Snaga islamskog vjerovanja
Ovih dana muslimani su ušli u sveti mjesec Ramazan, vrijeme posta, čišćenja duha i tijela, pripreme za Ramazanski Bajram. U jednom posebnom ozračju koje je nastupilo čovjek ne može ne zapitati se, bio ili ne bio musliman, i promišljati o islamu kao vjeri, njegovim vjerskim propisima i tradiciji
Autor: Dino Šakanović
Prometej.ba
Iako ne izgleda tako po imenu i prezimenu, nisam musliman. Katolik sam. Ovo govorim isključivo zato da se ne bi tekst promatrao iz dimenzije „svoj o svome“. Šta da se radi, u takvom društvu živimo pa je potrebno i tako reći.
Islam je uistinu posebna religija, po mnogo čemu jedinstvena. Nastala je u Arabiji u 7. stoljeću. Arabija je bila za tadašnji svijet čudna zemlja. Sjevero-zapadno se nalazilo moćno Istočno Rimsko Carstvo, a sjevero-istočno moćno Sasanidsko Perzijsko Carstvo. Od oba ova suverena vladara svijeta Arape je izolirala i štitila neprohodna pustinja. Jedini dovoljno vješti za njezino prelaženje bili su upravo sami Arapi, vodeći trgovačke karavane natovarene robom iz Indije i istočnih obala Afrike sve do velikih centara tadašnjeg još uvijek antičkog svijeta – Aleksandrije, Jeruzalema i Perzepolisa. Arabija nije imala većih gradova osim trgovačkih centara Meke i Medine, blizu obala Crvenog mora. Arapska kultura gotovo da nije niti postojala. Razna plemena su štovala svoje idole, muškarac je bio apsolutni gospodar svega, pa i života. Literatura praktično nije niti nastajala niti postojala. Jedini centri civilizacije bili su na samom jugu Arabije, u današnjem Omanu, gdje je poljoprivreda bila moguća, ali i oni na svom zalasku. Sjevernije nije postojala zemljoradnja zbog pustinjske klime. Beduini su čuvali stoku i vodili karavane. Iz tog načina života nikad se ne bi moglo razviti nešto veliko. Od čitavog zapadu poznatog svijeta, Arapi su bili među najprimitivnijim ljudima, po svemu. Ali upravo je takva surova klima i surov način života oblikovao ove ljude kao surove, ali ponosite. Baš među njima proširit će se islam.
Rimljani i Perzijanci pred nepoznatim Arapima
Islam je po prvi puta Arapima dao smisao. Nikada prije nisu imali niti ideju jedinstva, a kamoli ga ostvarili. Prvi puta su shvatili svijet i počeli razmišljati izvan svojih granica života. Islam Arapima donosi po prvi puta i moral koji nije plemenski već univerzalni, ljudski. Nastala je jedna moćna misao koja je ove ljude trgnula iz vječne letargije. Postao je novi moral, novi smisao, novi način gledanja na svijet. Arapi su prvi puta susreli se sa knjigom, riječju i porukom. Privlačna snaga islama vrlo brzo ujedinila je Arabiju. Dok su se sjeverno od ovog, u povijesnom smislu, slobodno se može nazvati – nastajućeg čuda, hrvala dva kolosa, istočni Rimljani i Perzijanci, Arabija je postajala veliki ujedinjeni vojni logor. Potpuno izmoreni Rimljani i Perzijanci ubrzo su se suočili s ogromnom vojnom prijetnjom iz dotada stoljećima potpuno ignorirane Arabije. Arapi kao vješti u pustinjskom ratovanju i logistici lako su razbili izmorene Perzijance, a zatim ubrzo i iste takve Rimljane. Stari car Heraklije, koji je nedavno vodio rat s Perzijom i istjerao je iz Male Azije, Levanta i Egipta, poslije poraza od Arapa potpuno se psihički slomio, povukao iz svih poslova, a trauma se izrazila tako da nije mogao gledati more. U Europu je prešao mostom brodova posutim zemljom, povukao se u unutrašnjost i umro. Rimljani nisu niti znali protiv koga ratuju. Heraklije je smatrao kako su mu neprijatelji vjerojatno neka jevrejska sekta, što najbolje pokazuje kolika je bila izolacija Arabije i čudo koje je islam stvorio.
Kako su dva stara carstva lako bila skršena u nekoliko bitaka, arapska vojska preplavila je Bliski istok. Zauzeti su Mezopotamija, Sirija, Judeja, Egipat i Perzija. Nakon stoljeća rimsko-perzijske dominacije pojavila se nova sila koju su samo nakratko zadržali zidovi, ratne mašine i flota Aleksandrije s kojom se arapi prvi puta susreću. I ova trgovačka metropola vrlo brzo je zauzeta, a njezina čuvena biblioteka spaljena. Izvori iz 13. stoljeća navode da je vođa muslimana, kalif Omar, naredio spaljivanje biblioteke, što zbog vremenske distance sigurno nije točno. Da je tako bilo, i raniji bi izvori to naveli, a spaljene bi bile i ostale biblioteke. Arapske vojske nastavile su dalje i za samo 100 godina od smrti Muhameda, Arapsko Carstvo protezalo se od Kine preko Perzije i Egipta do Španjolske, kao najveća, najbogatija i najjača svjetska sila.
