Zašto svijet nije bolji?
Odgovor je sasvim jednostavan. Zato što ljudi nisu bolji. Pojednostavljeno, ali ipak paradigmatski točno, čovječanstvo čine tri vrste ljudi:
– idealisti
– kriminalci
– prilagodljivci, koji sami sebe radije smatraju realistima
Kako idealisti teže nečemu što trenutno ne postoji – boljem svijetu, a kriminalci su aktuelno djelujuća čeljad u postojećem, jasno je kome će se „realisti“ prilagoditi. Moramo živjeti u sadašnjosti, prilagoditi joj se – ne živi se u budućnosti! Stoga oni svoje živote podešavaju prema bagri, licemjerno omekšavajući stavove i vladanje doziranjem minimalnih količina alibi idealizma u vlastiti svjetonazor i praktične čine. Idealiste će nazvati utopistima, dok ovi priznaju da su utopije često samo prerano sazrele istine (Lamartine); kriminalci ne priznaju ništa (čak ni pred istražiteljima), a prilagodljivci ni za živu glavu ne prihvaćaju licemjerje kao svoju vodeću karakteristiku, stoga im je nešto prijatnije kad ih se naziva malograđima, eufemizmom za hipokrite. Dakako, kriminalci selektivno završavaju po zatvorima kuda ih spremaju prilagodljivci, ali ne zato jer misle da su ovi otuđili bolju budućnost ljudskog roda, već što su pokrali nešto od njih, škodeći im tako materijalnom standardu. I, kao što kaže Omar Hajam, od pamtivijeka do nerealiziranih vremena:
Kad jednom na zemlji ne bude nas –
svijet će biti svijet,
kad nam se izgubi trag i glas
svijet će biti svijet.
I prije nego smo bili mi –
svijet je bio svijet
i nama kad kucne posljednji čas –
svijet će biti svijet!
Idealisti će uglavnom uvijek biti utopisti, prerano sazreo segment svoje vrste, prilagodljivci će mijenjati svijet u smislu razblaživanja opće stope kriminala, ali će zato somovi iz tog miljea biti sve deblji i deblji, te će otmica svekolikog blaga, ili budućnosti čovječanstva, ipak ostati na istom nivou, čime će „realisti“ biti relativno zadovoljni, jer od većeg kolača odlamaju se i veće mrvice oko kojih oni – poput gladnih ptičurina – kljucaju, nadmećući se tko će dograbiti veći dio skoro pa ničega.
Samo „sitne ribe“ kriminalnog miljea još upotrebljavaju oružje kao argument svojih pljačkaških poduhvata. Harambaše sjede po vladama i korporacijama, bez potrebe korištenja ličnog naoružanja, jer kontroliraju dovoljno naoružanih pristalica odlučnih da za veće mrvice kolača „privode pameti“, kako prilagodljivce nezadovoljne svojim dijelom, a još više idealiste koji izvoljevaju zahtijevati iz budućnosti nešto za sadašnjost. Poput pravedne raspodjele onoga što smatraju otetim, a harambaše sebi pripadajućim. Osjete li se ugroženima u svom statusu, „realisti“ će sklopiti pakt s kriminalcima, našto će ovi pristati namirišu li i sami prijetnju po sebe same. Ideali mogu nervirati i jedne i druge, posebno ako dosegnu njima
neprihvatljivu granicu širenja (kao što se nacionalne manjine toleriraju tek do određene granice brojnosti i zahtjeva koje postavljaju), jako dobro svjesni tko pobjeđuje u sudaru metka i ideala. Tek u povijesno rijetkim slučajevima, ukoliko se osjete ugroženijima od razbojnika negoli od fantasta, prihvatit će stavove potonjih, i vitlajući njihovim barjacima pridružiti im se, dobro pazeći do koje granice dovesti pobjedu kontra onih protiv kojih su ustali. Ideali većim dijelom izvise, a što
preostane u cjediljki revolucije iznova se preraspodjeljuje u dva elementa revolucionarnih pobjednika: novostvorene kriminalce i malograđane. Dio ideala koji ih je u prevratu vodio prihvaća se tek toliko da učvrste i malo izdignu svoj malograđanski status, a ostatak se u obliku somnambulizma sadašnjosti prepušta budućnosti – da jednom, kad ustreba, moguće bude prihvaćen kao novi podstrek preraspodjele odnosa između malograđanštine i kriminala. Tako su idealisti uvijek par stvarnosti nedostupnih koraka ispred realnosti, služeći poput alibi amortizera malograđanštini, a u ekstremnim okolnostima kao izvori ograničenog parolašenja revolucionarnih masa. Praksa je kriterij istinitosti kao što reče Marx, što bih ja u ovom tekstu relativizirao kao – realnosti danog povijesnog trenutka. Ona pak je element sadašnjosti a ne budućnosti, pa je svijet takav kakav jeste. Kao što reče davno preminuli arapski pjesnik Hajam.
