Kako god neki protumačili, nije mi običaj objavljivati ličnu korespondenciju, niti se razračunavati s ljudima, što ćete možda iz iznimke – u kojoj sam gledao ne imenovati osobe, sem „glavnog junaka“ koji je i razlog mog ponovnog javljanja – zaključiti. Ako nekome i drukčije izgleda, radi se o obračunu s idejama koje dotični zastupa, u čemu sam čovjek i nije toliko bitan, s obzirom da je ideja (kad jednom zaživi) nezavisna od njenih nositelja. Ako neće „x“ onda će je zastupati „y“ ili „z“, a svijet je prepun takvih. Neprihvatljivih nositelja neprihvatljivih ideja, pri čemu njihovim pobornicima javno i jasno treba dati na znanje da su u krivu. Pa, ne slažu li se, neka izvole jednako javno odgovoriti, što involvirani – a radi se o Enesu Kariću, islamskom teologu, profesoru Fakulteta islamskih nauka, ministrom obrazovanja BiH sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća – povodom teksta „Prof. dr. sc. berač zelja: Enes od homogene bašće“, objavljenog još daleke 2015. godine na portalu Lupiga.com – nije učinio. Niti me proglasio lažovom, niti se eksplicitno odrekao autorstva dokumentiranih ideja koje tamo zastupa, ili naprosto izjavio da nije osoba kojom se ja bavim u tekstu.
Ni po’ jada, neka ga, ne bih se ni javljao – ja sam se deklarirao tekstom, on šutnjom – da ne nalazim na ljevičarskim(?) portalima prenešene i vrlo svježe tekstove, intervjue ili citate „uvaženog“ teologa (primjerice: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7). Ni jednog ličnog povoda nemam razračunavati se s čovjekom kojeg ne poznajem, ali zato postoji sijaset razloga za osporavanje njegovih ideja i licemjernog prešućivanja istih, kao i protiv licemjerja ljevičarskih portala koji ga promoviraju bez propitivanja njegovih stvarnih stavova, ili makar tek problematiziranja istih. Po kojim to parametrima intelektualna ljevica, ustupajući mu medijski prostor, smatra tog čovjeka za relevantnog, navodno demokratskog sugovornika i orijentira? Misle li oni ne samo formalno, već i na način „stranke opasnih namjera“ (odavno više ne samo namjera!) slijediti njihov slogan – „Vjerodostojno“!? Jeli potom čudno da ljevica na ovim prostorima stoji kako stoji, uglavnom kao sprdnja desničarima i odbojna istinskim lijevim glasačima, a kad se možda potrefi da neka lijevo maskiranakvaziljevica zasjedne na vlast, tek onda postaje jasno zašto su se kojekakvi „karićoidni tipovi“ toliko trudili zataškavati svoje ideje. Dobro, čovjek se mijenja i to treba shvatiti, ali se istinsko ljudsko biće neće stidjeti javno priznati da je svojevremeno zastupalo nebuloze, te ih se odreći izražavajući iskreno žaljenje. Ne! Takvi se radije poput vjetrenjača prilagođavajuzapusima vjetra (primjerice, jedan od urednika lijevog portala prozvan je od Manolića suradnikom jugoslavenskih obavještajnih službi, za isto je prozvani Šeks, dok se Tuđman još krajem osamdesetih predstavljao javnosti kao marksist, ujedno paktirajući s Maksom Luburićem oko rušenja Jugoslavije)!, a tko zna neće li on tako promijeniti smjer da ranije neprihvatljivosti opet postanu „prihvatljive“. Uostalom, kad se na njega poziva jedan Hasanbegović, povodom imenovanja jedne osnovne škole po Husein ef. Đozi:
„Ja naravno nisam dovoljno kompetentan da o tome iznosim apriorističke sudove, ali slične ocjene davali su i najvažniji današnji bošnjački islamski intelektualni autoriteti poput Enesa Karića, koji je o kapitalnom značenju Đozina djela pisao i u svojoj Povijesti islamskog mišljenja u BiH u XX. stoljeću. Kada se sve to ima u vidu, pitanje o tome treba li osnovna škola u Đozinu Podrinju nositi njegovo ime je potpuno izlišno. Moj odgovor je – DA – treba, i to ne samo osnovna škola, i ne samo u Goraždu.“,
