Kritička ocjena Odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnost sva tri naroda BiH

Glavni cilj ovoga ogleda sastoji se u ocjeni Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (BiH) od 1. srpnja 2000. (U 5/98-III), odluke kojom se nastojalo dokazati tezu da Daytonski ustav za BiH implicira konstitutivnost sva tri naroda BiH, zajedno sa „Ostalima“, na teritoriji cijele BiH. U ogledu pokazujem zašto je ta odluka neuvjerljiva, odnosno zašto i u kom smislu ona počiva na pogrešnoj i neuvjerljivoj interpretaciji Ustava BiH. Taj dio ogleda prezentiran je u drugome dijelu. U prvome dijelu, u smislu nužnoga uvoda, izlažem neke premise na kojima bi trebalo počivati svako pravno tumačenje, pa samim tim nudim nešto općenitiju sliku procesa tumačenja, uključujući prije svega pravno, koja bi trebala važiti za sve ustavne sudove, ne samo bosanskohercegovački. U trećem dijelu, nakon ocjene Odluke U 5/98-III, ocjene koja tu Odluku objašnjava u svjetlu ideje politizacije i političke ideologije kao dominantnog i posve arbitrarnog činitelja interpretacije, nudim nekoliko analogija iz pravne prošlosti, uglavnom iz američkog i njemačkog konteksta, kako bih uputio na vjerojatne buduće pravce u kojima će se kretati percepcije (i buduće reinterpretacije) dotične Odluke.

(Autor: dr. sc. Dražen PEHAR  – idpi.ba)

* * *

Posao pravne interpretacije, u smislu procesa tumačenja jezika pravnih dokumenata uključujući propise, zakone i sam Ustav, nije osobito težak.[1] Za taj posao trebali bismo biti spremni već samom činjenicom ovladavanja nekim jezikom (engleskim, hrvatskim, ruskim…), ako je takvo ovladavanje u dovoljnoj mjeri samoreflektivno. Situacije, u kojima se javlja neka jezička nejasnoća (primjerice, retorička figura, nedorečenost, aluzija ili višeznačnost i slično), relativno su česte i s njima se susrećemo već u svojoj ulozi djeteta koje uči neki prirodni jezik. To ne znači da ne postoje manje ili više kreativni interpretatori jezika, ili da svi korisnici jezika mogu interpretirati podjednako dobro i uvjerljivo; individualne su varijacije ovdje prirodna pojava; međutim, to znači da ne postoji neki apriorni način da se određenoj profesiji (primjerice, sveučilišnim profesorima ili pravnicima ili sucima), u zreloj dobi, dodijeli osigurana i nedvojbena kompetencija u području pravne interpretacije nekoga teksta. Riječ je o uglavnom jezičnoj sposobnosti koja očevidno spada u domenu verbalne kreativnosti, a u toj domeni ne postoje niti zajamčeni uspjeh niti zajamčeni realizatori dotične domene.

Prethodne tvrdnje služe prije svega jednoj svrsi: da nas u dovoljnoj mjeri zaštite od pravnog elitizma koji se često može susresti u bavljenju ovim pitanjem. Drugim riječima, ne smijemo sebi dopustiti da nam se, kao interpretatorima nekoga pravnog dokumenta, potkrade slabost prema sljedećim tvrdnjama koje nastoje prošvercati (u argumentaciju) iluziju pravne sigurnosti i neoborivosti: „pravnici sigurno znaju više o toj temi“; ili „suci imaju iskustvo tumačenja zbog kojeg se s njima ne može pravno sporiti“; ili „pravna interpretacija počiva na posebnom osjećaju za pravnu mjeru koji se može dobiti samo i isključivo pravnom teorijom i praksom“. Sve navedene teze zapravo su privid pravne mudrosti, koja se nastoji zaštiti od kritičkog propitivanja i argumenata koji bi trebali biti procijenjeni isključivo na osnovi neovisnih epistemoloških (i logičko-semantičkih) standarda, a ne drugačije. Postoji jedna obveza, od strane zakonodavaca, koja snažno govori u prilog neprijateljskom pristupu prema pravnom elitizmu u oblasti pravne interpretacije: naime, zakoni moraju biti pisani jezikom koji je načelno razumljiv svim građanima. Ne možete osuditi nekoga na temelju pravila ili zakona kojeg on ne razumije. Stoga, već u samoj osnovi, imate obvezu otvaranja svoje pravne interpretacije prema svima onima kojih se vaša interpretacija tiče, neovisno o kojoj je profesiji ili klasi ili čak naciji riječ.

Također, dobro je odmah na početku imati na umu sljedeće: pravna interpretacija mora biti maksimalno liberalna i maksimalno otvorena za sve moguće kritike i protuargumente ne samo zbog toga što ona u načelu počiva na jednoj općoj jezičnoj sposobnosti; pravo je, naime, nerazdvojivo vezano i s političkim i s, još važnije, moralnim razmatranjima i moralnim teorijama. Dakle, pravo je nerazdvojno povezano s moralom i politikom, a samim tim i s općim antropološkim pogledima. Nema dvojbe da se moralna pitanja tiču svih pojedinaca, zbog čega bi bilo i besmisleno i neproduktivno reći da o tim pitanjima zdravu prosudbu mogu donijeti samo rijetki eksperti koji su se, primjerice, školovali u oblasti moralne filozofije. U čisto empirijskome smislu, vrhunski su književnici poznati po velikoj sposobnosti prezentiranja moralnih dilema, kao i ponude inspirativnih i trajno vrijednih odgovora na takve dileme. I ta nas činjenica značajno čini imunima na teoriju ili praksu pravnog elitizma u oblasti pravne interpretacije.

Nakon ove važne napomene u mogućim stranputicama pravnog elitizma, i najboljem načinu da se obranimo od iskušenja da krenemo tim stranputicama, potrebno je reći nekoliko važnih stvari o samome procesu tumačenja, uključuju i pravno tumačenje.

Prije svega, treba imati u vidu da nas jedan način interpretiranja ovdje neće i ne može zanimati. Naime, riječ je o interpretiranju kakvo obično vezujemo uz pojam „interpretacije pjesništva“. Ponekad cilj interpretacije, sankcioniran određenim kontekstom, nije u tome da dođe do jednog, za sve obvezujućeg tumačenja koje otkriva ili konstruira jedno dominantno značenje nekoga verbalnog obrasca. Ponekad je cilj interpretacije u tome da se prostor interpretacije poveća, a ne smanji, da se značenja umnože, a ne reduciraju na jedno obvezujuće. I ponekad sami pjesnici svojim pjesmama pristupaju kao sredstvima kojima se interpretacije mogu umnažati unedogled. Drugim riječima, oni samim interpretatorima pristupaju kao partnerima u stvaranju jedne sve bogatije i sve zamršenije poezije. Dakle, u takvome kontekstu, interpretacija je shvaćena kao kreativni produžetak, a ne pronalaženje stvarnog značenja, jednoga jezičnog obrasca. Dobar primjer ovdje je svakako John Lennon, koji je često naglašavao da ga ne zanima saopćiti neko jasno i određeno, dobro zaokruženo značenje, nego naprosto provocirati i tjerati slušatelja na kreiranje novih interpretacija. Upravo u tome duhu nastala je legendarna pjesma „I am the Walrus“.

Kako je Pelikan naglasio,[2] pravno tumačenje razlikuje se od takve vrste tumačenja. Naime, tumačenje je Ustava poput tumačenja, primjerice, Biblije. Tumač, u ovome slučaju, pristupa tumačenju kao racionalnome procesu koji je rukovođen prije svega jednim ciljem: da pronađe stvarno značenje jednoga teksta koji je uzet kao autoritativan, kao tekst koji već nosi određenu poruku; cilj tumačenja, u slučaju Biblije i Ustava, naprosto se treba sastojati u identificiranju jednog značenja koje će biti obvezujuće za sve, i koje će svi oni kojih se to tiče moći priznati i prepoznati kao legitimno i najviše uvjerljivo. Tumačenje se, u ovome slučaju, usmjerava prema onima koji se smatraju već obvezanima samim tekstom, vjernicima ili građanima koji političke žive „pod“ određenim Ustavom, i stoga i samo tumačenje mora nastupati sa ambicijom proizvodnje ili promicanja racionalnog autoriteta. To pak znači da je tumačenje, u ovome kontekstu, najbliže procesu tumačenja kakvo se kreira u svakodnevnim situacijama razmjene jezičnih poruka – kada tumačimo iskaze našeg sugovornika, mi pretpostavljamo da ti iskazi nose određeno značenje te da, u krajnjem slučaju, sam sugovornik djeluje kao ključni autoritet za određivanje onoga što je on ili ona htio ili namjeravao reći. Naravno, u slučaju Biblije i Ustava, ne možemo se osloniti na jednoga izvornog sugovornika, koji je primarni autoritet u svrhu tumačenja jer takav sugovornik obično ili ne postoji ili, kao što je to obično slučaj s ustavima, autor relevantnog teksta ili dokumenta nije jedan pojedinac, nego neka skupina.