Antička kultura u islamu i arapskom pismu
Upravo tada se po drugi puta pokazala snaga islama kao vjere, njezin moralni domet i privlačni utjecaj. Arapi, kao pustinjaci i samotnjaci, nenavikli na grad, luksuz i umjetnost, nevjerojatno su uspjeli pokoriti najrazvijeniji dio svijeta. Šta su to Arapi osvojili? Bliski istok tada je cvjetao. Najjača svjetska trgovačka žila kucavica tekla je od Pekinga i centralne Indije, preko Perzije do Konstantinopola i dalje na zapad. Gradovi su bili uređeni, puni škola filozofije, akademija, vježbališta i kazališta. Kasna antika je cvala svoje najsvjetlije dane, pojačana filozofima pristiglima sa zapada nakon progona kršćanski nastrojenog rimskog cara Justiniana I. Od ovog vremena slobodno se može prestati govoriti o Arapskom Carstvu. Carstvo postaje drugačije. Arapi, po svemu su kulturološki inferiorniji od onih koje su pokorili. Jedino što imaju su vjera islam i pismo koje predaju pokorenoj kulturi. Nevjerojatno i do tad nezamislivo, ali od Kine do Španjolske skupina naroda koji do tada nisu niti znali jedni za druge počinju polako pisati istim pismom i okretati se u molitvi prema istom mjestu, svetom gradu islama, Meki. Antička kultura nastavlja živjeti i razvijati se, ali u ruhu islama i arapskog pisma. Arapsko Carstvo postalo je u neku ruku „Islamsko Antičko Carstvo“. Za našu kulturu ovaj povijesni obrat pokazat će se spasonosnim. Dok zapad tone u srednji vijek, učenjaci kalifata prevode antičku kulturnu baštinu. Aristotel, Platon, Hipokrat, Sokrat, Arhimed, Leukip, Plinije, Ciceron, Herodot, Tukidid… svi oni prevedeni su i sačuvani upravo na arapskom jeziku, preuzeti i spašeni iz osvojenih samostana, manastira i biblioteka. Bizantski carevi kalifima u Bagdad na poklone šalju knjige. Umjesto na zapadu, kontinuitet antičke kulture nastavljen je u kalifatu.
Poštovanje prema znanju najbolje oslikava „matura“ bagdadske akademije.
„Maturanti“ su u svečanoj povorci prolazili gradom i bili obasipani cvijećem.
Dolazili su kod kalifa koji ih je darivao biserima
Politički, središte kalifata pomjerilo se prvo u Damask, a zatim u srce države, najrazvijeniju Mezopotamiju i novoizgrađeni „Okrugli grad“ – Bagdad. Nestaju demokratski izbori vođe, svojstveni plemenima, a nastaje prva dinastija Omejidi. Kulturni rad ne bi bio moguć bez političke tolerancije. Osvajači su pokrenima nudili: ili Knjiga ili mač i porez. Po prvi puta su nastali vjerski ratovi. Misija je bila pokoriti nevjernike. Međutim, pokoreni su imali prava zadržati svoju vjeru. Istina, plaćali su veći porez, ali zauzvrat nisu išli u ratove. Levant je pri dolasku islama bio kršćanski pa je takav još dugo i ostao. Nova vjera širila se polako. Kršćani su bili redovni savjetnici na dvorovima kalifa. Bagdadski jevreji bili su toliko poštovani da je njihovom poglavaru, jedino on osim kalife, bilo dopušteno ići kroz grad pod svečanom oružanom pratnjom. Pod vjerskom tolerancijom i u ekonomskom blagostanju nitko se nije imao razloga buniti. Ljudi su jednostavno prihvatili realnost i nastavili život dalje, bolje i mirnije nego ranije.
