-TopSLIDEKultura

Je li jezik sudbina i možemo li od nje pobjeći?

Pitanje veze između jezika i ličnosti, odnosno karaktera, pojedinca jeste u određenoj mjeri povezano sa jezičnim relativizmom, ali se ne može njime objasniti zato što je jezični relativizam pitanje jezičnih zajednica, dakle kolektiviteta, dok je pitanje veze između jezika i ličnosti pitanje individualnog identiteta

U tekstu pod naslovom koji se, kolokvijalno, može prevesti sa „Na bosanskom sam zapravo pravo fina“ nedavno objavljenom u bečkom news magazinu Falter, bosansko-austrijska autorica Melisa Erkurt piše o svojoj dvojezičnosti i uticaju jezika i pripadajuće kulture na ličnost i karakter, odnosno na to kako vidimo sami sebe, ali i na to kako nas vide drugi ovisno o tome kojim jezikom govorimo. Iako njemački govori savršeno, sugovornici je često doživljavaju kao oštru u (pismenoj) komunikaciji a bez njene namjere da bude takva, što ona pripisuje uticaju bosanske govorne kulture koja je direktnija od njemačke, odnosno austrijske, obzirom da joj je bosanski ‘maternji’ jezik koji je odrastajući govorila u kućnom okruženju. Melisino iskustvo nije atipično: svako ko solidno govori barem dva jezika zna da se često osjećamo kao (ponešto) drugačije ličnosti dok govorimo različitim jezicima, kao i da nas drugi često doživljavaju na sličan način. Komunikacija na ‘stranom’ jeziku, dakle, nesumnjivo može uticati na (samo)percepciju ličnosti i karaktera, ali autorica plasira nekoliko pogrešnih uvjerenja o jeziku i uticaju jezika na projekciju ličnosti koje često susrećemo u popularnom diskursu o jeziku. Problem nije samo to što Melisa kao germanistica i bivša predavačica njemačkog nedovoljno dobro razumije fenomen o kojem piše već to što ona to čini kao novinarka, što to promiče njenom uredništvu i, na kraju, što to njeno pisanje doživljava pozitivnu nekritičku recepciju u javnosti, čak i među obrazovanim, inteligentnim i uspješnim čitaocima koji i sami imaju slična iskustva, što se može vidjeti, na primjer, na bosanskom Twitteru.

Iako ovaj primjer, sam po sebi, i nije naročito bitan, ipak je simptomatičan. Jasno je da nam ovih dana nije do rasprava o jeziku jer nam od zaraze umire po stotinu ljudi dnevno, ali kod nas je skoro neprestano nekakvo vanredno stanje, a ovaj primjer pokazuje koliko su mediji važni a istovremeno nekompetentni. Kada vidimo s kakvom lakoćom pišu o temama koje nedovoljno razumiju, možda nije ni čudo što je javni diskurs o zarazi haotičan i što je običnom čovjeku ponekad teško shvatiti šta se dešava, kome da vjeruje i kako treba da se ponaša. Naravno, nisu mediji jedini krivac za ovakvo stanje, ali sigurno jesu jedan od glavnih.

Autorica teksta objašnjava svoje iskustvo jezičnim determinizmom koji se veže za Sapir-Whorf-ovu hipotezu, ali ne zna da ova hipoteza ima dvije varijante i da se zapravo ne odnosi na fenomen o kojem govori. Prva, tzv. jaka, varijanta ove hipoteze (jezični determinizam) kaže da nas jezik kojim se primarno služimo (najčešće, onaj koji smo naučili kao djeca) određuje u kognitivnom smislu, tj. da nam je razumijevanje svijeta ograničeno tim istim jezikom. Jezici, naravno, predstavljaju različite kulture i društva koja imaju različita historijska iskustva i različite preferencije, pa tako predstavljaju i parcijalne modele realnosti. Druga, tzv. slaba, varijanta (jezični relativizam) jednostavno kaže da jezik svakako ima određeni uticaj na percepciju, ali nas ipak ne determinira. Jedan razlog je to što kulture i društva kontinuirano međusobno komuniciraju, pa se koncepti ‘prelijevaju’ iz jednog sociokulturnog konteksta u druge. Tako, koncept cancel kulture potiče s engleskog govornog područja, ali ga zbog globalne medijske povezanosti svi razumiju. Drugi razlog je što se pojedinci i grupe često služe različitim jezicima, pa im je samim tim primarni konceptualni aparat, odnosno percepcija, obogaćen drugačijom sociokulturnom kognitivnom logikom. Jezični determinizam je zavodljiva teza koja se često nekritički prihvaća u javnosti, ali za nju nema nikakvih dokaza i stoga je napuštena kao teorijski koncept u lingvistici. Jezični relativizam, pak, ima određenu aksiomatsku snagu (lako je primijetiti da ljudi iz različitih kultura i društava različito razmišljaju) i ostaje koristan teorijski koncept.

