Kolumne

Ladislav Babić: Đavo u kaptolskom glasilu

Đavo u kaptolskomglasilu

        “Analizirajući knjigu “Dnevnik Diane Budisavljević1941. – 1945.” u izdanju Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu i Javne ustanove Spomen-područjeJasenovac g. 2003., temeljem koje je rađen istoimeni hrvatski film redateljice DaneBudisavljević, nameću se brojni historiografski upitnici. Naime, neke njegove stranice,posebice njegovo kasnije tumačenje i nametnuta percepcija u većem dijelu javnostistvaraju opravdanu sumnju – je li “Dnevnik” ideološki izmasakrirani izvornik?”

Citat je iz dvobroja 32-34 ovogodišnjeg “GlasaKoncila”, dijela teksta TomislavaVukovića(jedan od kućnih autora, koji voli bulazniti o jasenovačkim žrtvama) pod naslovom:„Brojni historiografski upitniciuz »Dnevnik Diane Budisavljević« Je li »Dnevnik« ideološki izmasakriraniizvornik?“.

Već ovaj kratki navod govori dovoljno o uređivačkojpolitici časopisa (da se ne prisjećam mase primjera,poput feljtona o jasenovačkom logoru) i proustaškoj usmjerenosti cijele “Crkve u Hrvata”, a ne tek dijelanje kako to i najkritičniji analitičari nastoje prikazati. Jer ako su, primjerice,hrvatske vlasti proustaški raspoložene onda je to i cijela Hrvatska koja ih je birala. Ako je neslužbeno glasilo Kaptola takvo – bez ograde crkvenih vrhova– onda je i cijela “Crkva u Hrvata”takva. Naravno, svaka čast (neslužbenim) izuzecima i u jednih i u drugih, ali spomenutinositelji stavova su oni prema kojima i međunarodna javnost procjenjuje kako državu,tako i crkvu. S obzirom da, što se crkve tiče, nitko ne može proniknuti u sijede,sterilne glavice kaptolskih prebendara, naročito ako se ne ograđuju od stavova plasiranihu ime institucije kojoj su na čelu.

        Novratimo se temi članka „Glasa Koncila“,„Dnevniku DianeBudisavljević“,

kojeg se već prenesenim kratkim citatom dovoljno„problematizira“, na način karakterističanfašistoidnim revizorima i relativizatorima povijesti, te članak u cijelosti nijeni potrebno pročitati. Čitajući ga, nailazite na protuslovno dovođenje u sumnjuodređenih dijelova teksta koji „Crkvi uHrvata“ nikako ne odgovaraju, uz istovremeno korištenje drugih dijelova kaoneupitnih, u dokazivanju stava da su „upitni“dijelovi teksta mijenjani. Od koga? Dakako, od koga drugog nego od mrskih „komunjara“, onih koji su predvodiliantifašističku borbu u znoju, krvi i suzama na terenu (uz učešće svih naroda,pa i manjine progresivnih katoličkih svećenika), a ne u tamjanom okađenomsmradu crkvenih odaja. Metoda se sastoji u podvrgavanju teksta tolikoj sumnji daga se nadalje može proglašavati, ako već ne falsifikatom a ono upitnom vrijednošću,što bi ga automatski trebalo eliminirati iz ozbiljne rasprave kao kontroverznog,daklem i neupotrebljivog u svjedočenju koje iznosi. A ono je o besprimjernoj požrtvovnostijedne žene, austrijanke udane za srpskog liječnika, koja je usred ustaške strahovladeusudila prionuti spašavanju 10-12000 srpske,kozaračke djece, od kojih je gomila njih u nečovječnim uvjetima skončala svoj tekzapočeti život, u ustaškim logorima. Namjeravajući cijelu akciju spašavanja,pokrenutu od austrijske humanitarke prikazati (i) kao zaslugu ustaša, podpodnaslovom „Ustaše podupiruspašavanje kozaračke djece“, Vukovićpiše:

„Spašavanje uratnim okolnostima tako velikoga broja djece, koji se kreće u rasponu od 10 000do 12 000, skupa s određenim brojem odraslih osoba, sigurno nije moglo bitiizvedivo bez odobrenja i potpore ondašnjih državnih vlasti. Nije riječ samo ouključenosti pojedinih ustaških ustanova i dužnosnika, humanitarnihorganizacija pod izravnim njihovim nadleštvom, ustupanju i organizacijiizvanrednih kompozicija vlakova za prijevoz, izdavanju dozvola i putnih naloga,nego i o jasno očitovanoj želji da akcija spašavanja kozaračke djece uspije.“

Nemisli li valjda pisac teksta da se Dianajednog dana trebala naprasno (poput Gospe!)pojaviti pred djecom, okupiti ih riječima „'ajmodjeco, ja ću vas izvući iz pakla; krenite drito za mnom!“, i tako započetii završiti svoju akciju? Ona i sama opisuje svoja potucanja od nemila donedraga među ustaškim i crkvenim dužnosnicima, kako bi svojom upornošću jedvaizmolila kojekakve dozvole za njihovo (razdvojenih od majki!) preuzimanje iprihvat u nemogućim, iskamčenim uvjetima, koja i tamo svakodnevno umiru od boleštinai neishranjenosti, dok ih istovremeno oblače u papirnate ustaške uniformesnimajući propagandni film o dijelenju hrane koju nisu ni dobili.