Nakon perioda prevođenja, nastupa najslavnije vrijeme kalifata – period stvaranja. Učenjaci su nastavili nadograđivati antiku, doveli je do vrhunca i prirodnog kraja. Iscrpljene su teme filozofije, pisani opsežni komentari antičkih uzora, istraživala se geografija, kemija, medicina, povijest. Raste znanje o farmaciji i funkcijama organa, upoznaju se kemijski elementi, prvi puta se istražuju arheološki spomenici te nastaje svijest da su oni ostaci ranijih naroda, matematika dobiva svoj današnji oblik „uvozom“ brojeva iz Indije koji mijenjaju nepraktične rimske brojeve. Spoznaje se kvadriranje i korjenovanje. Poštovanje prema znanju najbolje oslikava „matura“ bagdadske akademije. „Maturanti“ su u svečanoj povorci prolazili gradom i bili obasipani cvijećem. Dolazili su kod kalifa koji ih je darivao biserima. Za komparaciju, dok najveći kalifa Harun al Rašid daruje maturante biserima, uživa u svom luksuzu svijeta, čita i razgovara o filozofiji, ima svoja kupatila, harem i parfeme, u isto vrijeme njegov „poznanik“ car Karlo Veliki s kojim razmjenjuje poklone, ne zna za viljušku i nož, kupanje, začin, šećer, kavu, brijanje i šišanje, a čitavog života bezuspješno pokušava naučiti slova na način da spava s knjigom ispod jastuka. Islamska umjetnost nastavila se na antičku, ali po vjerskim propisima bez likova. Nastale su prelijepe kaligrafije i ukrasni motivi. Arhitektura je dobila novu vrstu luka. Koristile su se žive i jake boje, a stvoren je i „kult vode“, tako česte u svakoj građevini u vidu fontane. Kod nas se ovaj „kult“ najbolje osjeti po sevdalinci koja često spominje vodu, ibrike, izvore i rijeke.
Kulturni i politički zamor
Nakon slavnog perioda kalifat se zamorio i kulturno i politički. Politički, bilo je nemoguće uspješno vladati tolikom državom pa je počelo odcjepljivanje i rasipanje. Kulturno, iscrpljene su sve teme pa se pojavio zamor i ponavljanje. Nestala je orginalnost. Ipak, u temelje je vječno ugrađeno antičko naslijeđe u ruhu arapskog pisma i islamske vjere. Kalifat ubrzo preuzimaju Seldžuci, kalifova tjelesna garda, turskog podrijetla, sa sjevernih granica kalifata. I ovi nekad mnogobošci i ljudi kojima je kultura bila nepoznata vrlo brzo usvajaju napredne tekovine antičke islamske kulture. Upravo pod seldžucima raspadnuti kalifat se suočavao sa križarima. Ovi surovi vjerski fanatici u Europu su vratili antičku kulturu koju je kalifat sačuvao. Upravo oko 1000. godine nastaje trenutak kada će se na tronu svijeta ponovno zapadna i istočna civilizacija smijeniti. Iako je kalifat po svemu bio napredniji, nedostajalo mu je nešto ključno. Sav taj konglomerat naroda nije imao institucije. Tadašnji pisci i s jedne i s druge strane to primjećuju. Svima je jasno da su križari nazadni, prljavi, nepristojni i neuki. Ali u njihovim državama vladari se smjenjuju bez problema, svatko zna svoje mjesto i sve nekako ipak funkcionira. S druge strane, svakog islamskog vladara ne nasljeđuje sin već građanski rat. Slobodno se može reći da su se tada susreli kasni feudalizam i kasna antika. Kulturno napredniji kalifat bio je društveno zaostaliji i tek je trebao zakoračiti u srednji vijek iz antike. Za to vrijeme europa je iz feudalizma napravila prvi korak u renesansu. Dok se kalifat mrvio i raspadao, križarske države su u Europu donosile kulturne navike, agrume, običaje, priče, vijesti i znanje; sve ono što su predali kalifatu. I to sve daleko naprednije nego su ostavili Istoku prije 500 godina.
Nakon Seldžuka islam će po treći puta pokazati svoju snagu. Pojavljuje se najstrašnija prijetnja kulturi i civiliziranom životu ikad. Sa istoka nadire jedan novi dotad nepoznat narod, već pokorivši velesilu Kinu. Dok su svi drugi pokoravali, ovi ratnici stepa razaraju ne ostavljajući na životu ni dijete u kolijevci. Pred Bagdad stižu Mongoli. Upravo oni su nekad razvijene krajeve Horezmije (današnjeg Afganistana) pretvorili u pustoš kakvi su ostali do danas. Kalifi, marionete u rukama seldžučkih sultana su nemoćni. Ipak kao titularni vladari muslimana odbijaju se pokoriti. Mongolima je odgovoreno da će sunce prestati izlaziti i nebo će se vječno zamračiti ako zauzmu Bagdad. Nimalo impresionirani, ovi stepski ratnici lako zauzimaju „Okrugli grad“ 1258. godine. Kalif je ubijen, stanovnici poklani, a Tigris se crnio od tinte pobacanih knjiga i crvenio od krvi ubijenih stanovnika. Nestalo je institucije kalifa u ranijem smislu. Banalno, pandan ovom događaju bilo bi da danas vanzemaljci ubiju papu i ukinu crkvu. Jedan potpuno strani narod vojno nevjerojatno jak brzo je slomio stoljetni kalifat.
