Pa to je nepravda! (1)
Skoro da nema tako jednostavne stvari na svijetu koja se ne da sagledati kroz jednu, ili sve četiri slijedeće komponente. Evolucijsku (biološku i socijalnu), političku, povijesnu i društvenu. Biološka i socijalna evolucija formirale su bića kao ljude, odnosno osobe, ali i društvenu stvarnost. Čovjek je, na kraju krajeva, definiran kao „zoon politicon“ – društvena (politička) životinja, a njegovo svjesno djelovanje kojim je uobličavao epohe, odvija se kroz vremenski period koji u tom smislu nazivamo povijest. Drugim riječima, nije ništa iz ničega, nije ništa od danas, nije ništa oduvijek bilo isto, ništa u budućnosti neće biti kao što je danas. Zašto onda čovjek, barem one najbitnije stvari po njegov život ne percipira sintetski, propuštajući svoje zaključke i djelovanju kroz spomenutu četverostranu prizmu? Odgovor je više negoli jednostavan. Čovjeka vodi interes, a u sukobu interesa i istine – ma i potonju formalno priznali – ona biva odgurnuta u stranu. Zašto? Jer socijalna evolucija još uvijek nije odveć zahvatila u duboko ušančenu ljudskost, okruženu dobro utvrđenim bedemima interesa. Često sažaljevam ljude koji tvrde da ih politika uopće ne zanima, jer shvaćam da oni uopće ne znaju što je ona, da oni pojma nemaju kako je i njihovo jadikovanje zarad porasta cijena također rezultat određene politike i političkih interesa, unutar okvira dovoljno zacementiranih za niz desetljeća (čak i stoljeća) u čije temelje se ne usudi dirati.
Themis, boginja pravde antičkih Grka. Onih što su nam uz ostrakizam podarili i demokraciju i druge elemente, temeljem kojih se razvija (ili izrođuje?) civilizacija. Zamijetili ste da antička boginja nema povez preko očiju, što je moguće tumačiti njenom željom svestrano objektivnog sagledavanja činjenica, dokaza, protudokaza, žrtava i okrivljenika, kao i miješanja u proces presuđivanja korišćenjem dva alata: vage i mača!
U oči vam je vjerojatno zapelo da upravo ti alati, kojima se vrši presuda zbivanja i kažnjavanje krivaca, nedostaju na skulpturi! S obzirom na stanje pravde u regiji, uz nešto pokvarene mašte moguće je zamisliti kako su se vladari nekog bjelosvjetskog plemena (dvojeći o slavenskom, iranskom ili vanzemaljskom porijeklu) potrudili amputirati ruke jadne boginje, da potomačkim generacijama kojim slučajem ne padne na pamet suluda zamisao objektivne pr(ocjene) povijesnih zbivanja i kažnjavanja krivaca! Prema mojem, prilično osamljenom, tumačenju, povez joj je naknadno stavljen preko očiju, ne objektivnosti njene prosudbe radi, već da ne vidi kako se izigravaju aksiomi pravde, perfidno utkani u pravni sistem tako da ljudi identificiraju pravo sa pravdom!
Neki ljudi su uvjereni da pravda i nepravda uopće ne egzistiraju, pa tako – primjerice – Igor Rudan, poznati evropski i svjetski biomedicinar, u zbirci svojih novinskih napisa i intervjua „Očekujući vatre“, problematizira te pojmove:
„Jedno od prvih pitanja koje postavljam svakoj novoj generaciji svojih studenata jest zašto na ispitu iz mojeg predmeta, ali i inače u životu, očekuju bilo kakvu pravdu u ishodima? Oni me zatim nastoje uvjeriti kako pravdu treba očekivati… Gotovo je zabavna lakoća kojom je sve njihove argumente moguće pobiti, jer jako je malo dokaza o postojanju bilo kakve pravde. Sve što se uopće događalo na Zemlji milijardama godina jest da su jedni organizmi svakodnevno lovili i jeli druge, ti drugi treće, ovi pak četvrte, i niz se nastavljao od samog vrha pa sve do dna hranidbenog lanca. No, da bi taj lanac dugoročno funkcionirao, i oni na samom dnu, poput crva, došli bi na svoje kada bi ovi iznad njih pomrli i postali njihovom hranom… U sustavu gdje svakog dana treba ubiti i pojesti neko drugo nedužno biće, ili ćemo i sami umrijeti od gladi i biti pojedeni, nema većeg prostora za osjećaj pravde i nepravde. Zato je prilično zanimljivo što se u nekih bića taj osjećaj uopće razvio…“
Taj je pojam isključivo socijalni, a ne socijaldarvinistički kako ga Rudan upotrebljava. Stoga nema mjesta konstatciji iz jednog drugog njegovog teksta:
„…Čut ćete mnoge ljude kako govore o pravdi, o poštenju. No, kada je riječ o preživljavanju na površini našeg planeta, nema ni pravde ni poštenja. Jednostavno, neki prežive, a drugi ne. Više od 99 posto oblika života koji su se ikada razvili kako bi plutali, plivali, puzali, stajali na mjestu, hodali, trčali ili letjeli na ovom planetu već su izumrli. Ne postoje više. Dobili su nakratko priliku, dana im je u jednom trenutku tek šansa da pokušaju preživjeti kao vrsta, ali nisu uspjeli opstati do danas. Je li to bilo pravedno prema svima njima, tim milijunima vrsta koje su već odavno nestale? Sigurno nije. Ali ono što je doista iznimno dobro jest što smo mi, ljudi, još uvijek ovdje. Mi smo među vrlo rijetkima koji su preživjeli…“
On ovdje pojam pravičnosti upotrebljava sasvim izvan konteksta u kojemu je primjenljiv, sve s namjerom da dokaže kako ona uopće ne postoji. Tim prije, s obzirom na njegovo negiranje, čudi konstatacija „Je li to bilo pravedno prema svima njima, tim milijunima vrsta koje su već odavno nestale? Sigurno nije“. Najprije kao (ne)pravičnosti nema, a ipak taj pojam koristi na primjeru nestanka vrsta! Nestanak vrsta nema ništa s (ne)pravdom, ali zato ima – primjerice – bogaćenje poslodavca na račun eksploatacije radnika! Istinabog, ljudi su animalnog porijekla ali već prilično odavno (sem u izuzetnim, kriminalnim slučajevima) ne jedu jedni druge, a u procesu njihova očovječenja vjerojatno se ne bi razvilo nešto da nije od koristi. Makar i samo (za sada!) u poređenju vlastitih interesa sa tuđima, i izvlačenju zaključaka o načinu na koji neki jesu a on nije ostvario svoj cilj (interes), pripisujući tome teorijske etičke kvalifikacije (pravde i nepravde), ma se one na danom stupnju razvoja ljudskog roda i ne etablirale u potpunosti praktično ostvarenima. Naime, sve je na svijetu relativno, što će reći podložno usporedbama, pa onda i procjeni temeljem trenutno vladajućeg društvenog morala. Ma i same kvalifikacije (pravedno, nepravedno) još uvijek koristimo uglavnom za prosudbu postupaka drugih ljudi, a ne i vlastitih. No, ima vremena! Akoli ne za nas, a ono svakako za socijalnu evoluciju.
Na drugom jednom mjestu, u članku „Žena koja nije dobila Nobelovu nagradu za fiziku“, piše:
„Uz neravnopravnost, predrasude i zlostavljanja, žene u znanosti češće su i žrtve nepravdi. Čuveni je povijesni primjer nesretne Rosalind Franklin. Ona je prva otkrila strukturu molekule DNK, ali su Nobelovu nagradu za to otkriće prilično nepravednim spletom okolnosti primila 1962. godine trojica muškaraca koji su joj bili izravna konkurencija…“
Kakve, bre, „žrtve nepravdi“, „nepravedan splet okolnosti“, ako „jako je malo dokaza o postojanju bilo kakve pravde“, mada moguće jedan od čvršćih dokaza ne primjećuje. Da mu je taj osjećaj makar usađen u nivoe podsvijesti odaklem ga čas izvlači, čas ga svijesno negirajući. U jednoj pak drugoj knjizi, dijeli pouke, od kojih je jedna:
„Naučio sam da pravdu nikada ne treba očekivati, jer ona u ljudskim zajednicama nije prirodno stanje; stoga će se svaki trud uložen u borbu za pravdu vremenom pokazati više ili manje uzaludnim.“
Točno je, pravdu ne valja očekivati, za nju se treba boriti, što ljudi koji vjeruju u nju i čine, a ne prihvaćaju naprosto tekuće stanje stvari. Ako zločin nad nevinim djetetom shvatimo nepravdom, onda i višedesetljetna borba koja rezultira osudom zločinca znači ostvarenje pravde. Toga nema u životinjskom, već samo u ljudskom svijetu.
Platon, pred skoro dva i pol tisućljeća u svojoj „Državi“ raspravlja među inim i o pravednosti, a Hegel je također govorio o pravdi i njenoj antitezi – nepravdi:
„Cijelo je stanje Francuske u tadašnje vrijeme pust agregat privilegija protiv misli i uma uopće, besmisleno stanje, s kojim je ujedno u vezi najveća pokvarenost morala, duha – carstvo nepravde, koja sa sviješću o njoj što započinje, postaje bestidnom nepravdom. Strašno tvrdi pritisak koji je tlačio narod, neprilike vlade da dvoru namakne sredstva za raskoš i rasipništvo, dali su prvi povod za nezadovoljstvo. Novi je duh postao djelatan, pritisak je tjerao na istraživanje. Vidjelo se da se novac, što su ga cijedili iz znoja naroda, nije upotrebljavao za državne svrhe, nego da se najluđe rasipao. Činilo se da je cijeli državni sistem nepravda… Promjena je nužno bila nasilna(!), jer se vlada nije prihvatila preoblikovanja. A vlada ga se nije prihvatila zato, što se sam dvor, kler, plemstvo, parlament ni zbog nužde, ni zbog postojećeg prava nisu htjeli odreći svojih privilegija”, (Hegel, Filozofija povijesti)
Moguće se i Krleža u svojim djelima bavi nepostojećim (u ontološkom smislu) entitetom, kojemu naš biomedicinar odbija priznati realnost:
„Gdje počinje, a gdje prestaje vjerski ili politički fanatizam, ograničiti tu kontaminaciju nije jednostavno, a zbrka pojmova koja se kod ovog nezahvalnog posla javlja na svakome koraku, dala bi se ilustrirati bezbrojnim primjerima. Dosljedna okrutnost građanskog kaznenog prava, na primjer, nosi u sebi sve elemente gvozdenoreligijskog karaktera, koji ne prezaju ni pred svjesnim zločinom u obliku smrtne kazne, a da bude drastičnije, u ime čovjekoljublja i pravde. Fanatična umorstva iz krvne osvete, po barbarskom pravilu “oko za oko i zub za zub”, temelji su uglednog i nadasve čovjekoljubivog građanskog društva i njegove moralistike.“, (Krleža, „Eseji VI“),
što umjetnički razrađuje i u romanu „Na rubu pameti“, gdje se – gotovo bih rekao – opasno ljulja naš znanstvenik:
„U desnom kutu dvorane, na ogromnom ormaru, zaista kao invalid bez jedne ruke, s mačem u drugoj ruci, stajao je sadreni odljev Pravde, skinut po svoj prilici s timpanona u vestibulu gdje je nad glavnim ulaznim stubištem ostalo još nekoliko takvih simboličnih kipova kakvi stoje kao dekorativan ukras na ulazima velikih, reprezentativnih javnih zgrada. Ta Slijepa Pravda, u svom bogato nabranom pep-lonu, taj sakati torzo klasične boginje koja drži u ruci vertikalan oštrobridi rimski mač (a nema vage, jer su joj otkinuli desnicu s vagom), ta žalosna ličnost na ormaru, prašnjava, prljava, zaboravljena, stavljena ad acta – na ormar za spise isto tako stavljene ad acta – prikazala mi se u tome momentu u čitavom svom slikovitom značenju neizbježnoga sudbenog poslovanja u fatalnom zapravo smjeru: ad acta. Osude se izriču danas u ovoj sobi po zakonima ove sadrene bebe koja gluhonijemo šuti u sumraku na starinskom ormaru i u ime koje traži od mene doktor Hugo-Hugo, na primjer, da se pokorim pravorijeku te eventualne osude, iako iza te sadrene bebe nema u čitavom našem vakuumu savršeno ničega: dva-tri plehnata noćna lonca s reljefno utisnutim žigom fabrike “Domaćinski D. D.”, dva-tri mrtvaca u vinogradu pod brajdom, a ova Pravda na ormaru nema desne ruke, pak ne može prema tome ni odvagnuti što je zapravo uvreda a što retorzija, što revolver a što tabakera. Lirski raspoložen, pomalo umoran, na ogromnom razmaku od svega neposrednostvarnog što me je okruživalo onoga momenta u sudnici i oko nje, ja sam se, na ponovni poziv gospodina doktora Atile plemenitoga Rugva-ya, “da kažem ako imam još nešto da kažem”, izgubio u razmatranju, kako je meni izgledalo, potpuno uzvišenom, no po tome kako su na te moje lirske meditacije reagirali neki od prisutnih, čini se da se moja lična impresija, kao da sam govorio mirno i više-manje duhom ods.ut-no, ne podudara baš posve sa stanjem činjenica. Rekao sam, otprilike, da bi od Domaćinskoga najmuževnije i najviteškije bilo kad bi se zbog onog četvorostrukog umorstva ponovno, sam, iz svoje vlastite lične inicijative, stavio pred sud, jer bi tako svojom osudom otkupio jedno od najosnovnijih načela ljudske društvenosti: načelo pravednosti.“
Svo troje valjda – barem prema Rudanu – bulazni pod utjecajem droga, kao i milijarde ljudi što od početka povijesti traže uspostavu „nepostojećega“, mada to (još) globalno ne upijevaju, što je valjda spomenutome krunski dokaz da ono ni ne postoji. Ljudi su naprosto lavovi raznoraznih fela koji se krvoločno bore za vlast nad materijalnim „kolačima“, vođeni isključivo vlastitim interesom, nesposobni da ponad njega stave njemu nezamisliva etička načela, pa ih onda vjerojatno treba razlikovati samo po tome tko je „jačio i kvačio“! Lično sam prilično skeptičan spram filozofije (sem etike, koju bi umjesto matematike trebalo podići na nivo kraljice znanosti, i logike), ali takav Rudanov stav naprosto znači njeno cjelovito odbacivanje – zajedno s njenim pregaocima – na smetlište. Nastalo je vrijeme kad se sve nastoji kvantificirati, bez sagledavanja suštine, pa je ljudima – primjerice – važnije jeli u Jasenovcu pobijeno devedeset ili sedamsto tisuća ljudi, a ne to što su oni tamo divljački ubijani, a potom ni bijeg ratnih zločinaca i izbjegavanje presude ne znači poraz pravde (odnosno nepravdu), već isključivo govori o njihovoj snalažljivosti većoj od one njihovih žrtava. Uzroci i posljedice više se ne sagledavaju u dijalektičkoj povezanosti, već se odvojeno tretiraju, te je nekima podjednako važno što je zločinac ubio moje dijete, kao i moja osveta (neformalna pravda!) nad njim. U konačnici, socijaldarvinističkim stavovima poput Rudanovog dolazimo do stanja o kojem sam pisao:
„…Time stižemo, zanemarujući ostale etičke pokazatelje, do pojma pravde, totalno ishlapjelog iz mozgova mnogih Hrvata i inih stanovnika regije, te se ni približno ne mogu dosjetiti što bi to bilo… Pravne institucije tisućljećima nastoje u stvarnom svijetu realizirati ovu etičku normu koja, čini se, postoji tek u glavama etičara, na stranicama slabo čitanih knjiga ili zamislima beznadnih utopista. Te pokušaje obuhvaćamo imenom pravo… Ne mora čovjek biti odveć obrazovan da shvati (najbolje na primjeru „države gena kamenih”) da pravo zaista “odgovara zahtjevima pravnog poretka u društvu, osobito državi”, ali da ti zahtjevi ama baš nikave veze ne moraju imati s idealnim, etičkim pojmom pravde!…“
Stanja koje Rudan svijesno ili nesvijesno podržava svojim nenaučnim stavovima, negirajući etički pojam pravde (i nepravde) – a time i svaki etički sud nesukladan s ponašanjem običnog krda – pa valjda veze nema s pravdom što se Spartak borio za slobodu robova, što su se francuski revolucionari borili za ukidanje feudalnih ograničenja, a oni ruski za oslobađanje čovjeka od stega kapitalističkog iskorištavanja, da ne nabrajam dalje. Možda njega naprosto smeta što se stupanj ostvarene pravde (ili nepravde) ne da kvantificirati, ili se naprosto ne može odlijepiti od socijaldarvinističke mantre, prema kojoj ćemo, u čamcu nasred oceana nakon mjesec dana gladi, pojesti dijete jer je njegovo meso najmekše i najprobavljivije, i neće se efikasno opirati našoj namjeri. Sve u skladu s „filozofijom“ gladnog lava. Svojim shvaćanjima pravde, Rudan ustvari stoji na stajalištima Hansa Kelsena, austro-američkog pravnika i filozofa, koji:
„pravdi ne pridaje neki veći značaj (iako priznaje da je ona neophodni pokretač ljudskog delovanja), zato što u modernom društvu postoje samo interesi različitih društvenih grupa i njihov sukob. Taj se sukob može, od strane poretka, rešiti na dva načina – ili će se zadovoljiti interesi jedne grupe, nauštrb druge; ili će se naći kompromis gde nijedna od strana neće dobiti, ali ni mnogo izgubiti. Koje je od ova dva rešenja “pravedno” u datom trenutku, nemoguće je oderditi, jer pravda nije racionalna kategorija, odn. ne postoji način da se ona precizno utvrdi ili izmeri.“
Marx u svojim djelima inzistira na socijalnoj pravdi, ali Rudan ustvari usvaja stavove desnice (ukoliko mu blagohotno priznamo da se u osnovi nije sposoban riješiti tog pojma, što dokazuje njegovom upotrebom), „koja načelno prihvaća koncept društvene pravde, ali smatra da se u praksi može provesti jedino kroz djelovanje slobodnog tržišta, kao i privatne filantropije i dobrotvornog rada“. Drugim riječima slobodno tržište bez ograničenja (koje niti postoji, niti je ikada postojalo), a u okviru tog „lovišta“ za ljudske zvijeri obuzete nagonima neograničene konkurencije tek djelovanje vlastite volje svakog pojedinca, hoće li ili neće filantropski i dobrotvorno djelovati, isključivo vođenih subjektivnom (a ne društvenom) odgovornošću spram cjeline – društva.
Ladislav Babić
