(K)itarović-(P)lenković-(J)androković
Davno je još Marx konstatirao kako se “Povijest… uvijek ponavlja dvaput; prvi put kao tragedija, drugi kao farsa”, što svakodnevno potvrđuje pred izvjesno vrijeme osnovana, neformalna doduše, iako njeni članovi vrše itetako zakonski – dakle i sasvim formalno – zasnovane dužnosti. Mada je, što je očima javnosti – zavedene svijetlim perspektivama koje već četvrt stoljeća slabije od najmutnije mjesečine osvjetljavaju državu – promaklo: još u okoratno vrijeme obnovljena je KPJ, samo što se sada zaista sasvim otvoreno može dičiti svojim imenom, a niti njeno rukovodstvo ne mora ilegalno trtariti u kojekavim budžacima; dapače, obnaša najviše funkcije državne vlasti. U skladu s Titovim intencijama o kolektivnom rukovodstvu, koje se onomad na smrt (naročito nevinih građana) posvađalo, i obnovljenu KPJ vodi trojka zavidne inteligencije, oko koje se psihijatri inozemnih klinika bore za dozvolu proučavanja. Kako je narod nepopularno nazivati glupim, a ista tvrdnja o pojedincima s imenom i prezimenom je utuživa, ipak ćemo riskirati spominjući imena lidera formalne KPJ dobro zaštićenih pozicijama koje im garantiraju imunitet, a s itekako realnim ovlastima (najčešće zaduženih za laži, prikrivanja, izmotancije, nezakonita djelovanja i razveseljivanja obožavatelja „crnog humora“). Vodstvo te farsično oživjele partije tvore (K)itarović-(P)lenković-(J)androković, pojedinačno zaduženi razgaljivanju pučanstva optimističkim vijestima. Daklem, u skladu sa špurijusom već spomenutog klasika, iz pepela uskrsnulom KPJ među inima upravlja osvjedočena promotorka gluposti širom slijepe naše – ali i mnogo šire – licemjerna pragmatičarka kojoj su se turistička putovanja širom globusa toliko osladila da podilazi svakoj šuši u državi kako bi joj narod na izborima odobrio placet za daljnju uživanciju na njegov račun, ma bistrijima to izgledalo samo kao gomilanje materijala za novo izdanje mitske Lucić-Dežulovićeve „Greatest Shits“ antologije. Od kada je prilikom svoje inauguracije građanima (uglavnom bedacima koji su je izabrali, te će to najvjerojatnije iznova učiniti) obećala da će Hrvatska za njena mandata postati jedna od najbogatijih zemalja Evrope (što se babi snilo gotovo bismo rekli, da se nije radilo o njenom perfidnom planu. Naime, iskreni sanjari zaslužuju svako poštovanje, ma ih snovi i nikuda ne odveli.), redaju se budalaštine koje pas s maslom ne bi progutao, mada mentalno-probavnim traktom njenih obožavatelja savršeno klize i bez njega. O stvarnom šefu, jednakijem od terceta jednakih, tek toliko da se svakodnevno javno promovira lažima, koje već idući dan portali poput Indeks.hr-a jasno i dokazano razotkrivaju, dok „mali od kuhinje“ – predsjednik Sabora – nema sposobnosti ni za apostrofiranu funkciju, a kamoli nešto više od „uvlačenja“. Dok oko polovice građana apstinira na općim i predsjedničkim izborima (ne računajući namjerno nevažeće glasove), a oko tri četvrtine smatra da zemlja ide u pogrešnom smjeru, vodeća KPJ trojka – štiteći „demokratsko“ pravo budala da zemlju vode nasuprot većinskoj narodnoj volji – jezdi poput četiri jahača apokalipse (četvrtoga tvore, metaforički rečeno, svi njihovi podupiratelji ušančeni iza vlastitih interesa, skrivajući zločine prošlosti i sadašnjosti) putem kojim ih – paradoksalno – prate milijuni.
Dok je originalna KPJ, ona osnovana 1919. godine – sve dok je nisu razvodnili licemjerni karijeristi, nacionalšovinisti i pragmatični ljubitelji vlastite nasuprot općoj koristi – postizala dojmljive rezultate od kojih čak ni neupitne ne priznaju ljubitelji njenog farsičnog klona, ipak povremeno (nepromišljeno?) procure i iz njihovih ustiju činjenice (dostupne u statističkim godišnjacima bivše nam, znanstvenim radovima, ili, primjerice, na: 1, 2, 3, 4, 5, 6,…). Pa će tako drugarica gospođa, pre neki dan:
„Vrijednost domaće poljoprivredne proizvodnje 90-ih je godina iznosila 32 milijarde kuna, a 2016. samo 15, 5 milijardi, istovremeno, u poljoprivredu je plasirano oko 40 milijardi kuna poticaja, pa se s pravom možemo zapitati kako je moguće da smo proizvodnju uspjeli prepoloviti, rekla je predsjednica na sastanku s predstavnicima obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.„
Ona ustvari, što bedaci ne shvaćaju, govori ne o „poljoprivrednoj proizvodnji 90-ih godina“, već onoj naslijeđenoj iz SFRJ – sve dok je tuđmanoidni kriminalci svakoje vrste nisu upropastili u „domoljubnom“ zanosu. Prisjetimo se samo – Vojvodina i Slavonija nazivane su „žitnicom Jugoslavije“!