Tradiciju pozitivne uloge islama na zapadu je nastavio kalifat u Španjolskoj,
možda i najviše pridonijevši kulturnim kontaktima.
Španjolska je dugo bila najnapredniji dio Europe
Međutim, bez kalifa, bez svoje vlasti, kao podanici turaka Seldžuka, Mongola i križara, muslimani nastavljaju postojati. Kako je vrijeme odmicalo, svi ovi osvajači počet će nalikovati na one koje su pokorili, baš onako kako su Arapi usvojili antičku kulturu. Seldžuci su se već asimilirali do dolaska Mongola. Križari u Europu pronose dah islamske kulture koja budi stari kontinent i ubrzava renesansu. Ubrzo i Mongoli postaju muslimani, usvajaju kulturu i grade prelijepe spomenike. „Posljednji veliki Mongol“, Timur Lenk, nije ništa drugo do islamski vladar. Iako pokorena, islamska kultura, vjera, pismo i način života pokorili su svoje osvajače. Svi oni počeli su se okretati prema Meki u svojoj molitvi i živjeti životom svojih podanika.
Tradiciju pozitivne uloge islama na zapadu je nastavio kalifat u Španjolskoj, možda i najviše pridonijevši kulturnim kontaktima. Španjolska je dugo bila najnapredniji dio Europe. S istoka će na povijesnu scenu kroz velika vrata 1453. nastupiti jako Osmansko Carstvo zauzevši Konstantinopol, ali ova država nikada neće dostići kulturnu visinu ranijeg kalifata iako će sultani formalno sve do 1923. nositi titulu kalifa. Društveno nazadniji, islamski svijet potpuno će kulturno propasti i biti pokoren u vremenu kolonijalizma.
Nakon toliko stoljeća propadanja islam danas po četvrti put pokazuje svoju snagu iako ne izgleda tako. Snaga nije u oružju već u kulturnom utjecaju. Ova vjera uspjela je prevazići sve političke promjene, prilagoditi se svim kulturnim utjecajima. Islam se po prvi puta suočio s nacionalnim država i ipak ušao u sve pore njihovih društava. Sirija, Irak, Iran, Jordan, Egipat, Libija, Tunis… sve su to bez sumnje islamske države jednako kako su Francuska, Italija, Španjolska, Njemačka… kršćanske. Ne u smislu sprege politike i vlasti, već kao kulturne cjeline. Kako je na zapadu posebno božićno vrijeme, na islamskom istoku takvo vrijeme je ramazansko.
Islam – most između antike i renesanse
Iako izvorno vjera arapskih beduina, ljudi bez kulture, islam je nadvladao sve izazove, prihvatio antičku kulturu, oplemenio je svojim vjerskim moralom i pismom, nadogradio je i vratio Europi. Bio je most koji je spojio antiku i renesansu. Civilizirao je Seldžuke i Mongole. Iako mu potpuno stran i nastao daleko od njegovog središta, islam je apsorbirao i tekovine modernog zapadnog života. Panta rei – sve teče; sve se mijenja, pa tako i islam. Danas postoje mnogi izazovi; a oni politički su najmanji. Islam se mora početi otvarati ekumenskom dijalogu, ne samo na zapadu već i u svojoj kolijevci. On se danas nalazi tamo gdje je kršćanstvo bilo prije Martina Lutera. Potrebna je velika reformacija kako bi se prihvatilo novo vrijeme, približilo ljudima i odgovorilo na današnja pitanja. Fanatizam ISIL-a nikada ne može biti odgovor na nova pitanja jer uporno silom postavlja stara. Islamska kultura, nekad tako plemenita i napredna, ponovno će morati zauzeti svoje mjesto, bok uz bok s Istokom i Zapadom. Islamski svijet danas je pred izazovom da, usprkos svim otporima, ponovno usvoji najnaprednije tekovine kulture i društva, isto onako kako je nekada usvojio antičku kulturu i kako je Europa od njega usvojila antiku. Suvremena država i sekularno društvo su onaj jedini okvir u kojemu će univerziteti islamskog svijeta ponovno moći postati centri znanosti i kulture, vladari islamskih država uzori, a njihovi građani uživati lijep život. Islam je već mnogo puta pokazao da ima snage primiti sve promjene i dati dio sebe svima s kojima je bio u kontaktu. Pokazat će to ponovno. Svi radikalni pokreti koji se protive modernizaciji danas, slomit će se pod točkom povijesti koji ide naprijed.
Čestitamo svim muslimanima ulazak u sveti mjesec Ramazan sa željom i porukom da svi zajedno promišljamo i živimo tako da svaki onaj dio svijeta u kome žive muslimani ponovno kao nekada postane najuzorniji dio svijeta, za primjer svima. Ramazan Šerif Mubarek Olsun.