Otpor promjenama prilagodljivih nije neke konstanta; njihova inercija se mijenja u rasponu od nule, kad osjete da im je status značajno uzdrman, do praktički beskonačnosti, kad ga ponovno uspiju učvrstiti. Pritom se u najvećem dijelu vremena između spomenuta dva vremenska raspona ne održavaju toliko oružjem, koliko pozivanjem na legitimitet institucija sistema, trodiobu navodno međusobno nezavisnih vlasti (zakonodavne, sudske i izvršne) koje su fol čuvari demokracije, mada svakodnevno iskustvo govori da su one sve drugo negoli neovisne, a dirigent nad njima je izvršna vlast (Vlada) čim jednom dobije potvrdu stranačke većine u parlamentu. Ona se potom hegemonistički ponaša, tek od vremena do vremena zarezujući odluke parlamenta i najviših državnih sudova, praktički sasvim nezavisno djelujući od njih, da ne spominjem volju naroda kojom su prigrabili položaj. Hegemonija vladajućih uspostavlja se temeljem suradnje vladajućih i prilagodljive većine, prilagodljive – analizira li se podrobnije – iz raznoraznih, po dijelove cjeline interesnih razloga. Kao što čitamo u nepotpisanom tekstu s portala Radničke fronte:
„Niz je načina na koje se hegemonija fabricira – od stvaranja podjela među podređenim klasama, do individualizacije politike kao osobne politike (gdje je “pravo na izbor” jedna od temeljnih poluga) – no uvijek je hegemonija, kako je to Antonio Gramsci protumačio, rezultat konsenzusa podređenih i vladajućih. Onog trenutka kada taj konsenzus izostane – zbiva se revolucija.“
Dakako, u mojoj terminologiji, vladajući otuđeni od masa – bile one toga svijesne ili se samozadovoljno prilagođavaju uživanjima u prepuštenom im restu zakonito pokradenog društvenog bogatstva – spadaju u kriminalce, jer je svaka pljačka, zakonita ili nezakonita, s etičke strane gledano naprosto kriminal. Taj hegemonizam vladajućih, podržan konsenzusom većine koja ne donosi odluke već im se samo prilagođava, naprosto je indikator nedostatka demokracije svedene isključivo na glasačku mašinu, kojoj se – kad odradi svoje – to servira kao njen ključni aspekt. Stoga filozof Alain Badiou takvu okljaštrenu demokraciju radije naziva kapitalo-parlamentarizmom (1, 2), što se slaže s razmatranjima pokojnog Branka Horvata o punoj demokratizaciji društva. Pod punom demokratizacijom, poznati ekonomist podrazumijeva političku, socijalnu i ekonomsku demokraciju. Da bi čovjek slobodno mogao odlučivati o svojim interesima (politička demokracija), potrebno je ostvarenje i ostalih dviju. Ekonomska demokracija označava pravo na rad, i sudjelovanje u ekonomskim odlukama (samoupravljanje) te slobodnom poduzetništvu, dok se pod socijalnom demokracijom smatra pravo na ljudski dostojanstven život, što uključuje pravo na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, zdravu okolinu i slično. Ako društvo uspije ukloniti društveno uvjetovane a neprihvatljive egzistencijalne razlike, preostaju samo one osobne, proizašle iz psihologije pojedinca, čime će stvoriti povoljnije uvjete za racionalnu raspravu i konsenzus o spornim pitanjima. Ja tome dodajem i neizostavni humanizam, koji mora modulirati pobrojane komponente stvarne demokracije.
Ima u ljudima evolucijski atavizam podvrgavanja, prilagodbi jačima od sebe, socijalno evolucijski transformiran iz straha od fizičke u strah nad ekonomskom, a time i svih ostalih dominacija (od socijalne do one nad individuom). Iz bojazni zbog gubitka života i/ili socijalnog statusa. Prilagodba je evolucijska kategorija, pobratimljena s psihološkom – licemjerjem koje smišlja javna opravdanja za oblike prilagođavanja. Ljudi moraju drugima, a prvenstveno sebi, objasniti zašto su izdali nazore u koje su se zaklinjali, odnosno – iz kojih razloga nisu usvojili one svevremenske, otporne na svaki vanjski diktat. Oni se dive Sokratovoj ili Brunovoj žrtvi, smišljajući sebi i drugima razloge zbog kojih nisu jednako sposobni na takav čin. Moguće žele, ali se ne usude biti bolji, strahujući od žrtve koju će morati prinijeti. Izložiti se mogućem stradavanju rad vlastite koristi leži u domeni preuzimanja rizika, izložiti se za svijet – a to su uvijek drugi – preriskantno je, s obzirom na procjenu odnosa moguće dobiti i gubitaka. Zato ništa ne poduzimaju tako dugo dok više ništa ne mogu izgubiti, „…osim svojih okova. A imaju dobiti čitav svijet“! Eto, zašto svijet (još) nije bolji.