Ministar poljoprivrede – sudbinski predodređeni maloumnik na svoj položaj – pod njenom posrednom ingerencijom, jer mu je stvarni šef drugi čelnik novostvorene KPJ, posipa pepelom sebe, vladu, premijera i stranku kojoj pripada:
„Ne možemo u godinu i pol dana promijeniti negativne stvari koje su se događale zadnjih dvadesetak i više godina. Uglavnom smo plaćali, ali nismo slušali poljoprivrednike … Grade se farme, staklenici i plastenici, kupuju se strojevi i sve to mora podići kvalitetu hrvatske poljoprivredne proizvodnje, ali ne možemo preko noći popraviti nešto što događalo posljednjih 20 i više godina“,
smatrajući da nema prisjećajućih se kako su upravo njegovi većinu „posljednjih 20 i više godina“ bili na vlasti, dovevši ne samo poljoprivredu tu gdje je(smo).
Jasno, sve je to bilo moguće uz podršku branitelja – prvenstveno svojih interesa – koji su za rata zaklinjali da drugih, sem boljitka Hrvatske niti nemaju, čiji medvjedoumni ministar prijeti novinaru koji piše o „uhljebljivanju ministrova sina u državnoj zaštitarskoj tvrtki AKD, koja je lani dobila posao zaštite Ministarstva branitelja.“. Dakako, vrli Medvjed koji je prvo lično kontaktirao novinara prijeteći mu, nakon raskrinkavanja sve poriče, krijući se iza izjave ministarstva koje vodi:
„Vezano uz današnje medijske napise iznosimo kako ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved u svojoj reakciji na članak objavljen na portalu Index.hr ni na koji način nije želio prijetiti novinaru Vojislavu Mazzoccu i s punom odgovornošću odbacuje takve interpretacije. Žao mu je da je razgovor tako doživljen i prenesen jer mu je jedina namjera bila reći da je u svakom trenutku spreman raspravljati o svojem radu za hrvatske branitelje i radu samog Ministarstva hrvatskih branitelja. Smatra neprimjerenim da se članove njegove obitelji proziva na temelju insinuacija koje je dan ranije odbacio, jer i oni imaju pravo na rad u Republici Hrvatskoj kao i svi građani u skladu sa zakonima. Slobodno novinarstvo jedna je od vrijednosti za koju su se hrvatski branitelji borili u Domovinskom ratu i ministar Medved bi bio zadnji koji bi je ugrožavao i žao mu je da je njegov razgovor s novinarom portala Index.hr tako doživljen.“
Eto, branitelji – skupa s braniteljem interesa svojeg sina – su se borili za slobodno novinarstvo, pa su valjda stoga i ukinuli financiranje mnogih nezavisnih, neprofitnih medija. Iz istog razloga, jelte, ministar lično naziva redakciju Indeks.hr-a da novinaru očitao lekciju o dosegu novinarskih sloboda u Hrvatskoj!
Lažni antifašizam, blebetanja o „starom hrvatskom pozdravu“, „uspravnici sjever-jug“, odnos prema manjinama, Istanbulskoj deklaraciji, referendumima koje pokreću desničari (ljevica masturbira po tamnim sokacima), djeca napucana po „pravilima službe“, tek su neka od bezbrojnih dostignuća novostvorene neformalne KPJ kojima se nećemo baviti, da ne govorimo o ratnim i neposredno poslijeratnim vremenima popraćenih zločinima i ratnim profiterstvom (eufemizmom najbezočnije pljačke Hrvatskeu njenoj povijesti. Sličnost državnog vodstva i inih njenih struktura s mafijom, gdje manjina ponešto grubljim od perfidnih metoda naših upravljača terorizira i pljačka građane, samo bi nas trebala podsjetiti na metode kojima budale vladaju još većim budalama. Dok zemlja juri brzinom oslobađanja od pameti prema „jednoj od najbogatijih zemalja Europe“ – što „potvrđuju“ ne samo izvještaj Evropske komisije o njenom ekonomskom položaju (koji vodeća trećina KPJ trija, koja već dugo nije posjećivala oftalmologa, psihologa i neurologa, sasvim relativizira) već i s njim komplementarni izvještaji. Onaj „Europske komisije protiv rasizma i netolerancije“ Vijeća Europe, sukladan sa srodnim izvještajem američkog State Departmenta. Ipak, krdo videći kako pod vodstvom nekompetentnih juri prema provaliji vjerno ih slijedi, umjesto da vođe zauvijek pobaca u nju. Sasvim sukladno prevladavajućoj psihologiji mase: jebati budžu (badžu, Badžu) se ne smije, a kad on jebe tebe šuti, trpi, uživaj, i po mogućnosti umri za njegovu slast – barem dok se ne pojavi neki Popaj. Uostalom, nije li pitanje prave slobode cjelokupno oslobađanje čovjekovo, pa i pameti od njegova tijela?
Ladislav Babić