Pitanje veze između jezika i ličnosti, odnosno karaktera, pojedinca jeste u određenoj mjeri povezano sa jezičnim relativizmom, ali se ne može njime objasniti zato što je jezični relativizam pitanje jezičnih zajednica, dakle kolektiviteta, dok je pitanje veze između jezika i ličnosti pitanje individualnog identiteta. Svaka osoba je zapravo skup različitih društvenih identiteta koji imaju uticaj na to kako govorimo i kako komuniciramo. Ovdje je važno razlikovati fiksne (npr. majka, kćerka, sestra) i relativno fiksne identitete poput spola ili nacionalnosti od situacionih identiteta koji zavise od konteksta u kojem se nalazimo (strani posjetilac/imigrant/državljanin, kupac/prodavac, i slično). Pitanje uticaja jezika na projekciju ličnosti i karaktera je naročito interesantno u kontekstu imigracije jer je očito direktno povezano s pitanjem ličnog core identiteta: npr., jesam li još uvijek Bosanac iako ne živim u BiH, da li sam Austrijanac ako sada živim u Austriji i imam austrijsko državljanstvo, mogu li istovremeno biti i jedno i drugo, itd. Dodatnu komplikaciju predstavlja to što identitet može biti odabir nas samih (biram da budem Bosanac), ali i nametnut od strane drugih (ako me autohtoni Austrijanci, u ovom slučaju, bez obzira na državljanstvo ipak smatraju strancem). Ovo je i razlog što je jezik, s izuzetkom rase, najvažniji element imigrantskog identiteta. Moj njemački, primjera radi, ne mora biti ‘savršen’ da bih se sporazumijevao, ali mora biti savršen ako želim da budem prihvaćen kao Austrijanac, iako i to, naravno, može biti nedovoljno.

Treba imati na umu i da jezik nisu samo riječi i sintaktička pravila za poredak riječi u rečenici. U lingvistici govorimo i o sociopragmatskoj kompetenciji govornika koja se odnosi na sposobnost upotrebe jezika ne samo na gramatički ispravan ili fonološki/izgovorno kolokvijalan način već i na način koji je primjeren sociokulturnom kontekstu: šta je primjereno reći kome, u kojem momentu i na koji način. Dakle, potpun jezični identitet određene etno/nacionalne zajednice podrazumijeva i sposobnost upotrebe njenog jezika ili njenih jezika (u višejezičnoj Švicarskoj, na primjer) gramatički ispravno, sa odgovarajućim (autohtonim) akcentom, odnosno izgovorom, i na način primjeren kontekstu. Melisa kaže kako govori njemački ‘bez akcenta’, ali svaki govornik nekog jezika, uključujući i one koji su na tom jeziku, da tako kažemo, odrasli i na njemu žive, dakle kojima je određeni jezik maternji, ima (neki) akcenat. Mit o govoru bez akcenta je jedna u nizu popularnih zabluda o jeziku jer je govor bez akcenta (bukvalno, govor bez izgovora) zapravo nemoguć. Stvar je u tome što su većinski, autohtoni, akcenti (u ovom slučaju, standardni austrijski njemački poznat kao Burgtheaterdeutsch ili Wienerisch, tipični govor Beča i okolice) izgovorni standardi normativne prirode i ideološki prikriveni jer su, tobože, normalni, i jer se u većinskoj jezičnoj hegemoniji podrazumijevaju kao Bogom dati iako su zapravo proizvoljni. Slično tome, svaka jezična zajednica ima proizvoljna pravila koja određuju šta je primjereno reći kome, u kojem momentu i na koji način i ta pravila se moraju znati i poštovati ako se želi postati priznatim članom određene zajednice. I gramatika i akcenat i sociopragmatska kompetencija dio su opće komunikativne kompetencije svake zajednice i svako odstupanje od ove norme predstavlja čin performativnog identiteta Drugosti bez obzira jesmo li toga svjesni ili ne.

