Krleža, život i djelo (2. dio): Stvaralaštvo kao poticaj polemici

Početkom dvadesetih godina o Krleži se diljem jugoslavenskoga prostora piše kao o iznimno talentiranoj pojavi u književnosti toga doba čija djela korespondiraju s poratnim točkama suvremnosti. Tako Milan Bogdanović u časopisu Srpski književni glasnik iz 1922. piše da Krležino djelo tematizira ,,najsurovije nepogode koje od rata na ovamo dave čovjeka” i da pomoću njih u svojim djelima Krleža pravi ,,sintezu suvremenoga zla”. Može se reći da je Krležinu poziciju u književnosti ponajviše odredio tekst Hrvatska književna laž, tiskan u Plamenu 1919. godine, gdje Krleža osporava dotada ustaljenu književnu poetiku, ali ne postavljajući svoj ‘pamflet’ kao didaktički priručnik ili zapažanje već kao iznimno argumentiran i polemički nadahnut tekst. U manifestu o književnosti Krleža je, prema Igoru Mandiću, ”odredio svoj negatorski princip u prevrednovanju baštine i preocjenjivanju lažnih književnih vrijednosti”. Na tragu eksperimentalnoga simbolizma i polemičkoga tona Krleža nastavlja pisati puno te za njega nastupaju plodne, stvaralačke godine, uz koje će, po pravilu, biti puno polemika i sukoba na intelektualnom i političkom polju.

Piše: Nenad Obradović

Slično kao što je smatrao da se u književnosti trebamo zauvjek osloboditi starih matrica i ,,legendarne laži nad lažima” koju naziva ,,laž hrvatske književnosti” tako je smatrao da se kazalište mora mijenjati te da su repertoarni naslovi i politika koja je do tada vođena služili više na sramotu nego na ponos hrvatskom teatru. Znakovito za tadašnje kazališne prilike počinje i 1921. godina jer se na samom izmaku prethodne godine događa zabrana izvođenja Krležine drame Galicija u HNK Zagreb. Iako je praizvedba drame pod redateljskim radom Branka Gavelle i angažmanom brojnog glumačkog ansambla dugo pripremana i završena na sam dan premijere, u četvrtak 30. prosinca 1920. godine, izvođenje je telefonski zabranjeno s obrazloženjem da predstava može proizvesti nerede. Beogradska kraljevska vlada zabranila je svako komunističko djelovanje a Krleža se našao na meti jer je tih godina propagirao komunističke ideje i slavio Lenjinovu revoluciju.

Zalaganje za komunističke ideje

Komunistički aktivist i član pokreta Crvena pravda Alija Alijagić početkom 1921. sudjeluje u više napada na tadašnji režim, a polovicom 1921. u Delnicama izvršio je atentat na tadašnjeg ministra unutarnjih poslova i pokretača Obznane Milorada  Draškovića zbog čega je kasnije bio osuđen na smrt i obješen. Krleža se s interesom zauzima za Alijagića, svakodnevno ga bodri prisustvujući sudskim postupcima protiv njega te mu daje otvorenu potporu. U Krležijani se navodi podatak da je Krleža Alijagića spominjao 1926. godine u trenutku ,,kada je S. Radić, sklopivši kompromis s kraljem Aleksandrom, postao ministar prosvjete” što je Krležu razljutilo i navelo da postavi pitanje – ,,Što o tome mogu misliti mrtvi Alijagić i oni živi po Lepoglavi?” Tih se godina Krleža angažira i u radu Odbora za pomoć gladnima u Rusiji. U Borbi 1922. godine objavljuje tekst Glad u Rusiji i radnička pomoćna akcija gdje se zalaže za hitnu pomoć Rusiji i njezinom stanovništvu.

