala što nas u budućnosti čeka, a to je upravo ovo što sada živimo – neuspjeh demokracije, države i društva.
Bitan je početak, iz njega slijedi sve ostalo, a početak našeg okupljanja je vol na ražnju, tada je nastalo ovo primitivno društvo. Vol na ražnju nam je dao pečat institucijama koje služe tom prvobitnom kultu žrtvovanja neljudskih životinja, da bi se danas, zbog istih kultnih razloga, takva demonska skupina okomila na građane, uskraćujući im njihova prava, odnosno žrtvujući ih kao ljudske životinje.
Mirelu Čavajdu država koja je doživjela neuspjeh promatra kao ljudsku životinju koju, zbog kultnih razloga održavanja morala primitivne zajednice, treba žrtvovati jer krši norme te zajednice – ne prihvaća sudbinu, nego samostalno donosi odluke”, govori Vučetić.
Objašnjava da su razlozi koji su tome doprinijeli nadnaravni ili transcendentni.
“Sve ovo nam se događa zbog toga što smo odabrani, voljom boga, da budemo na braniku kršćanstva. Kada državu lišimo povijesne dimenzije i podredimo je nebeskim ciljevima, iluzorno je očekivati povijesni razvitak i blagostanje.
Suvremena demokratska država služi građanima, od građana se ne očekuje da uspostavljaju emocionalne odnose prema državi, dok se od države koja je “ostvarenje vjekovnih snova”, nastale snagom političkog kršćanstva, ne očekuje da građanima išta da, osim nužnosti da joj se pokore, da joj se dive i da je u vjerničkom zanosu ljube.
Politika nam je izvanjštenje naše vjere, a država nam je liturgijsko mjesto”, govori.
“Zašto Crkva financijski nije iscrpljivala Jugoslaviju?”
Nastavlja kako svetost države nije moguće utemeljiti bez institucije koja skrbi o svetosti, a to je Crkva.
“Crkvu se ne smije dovesti u pitanje. Njezinu pohlepu se promatra kao žrtvu i kompenzaciju za sva politička zla kojima je bila izložena dok je desetljećima čuvala ideju o upravo ovakvoj državi. Ironija je da se upravo ovakva Crkva, koja je navodno htjela ovu državu, osvećuje upravo ovoj državi jer je financijski iscrpljuje”, rekao je.
“Zašto financijski nije iscrpljivala Jugoslaviju? Zašto se okomila upravo na ovu državu? Koliko sam upoznat, kršćanstvo tvrdi da je ljubav besplatna. Po kriteriju besplatnosti sasvim je jasno da u odnosu Crkve prema državi ne postoji ljubav, nego interes.
Znamo, zahvaljujući Vatikanskim ugovorima, što Crkva od države dobiva, a znamo i što političke strukture od države dobivaju – poslušne ljude koji služe žrtvenom mehanizmu ove države. Crkveni moral je zbog ovog razloga, putem vjeronauka, ušao u škole nudeći djeci taj moral kao službeni ili javni moral.
Pogledajmo samo koji otpori Crkve nastaju kada se govori o uvođenju građanskog odgoja. Ne trebaju zatvorenom društvu građani koji propituju i traže nešto za sebe i druge, nego vjernici koji bespogovorno slušaju i nekritički ponavljaju dogmatske obrasce kao jedinu istinu”, njegove su riječi.
“Hrvatska živi stvarnost neosviještenog partijskog sustava”
Govorio je i o Franji Tuđmanu.
“Franjo Tuđman je mitska figura koju promatramo kao utemeljitelja ove države i kao nepresušni izvor političke misli. Tuđman je bio general u partijskom sustavu, on nije bio u stanju ni na pojmovnoj razini, a kamoli na razini političke prakse, shvatiti što je to demokracija.
Njemu je demokracija poistovjećena s frustracijom što u Jugoslaviji nije ostvario sve što je planirao. Puno toga jest – bio je Titov general, predsjednik Partizana, direktor Instituta za historiju radničkog pokreta itd.
On je svoje uspjehe ostvario zbog toga što je bio u milosti tadašnjeg partijskog sustava, a neuspjehe je doživio kada se našao u nemilosti. Taj model je samo preslikao na Hrvatsku. Hrvatska živi stvarnost neosviještenog partijskog sustava koji je prošao kroz filtar Tuđmanove frustracije što nije ostvario sve svoje jugoslavenske planove”, kaže.
“Ovakva država odgovara otuđenoj Crkvi i partijskom HDZ-u”
Je li to država koju HDZ i Crkva žele i zašto im baš takva paše?
“Ovakva država odgovara otuđenoj Crkvi i partijskom HDZ-u jer tako mogu izmjenjivati uloge. Crkva svako malo postane politička stranka, HDZ, koja upravlja državom – posebno financijama i nekretninama, dok se HDZ svako malo pretvara u Crkvu koja upravlja neukim dušama.
Crkvi trebaju novac, moć i nekretnine, a HDZ-u trebaju vjernici umjesto građana. A tako je obećavajuće počelo – okupljanjem zajednice oko vola na ražnju i inauguriranjem frustriranog Titovog generala kao oca ovakve države i autora naše političke misli”, zaključio je filozof i teolog Marko Vučetić.
Bojan Glavašević: Znamo po kakvom su ključu zapošljavani ravnatelji bolnica
Popričali smo na ovu temu i sa sociologom i lingvistom Bojanom Glavaševićem, inače saborskim zastupnikom Zeleno-lijeve koalicije. Osvrnuo se na slučaj Čavajda, odnosno činjenicu da se toliko ginekologa poziva na priziv savjesti.
