Ladislav Babić: Pa to je nepravda! (2)

Midhat Hajdarević 2020-11-02

Pa to je nepravda! (2)

Ladislav Babić: Pa to je nepravda! (1)

Svi koji se pozivaju na zakonitosti (slobodnog) tržišta kao da ne uočavaju jednu činjenicu. Tržište kao takvo nigdje ne postoji sem u ljudskom društvu, jer je ono isključivo njegova tvorevina, a svi ti njegovi „zakoni“ prije bi se mogli nazvati zakonitostima ljudske pohlepe (kao da je to čudno za kapitalizam) negoli tržišta. Ilustrirajmo to na tzv. „zakonu ponude i potražnje“, znate ono – kad je tržište preplavljeno robom cijene proizvoda padaju, rastu kad se osjeća manjak roba. Pođimo od jednostavnog primjera ma koje robe. Uglavnom najmasovniji proizvođač izbori njenu cijenu, s obzirom da primjenom masovnog oblika proizvodnje, automatizacije i niskih proizvodnih troškova (nećemo sad o eksploataciji radnika) može ponuditi najpovoljniju, s tim da njena cijena na tržištu nikada ne ide ispod troškova proizvodnje i inih troškova po jedinici proizvedene robe, jer bi proizvođač u protivnom ubrzo propao. Ako je potražnja velika, može se desiti da robe na tržištu uzmanjka, osim kod tog masovnog proizvođača koji ju nije svu bacio na tržište (moguće sasvim svijesno). Sada, ako je ranije njena cijena bila 5Eu, shvaćajući nedostatak robe i potražnju za njom, on joj podiže cijenu na 8Eu. Pri tome, svi troškovi koje proizvođač ima po jedinici robe su ostali apsolutni isti, cijena radne snage nije se promijenila, porezna davanja također, pa se dodatna dobit od 3Kn po komadu robe direktno prelijeva kao profit u džepove proizvođača! I sad recite da je to zakon koji se tiče ponude i potražnje, ili naprosto odraz pohlepnog karaktera čovjekovog (kapitaliste), koji on prikriva imenom „zakon“. Dakako, ima i izuzetaka; ponekad je zaista potrebno, u slučaju nestašice izazvane prilikama na koje proizvođač nema utjecaja (recimo uginuća stoke od zarazne bolesti, ratnih prilika koje onemogućuju nabavku minerala ili nekih komponenti potrebnih za proizvodnju, goleme suše koja decimira urod, zaraze pčela ili vinograda,…) povećati cijenu proizvoda, kako proizvođač ne bi pao na prosjački štap. Ali, primjećujete li da taj „zakon“ podjednako funkcionira i kad treba i kad ne treba!? Jeli to humano, jeli to pravedno, jeli to zaista potrebno, svakako nemojte pitati Rudana i zagovornike „tržišnih zakonitosti“.

Pravda je u osnovi ideja,

„…jedinstvo mnoštva, tj. ono što dopušta da mnoštvo pojedinačnih stvari bude obuhvaćeno jednim imenom, jednim pojmom. „Ideja” je uz to i forma tih stvari, njihov trajni, nepromenljivi i nepropadljivi oblik; ona je nešto kao okvir ili posuda kroz koju prolaze i mogu prolaziti mnogobrojni sadržaji; vode teku, a reka kao reka ostaje; ili, apstraktnije, lepe i dobre stvari nastaju i prolaze, ali lepota i dobrota ostaju kao večite i nepromenljive forme.“,

stoga najrazličitije odnose – lične i društvene – možemo nazivati pravednima ili nepravednima, uzevši u obzir da se u praksi nikad ne realizira u potpunosti (ili čak nikako) savršenstvo ideje. Prema Milanu Kangrgi, čovjek je u osnovi biće u nastajanju:

„Korov i drač rastu pod svim okolnostima, a vrtna ruža mora se uzgajati. Čovjek je krhko biće koje treba postajati. Životinja je savršena, a ako Bog postoji – i on je savršen. Jedini je čovjek ograničeno konačno biće. Jedino biće koje mora, ne postati nego postajati to što jeste po pojmu – kako bi Hegel rekao. To mu je veliki zadatak, cjeli život mu je to. Cijela filozofija je u tome sadržana. Možete biti prvoklasno biće, raditi sjajno, i napraviti jedan užasan kiks koji demantira sve što ste dotad radili. To je neprekidna borba. Ako čovjek, doslovno, ne radi na sebi samome – to sam nazvao obrazovanjem i oplemenjivanjem – onda nikad neće postati čovjekom.“

Prema njemu, „nije svaki čovjek povijesno biće, ali jest historijsko“, što naprosto znači da smo svi mi produkti historije – historijskog vremena u koje smo bez vlastite volje „ubačeni“, ali nisu svi spsobni da se mijenjaju usavršavjući svoju ljudskost u tom vremenu. Ali, u osnovi, shvaćajući čovjeka čisto apstraktno, kao što se mijenja on, tako se mijenja i njegov odnos prema idejama, njihovom shvaćanju i implemenatciji njihovoj u praksu. Tako je i s pojmom pravde. Piše Stanko Lasić u svojim „Autobiografskim zapisima“:

„S tjeskobom u srcu pitao sam se hoće li moj rad – ono što sam napisao, što pišem ili ću napisati – barem malo pridonijeti svijesti o neukidivoj razlici između dobra i zla, pravde i sile. Jedino nam svijest o toj razlici može pomoći da od nasilnih i osvetničkih ljudi postanemo moralna i ljudska bića.“

A kako će to postići nema li u svoj „softver“ ugrađen filtar za razlikovanje uzroka od posljedice, dobra od zla, pravde od nepravde, kazne od brutalne sile,…? Čovjek je – ne kažem ljudi, jer je čovjek u osnovi biće u nastajanju – mnogo više nego što Rudan predmnijeva, Rudan kojega lav ne bi baš razlikovao za svoj obrok od antilope. Premnogi ljudi vjeruju da su božanskog, ne priznajući svoje životinjsko prijeklo, mada se prečestu vladaju gore od njih. Mnogo je znanstvenika koji kao vjernici vjeruju u svoje božansko porijeklo, dok karakteristike ljudskog društva objašnjavaju na socijaldarvinistički način (ne brinući gdje im je pritom nestao Duh Sveti): čovjek nije drugo negoli sofisticirana životinja, jer evo – njegovo ponašanje možemo shvatiti uspoređujući ga s drugim životinjama. Oni ne znaju jasno postaviti granicu između ograničene i potpune analogije u poređenju životinjskih i ljudske vrste.