Polemike nakon praizvedbe drame Golgota

Sa pokretanjem časopisa Plamen 1919. godine Krleža dobiva izvjesnu relevantnost u književnim krugovima, ali i nove kritičare. Tiska se niz književnih kritika na račun književnoga rada Miroslava Krleže a zamjera mu se političko djelovanje i pamfletizam. Godine 1922. praizvedena je Golgota u režiji Branka Gavelle i to kao prva Krležina drama izvedena na pozornici HNK. To je bila prilika da reagira avangardni časopis Zenit koji objavljuje tekst Domaća zadaća gdje se Krleži zamjera nedoslijednost i netalentiranost te ga se naziva piscem koji piše domaće zadaće. U komentaru stoji: ,,Negativnost Golgote? – Papir, laž, fraza, deklamacija, simbolika, nepismenost, neznanje što je realistička a što simbolička drama, nesposobnost zahvata, malovaroška tendencija, nadrifilozofija: neumjetnički prazni feljtonizam.” Golgota tematizira radnički pokret i njegove političke konotacije kroz potentnu uporabu simboličkih i biblijskih motiva što Krležu svrstava u prvog kreatora političkog i društveno angažiranog teatra na našim prostorima što je činjenica koja njegovim kritičarima itekako smeta. Tako Zenit  piše da se Krleža ovom tematikom odredio protiv radništva te da je Golgota ,,pljuvačka proletarijatu u lice”.

Rez u dramskoj poetici. Putopisni eseji.

Godine 1922. Krleža se uključuju u članstvo Društva hrvatskih književnika iz kojega potom izlazi zbog toga što isto nije stalo u obranu njegova prijatelja A. Cesarca koji je početkom 1923. uhićen jer je putovao u SSSR bez putovnice. U povodu ovoga slučaja objavljuje tekst Opet to nesretno DHK, koji tiska u tek pokrenutom časopisu Književna republika, gdje obrazlaže razloge zbog kojih se učlanio u udruženje sa namjerom da pokrene sindikalno djelovanje književnika. Iste godine objavljuje dramu Vučjak  koja će 30. prosinca 1923. biti praizvedena na pozornici HNK u režiji Branka Gavelle. Mnogi teoretičari književnosti ističu da je Krleža sa ovom dramom napravio rez u dotadašnjoj dramskoj poetici koju je ponajviše zasnivao na ‘motivima mita” iako ni njega ne nedostaje u Krležinom Vučjaku.

Nastupaju godine njegova predanog rada na Književnoj republici i esejistici kada Krleža pokušava do kraja istražiti komunistički poredak i pitanje jugoslavenske ideje koja ga godinama zaokuplja. Na tome tragu u Književnoj republici polemizira s tadašnjim jugoslavenskim političkim ustrojstvom i njegovim predstavnicima jer Krleža smatra, kako piše Velimir Visković, ,,da se zbog neiskorjenjivosti srpskog nacionalizma zapravo ne vjeruje da se Jugoslavija može bitno popraviti i preurediti na (kon)federativnim principima koji bi omogućili afirmaciju hrvatskoga nacionalnog identiteta i državotvorne svijesti.’’ Izrazito je zainteresiran za prilike u Sovjetskom savezu koji posjećuje 1925. godine, a nakon toga svoje zapise sa putovanja objavljuje u knjizi Izlet u Rusiju. Iako se ističe da je riječ o putopisnoj prozi Krleža sa zanimanjem ‘izvještava’ iz Sovjetskog saveza prilazeću mu sa izvesnom dozom neidentifikacije, odnosno, kritičke skepse. U eseju Kulturni i politički kontekst Krležina putopisa Izlet u Rusiju Velimir Visković piše: ,,O sovjetskoj revoluciji i boljševičkoj vlasti dopiru različite ocjene, govori se o revolucionarnom teroru, gladi, raznim oblicima neslobode; Krleža stoga osjeća potrebu da se i sam osvjedoči o ruskoj stvarnosti. Pritom deklarativno zauzima poziciju neutralna, nepristrana svjedoka.’’ Iako je Izlet u Rusiju zapravo afirmacija Krležina stava o sovjetskom političkome modelu kojemu je naklonjen on se uvijek iznova preispituje, odnosno, na više mjesta tvrdi da ne podilazi Rusiji kao idealnom sistemu već se kao što to čini na početku knjige, bez dvojbe ruga svakoj vrsti stereotipnog izlaganja.