Tekilustracije radi, čitajmo:

„Pogledala sam što je s mojim malim bolesnicima. Opet su neki umrli. Tad sudošli logoraši koji su trebali odnijeti jadna mrtva tjelešca. Iako je krpapokrivala mali teret, neka ručica, neka no žica mršava do kostiju visila je itako su prolazili kraj žena na livadi. Prolazili su među njima, uzduž čitavogreda žena. Možda su logoraši željeli spasiti njihovu djecu. Žene koje već tridana nisu ni za sebe ni za svoju djecu dobile hranu, koje su ono malo što suimale od kuće već potrošile, koje su za hranjenje svojih plačućih najdražihimale samo svoje suze i svoj očaj, sada su gledale te male izgladnjele leševe.I još jedan nosač mrtvih, i još jedan; njih sedam jedan za drugim. I sad višenisu mogle izdržati. I ako vlastito srce iskrvari – spasiti, spasiti najdraže.Došle su do stolova gdje su pisane liste, gurale su se i molile: “Uzmite,uzmite, ne možemo ih hraniti, ne možemo dozvoliti da umru od gladi”.

Akosu vlasti zbiljski htjele nekoga spasiti, prvi korak u tome je osigurati imprimjereni smještaj i hranu. Ne dešava li se upravo pred našim očima neštoslično u „civiliziranom“ obliku, kadse pod kaznenom odgovornošću građanima sprečava da nahrane migrante? Da je biloikakve želje i iskrenosti u spašavanju djece, onda bi vlasti same pokrenuleakciju, osigurale ljudstvo i sredstva, a ne „podupirale“napore jedne krhke žene, izložene silnim naporima, poniženjima i opstrukcijama.Naprosto je „blistava“ autorovaprimjedba:

„Npr. u zabilješci od 28. svibnja 1942.o posjetu zagrebačkomu nadbiskupu Alojziju Stepincu piše: »Bili smo ošamućenivelikim obećanjima koja smo dobili.« No odmah u zagradi pridodan je nečijikomentar: »Ali se nisu ostvarila.« Logično je pitanje – ako je citirana zabilješkapisana 28. svibnja 1942., kako je autorica dnevnika mogla unaprijed znati štoće biti ili ne će biti ostvareno?“

Pisatidnevnik iz dana u dan, ne znači doslovno ga svakodnevno ispisivati – što je iteško zamislivo humanitarki cjelodnevno zauzetoj brigom o djeci, putovanjima, „audijencijama“ kod velmoža vlasti icrkve moljakajući smještaj i koricu kruha – već se to učini nakon par dana, kadse ušićari malo odaha od svakodnevnog naprezanja. Tim prije, što svega 4-5 dana nakon „logične“ primjedbe Vukovićeve,čitamo zabilješku (1. lipnja 1942.):

„Dr. Vidakovićkod prof. Bresiera pribavlja sve što je djevojkama potrebno za put. Dolazi svrlo lošim vjestima. Sve velike nade koje je pobudio nadbiskup propale su.Ništa se ne može učiniti. Ministarstvo ne može niti saznati gdje su djeca. URavnateljstvu ne dobiva nikakvu informaciju. Nema nikakve mogućnosti za pomoć.Odlučujemo da s naše strane pokušamo učiniti sve za spas djece.“

Knjigubi svakako trebalo pročitati (uz „Konclogorna Savi“, hrvatskog književnika i logoraša IlijeJakovljevića, HSS-ovcai tadašnjeg predsjednika „Društva hrvatskih književnika“) kaojedno od direktnih svjedočanstva nesrpskih osoba – iz razloga što nacionalističkizaluđenici srpska svjedočenja apriori odbacuju.

