„ Djeluj vođen maksimom za koju možeš, u isto vrijeme, htjeti da bude univerzalni zakon.“ – Imanuel Kant
Društvo u Bosni i Hercegovini svakim je danom sve podijeljenije i bliži se svom samouništenju. Formalni demokratski ambijent u kojemu ne vrijede demokratska pravila – suspendovana su do doljnjeg, ima za rezultat DEMOKRATURU.
Pseudograđani i etnonacionalisti su nam omogućili da društvenom zajednicom vladaju sirovi protagonisti političke nekulture. Odricanjem od obligacije istinoljubivosti, a afirmišući „snalažljivost“ – na dobrom smo putu raspada društva po svim njegovim osnovnim faktorima. Bez istinoljubivosti ruši se povjerenje među ljudima i raskidaju društvene veze. Pokvarenost ukorijenjena u ljudskoj prirodi zlo neistinoljubivosti tokom odnosa prenosi na druge.
Uzrok laganju može biti lahkoumnost ili čak dobroćudnost, pa i neka predumišljena, zaista dobra svrha, ali u konačnici laganje je zločin prema sebi i bijeda koja čovjeka nagoni u vlastitim očima na samoprezir.
„Moramo se zapitati kakva je dužnost govoriti istinu, kakvo je to načelo;
važi li samo za određene osobe? Može li moral počivati na varljivim načelima?
Tko određuje dostojne istine, kao i one nedostojne nje?“ – pita se
Kant.
Veliki
satiričar Jonathan Swift (1667-1745): „Kažu
nam da je đavo otac laži, i da je bio lažac od samog početka; tako da je to,
bez sumnje, stari izum. I, što više, prvi pokušaj đavolova laganja bio je često
političke prirode i primijenjen da potkopa autoritet svog vladara i zavede
većinu podanika kako bi mu otkazali poslušnost. Zbog toga je istjeran iz neba
dolje na zemlju, gdje je (kao što je Milton rekao) bio potkralj velike zapadne
pokrajine te prisiljen da se služi svojim talentom u nižim regijama među drugim
palim dušama, jadnim i obmanutim ljudima kojima još uvijek svakodnevno navodi
na grijeh, i nastavit će to činiti sve dok ne bude okovan u jami bez dna.
Ali premda je đavo otac laži, on je, kao i drugi veliki
izumitelji, izgubio, čini se, mnogo od svojeg ugleda zbog stalnog poboljšanja
koje je postignuto u njegovoj vještini.“
LAŽ je postala standardno sredstvo političkog obraćanja i djelovanja
Kako je u politici laž postala dozvoljeno sredstvo, onda je poželjno da imamo i drugi stranu ili barem mogućnost da se te laži razotkriju.
U društvu u kojem je akademska zajednica gluha ili dobrano sukretaor političke demokrature, a mediji podanička infrastruktura iste, ne preostaje nam ništa drugo nego da „časne izuzetke“ u svim sferama društvene zajednice podržavama i da se držimo misli Ive Andrića iz Travničke hronike – parafraziram: Nije nepismen onaj koji ne zna da čita, već onaj koji vjeruje da je sve što pročitao – istina.
„Laž se u filozofskom rječniku objašnjava – „namjernim iznošenjem neistine sa svrhom da se drugu osobu dovede u zabludu“… Zabluda (latinski error), znači pogrešno mišljenje. Zapravo je zabluda sud, ocjena ili postupak zasnovan na pogrešnim činjenicama i pretpostavkama… Ona nije laž, ali nije ni istina…“- (Asim Kamber)
Laganje je uobičajeno gotovo u svakom aspektu današnjeg života
Nekim je ljudima laganje tako jednostavno da im je postalo navikom. Drugi uglavnom govore istinu, no lagat će kad su u neprilici. Malo ih odbija lagati pod svim okolnostima.
Laž se definira kao
“1. kriva izjava ili postupak, osobito s namjerom da se nekoga prevari (…).
2. sve što ostavlja ili što bi trebalo ostaviti krivi dojam”. Namjera je navesti druge da vjeruju nešto za što lažljivac zna da nije istina. Lažima ili poluistinama nastoji prevariti one koji imaju pravo znati istinu.
Sissela Bok primjećuje: “Ne može se tako lako prijeći preko svih laži koje se opravdavaju kao ‘poštene’. Prvenstveno, neškodljivost laži očigledno je sporna. Ono što lažljivac smatra neškodljivim ili čak korisnim, ne mora tako izgledati u očima prevarenog.”
Laži, bez obzira kako bezazlenima izgledale, djeluju razorno na dobre međuljudske odnose. Poljuljana je vjerodostojnost lažljivca i može se dogoditi da trajno izgubi povjerenje. Poznati je esejist Ralph Waldo Emerson pisao: “Svako gaženje istine nije samo neka vrst samoubojstva lažljivca, već je udar u zdravlje ljudskog društva.”
Lažljivcu je jednostavno dati neistinitu izjavu o drugoj osobi. Iako ne iznese nikakav dokaz, njegova laž stvara sumnju i mnogi mu vjeruju a da ne ispitaju njegovu tvrdnju. Tako se nanosi šteta glasu nedužne osobe i ona nosi teret dokazivanja svoje nedužnosti. Dakle, kad ljudi vjeruju lažljivcu prije nego nedužnoj osobi to frustrira i uništava odnos nedužne osobe s lažljivcem.
Lažljivac može lako razviti naviku laganja. Jedna laž obično vodi do druge. Thomas Jefferson, rani američki državnik, primijetio je: “Nema poroka koji bi bio tako podao, tako prezira vrijedan, tako nizak; i onaj tko si dozvoli izgovoriti laž jednom učinit će to mnogo lakše drugi i treći put, sve dok mu to napokon ne postane navikom.” To je put do moralnog sloma.
„S lažima, dakle treba biti oprezan, jer mogu postati čovjekova druga narav. Postoje okorjeli, patološki lašci koji su toliko ogrezli u laži da ne mogu izgovoriti a ni podnijeti ni jednu istinu. A „bez istine ne možemo zbiljski živjeti“, kaže filozof Frankfurt, jer nam je istina potrebna ne samo zato da bismo razumjeli kako živjeti dobro, nego i zato da bismo znali kako uopće preživjeti. I nastavlja, „svi smo svjesni da naše društvo trajno prima velike doze – neke namjerno, a neke slučajno – magle, laži i drugih oblika pogrešnog prikaza i prijevare“ što nužno komplicira i otežava međuljudske odnose. Dugoročno gledano, odsutnost istine, neznanje i zablude nas ostavljaju u mraku, ne dopuštaju nam da objektivno sagledamo stvarnost, navode nas na pogrešne zaključke i u konačnici i na pogrešno djelovanje. Zato je govor o istini i razotkrivanje neistine u našem lažima isprepletenom svijetu najvažniji zahtjev koji se stavlja pred suvremenog čovjeka. Laž dugoročno zarobljava ljude i ima smisla još jedanput ponoviti riječi Isusa iz Nazareta „da će nas samo istina osloboditi“. Osloboditi zatvora i začaranih krugova laži, licemjerja, obmana, prevara, lukavstava.“ – Drago Bojić (Laž zarobljava – istina oslobađa).
M.H. – magazinplus.eu