Na temelju takvih premisa, u čemu se zapravo sastoji proces tumačenja, i što je njegova bit? Zamislimo posve jednostavan primjer: u nekom tekstu vidimo rečenicu „John trči za psom s palicom“. Rečenica, ovako kako stoji, višeznačna je. Možemo, nakon čitanja, zamisliti Johna kako nosi palicu, i trči za psom, ili možemo zamisliti Johna bez palice kako trči za psom koji drži palicu u zubima. Naravno, kada bismo u pisanju uvijek koristili zareze, to bi nam često olakšalo nesporazume, ali u mnogim pisanim jezicima zarezi ne postoje, a u nekim situacijama niti zarezi nisu od pomoći. Za sada, zamislimo da je rečenica napisana kako stoji i da čitanje stvara neku nejasnoću: nije posve jasno kako bismo ovu rečenicu trebali striktno tumačiti. To nam već kaže nešto važno o procesu tumačenja. Naime, tumačenje je pokrenuto potrebom, suočavanjem s nekom nejasnom situacijom. Ne postoji uvijek potreba za tumačenjem, a kada bi uvijek postojala takva potreba, vjerojatno nikakvo tumačenje ne bismo mogli formulirati jednostavno stoga što bi sve od početka bilo u potpunosti nejasno. Značenjski problematične situacije ne pojavljuju se uvijek, i važnije, pojavljuju se dovoljno rijetko da bismo, uvijek ili u najvećem broju jezičnih situacija, mogli biti u stanju posegnuti za fondom određenih neproblematičnih informacija, vjerovanja, značenja… na osnovi kojih konstruiramo značenje.

No, vratimo se ovom jednostavnom primjeru. U čemu se sastoji tumačenje tog primjera? Naprosto u činjenici da, nakon suočavanja s primjerom, tražimo neke dodatne informacije koje nam pomažu steći jasnu sliku o tome što dotična rečenica uistinu znači. Drugim riječima, ponašamo se kao oni koji sastavljaju neku slagalicu: tražimo neke dodatne slike koje trebaju upotpuniti jednu sliku koja je trenutno nepotpuna. Naravno, najvažnije je sljedeće: da informacije, koje u tome procesu steknemo, budu osigurane i pouzdane i da se one slažu s ostatkom slike, za što je prva pretpostavka da su uopće relevantne za dotičnu sliku. To znači da, glede konkretnog primjera, tražimo dodatne informacije o Johnu i njegovu psu. Gdje te informacije tražimo? Gdjegod pretpostavljamo da ih možemo naći, a možemo ih pronaći u tri važna bloka koja sam sklon zvati indeksima interpretiranja: kontekst, namjera i uobičajeno/konvencionalno značenje riječi.

Primjerice, pratimo i nastojimo razumjeti prvo što je tekst prethodno rekao o Johnu ili njegovu psu. U tom slučaju oslanjamo se na kontekst, a ujedno tražimo nešto što je relevantno za razumijevanje i Johnovih namjera, kao i namjera pisca teksta. Ako je prethodno rečeno/napisano da John želi kazniti psa, to bi već moglo indicirati da palicu nosi John, a ne pas. No, ako je prethodno rečeno/napisano da je pas nekako oteo palicu od nekoga, kome je ta palica vrijedna, tumačenje bi moglo rezultirati drugačijom slikom. Kontekst, za potrebe interpretacije, trebamo shvatiti u najširem smislu: on uključuje tekst unutar kojeg se ova rečenica javlja, no uključuje također sve dijelove cijeloga svijeta koji su relevantni za dotičnu rečenicu. Namjeru ovdje prvenstveno shvaćamo kao namjeru onoga koji je izrekao dotičnu rečenicu – što je ono što govornik dotičnom rečenicom namjerava polučiti. Naravno, opet će nam, za odgovor na to pitanje, biti potrebno poznavanje konteksta. I na koncu dolazimo do „konvencionalnih značenja“ – riječ je o zdravoj pretpostavci: kada tumačimo rečenice ili tekstove, konvencionalna značenja su ona koja nam, kao kompetentnim korisnicima nekog jezika, prva padaju na pamet, i ona za koja možemo stoga pretpostaviti da ih govornik prvo ima na umu. Opet, to ne znači da ne postoji ili da je zabranjena nekonvencionalna upotreba riječi; no, za takvu vrstu upotrebe, mi prirodno tražimo dodatne i posebne razloge.

Navest ću sada jedan drugi primjer koji pokazuje mjeru u kojoj nam znanje o samome govorniku može u bitnome odrediti karakter interpretacije njegovog iskaza. U engleskom postoji jedan uobičajeni idiom: „I have butterflies in my stomach“. (Osjećam leptiriće u stomaku.) Možemo povremeno čuti taj idiom, i svaki engleski govornik, kada to kaže, zapravo nam saopćuje da osjeća treperenje u stomaku jer je zbog nečega blago nervozan ili uzbuđen. Drugim riječima, upotreba ovoga idioma standardno znači da se riječ „leptirić“ koristi nekonvencionalno, da ju u ovome slučaju trebamo uzeti kao jednu vrstu metafore. No, pretpostavimo da pred sobom imamo psihotičnog sugovornika koji ovaj idiom misli doslovno. On zbilja vjeruje da ima leptiriće u stomaku. Dakle, nije riječ o signaliziranju da se radi o nekoj maloj uzbuđenosti, riječ je o iskazu koji se treba doslovno shvatiti. Možda to ne bismo prepoznali odmah, ali zamislimo da nam sugovornik nečim dodatno indicira da ta rečenica za njega nije idiom. Naše se razumijevanje rečenice odmah mijenja. Odmah joj pripisujemo novo značenje, odnosno dajemo joj novo tumačenje. Dakle, slika koju imamo o sugovorniku, a to uključuje njegove mnogobrojne namjere, želje i vjerovanja trajnijeg karaktera, nezaobilazno boji naše razumijevanje njegovih rečenica, pa samim tim i značenje koje pripisujemo njegovim rečenicama. Drugim riječima, rečenice se obično tumače holistički – tumačimo ih kao dio nekih većih, prešutno prihvaćenih cjelina.

Donald Davidson mnogo je puta izvrsno ilustrirao tu holističku prirodu tumačenja: ona znači mnogo više od tvrdnje da rečenice trebamo tumačiti u njihovu kontekstu; riječ je o tome da mi zapravo nikada ni ne tumačimo pojedinačne rečenice, nego ih uvijek uzimamo u grozdovima, kao zapravo uvijek manje ili više kompleksne narative.[3] Jedan primjer koji Davidson navodi jest, otprilike, sljedeći: „Paul kaže da je vidio pauka u spavaćoj sobi Johnove supruge.“ Kada interpretiramo ovu rečenicu, mi prešutno interpretiramo mnoge dijelove Paulova jezika. Primjerice, ne možemo interpretirati ovu rečenicu na normalan način, a da pri tome ne pripišemo Paulu mnoge dodatne rečenice; primjerice o paucima ili o spavaćim sobama, za razliku od dnevnih. Zamislimo li da Paul pod „pauci“ razumije posebne dijelove mašine svog automobila, mi gubimo sposobnost tumačenja dotične rečenice u njenom normalnom značenju. No, ovaj primjer indicira još nešto; kako je to Davidson često znao naglasiti, kada interpretiramo, ne možemo odvojiti pripisivanje značenja (govorniku) od pripisivanja vjerovanja (govorniku). Da bismo govornika razumjeli, odnosno uspješno ga interpretirali, mnoge njegove rečenice moraju za nas biti ne samo razumljive nego i prihvatljive: moramo vjerovati u mnoga vjerovanja u koja sam govornik vjeruje, a ako on ima neka vjerovanja koja su za nas neprihvatljiva, mi ih, nakon interpretacije, moramo shvatiti kao barem racionalno motivirana i prihvatljiva pod određenom, objašnjivom i realističnom perspektivom. Opet, zamislimo da Paul ne vjeruje da su pauci životinje, obično manje veličine, koje pletu mrežu i obično su sumnjivog i neugodnog izgleda. To nam zapravo onemogućuje uopće shvatiti značenje Paulovog iskaza.

Značaj vjerovanja, međutim, očituje se ne samo na planu razumijevanja govornika kojem pripisujemo sama vjerovanja. On se očituje i u činjenici da, kada interpretiramo, mi zapravo tražimo sigurne i pouzdane dodatne informacije koje nam mogu biti od pomoći u određenom kontekstu. Ako nalazimo pogrešne informacije, naša su tumačenja pogrešna; samim tim, jasno je da, ako se pokaže da su naša tumačenja zasnovana na dokazivo pogrešnim vjerovanjima, onda ta tumačenja moramo odbaciti ili ih značajno modificirati.

Tri su ključne posljedice naglaska na značaju faktora vjerovanja u procesu interpretiranja. Prvo, načelno ne možemo znati unaprijed sva vjerovanja koja su vrijedna prihvaćanja. Zbog načelne ljudske ograničenosti, ne postoji način da se od jednog skupa vjerovanja, koji se smatra vrijednim prihvaćanja u trenutku T1, dođe do proširenog skupa vjerovanja koji će se smatrati vrijednim prihvaćanja u trenutku T2. Preobrazbe vjerovanja nabolje načelno su kreativne prirode, posebice one dublje i dalekosežnije. Drugim riječima, budući je proces dolaženja do vjerovanja relevantnih za proces tumačenja kreativan, to znači da samo tumačenje posjeduje jedan nesvodivi kreativni aspekt. Drugo, upravo stoga, nemoguće je proces tumačenja opisati algoritamski i time ga svesti na pravila. Tradicionalna je hermeneutika pokušala to uraditi preko takozvanih „kanona tumačenja“; no, ti su kanoni ostali uvijek nedovoljno određenima, odnosno iz njih su se rijetko mogla izvesti striktna pravila koja bi mogla efektno odrediti proces tumačenja.