Vjerovatnoća da Melisa krši sociopragmatsku normu austrijskog njemačkog svojim, za njemački, previše direktnim tonom zato što ne može da se oslobodi sociopragmatske norme bosanskog je mala jer je jasno da je ona svjesna razlike i da kao germanist i bivši predavač njemačkog poznaje sociopragmatsku normu tog jezika. (Čak i da jeste tako, to ne bi imalo nikakve veze sa Sapir-Whorf-ovom hipotezom već sa tzv. transferom, odnosno projekcijom kulturnojezične logike Melisinog ‘prvog’ jezika (L1), bosanskog, na njen njemački. Na ovaj fenomen ukazuju i svi drugi primjeri koje u tekstu navodi.) Daleko je vjerovatnije da se to dešava zbog toga što Melisa podsvjesno odbija da u potpunosti usvoji sociopragmatsku normu njemačkog jer možda nije spremna na identitarne implikacije tog čina. Jednostavno kazano, Melisa vjerovatno želi da bude barem malo drugačija od okruženja i barem malo Bosanka, što je sasvim shvatljivo obzirom na to da je imigrant druge generacije u društvu koje ima ambivalentan stav prema imigrantima. Ovo se može naslutiti i iz drugih njenih javnih istupa.

Summa summarum, slično mnoštvu drugih primjera koje možemo vidjeti skoro svuda, imamo autoricu koja je barem djelimično lingvistički obrazovana i koja djeluje kao novinar, ali koja o temi koju je izabrala ipak piše površno i netačno. Imamo medij kojem je od vjerodostojnosti možda važnija (pohvalna) progresivna agenda podrške imigrantima. (Pišem ovo kao akademski lingvist lijeve provenijencije.) Imamo javnost koja nekritički prima i ocjenjuje medijski sadržaj. I imamo stručnu javnost koja skoro uvijek šuti, možda zato što ne želi da se izlaže nepredvidivom i agresivnom javnom mnijenju, a možda i zato što je pomalo nesigurna u svoju stručnost ili, najzad, što ne želi nikome da se zamjera (jer to je danas jako nepopularno i, naročito na društvenim mrežama, rezultira uglavnom ili indignacijom ili linčem). I to se sve uglavnom ne dešava u jednoj Bosni i Hercegovini za koju je, valjda, konačno svima jasno u kakvom je stanju, već u jednoj daleko obrazovanijoj, kulturnijoj i uređenijoj Austriji. S jedne strane, živimo realnost koja se neprestano usložnjava, tehnološki i na svaki drugi način, dok smo, s druge strane, sve manje sposobni i voljni da se kritički nosimo sa izazovima te realnosti. Globalno. Realno gledajući, svaki se optimizam čini neozbiljnim ako ne i suludim, barem dok je ovo sve ovako. Od ove činjenice ne možemo pobjeći ni u drugi jezik ni u neko drugo Ja. Jezik nije sudbina, ali hronično nekritički stav bi već mogao biti.


Adnan Ajšić, Prometej.ba

Autor je profesor engleskog jezika i primijenjene lingvistike na Američkom univerzitetu u Šardži – American University of Sharjah – u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Autor je knjige Jezik i etnonacionalizam na savremenom Zapadnom Balkanu (Language and ethnonationalism in contemoprary West Central Balkans: A corpus-based approach) u izdanju Palgrave Macmillan, koja izlazi 4. juna.

Naslovna / Ilustracija: Internet communication images, Credit: Thinkstock

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close