Cjelovita BiH po zamisli konstitutivaca
Završila je još jedna farsa od izbora, gdje su birači i izabrani pokazali što su i tko su. Radi se o BiH, no konstatacija vrijedi za sve dronjke nastale paranjem bivše države. Prema privremenim rezultatima, izlaznost na području cijele države od oko 50%, bila je manja negoli pred četiri godine (manja u FBiH nego u RS), s ogromnim brojem od nekoliko stotina tisuća nevažećih glasačkih listića, te mnoštvom naknadnih pritužbi na nepravilnosti i izborne prijevare. Dojmu farse doprinjeo je i visoki povjerenik Schmidt svojom izjavom na sam dan izbora, kojom je nametnuo izmjene Izbornog zakona i Ustava Federacije BiH – nešto nezamislivo na Zapadu, a što se može u državi pod tutorstvom. Kakva je BiH, s izuzetkom njenog boravka u SFRJ, još tamo od aneksione krize početkom prošlog stoljeća, pa sve do danas. Bilo kako bilo, izborni rezultati – s vjerojatno sitnijim izmjenama – bit će priznati po kanonima zapadne „demokracije“, uz utvaranje BiH da je provodi, iako svjetlosnim godinama udaljena od nje.
Mediji su prepuni komentara analitičara i „analitičara“, manje više pronacionalno orijentiranih, vrijednosti mnogih kao da izlaze iz njihova analnog otvora. Jedan konstatira u tekstu “BiH izborno ogledalo”:
“Tek završeni izbori, ipak, su donijeli neke neočekivane ali i predvidive promjene. Najkrupnija je svakako potonuće lidera SDA… Izetbegović daleko zaostaje za strankom koju predvodi. Zašto? Izetbegovića su, blago rečeno, Sebijini neodmjereni, i na granici šovinističkog, istupi, zatim loše upravljanje strankom, strateški promašaji, poltronski odnos podčinjenih, korupcija, suđenje najbližih mu saradnika i prebjeg najsposobnijih u stranci, koštali zaostatka od skoro 100.000 glasova. Svakako da je i njegov koncept unitarne države, prebrojavanje naroda, neodmjerene izjave o naoružavanju, doprinio da on sam bude gubitnik i orkanski vjetar u leđa Čoviću i Dodiku.
HDZ je i ovog puta, tiho i uporno, radila na terenu animirajući svakog glasača s pričom o ugroženosti cijelog hrvatskog puka. Doda li se tome uvijek neupitna podrška i pomoć crkve i njena višedecenijska potpora, nesebična pomoć naučnih i univerzitetskih institucija, jednopartizam ostvaren kroz HNS, te otvoreno zalaganje države Hrvatske za izborne promjene u drugoj državi, ostvaren je rezultat bolji i od njihovih očekivanja.
Dodik je, opet, zahvaljujući prepoznatoj i agresivnoj retorici, prijetnjom o odcjepljenju, ogromnoj stranačkoj mašineriji, podjelom para nezaposlenim, borcima, višečlanim porodicama i ko sve zna kome i kako, uspio ostvariti daleko bolji rezultat nego li dvije glavne opozicione stranke zajedno. Istina je, a što prosječan glasač neće ili ne umije da vidi, da su to sve pare i njegovih glasača koje je prigrabio drskim neusvajanjem ukidanja akciza za gorivo.”
Pa, ako svatko već tri destljeća vuče na svoju stranu, čekajući trenutak kad će se svjetske političke silnice toliko promijeniti da pokušaju – i mognu – svoje prave interese (a to nije država BiH!) ostvariti silom, postavlja se pitanje:
Zašto cure i dečki lijepo ne sjednu, s olovkama i kartama u rukama, i pokušaju mirnim putem ostvariti na čemu, uostalom, zdušno rade desetljećima? Treba li još jedan rat da ova nefunkcionalna država profunkcionira, nažalost – reducirana na “ostatke ostataka”, ako i oni još budu zadržali danas postojeće ime? Ili sve te narode, koji su se skupili u hrpi koju ne umiju srediti kako treba, jednostavno napaljuje miris krvi?