Javne polemike o hrvatskim prilikama

Svoju izrazitu ambivalentnost, skepsu i kritičnost spram građanstva i vlasti kao takve Krleža potencira  u čuvenom eseju Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu Hrvatstva uopće, objavljenom u Književnoj republici  1926. godine, u kojemu se obračunava sa zabludama hrvatskog naroda i principima u kojima prevladava ,,jalovo rodoljublje’’. Krleža piše: ,,Sve bi bilo vrlo mutno i nejasno s tom ljubavi i s tim hrvatstvom, kada bi pojam naroda bio doista jedan viši, duhovni, idejno jedinstveni i nerazdjeljivi pojam. Ali jedno je hrvatski mrtvac, a drugo hrvatska pogrebna poslovnica, jedno hrvatski grof, a drugo hrvatski kmet, jedno je radnik, a drugo poslodavac, a isto tako je jedno ljubiti, žaliti i naricati, a drugo je biti ranjav i bolestan. Jedno je fantazija u kakvoj-takvoj, ali ipak toploj i naloženoj sobi, mozda čak vlaškouličkoj krčmi, a drugo je biti pregaženo stanje na otvorenoj pruzi svjetskih dogadjaja.’’ Esej je zapravo nastao na tragu Krležine želje da opiše genezu srpsko hrvatskih odnosa i kao prilika da se uključi u raspravu sa tada najmoćnijim hrvatskim političarem Stjepanom Radićem sa kojim polemizira zbog njegova prilaska kraljevskoj vladi. Krleža se tako u tekstu pita kako je moguće da se nakon povijesnih trenutaka koji uzdižu Hrvatsku kao zajednicu događaju lomovi u kojima se država prepušta strancima. ,,Danas, kada se preštampavaju najbanalniji komplimenti stranaca na proputovanju o našim kostimiranim balovima ili o lijepim zagrebačkim gospođicama, mi se hvalisavim citiranjem tih glupih laži spuštamo do onog najnižeg stepena provincijalne zatucane svijesti, na kome nam pamet maše repom pred strancima ropski servilno, djetinjasto nesvijesno, dokazujući svojim poniženjem kako smo upravo ono što nećemo da budemo: servilno otjelotvorenje bezvrijednosti.’’

Stanje u HNK Zagreb, u kojemu su Krležine drame redovito izvođene, nije po volji velikog književnika. Iako je na čelu središnje kazališne kuće Krležin prijatelj Julije Benešić njemu smeta to što malograđanska javnost opanjkava pokušaje reforme kazališnog sustava. Tako se 1926. uključuje u polemiku oko obrane Julija Benešića, kojemu u tome periodu zamjeraju netransparentnost i nedovoljnu repertoarnu promišljenost. U Književnoj republici iz 1926. Krleža objavljuje tekst Hajka protiv Julija Benešića gdje podrobno analizira stanje HNK u financijskom i repertoarnom pogledu smatrajući da se protiv Benešića vodi kampanja koja je narasla do čudestvenih dimenzija. Krleža navodi izvode iz kritika Benešićevih oponenata apostrofirajući njihove paradokse pri tome pitajući se – kome je to pod svaku cijenu stalo, da se Benešić obori sa svoje pozicije kao pronevjeritelj milijuna i panamista najgore vrste? Uviđajući da se napadi na Benešićevu kazališnu upravi događaju sistematski, uvijek iznova, Krleža kaže da je najgore u toj stvari što kritičari ne nude nikakve dokaze za svoje tvrdnje. ,,Čemu bacati pijesak u oči širokoj građanskoj publici, da se tjera korupcija (kad bi najposlije bilo u redu, da se ta takoz. korupcija doista već jedanput protjera, i to izgonom u dvadeset i četiri sata) kada to, o čemu se viče, nije nikakava korupcija, nego trošenje preko određenih stavaka u interesu teatra i glumaca, budući su te stavke za ove rashode premalene!’’ Nakon što je državna komisija pregledala kazališne račune i utvrdila  da u radu kazališta nema nikakvih malverzacija Krleža u Književnoj republici piše tekst gdje proziva Benešićeve kritičare za sramnu šutnju nakon iznošenja javnih proturazloga. Polemiku zaokružuje u Hrvatu krajem srpnja 1926. u tekstu K prilikama u hrv. kazalištu gdje piše da je Benešić prvi otkrio da je trošenje ,,izvanrednih kredita deficit i protuzakonit čin te da se čitavu godinu javnost obmanjuje fantastičnim glupostima’’. Sve je to, kaže Krleža, zbog privremenih izdataka učinjenih u korist članova ansambla koji nisu mogli biti uvršteni u raniji budžet i financijsku konstrukciju. Na kraju teksta Krleža zaključuje da ga ovakvi postupci ne čude jer je Benešić postupio ispravno ,,i baš zato treba mu po našem običaju pljunuti u lice’’.