svakom iole objektivnom stvoru trebalo bi biti jasno kakve to – eufemistički rečeno – retrogradne ideje Karić zastupa. Stoga bih u odlomak teksta suradnika jednog lijevog portala:
„Što iz nesposobnosti da se nose s datim okolnostima, što iz vlastitih interesa, i vjerske organizacije su, nažalost, prešutno dopustile politici da se obilato koristi religijom u stvaranju lažne slike o vlastitoj, individualnoj i kolektivnoj etici. Naravno, termin vjera ili religija ovdje treba shvatiti uslovno, u smislu onoga što engleski teolog Johan Baptist Metz naziva „religijom bez Boga“. To je religija kojoj nije svrha Bog, nego je ona, prije svega, okrenuta svjetovnim stvarima i interesima – dakle, religija kao pomodarstvo, kao politika, ili pak kao vrlo važan element jednog šireg, dominantnog društveno-političkog kodeksa ponašanja. Analizirajte prve redove u ovdašnjim džamijama (za Bajrame i džuma-namaze) i crkvama (za Božić/e i procesije) – gdje ti ljudi rade, kolika su im primanja, kako su došli do radnih mjesta, šta ih je kvalifikovalo za poslove koje obavljaju, gdje i kada su stekli diplome, u kakvim stanovima i kućama žive, kakve automobile voze, gdje im rade članovi uže i šire porodice, i shvatit ćete o čemu govorim. Čast izuzecima, kojih uvijek i svugdje ima. „Treba uvijek razlikovati manifestnu i kolektivnu religioznost od one intimne i nutarnje pobožnosti i pobožnih djela“, ističe u jednom svom predavanju profesor Enes Karić.“,
imao više povjerenja da ne citira teologa koji se – koliko mi je poznato – nije eksplicitno odrekao neprihvatljivosti zastupanih još 2006-te godine. Istina, Bertrand Russell je svojevremeno zagovarao bacanje atomskih bombi na SSSR, da bi poslije postao priznatim svjetskim antiratnim, humanističkim aktivistom čije ideje i tekstove mnogi citiraju i prenose. No, uvjeren sam da se on ipak javno odrekao ranijih stavova. Preporučam prvo (mada nije neophodno) pročitati tekst s portala Lupiga, prije no se nastavi sa slijedećom, ničim izmijenjenom prepiskom, neposredno nakon objave teksta:
——————
Dragi „X“,
ne bih se složio s tobom u onome što mi predbacuješ – da na podjednak način ubijam (ili nastojim ubijati) čovjeka kao i religija. No, pođimo redom.
S obzirom da se „Y“ prva javila na moj upit kakve se to stvari dešavaju s mojim člankom-“informacijom”, jer je kao “informacija” proslijeđen osobi („Z“) koju niti ne spominjem u njemu, onda sam njoj i počeo objašnjavati stvari.
Kao prvo, ja ne razračunavam sa Karićem, jer dotičnu osobu niti ne znam, niti mi je imalo stalo do nje (što ne znači da je nastojim slati na vješala). Ja sam tebi odmah u mejlu rekao da mi jasno kažeš hoćete li ili nećete objaviti članak, a ne da se moralizatorski izvrdavate. Htijući učiniti svima po volji – sebi da mi članak bude objavljen, portalu da nema neprilike (kao iskoristio je intervju za napad na Karića) i Kariću da obrazloži svoj stav, „Y“ sam dao prijedlog i pitao dali ga prihvaća:
Ja ću objaviti članak na drugom portalu, vi ćete ga prenijeti i u biti kao nemate veze s njim, jer samo prenosite (pa izbjeći napadaje i mržnju na portal, kao što si mi pisao), a Kariću će se istovremeno dati prilika da odgovori na optužbe. „Y“ je pristala (a da nije, ja ne bih članak objavljivao) i eto!