Indexov komentator piše u članku “Prva analiza: Debakl Izetbegovića je odlična vijest, ali pobijedio ga je bezličan lik”, o izabranim članovima Predsjedništva BiH:
“Bećirović je bezlični aparatčik, koji je cijeli život proveo kao zastupnik u ovom ili onom parlamentu, a u kampanji je nizao gafove. Upitno je i zna li govoriti engleski jezik, a za jednog nominalnog socijaldemokrata sumnjivo je blizak Islamskoj zajednici BiH. Pogrešno je njegov ulazak u Predsjedništvo BiH tumačiti kao pobjedu građanske opcije. Riječ je prije o tome da je većini Bošnjaka Izetbegovića dosta.
Željko Komšić je osvojio svoj četvrti mandat u Predsjedništvu BiH. Za njega su, po svemu sudeći, glasali Bošnjaci koji nisu bili zainteresirani arbitrati u okršaju Izetbegovića i Bećirovića. Komšić je zapravo potrošen političar koji opstaje na izazivanju sukoba i sudjelovanju u postojećima, pa ne treba očekivati da će se odjednom sada promijeniti. On će i dalje verbalno braniti BiH od onih koje smatra njenim neprijateljima i trovati atmosferu u javnosti.
Treća osoba u Predsjedništvu BiH je Željka Cvijanović, bliska Dodikova suradnica i dosadašnja predsjednica RS-a. Ona je ostvarila uvjerljivu pobjedu nad kandidatom SDS-a Mirkom Šarovićem.
Troje nominalnih ljevičara u Predsjedništvu BiH. Netko neupućen u političlku scenu BiH bi mogao pomisliti da je u Predsjedništvo BiH izabrani troje ljevičara. Komšić je bio u SDP-u, pa je osnovao svoju stranku Demokratska fronta, koju je proglasio lijevom. Bećirović je i dalje u SDP-u, a Željka Cvijanović je iz stranke Savez nezavisnih socijaldemokrata. Da, Dodikova stranka je nominalno socijaldemoratska!
No, u stvarnosti je Komšić profesionalna štetočina koja radi u korist najekstremnijeg bošnjačkog nacionalizma, Bećirović je kvazigrađanist i muslimanska verzija lizača oltara, a Cvijanović je srpska nacionalistkinja koja je kao Dodikova suradnica radila na organiziranoj pljački naroda u RS-u, a naravno da podržava i negiranje genocida u Srebrenici.”
Sva tri naroda izabrala su svoje predstavnike (pripadnici ostalih naroda i anacionalni bili su prinuđeni glasati za njih, a tako će biti sve dok se ne implementiraju presude Evropskog suda za ljudska prava) koji će – sjedeći u Predsjedništvu BiH – voditi državu (ili narode koji su ih birali, he, he,…?). To je rezultat realnog stanja u ovoj zemlji, a o ishodu se može svašta pričati, što (upravo svašta!) govori i gornja “analiza”. Ja prema narodima nijedne države ne pokazujem pretjeranog poštovanja (moje poštovanje zaslužuju pojedinci, a ne narodi), ali iz ove “analize” logički bi slijedilo da su ogromna većina građana BiH zapravo bezlične nacionalističke štetočinje, kad su već izabrale tako atribuirane predstavnike! Sad, kako koji – jelte. Jedni su bezlični, drugi su nacionalistički, a treći su štetočinje! Ili smjesa svih tih pobrojanih, negativnih karakteristika. Ili ipak nije tako?
Na rezultate izbora kao i na prosudbu većine analitičara utječu, među inim, i tri moguće najvažnije stvari, o kojima malo vode računa. Evolucija, statistika i kontekst.
