Zašto ne poštujem predsjednicu? Zato što to ne zaslužuje! Ali trebao bi poštovati funkciju koja ona obnaša! Zašto? Jer time poštuješ narod kojeg ona predstavlja! Kao prvo, poštuju se ljudi, pojedinci – osobe – a nikakve funkcije, zastave, himne i ostale budalaštine čijim lepršanjima pred očima, titranjem u ušima, ili laprdanjima izravno u sivu moždanu masu čovjek biva impregniran protiv razmišljanja i donošenja autonomnih (moralnih) sudova. Drugo, na koji ste to narod mislili? Onaj koji je podržavao NDH, onaj koji je otišao u partizane ili onaj koji se izolirao bedemom šutnje pa mi prodaje fore i fazone o poštivanju nečega, što ili toga nije vrijedno, ili se naprosto radi o skrpanim funkcijama, krpama, halabuci tonova od kojih poznajem mnogo milozvučnije i mom estetskom kriteriju podnošljivije? Narodi ili nacije (ovdje poistovjećujem) kao umjetne konstrukcije daleko su od homogenosti (čak i biološke), jednomislenosti, podudarne svjetonazornosti, istovrsnosti interesa,…, čega nikada ni neće biti. Iz spomenutih i niza drugih, većini neshvatljivih razloga, apriorno ne uvažavam ni premijera, ni Sabor i njegova predsjednika te sabornike, ni vladu sa svojim ministrima, političare, sudstvo, vojsku, policiju, crkve, države, narod(e) i bilo koju ustanovu, skupinu ili pojedince – sem ako to svojim djelovanjem zaslužuju. Spomenute institucije (uz još mnoge druge), po mom sudu to do sada nisu učinile, zašto bih ih onda štovao? Podjednako ne mogu to činiti s pojedincima koji su se pridružili neprihvatljivoj (ne osobno, već etički neprihvatljivoj) svjetonazorskoj aglomeraciji srodnih bestidnika. Poštivanje je psihološka kategorija koju treba zaslužiti (može se izgubiti, i ponovno steći samo djelima – vječnog uvažavanja nema!), a proizlazi iz međudjelovanja osoba koje su ili uzajamno ravnodušne, ili se uvažavaju, odnosno ne. Sve to temeljem odnosa prema etičkom svjetonazoru, i još više – iz (pr)ocjene praktičnog djelovanja koje, svodi li se na puko zastupanje vlastitih interesa zanemarivanjem etičke odgovornosti spram bližnjih, postaje bezvrijedno, nemoralno. Tko je uvjeren da mu vrelim žigom treba utisnuti na kožu zakone, koje možda ionako neće poštivati, a sve što pričam su fluidna, neobavezna trućanja (a takve ljude svakako ne poštujem!), neka prouči osnovna načela humanističke etike, a za dublje uvide preporučujem djela Ivana Supeka. Dostajat će i John Lennon, ukoliko ste sposobni zamisliti i shvatiti njegovu poruku. No, da ih većina ljudskog roda, a nadasve onaj razvijeniji (na pljački svjetske sirotinje) dio posjeduje, ne bi svijet bio kakav jeste. Zar ne? Zakon bez etike vrijedi tek koliko papir na kojem je otisnut.
„Možeš reći da sam sanjar
Ali u tome nisam sam
Nadam se da ćeš se pridružiti jednom
I da čitav svet živeće kao jedan“
Neotuđivo je pravo vlastito procjenjivanje ljudi i zbivanja (općenito, svega postojećeg) kao i javno iznošenje stavova. ‘Ajd’ da vidim tko će me natjerati da ikoga ili išta prinudno poštujem? Možda pendrekom, dovodeći sebe u opasnost da mi više nikad u životu ne okreće leđa? On/ona ili itko od struktura u čije ime sam “obrađen” od pojedinaca koji se s njima poistovjećuju, sami induciraju legitimnost protustava (i ne samo njega). Kao što me netko „obrađuje“ poistovjetivši svoje djelovanje ili odoru sa strukturama koje zastupa, tako ja smijem u svom odgovoru uzvratit upravo njima! Jer su oni procesom identifikacije postali jedno te isto, te je logički posve svejedno tko će dočekati moj odgovor. Nekima je branitelj svetinja (ne i meni, jer ne priznajem „svetinje“), ali je osim toga što su branili, osnovno pitanje i – na koji način? Kako se kao skupina ne trude pretjerano (zajedno sa cjelokupnim državnim vrhom u proteklih četvrt stoljeća) iz svojih redova izolirati i kazniti zlotvore – na taj način pridobivši ili produbivši poštovanje – koji su činili ratne zločine, to ga kao grupa od mene ni nemaju. Uzvraćaju li mi spominjane organizacije i pojedinci istom mjerom, sasvim je svejedno; no smatrate li da je rezultat izjednačen, u smislu da jedni druge ne cijenimo, onda ne shvaćate o čemu govorim, pa bolje da prekinete čitanje. Veže li netko svoju osobnost za masu i njene strukture, više cijeneći njih po imenu doli njene pojedinačne pripadnike po djelu, spušta se na niski nivo ljudskosti, pa ne može očekivati tetošenje od onih koje svojim djelovanjem ponižava. Predlažem da i terorizam, koliko god je apriorno „neprihvatljiv“, podvrgnete dubljoj analizi koja neće obuhvatiti samo teroriste, već i one za koje je „neprihvatljiv“ (očito, u nekom trenutku postaje nekima prihvatljiv, pa razmislite o svom udjelu!). Samo praktična primjena sveobuhvatnih poštenih zaključaka iz toga proizašlih, možda pomogne njegovoj eliminaciji, jer očito da puko „neprihvaćanje“ praćeno djelovanjima koja od odgovornosti izuzimaju i žrtvinu stranu, do dana današnjega nije uspjelo. To naučava povijest. Nekako izgleda da su ratovi, u kojima u znatno većoj mjeri od terorističkih akata ginu nedužni civili i protivnici koljačkih opcija, mnogima prihvatljiviji. Sudeći po masovnim učešćima u međusobnim razračunavanjima i beznačajnijim protestima protiv ratnih negoli terorističkih „angažmana“, naročito zbivaju li se negdje „tamo“.