Drugo, ja uopće nisam iskoristio Karićev intervju za svoj članak, nego komentar jednog čitatelja i objedu koju je sasvim krivo pripisao Kariću. Zainteresiran time, prosurfao sam internetom i naišao na knjigu u kojoj Karić piše što piše – iznosi kroz tuđa usta (nekog američkog univerzitetskog profesora) ono što se sam ne usudi javno reći. Sasvim neljudski stav o mješovitim brakovima. Ja, pišući svoje članke, ne izričem tvrdnje napamet, i sve je praćeno odgovarajućim linkovima da svatko može provjeriti istinitost. Ako je kriv “link” – a ne uzimam bilo koji već provjereni – onda sam i ja u krivu! Daklem, ja uopće ne pišem protiv Karića, već sasvim neprirodnog i neljudskog stava, koji teško da se u “onoj mračnoj” mogao eksplicitno probiti u javnost. Bar je sustav bio toliko humaniji od današnjega. Karić lično može oženiti i svog psa ili konja, to je njegova lična stvar, ali protiv onoga što on piše treba reagirati.
Da budemo načisto – ono o čemu ti meni pišeš:
“Nekoliko mjeseci nakon teksta, Karić isto u opkoljenom Sarajevu napušta te pozicije i narednih 22 godine piše stotine tekstova kojima kritikuje nacionalizam, vjerski fanatiza, spregu vjere i države.”
ja niti rječju ne spominjem u članku, a budi siguran da bih, kad bih imao razloga. A meni je lično ljudskost, odnos prema konkretnim jedinkama – a to mješoviti brak i slični odnosi jesu – beskrajno važniji od nacionalizama, spregama vjere i države, vjerskih fanatizama i sličnih stvari koje se odnose na amorfne mase. Čovjek, prije svega – a mase (posebno razularene, razuzdane, neobrazovane, bez identiteta,…) tek potom! Ako se on odrekao fundamentalističkih stavova spram masa (etnija i slično) to samo ide njemu i prilog, i ja to niti ne prozivam niti se time bavim. Recimo da je još za vrijeme rata napustio te stavove, i pisao protiv njih u liberalnim medijima. Lijepo.
Sad se pozabavimo stavom koji ja kritiziram. S obzirom da sam shvatio kako portalu (uz svo blagoglagoljenje kako sam ja ovo ili ono, i da ćete svakako objaviti; a kad je na jedvite jade do toga došlo gledali ste se riješiti teksta koji vas je tiskao, za manje od 12 sati!) predstavlja teret oko kojega ste se uzmuvali, prije no sam ga uopće objavio na lupiga.com, još sam surfao internetom. Ne želim prema nikome griješiti dušu, ma zvao se i Enes Karić! Godina je 2006. – jedanaest godina nakon rata. “Sarajevske sveske“, br 32/33. Članak iz sredine i autora koji zasigurno mnogo bolje od mene poznaju Karića i njegove stavove. Osuda istih onih stavova Enesa Karića (dakako drugim riječima i stilom) kojima se i ja bavim u svom članku. Daklem, očito nisam jedini “koji na podjednak način ubijam čovjeka kao i religija”! Tvoja je osnovna greška što smatraš da se ja bavim čovjekom, a ne njegovim neprihvatljivim stavovima.
Uostalom, nigdje nisam naišao na javni i jasni demantij Enesa Karića na pisanje “Sarajevskih sveski”, a što bi mu pružilu bolju priliku nego moj članak da:
– prizna da je tako mislio (jer o tome postoje nedvoumni dokazi)
– jasno, glasno i javno objavi da je tada griješio i da više tako ne misli
Zašto ti misliš da bi mu to trebalo biti ispod časti? Ne bi li takvim postupkom samo potvrdio svoju transformaciju prema humanom ljudskom stvorenju, pa javnost (i ti i ja sa njom) ne bismo o tome samo trebali nagađati! Drago Pilsel kojega baš prekomjerno ne volim, jasno i glasno piše o tome što je mislio prije i što misli sada. Onda i Karić tako neka kaže; ne bi mu dlaka s glave opala. A, ako ja mogu kritički pisati i Hrvatu Pilselu ili S.P.Novaku ili S.Mesiću ili Lovrenoviću,…, ne vidim ni jedan razlog zašto ne bih i o Bošnjaku Enesu Kariću ili nekome s Trinidada.