Evolucija (posebno ona socijalna) utoliko što ne zahvaća jednoliko cijelu ljudsku vrstu, te je narod smjesa “govana”, “kremena” i “dijamanata” (u različitim omjerima, na žalost na štetu potonjih), a upravo takva smjesa i izabire svoj put u budućnost. Statistika pak utoliko, što se temeljem nje (a izborni rezultati su prvenstveno plod statistike kojoj su podložna sva mnoštva), rezultati neopravdano apsolutiziraju i proširuju na sve pripadnike statističke mase. Gomila je izrazila (statistički) svoj stav, i on se primjenjuje kao zakonski obavezan na sve njene pripadnike. Ne podsjeća li vas to na “kolektivnu” inteligenciju – Borga – ma koliko svi na riječima bili protiv nje. A posebno je pitanje za sve koji također apsolutistički govore o svojim osobnim slobodama (najbliži nam je primjer upravo pandemija Covida koja još traje), koje bi primjenjivali kako im odgovara, neovisno o kontekstu situacije i mogućoj ugrozi po integritet ne samo njih, već po cijelo društvo kojega su članovi. Jer, čovjek je “zoon politikon” – priznao to ili ne – član zajednice, prema kojoj onda mora pokazati i odgovornost. Gomile imaju mogućnost biranja – statistički izraz volje svakog pojedinca zasebno – ali pripadanje gomili ne možemo birati. Drugim riječima, izborna volja mnoštva se može i promijeniti, ali pripadnost gomili ne. Točnije, samo tako da se priključimo nekoj drugoj gomili, gdje nas onda vezuju statistička pravila one kojoj smo se pridružili. A kontekst vremena u kojem se vrše biranja (izbori), i njegovo shvaćanje, neobično su važni. Naročito za analitičare. S time, da treba voditi računa o dvije stvari:
– ne tvore vremena ljude, već su ljudi tvorci vremena
– pripadanje parcijalnoj gomili i njenim pravilima, nikako ne može isključiti pripadnost sveobuhvatnosti koje su te gomile dio. Cjelokupnom ljudskom rodu, koji će jednom (kad-tad) svojim potrebama i civilizacijom natkriliti pripadnost i prihvaćanje pravila mnoštava kojih se dan danas većina osjeća kao dio, ne rijetko osjećajući animozitet prema drugim gomilama. Kao što šahisti kažu: Gens una sumus!
Daleko bi nas odvelo daljnje razmatranje na tu temu, pa stoga ostaje samo namjera da se o tome svestrano razmišlja.
Drugi analitičar, u članku “Politički paraziti žive u prošlosti, jer ne žive u povijesti”, među inim, iznosi u odlomku koji mi je zapeo za oko:
“Čović parazitira na Hrvatima iz BiH bez samopoštovanja, jer ni sam nema samopoštovanja, baš kao što na tim istim Hrvatima bez samopoštovanja parazitira i Komšić, jer ni on nema samopoštovanja”,
Mislim da su konstatacije iz citiranog odlomka o Komšiću, za razmišljanje. Ne znam ja puno o njemu (vjerujući da je ipak manja baraba od Dodika, Čovića i Izetbegovića, iako uvjeren da je to većina političara), sem da se – barem nazivno – opredjeljuje za građansku državu. Moguće je da biva biran i glasovima Bošnjaka, vjerojatno onih koji također jesu za građansku opciju, mada se u Hrvatskoj puno priča o “izbornom inženjeringu”, što jako liči na teoriju urote – što, naravno, odgovara HDZ-u, njegovim glasačima i svima koji rade na destruiranju Komšića i njegovih stavova. Pitanje je:
Zašto bi bio nedostatak samopoštovanja, ako netko ustraje na podršci onih koji imaju isto političko mišljenje, ma iz kojeg nacionalnog krda dolazili?