Dodatak – „oduzimanje zemlje“
Jesu li dječje igre samo priprema za realno djelovanje u odrasloj dobi, ili je to djelovanje tek inspiracija dječjih igara, odnosno – jeli moguće sve utkano u genom ljudskog roda – moguće bi nam psiholozi bolje objasnili od slijedećeg jednostavnog primjera. Sigurno ste kao djeca, ako ste živjeli u vremenima kad vaš realni svijet još nije bio zamjenjen virtualnim, igrali igru zvanu „oduzimanje zemlje“. Dušu dala za jednostavno, metaforičko objašnjenje stanja u svijetu. Tko nije upoznat s ovom igricom slobodno joj pravila potraži na internetu, uz napomenu da se ona igra vani, u stvarnom svijetu, no čini se da je toliko inspirirala odrasle (nećemo sad o tome jeli prvo bila kokoš ili jaje) te se nekako češće njome bave od svojih potomaka. Nacrta se jedan veliki krug, koji u mojoj metafori predstavlja cijeli svijet. On se podijeli na niz podjednakih kriški, zavisno od broja igrača, što će reći u mojoj prispodobi – država svijeta. To je pomalo idealizirano početno stanje; svakom narodu po pravdi pripada jednak komad zemljišta, države. U centru kruga stoji jedan igrač koji se s grančicom u ruci, žmireći vrti oko svoje osi – poput nepoznate nam sudbine – bacajući preko leđa grančicu na slučajan način, pa kad padne u nečije polje (državu) – „sudbina“ je uzela stvar u svoje ruke. Dotični igrač, osjetivši se njenim izabranikom – što ostali odmah uoče pa se razbježe na sve strane – brzo uzima znak sudbine (grančicu) u svoje ruke i povič „stop!“. Na što ostali igrači-države stanu, u strahu mjerkajući na koga li će se „država“ posjednik grančice napopastiti. Ova(j) uzima na pik jednu državu-igrača, i iz svog polja-države gađa je grančicom, mogli bismo reći – vrši napad na nju. Pogodi li je, tada iz vlastitog polja-države, tom grančicom zaokružuje na polju pogođenog igrača što veći komad njegovog teritorija, otprilike kao što to Izrael radi s palestinskim područjima. Promaši li, napadnuti se uspio obraniti i u „kontranapadu“ oduzima „agresoru“ (igraču koji ga je gađao grančicom) što veći dio njegovog teritorija-države. Nakon toga igrač-sudbina ponovno se vrti u središtu kruga, ponavljajući postupak s početka igre, te se ona nastavlja uzajamnim oduzimanjima teritorija, sve dok jedan od igrača-država (recimo SAD, ha, ha,…) ne osvoji zemlje svih suigrača-država – proširujući gospodstvo na cijeli svijet.
Eto, tako djeca igraju rečenu igru u pijesku ili na asfaltu nacrtanom krugu-svijetu, gađajući se grančicom, dok istovremeno njihovi roditelji to čine u realnom svijetu, prijeteći si i uzajamno se gađajući mnogo smrtonosnijim „grančicama“.
Razmotrimo malo, metaforički također, šanse djece-igrača u ovoj igrici. Djeca su zatekla svijet kakav su im ostavili preci; u našem slučaju pravedno podijeljen između igrača. No, klinci su od svojih predaka naslijedili i izvjesne genetske osobine, dulje ili kraće ruke, oštriji ili manje oštar vid, brzinu trčanja i još po koje osobine koje dolaze do izražaja u „oduzimanju zemlje“. Jasno da oštrij vid doprinosi preciznosti gađanja a duža ruka zahvaća veći dio zemljišta protivnika, dok s druge strane, brži igrači lakše izbjegavaju pogotke jer su dalje odmakli do povika „stop!“. Jednako tako, države svijeta nasljeđuju iz prošlosti različite stupnjeve razvitka, uvjetovano povijesnim djelovanjima njihovih predaka u realističnoj „igri“ oduzimanja zemlje, što se praktično svodi(lo) na oduzimanje blaga drugih naroda, bilo prirodnih, bilo onih koje su oni stekli svojim radom ili kao podjednaki učesnici igre otimanja onoga što pripada drugima. Jasno, iza državnih politika stoje građani koji većinski ili odobravaju politike svojih vlada, ili naprosto šute, ne protestirajući protiv njih. Prilagodljivci! I tako nasljeđujemo svijet koji jeste kakav jeste, ne uvijek isti, jer za razliku od one dječje, „igra“ oduzimanja traje cijelu vječnost, s obzirom da nitko nije zadovoljan samo onim što posjeduje, i radije se prepušta otimanjima negoli razgovorima s drugima oko pravedne razmjene dobara koja im manjkaju. Iako se kaže da „um caruje, a snaga klade valja“, u konačnici se carevanje uma svodi na što veće gomilanje snage, kad ona pruzima vlast u svoje ruke, ne rijetko i od uma koji ju je stvorio.
Ladislav Babić
magazinplus.eu