Kako nacionalisti, kiteći se maskom patriotizma ponajviše inzistiraju na poštivanju budalaština naspram pravih vrijednosti, pogledajmo što kaže etičar o tome:
“Patriotizam je – usprkos tome što „lijepo zvuči“ na prvi pogled – ipak jedna bitno egocentrična pozicija. Zašto? Upravo zato što već u njegovu pojmu (bitnom određenju!) leži nepoštovanje čovjeka kao čovjeka, pa se poput nacionalizma svodi na puku biologijsku (da ne kažemo „zoologijsku“!) osnovu i bitnu orijentaciju. Nacionalist i nacionalizam (pa kao što vidimo i patriotizam) ostaju i zastaju u predvorju ili na pragu povijesnog i ljudskoga, pa u sebi ne sadrže nikakvih istinskih humanih vrijednosti, nego su naprotiv antipod ljudskoga. Zato ovdje treba još jednom naglasiti: nacionalist je primitivna, zaostala, nezrela, ljudski još-ne-oblikovana, u sebi još-ne-oplemenjena, neizgrađena, unutrašnje šuplja psiha i egzistencija. Ako je dakle duh ono opće i zajedničko, onda je nacionalizam kao takav upravo – anti-duh, jer svoju (nacionalnu) posebnost, odnosno svoj partikularitet podiže na nivo principa (dakle: općosti). A to je prema klasičnoj njemačkoj filozofiji – koja je tragala za korijenom zla (tzv. radikalnog zla) prava bit – zla, koja i jeste to podizanje partikulariteta na nivo principa (to je ono: ja, pa ja, i nitko i ništa drugo!). Zato i utoliko nacionalizam i jeste to – zlo, koje ne spaja nego razdvaja ljude, jer ih negira u njihovoj pravoj biti – čovječnosti.”(Milan Kangrga)
Dakako, da u društvima koje vrve od patriotizama, domoljubizama i inih nacionalšovinizama zagrnutih u navodno visokorangirane vrijednosti, gornji stav nailazi na vrlo slabo razumijevanje. Za to treba dorasti. Neki se do krova po ljestvama penju brže, neki sporije, a neki se i spotaknu te strovale u dubinu, nesposobni ikada više poduzeti penjanje. Kakav sad krov i ljestve, molim te? – pitate. One evolucijske, prvenstveno socijalnoevolucijske. Upravo stoga što smo na različitim njihovim prečagama i potiče vjekovna borba između dobra i zla. Životinjski, biološki svijet ne poznaje takve distinkcije. Pojede li te lav, učinio je to gladi radi i s etičkog stajališta (kad bismo na njega uopće smjeli primjenjivati ljudske prosudbe) on je nevin kao dojenče. Baš kao i njegova “žrtva”, jer ona to i nije – radi se naprosto o odnosu predatora i plijena, prisutnom diljem živog svijeta. Čovjeka ljudoždera koji te pojeo, već treba mjeriti sasvim drugim, nebiološkim aršinima i promatrati ga u kontekstu njegove pozicije na prečagama evolutivne ljestvice naše vrste. Bilo bi to vrlo jednostavno: kao što se luđaka relativno lako procijeni i šalje u “ludnicu” na liječenje, jer nije zadovoljio socijalno-evolucijsko-zdravstvene kriterije. Kad bismo raspolagali istančanijim duhovnim instrumentarijem procjenjivanja, vrlo bi lako bilo priznati nejednakost položaja osoba na (socijalno)evolutivnim ljestvama. Uostalom, svaka istančana statistička analiza bilo kojeg kolektiviteta bi to jasno pokazala. Stvar je tek u tome, na koji (proizvoljni) način bismo postavili granice „normalnosti“, kao što to činimo tvoreći ljestvicu inteligencije. Označivši ishodište sa IQ=100 – što se može razumijeti – zašto u prosječno inteligentne svrstavamo ljude s kvocijentom između 90 i 109, a ne one u granicama 95-105, primjerice, ili ma kojim drugima? Uopće ne sumnjam da psiholozi imaju „objašnjenja“, baš kao što ekolozi „mogu objasniti“ zašto je danas drukčija granica nezdravog sadržaja sumpornog dioksida u zraku negoli jučer!