Zar bi Komšić morao dokazivati svoje samopoštovanje prepuštajući Hrvatima da biraju Čovićeve HDZovske korupcionaše, samo zato što bi onda Hrvati birali iz istog nacionalnog mulja kojemu i sami pripadaju? Hote, prosim vas lepo, spat! Građanska država može se jedino ostvariti, ne nekim dogovorom nacionalističkih stranaka i birača, već postupnim privlačenjem podrške onih koji su uvjereni da je to jedini izlaz za boljitak sviju. Onih koji su spremni zaboraviti nacionalno opredjeljenje u ime prvenstveno humane opredjeljenosti! Kada budu u javnosti djelovali kao ljudi, a svoju nacionalnost, slično vjerskom uvjerenju, držali na sekundarnom mjestu (upravo obrnuto nego što rade!), bit će moguća priča o građanskoj državi. Djelujući kao pošteni ljudi (ako nije iluzija da to uopće postoji) svi će moći postići i nacionalnu ravnopravnost, no – djelujući kao etnici, nikad neće ostvariti fundamentalna ljudska prava za sve građane, bez obzira na njihovu nacionalnost. Utopija!, čujem kako viču licemjeri koji u nedogled ponavljaju indijansku poslovicu da „Zemlju nismo naslijedili od svojih predaka, već smo je posudili od svoje djece“, istovremeno je krčmeći kao vlastitu babovinu, ne brinući nimalo ni za svoju, a kamoli za tuđu djecu koja će morati živjeti u ruševinama (materijalnim i duhovnima) koje očevi ostavljaju iza sebe. Suprotstaviti im mogu tek mudrost poznatog književnika (nažalost, i političara) – barem tako dugo dok im potomci to mnogo uvjerljivije ne kažu na drugi način – da su „utopije često samo preuranjene istine“, (Lamartine). Urednik spomenutog portala posprdno cvrkuće na tvitteru – “Trubi sine” – o kratkoj konstataciji Dejana Jovića s istog cvrkutališta:
“Ipak ohrabruje podrška dvojici političara građanske a ne nacionalističke orijentacije: Bećiroviću i Komšiću. Što se tiče Srba u RS, šteta što se tamo nacionalizam toliko udomaćio da je “progutao” i one koji su nekad bili razumniji od nacionalista.”
koji još dodaje:
“BiH se ovim izborima ipak prikazala u visokoj mjeri kao pluralistička, demokratska i funkcionalna zemlja. Zašto bi bilo nenormalno da ljudi biraju političare neke druge nacionalnosti? Integracija je bila i namjera Dejtona i smisao Federacije.”,
U tekstu koji prenosi portal n1info.hr, Jović izjavom:
“Očigledno je da Izetbegović nije mogao dovoljno glasova dogovoriti za sebe. Ta teza o manipulaciji je relativizirana ovim izbornim neuspjehom. Njegov poraz slabi i ulogu Erdogana u BiH.”,
dovodi u sumnju papagajski ponavljane teze ogromne većine hrvatskih političkih elita (vladajućih i opozicijskih) da SDA dogovara glasove za Komšića.
Dok portal slobodnaevropa.org primjećuje kako su “Izbori potvrdili dominaciju nacionalnih partija u BiH, socijaldemokrata u Predsjedništvu BiH”, sasvim je jasno – što pokazuju i izborni rezultati – da su zaklinjanja najvećih bosanskohercegovačkih stranaka (na teritorijima FBiH i RS), kao i većine stanovništva, da im je na srcu isključivo interes BiH, naprosto obična laž! Svi oni građansku državu – koja bi jedina vodila interesa o napretku BiH – doživljavaju isključivo u interesu vlastitog naroda.
– SDA i njeni birači, s obzirom na natpolovičnu većinu Bošnjaka u BiH, inzistiraju na njoj, jer je u njihovu nacionalističku psihologiju duboko utkana misao o preglasavanju ostalih nacionalnih stranaka.
– HDZ te SNSD i njihovi birači, jednakom nacionalističkom psihologijom ali suprotnog predznaka, u svom strahu od preglasavanja, ustrajno su protiv ideje građanske države.
Građanska država je civilizacijski doseg ljudskog roda, što samo dokazuje da su bosanskohercegovački narodi, Bošnjaci, Srbi i Hrvati, duboko u predcivilizacijskom dobu (što vrijedi za sve narode regije).
