Ima javnih intelektualaca kojima lakše nego drugima uspijeva da svojim istupima uzburkaju močvaru i žabokrečinu političke svakodnevnice. Jedan od takvih u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini je zasigurno i Neven Anđelić. Makar (trenutno) ne bio stalno nastanjen u BiH, Anđelić i iz svoje londonske vizure lokalne bosanskohercegovačke procese najčešće vidi jasnije od onih koji ih gledaju iz kotlinske tačke gledišta. Onomad je tekstom “Sarajevo je muslimanski grad” možda i prvi upozorio da se glavni grad Bosne i Hercegovine pretjerano uljuljkao u svoju predratnu sliku i da je prečesto sklon povjerovati propagandno-površnim percepcijama dobronamjernih inostranih publicista. Daleko od toga da je to bio jedini precizan i dalekovidan Anđelićev uvid u današnju bh. političku stvarnost, mada vjerovatno jest najpoznatiji i najcitiraniji.
Prije desetak dana Anđelić je dao intervju koji je već napravio malu “buru u čaši vode”, a u čijem je naslovu dobro potencirana njegova suština. Veli Anđelić: “Ako ljevica zajednički ne nastupi, njeno postojanje neće imati smisla.” Zajednički nastup o kome je riječ odnosi se na opšte izbore u Bosni i Hercegovini koji bi trebali da se održe za godinu i po dana. Upozoravajući razložno na pogubnost podijeljenosti jedne političke opcije bazirane više na ličnim antagonizmima i animozitetima, nego na programskim razlikama i sistemu vrijednosti, Anđelić ističe: “Društveno je štetno razjedinjavanje političkih opcija koje su međusobno vrlo sličnih, često i istih, viđenja razvoja društva. (…) Da su nacionalisti na nekoj svojoj seansi zamišljali kakvu bi opoziciju željeli, mislim da je ne bi bitno drugačije kreirali. Stoga SDP, DF, GS i NS moraju zajednički nastupiti. To je srž političkih snaga koje mogu održati Bosnu i Hercegovinu. Sve ostalo vodi ka bržem ili sporijem raspadu države.” Nešto kasnije reći će i da Dodika, Izetbegovića i Čovića povezuje “lična dobit i zadovoljenje interesa njihovih klika”, a pred kraj će pomenuti i bh. izborni sistem kao “najkompliciraniji u svijetu”.
Bez sumnje bi za glasače Socijaldemokratske partije, Demokratske fronte, Građanskog saveza i Naše stranke bilo dobro da ove političke opcije nađu zajednički jezik i da na izbore s jeseni 2018. godine iziđu zajedno. Nermina Nikšića, Željka Komšića, Reufa Bajrovića i Predraga Kojovića zasigurno povezuje slična vizija budućnosti Bosne i Hercegovine, no veliko je pitanje da li je to dovoljno za izbornu pobjedu nad osovinom Dodik-Izetbegović-Čović. Toga je nesumnjivo svjestan i Anđelić te vjerovatno otud i pominje komplikovanosti izbornog sistema. Naime, po svemu sudeći, eventualna koalicija stranaka koje Anđelić naziva ljevicom, odnosno četiri poimenice nabrojane stranke, može, po svoj prilici, navesti dio dosadašnjih apstinenata da iziđu na izbore te može “preoteti” dio onih koji su prije tri godine glasali za SDA. Kako sada stvari stoje, ovaj savez nema skoro nikakve šanse da se nametne kao relevantna snaga na prostorima gdje je većinsko hrvatsko i srpsko stanovništvo. Jasno je to već i po procentima koji su “stranke ljevice” osvojile na lokalnim izborima. Čak i ako ih sve saberemo, čak i ako dodamo eventualni sinergetski efekat, u Republici Srpskoj (ako izuzmemo povratnike) i u opštinama sa većinskim hrvatskim stanovništvom ovi politički subjekti stoje, eufemistički govoreći, veoma slabo.
Da se razumijemo, i pobjeda nad SDA je hvalevrijedan korak naprijed, ali suštinski nedovoljan, ako se ne pronađe kredibilan partner barem u Republici Srpskoj. Upravo zbog komplikovanosti izbornog sistema, može se doći do situacije da izbjegavanje saradnje sa onima koji bi imali “kontrolni paket” glasova iz Republike Srpske na državnom nivou dovede do blokade. Zatim bi se vjerovatno “državni razlog” uzeo kao opravdanje za nužnost saradnje, a u praksi bi to moglo da bude prečica za rezultat u narodu poznat kao “sjaše Kurta da uzjaše Murta”. Neslavan krah projekta Alijanse za promjene u tom smislu bi morao da bude primjer koji valja konstantno imati na umu. U svom tekstu objavljenom prije nekoliko dana u Oslobođenju, Emir Suljagić je razradio neke od Anđelićevih teza. Kad kaže “Ako nismo u stanju staviti viziju Bosne i Hercegovine koja je bolja i pravičnija od sadašnjeg stanja ispred ličnih ambicija, onda istorija nema potrebe za nama. Ako se nismo u stanju složiti oko vrijednosti na kojima treba da se temelji društvo kakvo mi želimo izgraditi i uspostaviti zajedničke crvene linije na vrijednosnim pitanjima – nema potrebe da postojimo”, Suljagić ispravno poziva na odbacivanje sujeta i trivijalnih razmimoilaženja zarad višeg cilja. Insistiranjem na tome da ljevica ne smije da se zadrži na kandidaturi bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, nego mora da ima i srpskog i hrvatskog kandidata koje će da podrži, on je na dobrom tragu, ali od toga neće biti prevelike koristi ako se ne proširi glasačka baza i izvan bošnjačkog biračkog tijela. Banalizirano do kraja, ako bi, recimo, Željko Komšić i bio izabran na sličan način kao 2006. ili 2010, to onda gotovo da garantuje da bi bošnjački član Predsjedništva bio ili kandidat SDA ili Fahrudin Radončić, a ne bilo koji “zajednički ljevičar”: “Ulog je preveliki”, kaže Suljagić uoči efektnog – ćopićevskog – finala svog teksta i to je nesumnjivo tačno. Valjalo bi da se u pripreme za izbore krene sa tom sviješću.
Piše: Muharem BAZDULJ
Oslobođenje