Osječko predavanje i praizvedba Glembajevih

Pred kraj tridesetih Krleža objavljuje nekoliko eseja glembajevskoga ciklusa, drame U Agoniji i Gospodu Glembajevi. U Osijeku drži predavanje 2. travnja 1928., uoči čitanja drame U Agoniji, kada potencira probleme suvremene hrvatske dramatike navodeći da su sve njegove dotadašnje drame propraćene nezainteresirano. Krleža je rekao:,,Pred samu objavu rata (četrnaeste u junu) štampao sam samo još jednu aktovku, ‘maskeratu’ o Kolombini i o Pierrotu, ali ta ‘maskerata’ i ta Legenda propale su u košu gospodina Bacha, tada direktora drame na zagrebačkom teatru. Te i slijedeće godine petnaeste propalo je u koš tog istog dramaturga šest mojih drama: dvije simbolično-biblijske, a četiri simbolično-socijalne. […] jedino Kraljevo ostalo je na programu za repertoire zagrebačkog teatra i tako već čeka na izvedbu trinaest godina.” Krleža potencira izrazitu konfuziju u hrvatskoj dramskoj baštini, a njegova je pozicija  prema dramskom naslijeđu, kako piše Nikola Batušić, ‘’izrazito polemička, kadikad i žešće obojena jarkim tonovima, a u pojedinim pasusima i zamjetljivo pamfletistički intonirana.’’

 

Miroslav Krleža 1929. godine dobiva petu Demetrovu nagradu za najbolju dramu – za dramu Gospoda Glembajevi,  koja iste godine ima praizvedbu u zagrebačkom HNK u režiji Alfonsa Verlija. Sa razvijenom, otvorenom dramskom strukturom u prostoru bogatog ambijenta Krležini likovi slikani su sa snažnim i slojevitim portretisanjem, u maniru građanskog salona gdje prevladava ljudska pohlepa i malograđanština. Radnja drame Gospoda Glembajevi događa se jedne letnje noći 1913. godine, a  dramski sukob uključuje oca Ignjata Glembaja i njegovoga sina Leonea, koji se nakon jedanaest godina bivanja po europskim gradovima zbog majčine smrti i očeve ženidbe barunicom Castelli vratio u Zagreb. Iako akcentira rasap obitelji prouzrokovan unutarnjim glasom nemira uslijed pohlepe i neosjetljivosti Krleža ipak kroz obitelj Glembajevih pokazuje slabosti građanstva, ne i njegov prezir prema istom. Tako će u Razgovorima sa Predragom Matvejevićem tvrditi da je drama o Glembajevima ,,literarna fikcija’’ i dodati: ,,Uobičajilo se danas da se o likovima iz trilogije o gospodi Glembajevima govori kao o nitkovima, o zločincima, o bludnicima, a ja sam se usudio već davno skromno primijetiti da smo kojom srećom imali našu građansku klasu na visini ove tako ‘odiozne glembajevštine’, naslijedili bismo jednu zamjernu civilizaciju, što nažalost nije bio slučaj.”

O Glembajevima se piše u tisku, a posebno pohvalni članci izlaze u srbijanskoj štampi. Tako beogradska Politika na dan 11. veljače 1929. objavljuje tekst Krležini Glembajevi gdje se analizira drama uz konstataciju da Krležino djelo obuhvaća ,,čitave komplekse društvenoga i duševnoga života’’ i da se može nazvati ‘’pristrasna umjetnička objektivnost.’’ Milan Bogdanović u Srpskom književnom glasniku, iste godine, piše o Glembajevima kao o drami u kojoj je ,,mračna psihološka stvarnost dana u samoj svojoj suštini, u nagonu zločina.’’ Zaključuje da je Krleža majstor žive riječi i dodaje da se to pisano majstorstvo ogleda u činjenici da se ,,svaka riječ, i onda kada služi samo piscu, načini živom, i samim time dramskom.’’

Nove političke okolnosti uslovljenje šestojanuarskom diktaturom kralja Aleksandra I Karađorđevića iz 1929. godine, kada je raspušten parlament i uvedena stroga cenzura, nepovoljno su se odrazili i na Krležin položaj. Sredinom lipnja uhićen je kao predstavnik komunističke propagande. Nakon nekoliko dana zadržavanja i saslušanja pušten je iz pritvora zagrebačke policije.

 

(Nastavlja se)