Suvremena pak pravna hermeneutika pokušala je nešto slično učiniti na međunarodnome planu; u okviru rada na Bečkoj konvenciji o pravu ugovora, koje sadržava i dva načela pravne interpretacije (članci br. 31 i 32), pokušalo se proces interpretiranja svesti na nekoliko hijerarhijski uređenih pravila, koja bi se „palila“ jedno za drugim, i koja bi davala jedan uvijek siguran, dakle uvijek nevišeznačan rezultat. Onda se, logično, pokušalo tako uređenim pravilima dati snagu zakona s međunarodnom valjanošću. No, taj pokušaj nije uspio. Sami članci 31 i 32 ostali su otvoreni za radikalno različita tumačenja; to znači da, umjesto da reduciraju višeznačnosti u jeziku međunarodnih sporazuma, ti članci, u konkretnoj primjeni, zapravo reproduciraju višeznačnosti.[4] Razloge za to nalazimo prije svega u kreativnoj naravi procesa tumačenja, koja uglavnom počiva na kreativnoj naravi procesa stjecanja ili formuliranja vjerovanja relevantnih za proces tumačenja.[5]

U okviru ove druge stavke, važno je naglasiti da je, upravo zbog faktora kreativnosti, sam proces tumačenja, u smislu njegove epistemološke dimenzije (31 i 32 pokrivaju eksplicite samo semantičku dimenziju), dakle u smislu metode, najbolje shvatiti kao abduktivni tip zaključivanja, dakle, kao takozvani zaključak na „najbolje objašnjenje“, kao kreativno stvaranje jedne kompleksne hipoteze u svjetlu koje relevantni skup podataka biva najjasnije objašnjen. Dakle, nije riječ o induktivnoj generalizaciji, u smislu prikupljanja pojedinačnih podataka na osnovu kojih se, statističkim računom, stvara jedna generalizacija; niti je riječ o deduktivnome tipu zaključivanja, od premisa jednoznačno i strogo prema konkluzijama koje neposredno slijede prema određenim tipovima logičke dedukcije.[6]

I na koncu, kao treća posljedica naglaska na značaju vjerovanja za proces interpretiranja, sporovi oko vjerovanja su zapravo ti koji stvaraju najzanimljivije i najteže probleme u interpretativnome smislu. Naime, između nekih vjerovanja ponekad je jako teško donijeti racionalnu odluku, i upravo je to ono što nam onemogućuje da nekome tekstu ili rečenici pripišemo jednoznačan sadržaj. No, s druge strane, to nam također kaže da, onda kada možemo formulirati najuvjerljivija vjerovanja, kada možemo dokazati da je jedan skup vjerovanja superioran u odnosu na neki drugi (prema standardnim epistemološkim normama), onda će taj superiorni skup, ako je relevantan za proces tumačenja, naše tumačenje povući u jednom određenom smjeru. Dakle, kako sam naglasio na jednom drugom mjestu, istinsko se tumačenje može prepoznati uglavnom po jednoj karakteristici: ono ne ostavlja otvoren prostor za neka nova, prima facie i opravdana i nerješiva, neslaganja u prešutnim, tj. implicitnim, vjerovanjima; drugim riječima, istinsko se tumačenje, nakon što ustvrdi „to znači x, y, i z“, ne može dovesti u pitanje navođenjem neuskladivih, no podjednako opravdanih, prešutnih (tj. implicitnih, tokom procesa tumačenja „zdravo za gotovo“ uzetih pa stoga neiskazanih) vjerovanja o „x, y i z“. Ovo se može iskazati i na jedan metaforički način: istinsko je tumačenje poput tumačenja koje se temelji na nekim višim, nepisanim zakonima, odnosno na nekom „prirodnom pravu“ („pravu“ i u teorijskom smislu „ispravnoga“ i u etičkom smislu „pravednoga“) koje se ne može poreći, umanjiti ili oduzeti. Ideju takvog tumačenja prvi je predložio Aristotel, a nalazimo ju i kod Cicerona koji je naglasio da, nakon izloženog tumačenja, moramo moći dokazati da je naše tumačenje, a ne tumačenje našeg oponenta, „pošteno/pravično, korisno ili nužno“ (honestum aut utile aut necessarium).[7] U 20. stoljeću takvu je paradigmu tumačenja obnovio Lon Fuller, jedan od rijetkih suvremenih nastavljača tradicije „prirodnog prava“. On na jednom mjestu naglašava da „sigurno je da oni čija sudbina, u bilo kom stepenu, zavisi od kreativnog akta tumačenja… moraju željeti da se ono odvija na najsigurnijim osnovama koje se mogu obezbjediti, da ono bude što je moguće više utemeljeno u nužnostima demokratske države i same ljudske prirode.”[8]

Sva navedena obilježja procesa tumačenja uopće važe i za pravno tumačenje. Stoga svako pravno tumačenje naprosto se treba razumjeti kao proces u kojem tragamo za dodatnim, sigurnim i pouzdanim, informacijama koje nam mogu poslužiti da objasnimo jedan jezični obrazac, tekst zakona ili ustava u najboljem svjetlu; i svako je pravno tumačenje neminovno kreativan čin koji u velikoj mjeri ovisi o sposobnosti formuliranja relevantnih vjerovanja, a također ujedno čin koji racionalizira onaj jezični obrazac koji je predmet tumačenja; važno je napomenuti, a to se često zaboravlja, da samo tumačenje mora reducirati višeznačnost, a ne reproducirati ju, da mora dovesti do slike koja ja jasnija od one problematične slike koja je inicirala potrebu za tumačenjem. Drugim riječima, ne možemo tumačiti nejasnu poruku nekom drugom nejasnom porukom. Osim toga, tumačenje je tipično konstrukt koji ima oblik narativa, dakle, jedne složene cjeline koja sama mora zadovoljavati sve tipične epistemološke standarde (koherentnost, obrazloženost, empirijska valjanost i ekonomičnost, prije svega).

Glede pravnoga tumačenja, potrebno je dodati još tri važne napomene. Prvo, kada imamo posla s pravnim višeznačnostima, trebamo uvijek imati na umu činjenicu da iza pravnog teksta stoji neki kolektivni djelatnik, drugim riječima, da je potrebno dotični tekst razjasniti i interpretirati u svjetlu kolektivnih, a ne individualnih, namjera. Drugo, uvijek kada pravno tumačimo, moramo poći od pretpostavke da je određeni zakon pravedan ili da predstavlja u najmanju ruku pokušaj ispravljanja neke nepravde. To znači da, ako pravno tumačenje, u svjetlu namjera jednog djelatnika koji je sudjelovao u procesu donošenja zakona ili ustava, potvrđuje neku nepravednu konstelaciju, to prima facie govori protiv tog tumačenja. Ono ne uspijeva objasniti zašto je, iz kuta tog djelatnika, zakon ili ustav izvorno shvaćen kao svrhovit. Engleska je interpretativna praksa to odavno uočila i eksplicite formulirala: kada tražimo tumačenje nekog zakona, mi polazimo od pretpostavke da je kolektivni djelatnik zakon formulirao u stanju potrebe; drugim riječima, pretpostavljamo da je kolektivni djelatnik bio suočen s nekim problemom za koji prethodno nije postojalo rješenje u obliku zakona; dakle, zakon se u toj situaciji formulira kako bi se pronašao lijek za tu situaciju, kako bi se društveni problem uklonio. Prava svrha tumačenja sastoji se u tome da se identificira taj lijek, te da se eksplicite identificiran lijek ponovno primjeni u situaciji kada je potrebno tumačenje zakona, odnosno da se samo tumačenje formulira tako da iskaže, a ne porekne, narav lijeka što ga zakon donosi društvu. U „slučaju Haydon“ iz 1584., načelnici državne blagajne Engleske donijeli su sljedeću odluku koja objašnjava pravu narav pravnog tumačenja: „I riješili su oni da za sigurno i pravo tumačenje zakona uopšte… četiri stvari treba razlikovati i razmotriti: 1. kakav je bio ‘običajni zakon’ (common law) prije donošenja Zakona; 2. koja je to nevolja i nedostatak za koje ‘običajni zakon’ nije imao rješenje; 3. koji je to lijek za koji se Parlament odlučio i namijenio ga za izlječenje bolesti države; 4. pravi razlog lijeka. I tada je dužnost svih sudija da dođu do takvog tumačenja koje će potisnuti nevolju i unaprijediti lijek.“[9]

Na koncu, kao treće, glede pravnog tumačenja moramo na umu imati još jednu činjenicu koja nas vraća na razmatranja kojima smo otpočeli ovaj ogled. Svaki pravni tumač ima obvezu ponuditi valjane i uvjerljive razloge za svoje tumačenje. Svaki pravni tumač ima obvezu objasniti zašto je njegovo tumačenje uvjerljivije i epistemološki savršenije od alternativnih tumačenja, i to mora objasniti na temelju razmatranja koja su posve impersonalna, koja moraju biti prihvatljiva za sve govornike jednog jezika ili sve one koji su obvezani jednim pravnim dokumentom. Ujedno, svaki pravni tumač mora objasniti zbog čega smatra alternativu u nekom pogledu ili smislu manjkavom, zašto ona implicira neke posljedice koje ne bi bilo mudro prihvatiti jer se ne mogu uskladiti sa nekim drugim opće prihvaćenim činjenicama ili jer na neki drugi način krše opće logičko-semantičko-epistemološke standarde. To, sveukupno, znači da je posao pravne interpretacije ustvari teorijski rad: riječ je o formuliranju jedne teorije koja nastoji objasniti jedan na prvi pogled zagonetan dio univerzuma, onaj dio koji je sadržan u iskazu ili dokumentu nekog govornika ili nekih govornika.

