Kriza visočkih sportova?

bulle 2013-06-10

Kad se pravi pita od govana, a da su svi svjesni te činjenice, s idiotizmom granići svaki “IBRET” – isčuđavanje, kada takva spoznaje postane javno konstatirana.
Desetljećima se sistemski i strateški uništava sve vrijedno u Visokom, ali ovaj put govorimo samo o sportu.
Još u poratnom periodu podijeljen na elitistički (infuzioniran poreskim novcima) i “fukarski za raju” – visočki sport je služio kao obdanište za rutomude babine sinove i bolesno ambiciozne sportske antitalente da svoju sujetu ištahe poreskim novcem.
Sve što ima smisla sa sportom u korijenu je eliminisano s ciljem proizvodnje populističkih sportskih vrijednosti, kao što su “visočki Berluskoni”, “najtrofejniji BH trener”, “rukometne nade” i slične nebuloze.
Rezultati s kojima se diče visočki sportski analitičari su skupo plaćani i kupovani, u vremenu kada je “visočka pamet” još bila bliska državnim hazmama i u procesu “prihvatizacija društvenog dobra”. Poreskim novcima Općinskog budžeta Visoko i novcima privrednih subjekata, koji su bili u procesu “prihvatizacije”, finansirani su ti takozvani uspjesi. U osnovi radilo se o dvostrukoj igri sitnošičarluka. Rahmetlija je mogao s aviončićima diljem svijeta da se takmiči u sportskoj disciplini, koju svi znamo kao osnovnoškolsko “domaćinstvo”, a s druge strane “prihvatizatori” su dobivali olakšice u procesu “prihvatizacije” na način da su Upravni odbori negdašnjih državnih firmi pripremali procese privatizacije na način kako je “prihvatizatorima” bilo po volji.
Kako je takvo vrijeme imalo svoj rok trajanja i kako su se okolnosti mjenjale, te su poslušni privrednici iz dogovorne – titoističke ekonomije postali privatnici i vlasnici negdašnje “radničke imovine”, smanjivao se politički uticaj na iste i iz institucija vlasti se postupno preseljavao u političke partije.

Možda bi taj “uspješni period” i potrajao da je ratni i poratni period iskorišten za oživljavanje i prilagođavanje “visočke škole” novim trendovima. Na žalost, visočka pamet je tada, kao i sada, javnosti prodavala “muda pod bubrege”, kako će “med i mlijeko” poteći ovim gradom kad krenu investicijski projekti “prihvatiziranih preduzeća”, ali da ne bistrimo politiku, vratimo se sportu.

Selektivno pamćenje i svjesno fabrikovanje “istina” plaćali su “uspješni privrednici” – što kroz političke partije, što preko ovdašnjih lokal – patriotskih novinara i medija.
Zbog površnosti čitateljske publike skratit ćemo ovaj analitički osvrt.
Iz ere historiskih rezultata nogometne Bosne ostali su dugovi od stolica s tribina do pojedinih igrača, koji su kompenzacionim aranžmanima nedavno dovođeni za trenere.
Da Salema Prolića, negdašnjeg nogometnog sudiju, priupitate koliko je materijalno-tehničkog dobra izvukao iz Visokog za vrijeme postizanja vrhunskih rezultata legendarne generacije Bosne…
Tadašnja generacija igrača plaćana je više nego današnji premijerligaši u BiH.

A danas, s posljednjom upraviteljskom garniturom, s istim “legendama” imamo ISTINE:

– finansiranje preko “trećih” računa, a samo u Munibovom periodu potrošenih skoro 700.000 KM poreskog novca,
– mlađim uzrastima nije plaćano takmičenje, te su opstajali entuzijazmom trenera i s vlastitom članarinom,
– rastjerani su svi igrači koji su prošli “bosninu školu”, da bi se dovodila pojaćanja koja ne bi uzeo niti jedan klub Općinske lige Visoko,
– igrači se vlastitim automobilima, uz “refundirano gorivo”, vozili na službene utakmice,
– klupski akteri krali ogradu i podrezivali jarbole, itd.

Od odlaska Fude Softića niko nije uložio marke na teren.

U rukometnoj ekipi Bosne stanje je i gore, ali kako je nogomet najbitnija “sporedna stvar na svijetu”, samim tim i u Visokom – rukomet je bio i ostao sport za gradsku raju. Na prste jedne ruke mogu se izbrojati rukometni igrači visočke Bosne sa seoskom pritresom.
Godinama se šuti o aferama međusobnih podkradanja među igračima, izražajima seksualnih sloboda, organiziranim prostitucijama i kockanju, rapidnoj razlici u plaćanju pojedinih igrača, uvjetnim sponzorstvima, selektivnom ukidanju Škole rukometa Antovića, itd, itd.

Aferimi elitnih visočkih sportova ostali su na nivou špekulacija i glasina, a da su cijelo vrijeme u klubovima bili angažirani novinari i po službenoj dužnosti, ali i kao neki faktor u upravnoj strukturi klubova.
Danas, isti ti novinari na sav glas traže krivce, a prešućuju vlastitu ulogu u srozavanju visočkog sporta na nivo negdašnjih seoskih partizanskih igara.
Sve prethodne vlasti u Visokom, aktuelna i buduće pravile su, prave i pravit će, kardinalnu pogrešku, jer sudbinu ovog grada vezuju za vlastito postojanje, sve prethodno množeći s NULOM – kao da historija i sudbina Općine Visoko počinje s njima.
Proizvodnjom “novih, ne okaljanih, mladih kadrova – novih ljudi”, samo se produžava visočka agonija, odnosno kupuje vrijeme da se dovrše “prihvatizacijski projekti” i oćerupa što se još oćerupati može.
Svjesni planski angažman bilo koje vrste kadrova koji od referensi imaju “samo dobru volju”, a kao izrazitu vrijednost afirmisano “ne poznavanje visočkih prilika – ne okaljanost ovdašnjom zbiljom”, nije ništa drugo nego nastavak projekta “visočke škole i visočke politike” koja ima za cilj stečajnom metodom (u konačnici) manipulirati s gladnim radnicima i fabrikovanim političkim kadrovima na inim bh. visokostručnim ustanovama.
Na taj način, sistemski se uzgaja mito, korupcija, poltronstvo – odnosno, ispod svake tržišne cijene se dobija i politički kadar, radnik, sportista, itd.
Korica hljeba i “SIĆA, zvana DRUŠTVENA ODGOVORNOST FIRMI”, osiguravaju najlakši i najeftiniji način vladavine narodnim masama.

Hljeba i igara, seoskih korida i “prijateljskih projekata” bit će sve više, a u međuvremenu neka se ukidaju “Visočka ljeta”, jer i onako “svi visočani su bježali na odmore, dok ne završi taj seljakluk u gradu”.
Bog nam je dao preko 100 nevladinih organizacija s kojima će se zadovoljavati statistički pokazatelji o izrazito bogatom društvenom, kulturnom, sportskom i inim životima u Visokom.

I zato, najmanje je bitno da li će se obje Bosne već naredne sezone vratiti “tamo gdje im je i mjesto”, sve dok u Visokom vlada filozofija mahale i slogan “bolje podoban nego sposoban”.
Ima to svoga opravdanja kada se gledaju akteri zbilje – svako ko ima oraha u đepu, ne bitno jedan ili pun đep, žulja i postoji latentna opasnost da bude “prozivki”.

I zato na kraju ove pisanije, koliko god bih volio napisati nešto optimistično, nemam snage, a još manje volje da lažem prije svega sebe, a potom sve one koji budu isčitavali ovo.