        Argumentislični koncilovima koriste se i u tekstuneke Građanskeinicijative Ivo Pilar“ koja se – uspoređujući ga s „Dnevnikom Ane Frank“ – obrušila na „Dnevnik“, naravno, na njegovu štetu. Inačese u filoustaškoj državici namnožiše kojekakve inicijative, vijeća i prijedlozi za komisije, u svrhu revalorizacije i revizije povijesti, jer su „komunjare“ baš svaki dokument valjda falsificirale,a boli nas briga što o tome misle međunarodna javnost i struka. Država iovdašnja crkva cijeli narodnooslobodilački, antifašistički rat pod vodstvomkomunista, nastoje predstaviti kao golemu krivotvorinu! Pa se tako neko vijeće,sastavljeno od stručnjaka i kvazistručnjaka miš-maš svjetonazora, već usralo svojomodlukom o pozdravu „Za dom spremni!“,a neobrazovana predsjednica (koju su „krivoinformirali“!) već traži osnivanje međunarodnekomisije za propitivanje zbivanja u jasenovačkom logoru, mada o tome postoje utemeljeniradovi posve u skladu s popisima žrtava. Uostalom, ukoliko je „'Dnevnik’ ideološkiizmasakrirani izvornik?”, a preživjelim svjedocima (srpska djeca; zar senjima smije vjerovati!) ne poklanjaju pažnju, zašto se ne daju u potragu za „neizmasakriranim“, neprevedenim zapisimana njemačkom jeziku, te tako razriješe svoje politički inhibirane kvazidileme, sciljem serviranja neupućenoj javnosti. Indikativna je izjava austrijskog pisca Wilhelma Kuehsa, u jednom intervjuu:

„RSE: Da li ste koristili hrvatske izvorekada ste istraživali akcije Diane Budisavljević?

Kuehs: Dnevnik Diane Budisavljević koristiosam i na hrvatskom i na njemačkom. Pored toga bilo je nekoliko tekstova umagazinima u hrvatskim i srpskim medijima.“

U jednom kratkom tekstu koji razmatra Dianino djelovanje (ali na pošteni način),nalazi se niz referenci na radove domaćih i stranih autora vezanih za tu problematiku(inače, njen rad je u bivšoj državi praktički prešućen, tako da se spominje tekusputno, a glavni dio spašavanja djece se pripisivao partijskoj organizaciji).

        Ali,nije da to toliko boli „Crkvu u Hrvata“,koliko Dianino svjedočenje o nezainteresiranosti,a potom i mlakoj zainteresiranosti nadbiskupaStepinca za vršenje dužnosti koju mu samIsus Krist naređuje u „svjedočenjima“ na koja se svećenici volepozivati. Namjesto da se bave – provocirani nagrađenim filmomkoji je u pulskoj areni hametice potukao i od predsjednicefavoriziranog „Generala“(u distribuciji sasvim potisnuo višestrukog dobitnika Zlatne arene; čudite se?) – „upitnostima“„Dnevnika“ humanitarke, u jednom hipu mogu razriješiti upitnosti svih njenihtvrdnji o Stepincu, kojega pod svaku cijenužele posvetiti, mada i sam papa pokazuje znakove nelagode glede tog zahtjeva:

Neka „Crkva u Hrvata“ kao i Rimska kurija momentalno skinu embargo na objavljivanjesvih arhiviranih Stepinčevih zapisa, kao i dokumentacije koju je izmjenjivao sasvojim podređenim i nadređenim osobama u vrijeme 2.svjetskog rata!

I, eto – braćo hrvatski katolici i vaše proustaškecrkvene vođe, koje bi svoju prošlost i onu svojih pokojnih prelata skrivali kaozmija noge – jednostavnog rješenja svih vaših „dilema“. Sijeci, brate bre, mačem istine „gordijski čvor“u koji bi vi zapleli svu svoju „onoratnu“aktivnost – makedonski kraljvam je demonstrirao kako se to radi. Samo, religiji kao takvoj, a naročito kršćanima– katolicima među njima posebice (govorim o dužnosnicima) – je itekako stalo štoviše zapletati čvorove povijesti, muteći bistru vodu poštenih povjesničara. Nazivamto „Loch Ness“ metodom. Objavim viđenječudovišta u jezeru, a svekolikoj javnosti prepuštam da dokaže moje tvrdnje, kaošto crkva to radi još od svoje zamisli vrhovnogčarobnjaka koji je sve (osim sebe sama) iščarobirao. Kad pa ih se logički stisneu kut, mrtvo ‘ladni izjave da to uopće ne treba dokazivati jer je samorazumljivo,barem vidiocima Gospe, na mjestima čijepojave razumni ljudi vide tek zaluđene koji je „gledaju“. Jer kako bi inače tako dugo svoje budalaštine servirali narodu,nego uvlačenjem u dupeta svake aktualne vlasti, od Konstantinove pa nadalje, da ne smetnemo s uma i one revolucionarne– od francuske do bivše – socijalističke?

        Diana Budisavljević, Schindler i niz nama znanih i neznanih humanista koji su zaista prakticirali svoja uvjerenja, svjetlosnim su godinama iznad boga, papa, svećenstva i formalnih vjernika, a da ne spomenem „Glas Koncila“ s kojim bi si eventualno – u slučajevima krajnje nužde – s nelagodom obrisali pozadinu.

Ladislav Babić

magazinplus.eu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close