Sad, dragi „X“, dolazi odlomak kojim mene optužujuješ što sam iznio istinu, praveći zamjenu teza da ja ne dajem čovjeku da se promijeni (pa nek’ onda jasno taj čovjek to i iznese, bez uvrijeđenosti: “Promijenio sam se!”). Kažeš:
“To je biću iskren totalitaran stav, identičan stavu onih koji prezirete. Suštinski srednjovjekovni! Zašto? Zato što odbacujte čovjeka kao takvog, a to radite tako što idete sa stavom da mišljenje nije proces, da obrazovanje nije moguće! Jednom misliš i to je gotova priča! Ostatak života ponavljaš naučeno mišljenje! To je stav koji mi izaziva jezu jer ubija čovjeka. To nije stvarni čovjek dragi Ladislave, identično kao što nije stvarni čovjek onaj kojeg nameće religija, i dolazimo do toga da i vi religija ubijate čovjeka, samo različitim oružjem.”
Javna osoba, a Karić to mora prihvatiti ili nek’ se povuče u anonimnost privatnosti, izložena je pogledu i kritici javnosti. To obično ide preko medija, a W.net je jedan od takvih. Pretpostavimo da si ti Židov a ja – pretendent za predsjednika tvoje države. Sva moja javna istupanja su najpozotivnije orijentirana, svi me zavole i bivam izabran za tvojeg predsjednika. Međutim, čuvao sam jednu odvratnu tajnu, gledao da se ne izlanem i hvalio boga što me nitko ne pita o tome: ja mrzim Židove!!! Sada, kada sam sa titulom pokupio i poluge moći u svoje ruke, došlo je vrijeme da objelodanim svoju tajnu tebi i drugim Židovima, negdje u plinskim komorama koncentracionih logora, koje sam sagradio za vas. Dali bi, da si znao moju tajnu, birao mene za predsjednika?
Nisi ti bedast, „X“, i vjerujem da shvaćaš što ti taj primjer želi reći: Neki “Karići” stjecajem prilika, okolnosti, situacije, moći koje su stekli,…, mogu meni zabraniti da se ženim tvojom sestrom Bošnjakinjom ili možda čak i tobom ako smo homoseksualci (a dobro znaš da u nekim zemljama postoji i smrtna kazna za takve odnose; tko kaže da je “Karić” ne bi uveo?). Zato postoje mediji, kojima je cilj iskopati ne tračeve ili sitne “prljavštine” (ljubavnice, recimo) već etički i kriminalno vrlo neupitna djela. Kada bih ja otkrio da je „Y“ pronevjerila 500000 Eu i to javno objavio, bi li to bio napad na nju, bih li na taj način ubijao čovjeka („Y“)? Ali nekoga iz njene obitelji, tko veze nema sa njenim postupkom (recimo malu unučicu s kojom ste bili u kinu kad su vas oni fašisti napali) vjerojatno bih, bacajući ako ništa drugo, prezir konzervativne sredine na sasvim nevinu osobu. Treba li, daklem, šutjeti?
Uostalom, dragi „X“, da skratim: članak je objavljen gdje je objavljen pristankom „Y“ (one prave, ne iz prijašnjeg hipotetskog primjera), u njemu nema laži, a ako se Karić obrazovao i promijenio stav, nije li najprirodnije i najmoralnije da to javno objavi, te ga više nikakve “Sarajevske sveske” i Ladislavi neće moći prozivati. Eto „X“, jedno vrijeme ću se suzdržati objavljivanja, jer ste me deprimirali svojim pristupom prema članku – točnije prema vlastitoj vjerodostojnosti portala (priznajem da je to čisto subjektivni, psihološki stav superponiran na već postojeću bezvoljnost) – a poslije, vidjet ću.
Dragi „X“, Gandhi je rekao “Istina je bog”, a svrha istine nije da se skriva ili prešućuje, već iznese, kako bi se i onima na koje se odnosi – ako misle da je nepovoljna po njih – dalo prilike obraniti svoju čast. Mislim da nije stvar u tome da se bavimo autorom teksta (sem ako iznosi laži i neutemeljene objede), već se treba baviti problemom – Enesom Karićem i njegovim stavovima. Ja se nemam pravdati oko bilo čega, Karić ima. Pa mu onda dajte priliku!
Lijep pozdrav i ugodna večer, bez ikakve zamjere, od
Ladislava
Ladislav Babić