Upravo stoga što je riječ o teorijskome radu, on ne smije biti apriori zaštićen od mogućih plauzibilnih prigovora. Prije svega, ne smije biti zaštićen statusom nekog institucionalnog tijela. Znanstvenici, kada raspravljaju u domeni teorijske fizike čvrstoga stanja, ne bi smjeli reći da neko znanstveno tijelo ima pravo odlučiti u slučaju sukoba suparničkih teorija. To bi bila besmislena sugestija. Od znanstvenika se očekuje da, u slučaju teorijskog spora, ili rješavaju taj spor isključivo na osnovi argumenata ili da spor naprosto priznaju kao otvoren, odnosno trenutno neriješen. Isto vrijedi i za oblast pravnog tumačenja, uključujući i domenu ustavne hermeneutike, odnosno ustavnog prava. Ne postoji način da se, primjerice, neki ustavni sud zaštiti od protuargumenata tako što će se njegove odluke apriori definirati kao savršene, bezgrešne ili, što znači isto, neopozive. Na koncu konca, nijednome ustavnom sudu nije pošlo za rukom da, onda kada donese nepravednu ili očevidno neuvjerljivu odluku, svoju odluku učini imunom na protuargumente tako što će se pozivati na svoj status tobože „konačnog tumača“. Onda kada je to pokušavano, situacija je zapravo postajala gorom, i društvo je doživljavalo, s dobrim razlogom, mnogo dublju polarizaciju nego što je bila prije donošenja dotične (neuvjerljive i nepravedne) odluke. Dakle, kada govorimo o tumačenju, status ustavnog suda je ustvari provizionalan i uvjetan: njegov status ovisi isključivo o snazi njegovih argumenata, odnosno o kvaliteti njegovog teorijskog rada. U ovome slučaju, status slijedi performansu; on ju ne garantira i ne može ju garantirati primarno zbog toga što se svaki proces tumačenja rukovodi razlozima i argumentima, a ne osobnim preferencijama, uskim stranačkim ili etničkim interesima, privremeno usvojenim ideologijama ili odnosima političke moći.[10] Naravno, s druge strane, iskušenju da, pod krinkom pravne interpretacije, smisao zakona usmjere u smjeru koji odgovara nekoj trenutno dominantnoj stranci, i to ne na osnovi opće valjanih i obranjivih argumenata, nego na osnovi lako oborivih ideoloških ili nekih drugih, preferencija, tome iskušenju mnogi se ustavni sudovi u raznim vremenima nisu uspijevali oduprijeti.

Pogledajmo sada kako stvari stoje s Odlukom Ustavnog suda BiH od 1. srpnja 2000., odlukom koja je, po mnogo čemu, bila ključna za razvoj postdaytonskih odnosa u BiH.

Kritička ocjena interpretativnih aspekata Odluke Ustavnog suda BiH od 1. srpnja 2000. (II.)

 

Dakle, kako je odluka Ustavnog suda BiH od 1. srpnja 2000. (u nastavku U 5/98-III) formulirana, na temelju čega je nastala, koje je njezino značenje, i kakvu interpretaciju Daytonskog ustava za BiH ona nudi? Pođimo, prvo, od drugog pitanja.

Dana 12. veljače 1998. godine Alija Izetbegović, tadašnji predsjedatelj Predsjedništva BiH, pokreće postupak pred Ustavnim sudom BiH.[1] On traži preispitivanje mnogih odredbi Ustava Federacije BiH te Ustava Republike Srpske (RS). Zapravo, on traži proglašavanje mnogih odredbi tih ustava neustavnim u smislu neusklađenosti sa Daytonskim ustavom za BiH. Popis odredbi, koje Izetbegović smatra neustavnima, nije kratak, i uključuje, između ostaloga, sljedeće; glede Ustava RS, Izetbegović „napada“ sljedeće odredbe:

a) Preambulu u dijelu u kojem navodi pravo srpskog naroda na samoopredjeljenje, poštovanje njihove borbe za slobodu i državnu samostalnost, te volju i odlučnost za povezivanjem njihove države s drugim državama srpskog naroda

b) Članak 1. prema kojem je Republika Srpska država srpskog naroda i svih njezinih građana

c) Članak 2. stavak 2. koji se odnosi na tzv. granicu između Republike Srpske i Federacije

d) Članak 4. prema kojem Republika Srpska može uspostavljati specijalne paralelne odnose sa Saveznom Republikom Jugoslavijom i njezinim republikama članicama, kao i članak 68. stavak 1. točka 16. prema kojoj Republika Srpska uređuje i osigurava suradnju sa srpskim narodom izvan Republike

e) Članak 6. stavak 2. prema kojem građanin Republike Srpske ne može biti ekstradiran

f) Članak 7. u onom dijelu u kojem se odnosi na službenu uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma.

Glede Ustava Federacije Izetbegović smatra sljedeće odredbe neuskladivima s Daytonskim ustavom:

a) Članak I.1. (1), utoliko što govori o Bošnjacima i Hrvatima kao konstitutivnim narodima

b) Članak I.6. (1), utoliko što propisuje da su bosanski i hrvatski jezik službeni jezici u Federaciji

c) Članak III.1. utoliko što propisuje ovlast Federacije da organizira i vodi obranu Federacije.

Primijetimo, za početak, da Izetbegović ne traži male stvari, i ne traži puko eksplicite verbalno usklađivanje odredbi entitetskih ustava s Daytonskim ustavom. Primjerice, jasno je, odmah na prvi pogled, da odredba iz ustava RS koja govori o RS kao „državi srpskog naroda“ nije usklađena s Daytonskim ustavom za BiH. RS nije „država“ nego „entitet“, iako jest riječ o entitetu kojemu su pripisane mnoge ovlasti koje očevidno imaju neku vezu s pojmom „državnosti“: primjerice, policijski poslovi (takozvani „law enforcement“: zaštita zakona), i čak ulaženje u posebne odnose sa susjednim državama. Također, zamišljeno je da RS posjeduje svoju granicu prema drugome entitetu, koja bi također trebala biti markirana. No, eksplicite nije riječ o „državi“ kakve su, primjerice, Njemačka, Italija, Francuska ili Švedska. Pa ipak, očevidno je iz Izetbegovićevog drugog zahtjeva, onog prema Ustavu Federacije BiH, da se njegov zahtjev ne odnosi na puki pojam „državnosti“, nego zapravo na pojam „Srba BiH“ kao konstitutivnog naroda primarno unutar RS. Izetbegović smatra da je samo vezivanje konstitutivnosti pojedinih naroda uz specifične entitete protuustavno, to jest, neuskladivo s Daytonskim ustavom za BiH.

Kako se, dakle, ovaj podnesak razvija? Tijekom 1998. i 1999. održane su javne rasprave.[2] Te su javne rasprave poslužile primarno jednoj svrsi: da pojasne i obrazlože bit Izetbegovićevog zahtjeva te da iznesu i obrazlože pozicije ostalih strana, RS i Federacije BiH. Primjerice, u svojstvu eksperta, koji je zastupao Izetbegovića, nastupao je Kasim Trnka. Izetbegovićev su zahtjev u ime RS komentirali zastupnici Narodne skupštine RS, profesori Kunić i Lukić, a u ime Federacije BiH zastupnici i ispred Zastupničkog doma Parlamenta Federacije i ispred Doma naroda Federacije: ispred Zastupničkog doma Federacije nastupale su osobe bošnjačke nacionalnosti, što je bitno u ovome slučaju, a ispred Doma naroda nastupale su osobe hrvatske nacionalnosti, Mato Zovko i Ivan Bender.

Nakon održanih nekoliko rasprava, Ustavni sud BiH posvetio se izravno ovome slučaju; održano je, do prve djelomične odluke od 30. siječnja 2000., pet rasprava unutar samoga suda. Primijetimo odmah da je to visoki broj rasprava za jedan sud, što svjedoči kako o kompleksnosti i upitnosti samoga zahtjeva tako i o neslaganjima unutar suda. Prva djelomična odluka, kako je to već uobičajeno, naprosto je rekla da je Izetbegovićev podnesak prihvatljiv u smislu predmeta o kojemu Ustavni sud BiH može legitimno raspravljati. Potom su donesene još dvije djelomične odluke, jedna od 19. veljače 2000., koja nije bitna onoliko koliko je druga odluka, koja je i predmet ove analize: ona od 1. srpnja 2000. Naime, nakon odluke iz veljače 2000., pred Ustavnim sudom BiH ponovno je, 29. i 30. lipnja 2000., održana rasprava; zanimljivo je da su na toj raspravi bili prisutni svi predstavnici osim Ivana Bendera i Mate Zovke. Nakon rasprave, Ustavni sud BiH donosi 1. srpnja odluku „U 5/98-III“. Pri tome, važno je imati na umu da se tadašnji visoki predstavnik Petritsch dan prije odluke sastaje sa stranim sucima Ustavnog suda BiH, iza zatvorenih vrata. Vidjet ćemo da je to važno iz ugla samoga sadržaja Odluke.

Što je bit svih spomenutih rasprava kako pred Ustavnim sudom tako i unutar samoga suda? Nakon usvajanja Daytonskog ustava za BiH, odmah je uslijedio unutarnji, ali i vanjski, sukob oko značenja samoga Ustava. Taj sukob možemo tumačiti na različite načine, no, jedna je stvar očevidna: sukob interpretacija predstavlja jednu vrstu nastavka rata drugim sredstvima. Oko čega se taj sukob vrti? Jasno je da se vrti oko pitanja ključnih namjera sadržanih u Daytonskome ustavu za BiH. Također, jasno je da se vrti oko jednoga ključnog problema: koji je bio glavni razlog zbog kojeg su same strane sporazuma uopće prihvatile taj sporazum, odnosno njegov ključni dio, Daytonski ustav za BiH, tj. Aneks 4? Dobro svjedočanstvo o ovome sukobu nudi jedan „Paralelni intervju“ objavljen u tjedniku Svijet u lipnju 1998. godine, u kojemu su svoje stavove prezentirali Kasim Trnka i Petar Kunić, pravnici koji će odigrati ključnu ulogu u prezentaciji stajališta strana involviranih u raspravama pred Ustavnim sudom BiH tijekom 1999 i 2000.[3] Već letimičan pogled dokazuje da se njih dvojica zapravo ne slažu oko ključnih pitanja tumačenja Daytonskog ustava, a njihovo je neslaganje opet samo refleks dubljeg neslaganja u kojemu sudjeluju sve političke elite BiH, neslaganja koje ima svoju jasnu etničku komponentu: hrvatske i srpske elite vuku tumačenje prema jednoj strani, a bošnjačko-muslimanska elita vuče ga prema drugoj.

Glede Trnke i Kunića, oni Ustav BiH vide u posve neuskladivom svjetlu. Dok je za Kunića BiH prema Daytonskom ustavu federacija sa snažnim konfederalnim elementima, federacija koja predstavlja primarno međunarodni sporazum dva entiteta koja su postojala, u pravnome smislu, i prije sporazuma, za Trnku je BiH, prema Daytonskom ustavu, naprosto privremeno iznutra transformirana tim Ustavom kako bi se zaustavio rat; nakon zaustavljanja rata dolazi, prema Trnci, period progresivne obnove unutarnje suverenosti BiH, njene nužne pretvorbe u nefederalnu državu koja će, između ostaloga, posjedovati svoju zajedničku vojsku i svoje zajedničke financije, koji nisu markirani činjenicom entitetske podijele. Očevidno, to su nespojiva stajališta. Također, ova stajališta uključuju i stajališta o samoj interpretaciji: Trnka optužuje Kunića da mu je interpretacija nedovoljno holistička, a Kunić odgovara da je njegova interpretacija u cijelosti i isključivo doslovna. No, pročitamo li ovaj „paralelni intervju“ pozorno, brzo ćemo uočiti da niti Trnka niti Kunić ne izlažu svoje razloge interpretacije, što je od najveće važnosti; naravno, to i nije moguće u okviru jednog novinarskog teksta objavljenog na 2-3 stranice jednog tjednika. Upravo na osnovi ove „početne“ situacije trebamo razumjeti odluku Ustavnog suda BiH U 5/98-III. Ta odluka zapravo nastoji presuditi ne samo o pukom Izetbegovićevom zahtjevu da se neke odredbe entitetskih ustava proglase neuskladivima s Daytonskim ustavom, nego i o temeljnome pitanju: kako zbilja treba tumačiti Daytonski ustav za BiH? Sa kolikim uspjehom, i na osnovi kakvih argumenata, to ćemo tek pokazati.

Prije analize biti i detalja odluke U 5/98-III, potrebno je reći još nekoliko riječi o samome procesu raspravljanja prije donošenja odluke. Iz same odluke može se jasno prepoznati da su se zastupnici raznih strana u procesu očevidno podijelili prema etničko-političkim lojalnostima ili naklonostima, što ne isključuje manje ili više racionalne aspekte njihovih argumentacija. Možda najvažnije, predstavnici Parlamenta Federacije BiH uopće nisu nastupili kao jedan jedinstveni glas. Jedan od paradoksa ovoga slučaja jest u tome da je hrvatska komponenta Federacije zapravo iskazivala stajališta skoro identična stajalištima eksperata koji su govorili u ime Narodne skupštine RS. Primjerice, paragraf 46 Odluke U 5/98-III navodi stav hrvatskog predstavnika Doma naroda Parlamenta Federacije:

„Zastupnik je Doma naroda Parlamenta Federacije ponovio svoje primjedbe glede dopustivosti konkretnog zahtjeva, također i glede funkcije Daytonskog mirovnog sporazuma. Izjavio je da bi kontrola ustavâ Federacije BiH i Republike Srpske vodila potpunoj reviziji Daytonskog sporazuma. Temeljni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u njegovom današnjem obliku, koji su prihvatili Republika Srpska i Federacija BiH, je u tomu da osigura mir u ovom području. Zaključio je da: ‘konstitutivni status sva tri naroda u oba entiteta bi vratio Bosnu i Hercegovinu u stanje iz 1991. godine, kada su sva tri naroda bili konstitutivni prema bivšem Ustavu BiH. Nije potrebno ponavljati kako se to završilo… Čini se da podnosilac zaboravlja šta se desilo u BiH u toku osam godina koje su prošle od tada.’”

Suprotno ovome zastupniku, bošnjački zastupnici Predstavničkog doma Federacije tijekom rasprave izlažu sljedeće stajalište, koje je posve u skladu sa stajalištem Alije Izetbegovića (paragraf 41 i 42 Odluke U 5/98-III):

„Prema pismenom odgovoru Narodne skupštine RS, sam Ustav BiH određuje Republiku Srpsku kao izbornu jedinku za srpskog člana Predsjedništva i za pet srpskih delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Ove odredbe, kako se ističe, jamče nacionalnu jednakost Srba u odnosu na ostala dva naroda, čiji se zastupnici u istim tijelima biraju iz Federacije BiH a ne iz Republike Srpske. U odgovoru na ovu izjavu, zastupnici podnositelja zahtjeva i Zastupničkog doma Parlamenta Federacije su istakli da upravo te odredbe Ustava BiH, jamče konstitutivni status i, stoga, jednakost sva tri naroda na cijelom teritoriju BiH jer su oni jednako zastupljeni u tim institucijama čija se vlast prostire cijelim teritorijem BiH. Izborni mehanizmi za te institucije su, međutim, samo tehničke prirode.“

Drugim riječima, Odluka se od 1. srpnja ticala jednog izrazito polarizirajućega problema. Strane u procesu, uključujući i podnositelja zahtjeva i sve predstavnike entiteta, zauzele su posve suprotna i nespojiva stajališta glede problema načina na koji treba interpretirati Daytonski ustav; samim tim, svaka odluka Ustavnog suda morala je ići u jednome ili drugome smjeru; samim tim, svaka odluka zapravo bi dodatno destabilizirala odnose, što se u konačnici i dogodilo, i dodatno produbila konflikt, što nikome nije moglo biti u interesu. Postojao je jedan način, i tada i danas, da se konflikt razriješi na drugačiji način, no, očevidno da taj način nije isproban i da u to vrijeme nitko o tome načinu nije mislio s dovoljnom ozbiljnošću.

Primijetit ćemo još jednu jednostavnu stvar: sama odluka U 5/98-III sastoji se iz dva dijela, ili posjeduje dva elementa. Jedan je element onaj koji se navodi na samome početku odluke. Riječ je o operativnome elementu, odnosno, neposrednome pravnom učinku odluke. Tako, u ovome slučaju, Ustavni sud proglašava dvije odredbe ustava entiteta neustavnima.

A) Glede Ustava Republike Srpske: Ustavni sud proglašava sljedeće odredbe, odnosno dijelove odredbi, neustavnim: a) stavke 1, 2, 3. i 5. Preambule, dopunjene amandmanima XXVI i LIV, b) riječi “država srpskog naroda i” članka 1, dopunjenog Amandmanom XLIV.

B) Glede Ustava Federacije Bosne i Hercegovine: Ustavni sud proglašava sljedeće dijelove odredbi neustavnim: a) riječi “Bošnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi, zajedno sa ostalima, i”, kao i “ostvarujući svoja suverena prava”članka I.1. (1), zamijenjenog Amandmanom III.

No, drugi dio odluke mnogo je važniji; riječ je o svom preostalom dijelu teksta odluke koja se prostire na 42 stranice. Riječ je, naravno, o obrazloženju odluke. Obrazloženje odluke sadrži razloge zbog kojih operativni element glasi tako kako glasi. Jedan sud može reći da nešto ne važi, no, ta riječ naprosto znači da se nešto briše, da prestaje važiti u pravnome smislu. No, obrazloženje je takve vrste odluke važno zbog toga što onome kome je presuda upućena postavlja i određene granice u njegovom budućem djelovanju kao zakonodavca. U našem slučaju, potrebno je reći i kojom bi odredbom „izbrisana“ odredba trebala načelno biti zamijenjena. Upravo je to ono što nam kaže „obrazloženje odluke“. No, odmah ćemo primijetiti da je Ustavni sud mogao odluku obrazložiti sljedećim riječima: „RS je definirana kao entitet“ i „Bošnjaci i Hrvati konstitutivni su narodi i entiteta i države BiH“, i „Daytonski Ustav BiH ne govori o suverenim pravima konstitutivnih naroda“. To je, zapravo, za potrebe slučaja bilo posve dovoljno. No, Ustavni je sud (zapravo, njegov međunarodni dio) odlučio krenuti drugim smjerom. Ustavni je sud, to jest, njegov međunarodni dio, barem prema jednome tumačenju, odlučio udovoljiti osnovnome razlogu Izetbegovićevog podneska. S kolikim uspjehom, i na koji način, objašnjavam u nastavku teksta.

INTERPRETATIVNA BIT ODLUKE U 5/98-III I NJENI KOGNITIVNO-INTERPRETATIVNI NEDOSTACI

Bit odluke U 5/98-III navedena je u paragrafima 59 i 73 te odluke. Paragraf 59 kaže sljedeće:

„Čak ako su konstitutivni narodi u stvarnosti u većinskom ili manjinskom položaju u entitetima, izričito priznanje Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda u Ustavu BiH može samo značiti da nijedan od njih nije ustavno priznat kao većina, tj. drugim riječima, da oni uživaju jednakost kao skupine. Mora se, stoga, zaključiti, na isti način kao što je švicarski Vrhovni sud izveo iz priznanja nacionalnih jezika obvezu kantona da ne potiskuju ove jezičke skupine, da priznanje konstitutivnih naroda i ustavno načelo koje leži u pozadini – načelo kolektivne jednakosti, nameću obvezu entitetima da ne diskriminiraju, u prvom redu, one konstitutivne narode koji su, u stvarnosti, u manjinskom položaju u odgovarajućem entitetu. Stoga, tu nije samo jasna ustavna obveza da se ne krše pojedinačna prava na diskriminacijski način, koja slijedi iz članka II/3. i 4. Ustava BiH, već također i ustavna obveza nediskriminacije u smislu prava skupina ako npr. jedan ili dva konstitutivna naroda imaju poseban povlašteni tretman kroz pravni sustav entitetâ.“

Paragraf 73 kaže sljedeće:

„Zaista, sa funkcionalne točke gledišta, Daytonski ustav je dio jednog mirovnog sporazuma, kako to i naziv “Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini” jasno ukazuje. Stoga, kao što se može vidjeti već iz formulacije članka VII Općeg okvirnog sporazuma i alinejâ 1. do 3. Preambule Ustava BiH, “miroljubivi odnosi” se najbolje stvaraju u “pluralističkom društvu” na temelju uživanja ljudskih prava i sloboda, i naročito slobode za sve izbjeglice i raseljene osobe da se vrate u svoje domove kako je to zajamčeno člankom II/5. Ustava BiH. Nadalje, ova odredba se izričito poziva na Aneks 7. čiji članak 1. expressis verbis izražava da je “skori povratak izbjeglica i raseljenih osoba važan cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini.” Stoga, iz konteksta svih ovih odredbi, slijedi da je globalni cilj Daytonskog mirovnog sporazuma da osigura povratak izbjeglica i raseljenih osoba njihovim domovima i da na taj način ponovno uspostavi multietničko društvo koje je postojalo prije rata bez ikakvih teritorijalnih podjela sa etničkim predznakom.“

Drugim riječima, Ustavni sud BiH, u dijelu koji navodi obrazloženje odluke, eksplicite staje na stranu političko-pravne osnove Izetbegovićeva podneska. Međutim, vidjet ćemo kasnije, u pretposljednjem dijelu, da za ovakvu karakterizaciju odluke U 5/98-III postoji jedan ogromni problem. Za sada, jasno je da i Ustavni sud prihvaća ključnu Izetbegovićevu ideju: da su entiteti po svojoj prirodi multietnički, da su konstitutivni narodi konstitutivni na cijelome teritoriju BiH, te da iz toga slijedi nužnost nediskriminiranja konstitutivnih naroda i u entitetima. Također, jasno je iz paragrafa 86-95 (stanje u RS) i paragrafa 130-139 (stanje u Federaciji), paragrafa koji govore o problemu povratka prognanih i raseljenih u entitete, da Ustavni sud ovom odlukom ustvari nastoji očistiti put za očekivani skori povratak lica, koja su pripadnici „ne-većinskih“ (ovo je terminologija suda, a ne moja) konstitutivnih naroda u entitetima, u domove iz kojih su raseljeni, ali ujedno pripremiti put, nakon realiziranog povratka, za pretvaranje entiteta de facto u multietničke jedinice koje se međusobno zapravo ni po čemu ne razlikuju. Sud to jasno kaže u posljednjoj rečenici paragrafa 73.

Na temelju čega sud na taj način tumači Daytonski ustav za BiH? Odnosno, putem kakvog rezoniranja sud do takvog tumačenja dolazi? Pogledamo li u bitne faktore tumačenja, kako su navedeni u prvome dijelu ovoga ogleda, jasno je da sam sud svoje rezoniranje bazira na pogrešnim ili irelevantnim činjenicama. Primijetimo, prije svega, jednu ključnu činjenicu: kada interpretirate neki sporazum, a Daytonski ustav jest dio sporazuma, morate uzeti u obzir neke informacije koje stoji u vezi sa procesom usvajanja tog sporazuma, kako se taj proces realno odvijao u povijesnome smislu. Sud donosi odluku 1. srpnja 2000., a do tada već su objavljeni memoari ključnih međunarodnih aktera daytonskih pregovora, Richarda Holbrookea i Carla Bildta.[4] Sud te ključne memoare naprosto ne uzima u obzir. Holbrookeova knjiga, primjerice, sadrži izvanredno jasan opis razloga zbog kojih je Izetbegović usvojio sam daytonski kompromis, te način na koji je sam Holbrooke prezentirao Izetbegoviću taj kompromis,[5] no, Ustavni sud BiH to naprosto ne uzima u obzir, a morao bi jer je riječ o izvanredno relevantnoj informaciji za razumijevanje svijetla u kojemu su same strane promatrale proces usvajanja Daytonskog kompromisa.

Sud, također, ne uzima neke druge relevantne izvore u razmatranje. Primjerice, ne uzima u obzir Izetbegovićeve komentare o Daytonskom ustavu koji su i pisani i objavljeni prije samoga procesa na Ustavnome sudu. Izetbegović je rekao mnoge stvari o daytonskome kompromisu, odnosno Ustavu, a sud to ne uzima u razmatranje. Primjerice, u jednome intervjuu 10. studenog 1996. Izetbegović svome narodu, dakle Bošnjacima kao konstitutivnome narodu BiH, šalje sljedeću poruku:

„Već sam rekao da smo u Bosni, takvoj kakva jest, prisiljeni da biramo između podjele teritorija i podjele vlasti, ili, da budem precizniji: ili puna vlast u podijeljenoj Bosni, dakle, na dijelu teritorija, ili podijeljena vlast u cjelovitoj Bosni. Opcija pune bošnjačke vlasti u cjelovitoj Bosni ne postoji. Ovo kažem da našem narodu bude lakše kada sluša i gleda ova natezanja oko podjele resora u Vladi BiH i Vladi Federacije.“[6]

Nesumnjivo je riječ o vrijednome komentaru, no Sud naprosto odbija svoju interpretaciju zasnovati na ovakvim, ili sličnim, ili uopće povijesno relevantnim razmatranjima. Također, postoji jedan dokument na kojeg referira većina izjava UN Vijeća sigurnosti kada govori o Bosni i Hercegovini, a koji je bitan za razumijevanje statusa konstitutivnih naroda u Daytonskom ustavu, ali ni taj dokument Ustavni sud BiH nije uzeo u razmatranje: riječ je o Sporazumu o implementaciji Federacije BiH, drugome sporazumu potpisanome u Daytonu.[7] Drugim riječima, mjereno standardima povijesne analize, koja mora biti sastavni dio svake pravne hermeneutike (jer, kako razumjeti intencije povijesnih aktera ako ne preko relevantnih diskurzivnih potvrda, odnosno dokumenata, tekstova, ili komentara, kojima su te intencije izražene), odluka U 5/98-III posve je manjkava i neutemeljena.

Međutim, to nije sve. Odluka je ne samo neutemeljena na relevantnim povijesnim dokumentima; ona je zasnovana i na, još gore, falsificiranim povijesnim činjenicama. Znamo, danas, da je, primjerice, Izetbegović u Ustav Federacije namjerno, svjesno, prihvatio „ulazak“ isključivo dva konstitutivna naroda, Bošnjaka i Hrvata: eksplicite je 1994. rekao da Srbi ne mogu biti konstitutivni narod u Federaciji jer bi to značilo Srbima dati pola vlasti u cijeloj BiH, a onda i trećinu u drugoj polovini.[8] Danas to znamo jer su, u međuvremenu, objavljeni transkripti sjednica Predsjedništva BiH, a na jednoj od sjednica Izetbegović je rekao upravo to. Na koncu, nije normalno pretpostaviti da je Izetbegović slučajno zaboravio unijeti Srbe kao treći konstitutivni narod Federacije. Ta bi pretpostavka bila toliko iracionalna i neodgovorna da bi svatko onaj, koji bi na njoj temeljio svoje pravno tumačenje, samoga sebe pravno pobio u samoj osnovi.

Ovo je jasno i Izetbegoviću i samome Ustavnome sudu. I jasno je da to predstavlja očevidan problem za samoga Izetbegovića, a i za Ustavni sud. Kako on može 1994. zastupati jedan stav, a 1998. jedan posve drugačiji, s prethodnim nepomirljiv, stav? I na koncu, kako jedan Sud može naprosto prihvatiti drugi stav, kada je prvi stav onaj koji je očevidno bio jedan od stavova koji su tvorili skup realnih, operativnih, povijesno dokazivih razloga zbog kojih je Izetbegović prihvatio Dayton? U ovoj situaciji, Izetbegovićev je ekspert, Trnka, nadošao na sljedeću dosjetku: u paragrafu 35 U 5/98-III Sud kaže da

„Glede značenja potpisivanja Aneksa 4. Okvirnog sporazuma od zastupnika Federacije BiH ‘u ime svojih konstitutivnih naroda i građana’, ekspert podnositelja zahtjeva je istakao da je tada već postojao Washingtonski sporazum koji je ustanovio konstitutivni status Bošnjaka i Hrvata na teritoriju Federacije u okviru BiH. Formulacija dana u deklaraciji je bila rezultat težnje da se ovim potpisom osigura pravni kontinuitet konstitutivnih naroda od Washingtonskog do Daytonskog sporazuma.“

Ta je dosjetka očevidno providna, a također neuskladiva s tekstom Daytonskog sporazuma o implementiranju Federacije, drugome ključnom Daytonskom sporazumu; ona je toliko neozbiljna da svaki sud, koji ju uzima u obzir, samoga sebe može odmah proglasiti neuračunljivim. Zašto? Odgovor je na to pitanje jednostavan: dosjetka naprosto ne objašnjava zašto Izetbegović nije „osigurao pravni kontinuitet“ i konstitutivnog srpskog naroda u Federaciji BiH, i stoga se očevidno može tretirati jedino i isključivo kao retoričko i post hoc uljepšavanje jedne prethodne Izetbegovićeve odluke koja je neuskladiva i s Odlukom U 5/98-III i sa samim Izetbegovićevim podneskom. No, Ustavni sud ipak prihvaća ovakve falsifikacije povijesnih činjenica i bez problema ih čini dijelom svog obrazloženja. To znači da odluka U 5/98-III, izraženo terminologijom prvog dijela ovog ogleda, otvoreno krši jednu od osnovnih pretpostavki valjanog i uvjerljivog pravnog tumačenja: da ono u skupu svojih premisa ne smije sadržavati pogrešna vjerovanja.

Svaki se ustavni sud, također, u svojemu rezoniranju oslanja na neke druge pravno-ekspertne analize ili odluke drugih sudova. No, pri tome, važno je da se sud oslanja prije svega na odluke relevantne za slučaj koji trenutno razmatra, i također, ako se već oslanja na te odluke, iz njih preuzima upravo one dijelove koji su izravno relevantni za slučaj o kojem raspravlja i donosi odluku. Pozorni čitatelj će brzo primijetiti da Ustavni sud BiH u odluci U 5/98-III čak tri puta referira na odluku Vrhovnog suda Kanade, iz 1998., „Reference re Secession of Quebec.“[9] No, prvo, jasno je da dotična odluka Vrhovnog suda Kanade zapravo nije primjenjiva na slučaj koji Ustavni sud BiH razmatra u odluci U 5/98-III. Naprosto, u kanadskome slučaju nije riječ o problemu ocjene nekih odredbi ustava na nižoj razini u svjetlu ustava na višoj razini; riječ je o problemu ocjene dopustivosti pokretanja postupka za izglasavanje neovisnosti pokrajine Quebec. U slučaju BiH, konstitutivni su narodi BiH zapravo sličan problem riješili usvajanjem Daytonskog ustava. Rat, i predratno razdoblje, možemo promatrati kao ono tijekom kojega je pitanje secesije bilo relevantno; no, sam je Daytonski ustav dao odgovor na to pitanje. Ustvari, iz ovoga možemo zaključiti da se Ustavni sud BiH poziva na kanadski slučaj kako bi za sebe osigurao puko retorički privid učenoga suda. Primjerice, iz kanadskog slučaja, Ustavni sud BiH izvlači jedan zaključak koji je neodređen, u jednome tumačenju, a u drugome i toliko trivijalan da je teško razumljivo kako bi se bilo koji pravnik ili politolog takvome stavu mogao suprotstaviti:

„Sud [se] mora voditi vrijednostima i načelima koji su od suštinske važnosti za slobodno i demokratsko društvo koje otjelovljuje, između ostalog, poštovanje inherentnog dostojanstva čovjeka, ugađanje velikoj raznolikosti vjerovanja, poštivanje kulturnog identiteta i identiteta skupina, i vjera u društvene i političke institucije koje promiču sudjelovanje pojedinaca i skupina u društvu.“ (paragraf 55)

Pogledamo li pak u samu odluku kanadskog Vrhovnog suda iz 1998., vidjet ćemo da ona zapravo sadrži jednu ideju koja bi se mogla izravno primijeniti na bosanskohercegovački slučaj. Kanadski Sud kaže da, ne samo da Quebec ima obvezu, prilikom pokretanja procesa izglasavanja neovisnosti, uzeti u obzir i mišljenje preostalog dijela Kanade, te pokazati poštovanje prema drugim federalnim jedinicama s kojima je bio ujedinjen; i svi ostali dijelovi Kanade moraju također uzeti ozbiljno u razmatranje odluku Quebeca kao demokratsku i kao iskrenu manifestaciju volje stanovnika Quebeca. Nakon tog obostranog početnog priznanja, strane bi zapravo trebale početi pregovore, i onda doći do nekog zaključka koji bi bio prihvatljiv za sve. No, najvažnije, Vrhovni sud Kanade pokazuje svijest o jednoj izvanredno važnoj stvari sljedećim riječima: „Pregovori, koji slijede taj glas [za neovisnost], bavili bi se potencijalnim aktom secesije kao i mogućim pojmovnim okvirom tog akta ako bi se činjenično secesija pokrenula. Niti o jednome pitanju ne bi bilo zaključaka predodređenih pravom/zakonom.“ Drugim riječima, iz ovog stava jasno slijedi da, ako su bosanskohercegovačke strane postigle dobrovoljno neki dogovor, njega treba mjeriti mjerilima načelne kvalitete samoga dogovora, a ne tobožnjim pravnim odredbama koje je dogovor nekako apriori morao ispoštovati. Vidjet ćemo da je ovo važno i za problem razumijevanja Daytonskog ustava za BiH i za pitanje konstitutivnosti naroda BiH.

Dakle, do sada možemo zaključiti da, u odluci U 5/98-III, Ustavni sud BiH krši nekoliko principa koje svaka valjana interpretacija mora poštovati: on u svoje premise uključuje pogrešna vjerovanja; on ne uzima u obzir relevantne dokumente i komentare iz vremena usvajanja Daytonskog sporazuma i neposredno nakon tog vremena; on također prešućuje važne dijelove pravnih izvora pravnih doktrina na koje se sam eksplicitno poziva. No, postoji još jedan ogroman problem: nakon što uvjetno prihvatimo odluku U 5/98-III, Daytonski ustav za BiH postaje nam nejasnim u nekim bitnim dijelovima. Što to znači? To znači da dotična odluka ostavlja neke unutarnje semantičke veze između dijelova Daytonskog ustava posve enigmatičnima, iako je već na prvi pogled jasno da ti dijelovi moraju biti povezani kao i to da te veze jesu snažno i racionalno motivirane. Ustavni bi sud trebao objasniti, u svjetlu jasnih razloga, postojanje tih sveza, a on upravo to ne čini. Da se vratimo jednome primjeru iz prvog dijela ovog ogleda: „John trči za psom s palicom.“ Kada tumačimo značenje ove rečenice, onda ono mora biti takvo da i veze između te rečenice i nekih prethodnih rečenica, u kojima se spominju John, pas, i palica, budu kroz interpretaciju jasno prezentirane, a ne ostavljene posve enigmatičnima. No, Ustavni sud BiH zapravo krši ovo posve jednostavno pravilo općeg, kao i pravnog, tumačenja.

Naime, u jednome dijelu odluke U 5/98-III (od paragrafa 65) Ustavni se sud bavi odredbama Daytonskog ustava koje govore o izborima dužnosnika, prije svega u Predsjedništvo BiH i Dom naroda Parlamenta BiH. Iz svega što je Ustavni sud tu rekao jedan zaključak neposredno slijedi: Ustavni sud posve se slaže s rezoniranjem koje stoji u osnovi Zakona o izborima BiH koji je trenutno na snazi, a za koji sam, na drugome mjestu, pokazao zbog kojih se razloga mora uzeti kao protuustavan.[10] Drugim riječima, odluka U 5/98-III ne vidi nikakav problem u izboru Željka Komšića na mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BiH većinskim bošnjačkim glasom. Ta odluka diskriminaciju Hrvata, kao naroda, kroz ilegalni i protuustavni proces biranja „Hrvata“ u Predsjedništvo BiH većinom bošnjačkih glasova, naprosto ne bi prepoznala kao takvu. Sud, u paragrafu 65, jasno tvrdi sljedeće:

„Pri tome se ne smije zaboraviti da srpskog člana Predsjedništva, na primjer, nisu izabrali samo birači srpske nacionalnosti, već svi građani Republike Srpske, sa ili bez posebne etničke pripadnosti. Prema tomu, on ne predstavlja niti Republiku Srpsku kao entitet, niti isključivo srpski narod, već sve građane izborne jedinke Republike Srpske. Isto vrijedi i za bošnjačkog i hrvatskog člana koji se biraju sa teritorija Federacije.“

Zašto Ustavni sud ovo tvrdi? Odgovor je opet posve jednostavan. On to tvrdi jer nastoji odvojiti činjenicu konstitutivnosti naroda od činjenice institucionalnog postojanja dva entiteta; kako je namjera suda preoblikovati entitete u multietničke jedinice, namjera mu je također odvojiti činjenicu biranja Hrvata i Bošnjaka iz Federacije BiH u Predsjedništvo, upravo kao predstavnika konstitutivnih naroda iz Federacije, od Federacije kao entiteta/zasebne federalne jedinice, i također namjera mu je odvojiti činjenicu biranja Srbina iz RS u Predsjedništvo, kao predstavnika konstitutivnog naroda tog entiteta, od RS kao entiteta/zasebne federalne jedinice.