Pred desetak godina sam pisao:
„U BiH kolaju ideje o njenoj kantonizaciji ili konfederalizaciji na etničkom principu, koje se apriorno odbacuju (posebno među Bošnjacima) kao nacionalističke. Lično sam pristalica građanske države u kojoj je etnička pripadnost lična stvar pojedinaca. Blizak mi je američki melting pot (lonac za taljenje) u kojem se različite etnije tale u neetničko i državotvorno građanstvo. Ali, i u federalnoj USA njene federalne jedinice imaju svoje specifičnih ovlasti, sem onih koje dogovorno pripadaju federalnoj vladi na cijelom teritoriju zemlje. Jednako je tako i sa švicarskim kantonima. Bio pristalica ovog ili onog uređenja zemlje, prvo se zauzimam za realni pogled na stanje i najmanje bolno a moguće – pragmatičko rješenje. Svatko ima ideale, ali utopije trebaju sazrijeti da bi se transformirale u stvarnost. Put prema idealu moguć je preko niza dugotrajnih kompromisa, ili preko bezbroj leševa koji su – za razliku od preživjelih – savršenstvo možda pronašli na „onom svijetu“. Ako SAD i Švicarska mogu biti korifeji stabilnosti i razvijenosti zapadnog svijeta, ne može li se BiH – po ugledu na neki oblik državnog uređenja koji im one sugeriraju – makar riješiti neprekidnih prijepora oko banalnosti koje su (nažalost) ovladale umovima njenih stanovnika, i posvetiti se pametnijim stvarima? Razvoju, primjerice.
Tvrdoglave ideje o odbacivanju konfederalizacije ili kantonizacije, pokazuju da političke elite i građani BiH nisu izvukli nikakvu pouku iz raspada Jugoslavije. Prisjetimo se; Slovenija i Hrvatska nudile su konfederalizaciju zemlje na određeni rok – nakon čega će odlučiti dali to funkcionira ili ne. Na stranu što je to bio tek propagandni potez koji je trebao olakšati njihovo lakše i bezbolnije napuštanje zajedničke države, no – tvrdoglavost Miloševićeva da ne prihvati ponuđeni kompromis, dovela je do krvavog raspada Jugoslavije. Tim prije bi građane BiH trebala brinuti mogućnost raspada što je njihova država na neki način Jugoslavija u malom. Uzdaju li se u zaštitu EU i prvenstveno SAD, vjeruju li u volju i moći visokog predstavnika da umjesto građana rješava njihove probleme, na sasvim su krivom putu (da ne kažem, gluplji su no je zamislivo).
Slažem se s mišlju Borisa Budena kako je apstraktna ideja nacionalne države zločinačka. Zar to nisu bjelodano svojim (ne)djelima potvrdili svi koji su se na ovim prostorima upravo borili za njeno ostvarenje? Raspad BiH bi vodio upravo ostvarenju tog koncepta, kojim se nisu usrećili stanovnici Hrvatske ili Srbije primjerice, koji tvrdoglavo – gladni, žedni, popljačkani i poniženi, i nadalje jašu nacionalističkog konja. Želite li ponoviti njihovu sudbinu, ili ćete promijeniti – u suvremenom svijetu već odavno izjahanu ragu – za modernije prijevozno sredstvo u bolju budućnost? Tu vam ja ne mogu baš ništa pomoći, kao što sam kao pojedinac bio nemoćan i glede ustrojstva države u kojoj živim. No, znate li onu priču o Sedam prutova? Ako ne, pročitajte je. Možda vam nešto pametno i padne napamet!“
Slabo se što mijenja u bosanskohercegovačkoj političkoj biti. U svojoj predcivilizacijskoj, nacionalističkoj suštini, u ime nacionalnih “vrijednosti” – koje kao stvarne vrijednosti u svakoj, na poštenju zasnovanoj građanskoj i demokratskoj državi ne mogu biti upitne – boheri (BOsanci i HERcegovci) pokazuju da nisu zreli, ne samo za klasično samoupravljanje, već da ni kao država nisu suvereni, odnosno – nesposobni su upravljati njome. Zato i imaju tutore. Do kada? Do raspada? Jer, ne zaboravite – okolni susjedi samo čekaju da uzmu svoje, a Bošnjaci se grdno varaju ako misle da bi im tada pripalo išta drugo doli zavisni “otok”, okružen narodima s kojima se ne mogu nikako dogovoriti.
Ladislav Babić
magazinplus.eu