Navedimo dva primjera nepravde, što će shvatiti samo neokoštali umovi, vode li se sviješću da su pravda i nepravda etičke kategorije, pa ih tako treba i procjenjivati. Kaže Bob Black u tekstu „Leva – desna“:

„…Pre više od trideset godina braća Gudman su procenili da je svega 5% ukupnog obima rada dovoljno za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. Taj procenat bi danas morao biti još manji. Cele takozvane „industrije“ očigledno ne služe ničemu drugom, osim zadovoljavanju predatorskih ambicija, kao što su profit i dominacija…“

Nije tu uopće stvar o postotku, on može biti i 20, 50 ili 70%, već u tome da je obim rada ljudskog roda dovoljan da zadovolji sve životne potrebe svih ljudi svijeta! To je naprosto neupitna istina, podržana i slijedećom činjenicom:

„…Od zrelosti društva (povijesne i kulturalne) u danom historijskom trenutku ovise njegove vizije i primjena iz njih proizašlih mogućnosti. One su dinamička kategorija, nisu zauvijek dane, mada se najinertniji dijelovi društva (čiju inerciju uglavnom određuje materijalni interes koji se transferira u kulturalne dogme) najžešće opiru slobodoumnijem i pravednijem prevrednovanju istih. Nekad ste ravnopravno dijelili ulov, potom ste kao „oruđe koje govori“ bili zadovoljni što vas hrane, da bi kao kmetovi postali totalno ovisni o vlasteli, a danas – kao „oruđu koje šuti“ – vam je strana ideja o samoupravljanju i ekvalizaciji plaća! Drugim riječima, u svakoj historijskoj epohi ste izvršavali zamisli paradigme koja vam je uvaljena kao prirodna.

Neetičnost sustava možemo spoznati jednostavnim uvidom u nepobitne brojčane činjenice , pa ćemo krenuti nešto drukčijim putem. Ljudi se uzdržavaju radeći, te su si stručnjaci ILO (International Labor Organizacion – Međunarodne organizacije rada) dali truda izračunati prosječnu svjetsku plaću (1). Za godinu 2012-tu ona je iznosila 1480 PPP dolara, dok je hrvatski prosjek bio 1756 PPP dolara (PPP dolar je prosječna paritetna jedinica svedena na američku kupovnu moć: “konverzija u PPP dolare pokazuje koliko se za prosječnu plaću iz neke zemlje može kupiti dobara i usluga u SAD-u”)… …Brojčani podaci pokazuju ono što pametni znaju i bez njih; nitko na svijetu ne bi trebao živjeti u bijedi i umirati od gladi. Jednako tako, da ništa ne treba smatrati neostvarivim ako je volje koja nedostaje. Treba se prihvatiti propitivanja osobne i društvene etike, uz uviđanje kako vlastite interese (pre)često branimo mudrostima (“čovjek je naše najveće bogatstvo“) praktično svedenima na otrcane floskule koje drugima uvaljujemo kao vrhunac humanizma. U praksi je vrlo rijetko tako.“

Očito će ove dvije ilustrativne činjenice, za razliku od sirotinje koja ih smatra nepravdom, posljedicom sinergije povijesnih zbivanja i eksploatacije od strane elita, bogatuni ušuškani u ugodnu im sadašnjost smatrati savršeno pravednima, ili u sofisticiranijem slučaju – poput Rudana – uopće negirati postojanje pravdi i nepravdi u ljudskom društvu. Komentirao sam svojedobno članak „Šta mladi (ne) znaju: Kako je neko zaradio imetak, a neko metak“:

„Vjerojatno potomke pljačkaša to ne zanima. Mnogi od njih su već u tridesetim godinama života i imaju vlastite potomke. Jasno, potomak nije kriv ukoliko mu je tata pljačkaš, a još manje je kriv tatin unuk pa mu ne treba predbacivati. Ali… Činjenica je da su oni svi odrasli ili upravo rastu na opljačkanim temeljima, školuju se koristeći opljačkano,…, a mnogi to i znaju. Pa, nikome ništa. Drugim riječima, treba li se moliti da imaš tatu (ili mamu) lukavog pljačkaša koji se nije dao uhvatiti u svojoj raboti, kako bi opskrbljen uživao život bez straha od prozivanja, jer kao tuđa krivica nije prenosiva na tebe, mada si uživao (i uživaš) u njenim plodovima? To je duboko etičko pitanje, kao i dilema kako razriješiti takve slučajeve. Očito ljudski rod za to nema odgovora već stoljećima, sem riječi onog idiota (pametnijeg od nas sviju): “Tko je jamio, jamio je!”.

Izgleda kao da su to etički temelji ljudskih društava, i čovječanstva u cjelini. Dodao bih samo: a nije da ih Rudan i mnogi drugi, svojim svijesnim ili nesvijesnim interpretacijama ne održavaju na životu! Dok je Calimera, a to znači ljudskog bića koje preko njega izražava svoj stav: