Kolumne

Ladislav Babić: Mimo procedure

Ministar kulture Asan von Begovitz sjedio je u kabinetu zavaljen u već dobrano izlizanu fotelju od guzica svojih prethodnika, razrađujući plan oko rekonstrukcije kružne zgrade Doma likovnih umjetnika dodatkom tri minareta, koje su krvoločni komunisti porušili nakon porobljavanja njegova naroda. Udubljen u introspektivna razmatranja, tu i tamo rastjerujući dosadnu muhetinu napopaštenu na njegovu zagnanu glavu, o tome kako da vladi podnese prijedlog te ga ova mimo procedure, parlamenta i građana (o kojima, iskreno rečeno, nije razmišljao) usvoji i posao uvali firmi koju je imao na umu (dakako, bez javnog natječaja), nije ni primijetio posjetioca koji se iznenada stvorio s druge strane, u fotelji nasuprot njegovoj. Prvi mu impuls bijaše da koljenom pritisne dugme ispod stola kojim bi odmah dozvao policijske zaštitare, no u zadnji ga je čas spriječio pogled na nekoliko cijevi uperenih u njega od strane posjetiteljevih pratitelja, kojih – iskreno rečeno – bijaše samo u ministrovoj uzburkanoj mašti.

– I, eto ministre, vrijeme je konačno došlo, uslovi su sazreli – kimnuvši mu lagano glavom, hladno izjavi posjetitelj.

– Tko ste vi, čovječe! Zaboga, kako ste ušli pokraj zaštitne službe cijelog parlamenta i mojih ličnih tjelohranitelja na ulazu u kabinet? – falset još dodatno iskrivljen ukrućenim glasnicama šefa resora kulture, jedva procijedi pitanje.

– Zar me ne prepoznajete, dragi moj ministre. Ja sam vaša učiteljica – smrtno ozbiljno izjavi osoba, nekako paradoksalno muškog izgleda u ministrovim očima – Ja dolazim neočekivano, nenajavljano i nikad ne moram tražiti dozvolu za prijem ni od najviših državnih službenika. Stoga, nemojte kriviti svoje zaštitare, oni ni ne slute da upravo ovaj čas njihovog šefa propitujem gradivo.

– Ali, ali,…, o kakvom vi to gradivu govorite gospodi…đice? – uzrujano i smeteno pitanje prošuljalo se kroz šupljinu ministrova rezonatora – Ta ja sam odavno diplomirao, pače doktorirao, i to povijest, nepoznata gospo…đice. Prije bih ja vas mogao propitivati… Uostalom, niste se niti predstavili ovako divljački upavši u moj kabinet – glas mu je poprimio ponešto klateće se čvrstoće – S kim to imam čast razgovarati?

– Oh, ministre, bila sam uvjerena da će me čovjek vašeg obrazovanja odmah, i bez formalizma predstavljanja, prepoznati. Posebno autor vaše nenadmašne erudicije koji toliko piše o meni, dozvolit ćete – gluposti, uostalom. Pa neka vam bude, zovem se Historia, na vašim prostorima više znana kao Histeria, ali upravo stoga sam kod vas. Sazrelo je vrijeme da ispravim neka kriva shvaćanja o meni, gospodine doktore.

Dali mu se samo pričinilo ili bijaše zbiljski, poslijednje riječi posjetiteljice odzvanjale su u von Begovitzevim ušima nekako ironično ciničnom bojom. Ime mu je u prvi mah zvučalo poznato, doduše orijentalno, no nije mogao zamisliti kako bi netko izvan njegove etnije, i to još s istoka, uopće mogao ući – a kamoli neprimijećen – u parlament. A onda mu, kroz pukotine straha koji je, učinilo mu se, već nadvladao, prodre tanki tračak svjetlosti. Povijest, povijest kako su njegovi nazivali historiju već desetljećima, pa se i u stručnjaka a kamoli ne u laika zatrla iskonska etimologija riječi. Povijest mu je došla u posjetu!

– Upravo tako gospodine – prenerazi ga posjetiteljica, u dlaku pogodivši njegove misli. Znate, ja raspolažem nizom ljudima neshvatljivih moći. Čitanjem misli, istovremenim boravkom na više mjesta i slično; usput rečeno ministre, isti se razgovor upravo ovaj čas odvija u kabinetima svih članova vlade i parlamenta. I ne samo u njih, budite uvjereni. Daklem, kao što rekoh dragi moj ministre, vrijeme je konačno sazrelo, iako vi unatoč mnogogodišnjim, dapače stoljetnim i tisućljetnim satovima dodatne nastave za slabe učenike – oprostite mi gospodine doktore što i vas svrstavam u tu kategoriju – ignorirate upozorenja s mojih praktičnih satova.

– Kako, kako vi to mislite, sazrelo? Sazrelo za što, zaboga? Mislite mi uvaliti neko zrenje po hitnom postupku, i još mimo procedure gospođice, ovaj… Histerijo!? – poriv da pritisne alarm ispod stola naglo mu se pojačao, baš kao i slika uperenih cijevi, što ga je ipak spriječilo u naumu.

– Historia, Historia gospodine ministre. Ne znam što ste toliko iznenađeni hitnim postupkom, mimo procedure, kad ste nebrojeno puta donosili zakone po tom modelu, pa i sad razmišljate kako biste istim principom narodu uvalili jednu svoju zamisao. Nisam ja, dragi ministre, toliko determinirana da bih djelovala prema predviđanjima neke matematičke formule. Naprosto se pokrenem osjetivši da su se složili uvjeti, ili kako kažu malobrojni koje sam nekako uspjela naučiti gradivo – kad vrijeme sazrije. Znate, moja ličnost ne podliježe revizijama autsajdera koji me ne poznaju dovoljno, te misle da me na krivi način mogu predstaviti javnosti. “Ja sam koja jesam”, dozvolite da citiram, a ne onakva kakvom me nastojite krivotvoriti služeći se božjim imenom. I sad će se zbiti ono što će se zbiti, pa vas ostavljam da lično učestvujete u igrokazu koji “se uvijek ponavlja dvaput; prvi put kao tragedija, drugi kao farsa”. Nažalost, mnogi ne dožive farsičnu reprizu, te ga uvijek osjete kao tragediju. Eto, moj gospodine, tek toliko sam vam došla reći, da se ne iznenadite posljedicama koje ćete poslijednje osjetiti u svojoj životnoj karijeri. A sad vas prepuštam suočavanju sa njima, gospodine. Ne mogu reći da mi bijaše drago, vjerujem vama još i manje. Zbogom!

Zblenuti poslenik kulture buljio je u praznu stolicu nasuprot svojoj, vlastitim očima ne vjerujući da je u njoj maločas netko još sjedio, sa gomilom cijevi iza svojih leđa uperenih u ministrovu glavu. Kabinet bijaše posve prazan, izuzev njega ne bijaše prisutna ni živa duša sem dosadne muhe koja mu je zujala oko ušiju.

– Mora da sam odveć umoran, prenapregnuo sam se u svojim planovima i djelovanjima – unatoč nenadanom umoru koji mu je prostrujao tijelom, olakšano pomisli. Zvrjanje muhe počelo ga je sve više nervirati, neprekidno se pojačavajući, dok se u njegovoj konsterniranoj glavi ne preobrazi u glasno klicanje gomile.

– Zaboga, jesam li poludio, zar mi je stanje ozbilnjije no sam mislio? – prostruji mu glavom, prilazeći prozoru da pusti malo svježeg zraka u prostoriju. Duž cijele zgrade parlamenta, ali i susjednog sjedišta vlade te predsjedničkih dvora, što je izmicalo pogledu zaprepaštenog ministra, otvarali su se prozori kako bi pustili ući “svježi zrak” u ustajale odaje, a jedna od poslijednji stvari što su ih ljudi iza njih vidjeli prije svršetka, hm…, svojih karijera, bješe razularena masa s gomilom prijetećih cijevi usmjerenih spram preživjelog povijesnog zdanja. Vrijeme je konačno sazrelo. Povijest je došla po svoje, demokracija je odlučila opravdati svoje ime. Po hitnom postupku, mimo procedure.

Ladislav Babić

sbperiskop.net

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close