Kao što Ukleti Holandez vjekovima plovi morima, sablasnom pojavom izranjajući iz nenadano poleglih magli na osunčane vode, obeznanjujući svojom pojavom prestravljene mornare što potom ispredaju nevjerojatne priče o susretu s fantomskom lađom i njenom posadom – koju nitko zasigurno vidio nije – tako i ukleti grad-planeta plovi oceanima vremena, kroz prostorno vremenski kontinuum svemira. Cijela povijest ljudske civilizacije, uzevši u obzir kozmičku minornost planete koju naseljava, tek je točka bez dimenzija u peterodimenzionalnom prostor-vrijeme-pamćenju. Ono što su ljudima gradovi u prostiranju površinom svijeta i protegu kroz tisućljeća, galaktičkoj civilizaciji tek je točkica, planeta-grad ili grad-planeta, sporedno od imenovanja, u infinitezimalnom intervalu njihova vlastita trajanja. Upravo kao i povijest njihova i stanovnika im, najvećim dijelom odavno poleglih pod humcima grobalja ili bezimenih polja, livada, šuma i podmorja, tek su jedan opći dojam u umu Kroničara otposlanog da prati, bilježi, zaključi, odluči i pošalje poruku.
Tisućljetno se u sintetskom umu bezbroj rađanja sažimalo u razmnožavanje, sijaset odrastanja sumirao je kao poplavu bujanja stanica individualnih organizama, beskonačne manifestacije života skupljale se u prostornovremensko uprosječenu raznolikost, mirijada učenja u skupni rezultat, a neograničeni broj preispitivanja u jedinstveni zaključak tisućgodišnjeg praćenja ljudskog roda, koji se sprema otposlati Svojima. Narodi mu bijahu samo žitelji, jezici isključivo sredstvo komunikacije, kultura tek licemjerna preobrazba stvarnosti, a molitve posvećene Spasitelju ne više od maštovitog sna stvorova nesposobnih promijeniti vlastite usude. Ljubav, tek kržljava nadogradnja spolnog nagona koji je služio uglavnom umnožavanju zla na nastanjenom gradu-oblini, nedovoljno snažna pokrenuti lančanu reakciju dobra koje bi ga istrijebilo. Saževši pokolje, genocide i istrebljenja riječju nasilje; spaljivanja Persepolisa, Kijeva, Washingtona, Dresdena i Hiroshime u plamen uništenja; noževe i mačeve u sječivo klanja a eksplozivna punjenja u smrtonosce, leševe djece, majki i očeva – krivih ili nevinih – u simboličko truplo stradalnika, ubojice i zločince u jedinstvenu etičku deformaciju vrste, donio je odluku spremajući se otposlati je kroz dubine kontinuuma. Da ste ga mogli pitati tko je on da sudi, možda bi odgovorio protupitanjem, “a tko su bili Aleksandar, Atila, Sulejman, Napoleon, Hitler, Staljin ili balkanski krvnici, da sude?”. Kakav etički kodeks može spriječiti njega – Kroničara ovog svijeta, Izaslanika Nadmoćnih, Promatrača razvoja eksperimenta koji je načisto propao, da učini isto? I najminorniji seoski liječnik antibioticima štiti organizam, svijestan kako će istrijebiti bezbroj korisnih mikroba, s opravdanjem sprečavanja širenja zaraze.
Da, tu točku prostornovremenskog kontinuuma treba naprosto izbrisati iz njega, kako se epidemija ne bi širila obuhvaćajući cijeli kozmos i njegove nebrojene civilizacije. Jeli planeta bila ukleta ili postade prokleta, ili tek neuspjeli pokus jedne druge vrste, sasvim je nevažno, jer kao što reče jedan od prosjeka odstupajući stvor – sve je samo relativno. A opet, u skladu sa vlastitim socijaldarvinističkim teorijama soja koji ni slutio nije da se one mogu primijeniti i na njega samog. Negdje daleko, očekujući poruku Izaslanika putujuću nadsvjetlosnom brzinom dok se on ubrzano sklanjao s četverodimenzionalne pozornice poslijednjeg čina, začetnik eksperimenta vođenog pod imenom Grad života, već je imao spremnu promjenu naziva u slučaju njegova neuspjeha. Uvjeren da ikoji stanovnik ove nesretne planete neće imati iole vremena razmisliti kako se rodio na ukletoj planeti, „gradu“ živih koji će udarni val iz dubina vasione možda za koji tren pretvoriti u „grad“ mrtvih. Unesrećen djelovanjima degeneriranih žitelja, proklet svojim Kroničarem i uništen Začetnicima njegova postojanja. Neka se vrši volja božja, kako bi rekli stanovnici de facto već nepostojećeg svijeta, neslutećeg da ja Damoklov mač u zamahu, nesposobni utjecati na zbivanja van svojih moći a nimalo se libeći istodobno vlastitu subraću i sami izlagati istom fatumu. Sudbinu tek ponekad krojimo mi, mnogo češće su škare u njezinim rukama. Izbrisan iz fizičkog svemira, grad-planeta ostat će sačuvan u petoj dimenziji, sjećanju njegovih tvoraca, kao spomen kako svaki eksperiment može poći nakrivo. Da se takvo što nikad više ne ponovi. Amen!
Ladislav Babić