No, pitanje je – zašto sirotinja, ili prosječno bogat građanin želi dostići status bogatuna, ne težeći k vrhovima duhovne već samo materijalne skale? Upravo stoga jer za to još uvijek nije evolucijski sposoban. Njegova težnja za bogaćenjem, uz svo vjerničko i metafizičko inzistiranje na prevlasti duha pred materijom, nije nego preoblikovana animalna žudnja predatora za plijenom. Ona je toliko prevladavajuća, da se njeni nositelji protive uravnilovki, odnosno materijalnom statusu koji svima omogućava ljudsko preživljavanje, jer umišljaju da bilo kojim načinom zaslužuju veći – plijen! Pa laprdaju o bogatunima i ušicama igle, izigravaju humanizam dijeleći milostinje za kojekakve božiće, kurban bajrame, pashe ili slične mimikrije vlastite neljudskosti. Štiteći se posvuda zloupotrebljavanom i za to uglavnom smišljenom sintagmom navodne “političke korektnosti”. Mimo (ne)usvojene humanističke, ljudske korektnosti, nikakva druga ne postoji. Možda je“politički korektno” ne crnome reći da je crno, bijelome da je bijelo, budali ne reći da je budala, neobrazovanom da je upravo takav, evolutivno zaostalom da kasni u razvoju,…, ali – crno je i dalje crno, bijelo nadalje ostaje bijelim, budala je unatoč svemu budala, a onaj što kasni teško će te stići. Mimo svih stvarnih i izmišljenih korektnosti, stvari jesu kakve jesu i tu ih nikakva nametnuta atribucija – sem humanističke težnje ka boljoj osobnosti – ne može promijeniti. Nije li začudno da zagovaratelji “političke korektnosti” sve proglašavju sivim – što će reći, imaju podjednak (“korektni”) odnos spram različitosti, no žilavo se bore priznati i poraditi na bar približno jednakom ekonomskom statusu članova ljudske zajednice. Tu prestaje svaka njihova, pa i lažna politička korektnost!
“A tu leži sva strahota te neljudskosti koja nije dozrela do humanoga, pa u samoj sebi njeguje taj pakao razdiruće unutrašnjosti ili razdrte svijesti, koja nikako da prodre do svoje samosvijesti kao slobode u sebi samoj! Jer, sloboda počinje u vlastitoj oblikovanoj unutrašnjosti, da bi se mogla potvrditi i u objektivnom životu s drugima, kao zreli plod rada na samome sebi. Bez toga i dalje raste i cvjeta – zverinjak u nama i oko nas! Sloboda je ostala pred vratima puke nereflektirane samovolje. Ona se ovdje zove – nacionalizam.”
Tko želi više, i doznat će više – kome je i ovo previše svakako je očajno duhovno potkapacitiran. Uglavnom su oni prvi nemoćni pred praktičnim tiranijama potonjih, sve dok ih isti ne prinude uzvratnim, izazvanim nasiljem pokazati da su pretjerali. U normalnim okolnostima, rješenje je njegovanje vlastite duhovnosti uz nastavak penjanja po evolucijskoj ljestvici, puštajući zaostale koj se opiru obrazovanju i njegovanju samosvijesne humanosti, da naprosto otpadnu s prečaga na kojima su zaglavili.
I, da završim mudrošću Samuela Johnsona, engleskog pjesnika, esejista, biografa, leksikografa i književnog kritičara, iz davnih vremena kad još stigma marksizma nije rođena kao oblik dezavuiranja i obračunavanja sa slobodoljubivim raznomišljenicima: “Patriotizam je posljednje utočište hulja”, na što se – s pojačanim nabojem potvrđujući prethodnu misao – referirao američki urednik, novinar, pisac kratkih priča, basnopisac i satiričarAmbrose Birce, čiji “Đavolov rječnik” svakako preporučujem čitati:“Patriotizam je prvo utočište hulja, uz dužno poštovanje za mog velikog prethodnika”. Pa se prepirajte sa apostrofiranima, a mene pustite na miru u nepoštivanju lažnih vrijednosti. Tko bude, gledajući televiziju, na zvuk nacionalne himne podigao iz fotelje svoju guzicu, skačući u stav mirno – zaslužit će pravo na etičku raspravu o vrijednostima! Pa i predsjednica koju ne poštujem.
Ladislav Babić