“Da ne ulazim u ičiju osobnu motivaciju, mogu reći da je to sasvim sigurno jednim dijelom posljedica loše vođene kadrovske politike. Ravnatelji bolnica su i pri zapošljavanju i u svim kasnijim fazama morali voditi brigu o tome da osiguraju adekvatan broj ginekologa koji su spremni izvesti prekid trudnoće.
E sad, ako znamo po kakvom ključu su često zapošljavani ravnatelji bolnica, nije iznenađujuće da o ovom aspektu zdravstvene skrbi nije vođeno računa. A siguran sam da u jednom nemalom dijelu bolnica to uopće nije bilo slučajno”, navodi.
Pitamo ga o značaju Crkve u zemlji.
“Crkva je Crkva, da tako kažem. Ona ima svoj nauk, svoje dogme i to je tako. Njezin utjecaj na politiku može biti značajan, ali to bih više pripisao materijalnim odnosima s državom nego direktnim utjecajem na političarke i političare iako i toga, dakako, ima. I to nemalo.”
“Crkva je neuspješna u onome što joj je istinski bitno”
Međutim, rekao bih da je utjecaj Crkve na stavove građana o životnim i socijalnim pitanjima ipak značajno manji od deklarativnog broja vjernika u RH. Jer jednak broj građana koji se deklariraju kao katolici u RH također podržava pravo na legalan, dostupan, siguran i zdravstvenim osiguranjem pokriven prekid trudnoće, recimo.
Crkva će se uvijek oglasiti o društvenim pitanjima koja su joj od interesa, poput istospolnih brakova ili prava na prekid trudnoće, i nerijetko će pokušati imati mekani utjecaj na politiku. Ali to je za Crkvu sporedno iako u tome zna imati uspjeha.
Crkva je neuspješna u onome što joj je istinski bitno: dugoročnom utjecaju na stavove građana o tim temama. Međutim, i u RH i u velikoj većini drugih zemalja s visokim brojem vjernika, poput Irske, Crkva te bitke u pravilu gubi”, govori.
Dodaje kako je Hrvatska nesumnjivo sekularna država.
“Činjenica da nemamo takav osjećaj proizlazi iz toga što je Konkordatima sa Svetom Stolicom Crkvi dan vrlo velik prostor u nizu sektora poput obrazovanja, čime je Crkva dobila velik grassroots utjecaj na naše društvo. Ali svaki međunarodni ugovor može se mijenjati, pa tako i Konkordati”, kaže.
“Crkvene dogme u velikoj su disonanci sa suvremenim društvom”
Konstatiramo da postaje stvar društvene legitimacije biti uz Crkvu, uz katoličke ideje.
“Na prvoj godini sociologije ući se o vrstama i izvorima legitimiteta po sociologu Maxu Weberu. Crkva ima onu vrstu legitimiteta koju Weber naziva tradicionalnim: to je institucija i organizacija koja ima dugu, dugu povijest, uvijek je imala autoritet, osobito moralni, a veći dio njene povijesti taj autoritet je bio apsolutan, a prekršaji su mogli nositi i smrtnu kaznu.
Zato Crkva i danas nosi određenu količinu legitimiteta. Ali treba reći da je današnje društvo vrlo mozaično i da ta vrsta legitimiteta ima neusporedivo manju težinu nego u povijesti. Mnoge crkvene dogme i socijalni nauk u velikoj su disonanci sa suvremenim društvom, znanošću i načinom života.
I to se vidi, između ostaloga, po činjenici da političke opcije koje zastupaju, u najstrožem smislu, katoličke socijalne nauke i dogme dobivaju marginalnu podršku građana na izborima. Crkva ima svoje mjesto u našem društvu, dakako, baš kao i sve ostale vjerske zajednice, ali ono, budući da više ne živimo u srednjem vijeku, neće više biti centralno mjesto u društvu. Pa kome pravo, kome krivo.”
“Ne bi bilo fer Crkvu stavljati u samo jednu ladicu”
“Na kraju želim reći da ni Crkvu ne možemo promatrati kao jedinstven i jednouman entitet. Velike su razlike između Kurije i biskupskih konferencija od zemlje do zemlje, makar se one možda i ne vide toliko na van. Nerijetko biskupske konferencije dođu u sukob s Kurijom – to smo imali prilike vidjeti u Hrvatskoj u slučaju Dajla prije nekoliko godina.
“Jedan dio svećenstva drži se Evanđelja i zazire od politike i političara; drugi dio vrlo rado uzima aktivnu ulogu u politici; neki treći pak fokusirani su na misionarski rad i pomaganje najsiromašnijima.
Dakle, ne bi bilo fer Crkvu stavljati u samo jednu ladicu. Naravno, ne treba iz vida gubiti činjenicu da je to organizacija koja počiva na patrijarhalnim vrijednostima i perpetuiranju društvene nejednakosti i nije realistično očekivati da te vrijednosti mijenja, pogotovo ne preko noći. Kontinuitet dogme je jedan od razloga zbog kojih ta institucija i opstaje toliko dugo, uostalom”, rekao je.
“Nekako zaključno, možda bih rekao da je povezanost Crkve i politike u Hrvatskoj puno veća nego što je ikome, osim možda jednoj manjini, ugodno; a za tu manjinu ionako nikada ne može biti dovoljno velika. ‘Bogu Božje, caru carevo’, rekao je Isus.
I upravo to je jedan od argumenata za odvojenost Crkve i države. U konačnici mislim da će to shvatiti i onaj dio klera i onaj dio političara u RH koji možda misle da bi baš bilo super na Zemlji napraviti neku gileadsku noćnu moru za koju oni misle da je slika i prilika kraljevstva Božjeg”, zaključio je Glavašević.
Index.hr