No, sve te tvrdnje Ustavni sud BiH zapravo vrlo skupo plaća; plaća ih prije svega činjenicom da interpretacija koju predlaže ostavlja neke jasne semantičke sveze neobjašnjenima. Čak i ako prihvatimo da su i RS i Federacija samo puke „tehničke“ izborne jedinice, za svrhe izbora, što je apsurdno, ipak ostaje nejasno zašto se iz RS bira upravo Srbin kao član Predsjedništva BiH, a iz Federacije se biraju Bošnjak i Hrvat. I još važnije, ostaje nejasno u kakvoj vezi stoji odredba o izboru članova Predsjedništva BiH, Srbina, Bošnjaka i Hrvata, s preambularnim dijelom koji govori o konstitutivnosti Srba, Hrvata i Bošnjaka, kao naroda BiH. Očevidno je riječ o identičnim kategorijama. Odakle taj identitet? Ustavni sud u svojoj odluci U 5/98-III taj identitet, odnosno koincidenciju korištenih kategorija, ostavlja posve misterioznim. A kako to ostaje neobjašnjeno, sama racionalna motivacija onih koji su usvojili Daytonski sporazum i Ustav ostaje posve nerazumljiva: oni, u svjetlu odluke U 5/98-III, djeluju poput slijepaca koji su identični tip kategorije posve slučajno koristili na dva različita mjesta Ustava BiH (odredbe o izborima i preambula). Također, predstavnici Hrvata u daytonskim pregovorima djeluju kao moralni idioti koji su ne samo naslijepo usvojili neke identične kolektivne kategorije na različitim mjestima Ustava, nego su i otvorenih ruku prihvatili diskriminaciju kakvu će im 2006. i 2010. upriličiti bošnjački „partneri“ unutar Federacije BiH na temelju protuustavnog izbornog zakona. No, kako je to već Ciceron naglasio, ako postoji pravna interpretacija koja je korisnija i poštenija/pravičnija, onda ćemo usvojiti tu interpretaciju, a ne interpretaciju koja vodi nepoštenim i nepravičnim odnosima, kakvu zapravo Ustavni sud BiH usvaja odlukom U 5/98-III, a koja također izravno podriva i multietničnost i pluralizam BiH. Dakle, i u svjetlu moralnih kategorija, kao i u svjetlu zdrave pretpostavke da svaka interpretacija mora a) interpretirani jezični obrazac prikazati u razložnome svijetlu, kao racionalno motiviran, i također b) uporabu identičnih riječi u različitim dijelovima teksta prezentirati kao razumljivu i ne-misterioznu, odluka U 5/98-III neuvjerljiva je i neutemeljena.

 

KONSTITUTIVNOST I DAYTONSKI SPORAZUM/USTAV KAO KOMPROMIS I „LIJEK SA RAZLOGOM“

Odluka U 5/98-III pokazuje još jedan nedostatak koji je nedostatak fundamentalne prirode. Riječ je o tome da, prvo, iz odluke ne možete uopće razabrati što pojam „konstitutivni narod“ znači. Drugo, sam je pojam unutar odluke oblikovan tako da se on, prema budućim potrebama, može tumačiti kako je kome volja. To znači da odluka krši još jedno temeljno načelo tumačenja – sama interpretacija ne može proizvesti tumačenje koje je nejasnije od teksta koji je predmet tumačenja. Zapravo, suci Ustavnoga suda, njegov bošnjački i međunarodni dio, prema procesu tumačenja Ustava zauzeli su stav kao da je riječ o tumačenju pjesništva koje može generirati posve nove značenjske sadržaje kako bi se sama interpretirana „poezija“ proširila u nekom novom pravcu. Vidjeli smo, u prvome dijelu, da se pravno tumačenje naprosto ne može upražnjavati na taj način. U terminologiji Umberta Eca, Ustavni je sud odlukom U 5/98-III sebe potpisao pod onu školu tumačenja koja „intentio lectoris“ (namjeru čitatelja) stavlja na prvo mjesto, kao ključni faktor i vodeću ideju svake interpretacije.[11] Problem s takvim pristupom jest u tome što se on može, bez ikakvih posebnih razloga, dakle, posve arbitrarno, usmjeriti u pravcu prema želji čitatelja, odnosno, interpretatora; dakle, primijenjeno na proces ustavnog tumačenja, može se posve podrediti uskim političkim interesima samoga interpretatora koji prema tekstu zauzima stav kao da je riječ o tabula rasa na kojoj se može ispisati bilo što. Zbog čega tvrdim to što tvrdim?

 

Očevidna namjera odluke jest u tome da se pojam konstitutivnosti odvoji od pojma i pravne egzistencije entiteta kao federalnih jedinica BiH. Međutim, pojam se konstitutivnosti objektivno ne može odvojiti od institucionalne strukture kroz koju je realiziran. To pak prisiljava Ustavni sud BiH na dvije interpretativno-konceptualne strategije: jedna je u tome da se pojam „konstitutivnosti“ učini posve dilutiranim, odnosno nejasnim i fluidnim; druga jest u tome da se budući odnosi u BiH usmjere prema situaciji u kojoj zapravo nema niti entiteta niti konstitutivnih naroda, da, jasno je iz same odluke, ti odnosi u budućnosti budu učinjeni ovisnima o čisto numeričkim faktorima i opsegu uspješnog „povratka izbjeglica i prognanih“. Međutim, zašto se Sud primarno odlučuje za odvajanje pojma konstitutivnosti naroda od postojeće institucionalne strukture? Trik, i bit, jest u tome da je pojam konstitutivnosti naroda jedina stvar koja institucionalnu strukturu BiH održava u pravnom postojanju; nakon što se taj pojam odvoji od institucionalne strukture, ne postoji nikakva prepreka temeljnoj modifikaciji dotične institucionalne strukture, uključujući čak ukidanje entiteta.

Vratimo se, stoga, još jednom paragrafu 59 Odluke, koji jasno kaže da „priznanje konstitutivnih naroda i ustavno načelo koje leži u pozadini – načelo kolektivne jednakosti, nameću obvezu entitetima da ne diskriminiraju, u prvom redu, one konstitutivne narode koji su, u stvarnosti, u manjinskom položaju u odgovarajućem entitetu“. No, taj paragraf počinje konstatacijom činjenice da konstitutivnost naroda upravo znači da nijedan narod nije priznat kao većina. Kada zbrojite ove dvije rečenice, dobijete zapravo besmislen sadržaj. S jedne strane, Sud kaže da konstitutivnost znači da se ne mogu razlikovati većine i manjine, a onda također kaže da konstitutivnost implicira jednakost pa stoga implicira i obvezu naroda konstitutivnog u jednome entitetu da ne diskriminira „konstitutivnu manjinu“ u istome entitetu. Drugim riječima, ova odluka tretira narode i kao konstitutivne narode i kao većine i manjine, ovisno o potrebi. Primijetimo odmah da, ako rezoniramo kao Ustavni sud BiH u ovome slučaju, promjena numeričkih odnosa automatski mijenja status konstitutivnih naroda – primjerice, značajniji broj povratnika-Bošnjaka u RS značio bi da oni u jednome trenutku gube status „konstitutivne manjine“, prelaze polako u „konstitutivnu većinu“, i samim tim postaju za samu RS konstitutivan narod. U tome trenutku, vjerujem da je Sud predvidio da RS zapravo prestane postojati pod tim imenom.

No, to nije najvažniji aspekt ove vrste rezoniranja. Najvažniji aspekt jest u tome da je Sud namjerno stvorio dodatnu konfuziju u konceptu „konstitutivni narod“ kako bi se u budućnosti stvorila apriorna isprika za dodatne, vjerojatno temeljitije i dublje, promjene ustavno-pravno-političkog krajolika BiH. Drugim riječima, Sud zapravo uopće ne zanima koncept „konstitutivnosti“ sam po sebi. To se vrlo jasno vidi iz paragrafa 52 Odluke koji kaže sljedeće:

„Kako god neodređen bio jezik Preambule Ustava BiH zbog ovog nedostatka definicije statusa Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda, ona jasno označava sve njih kao konstitutivne narode, tj. kao narode.“

Vrlo je jasno što se tu čita – Sud naprosto ignorira koncept „konstitutivnosti“, u njegovu rezoniranju „konstitutivni narod“ odjednom magično postaje naprosto „narod“.

Tvrdnja da je primarna nakana Suda da odvoji pojam konstitutivnosti od institucionalne strukture, a ne da učini sve narode tobože jednakima, može se objasniti prije svega preko tretmana „izbornog sustava“ kako je definiran Daytonskim ustavom. Jasno je već iz mojih prethodnih razmatranja da Sud posve potiskuje činjenicu da je čin izbora (dužnosnika u institucijama) čin predstavljanja konstitutivnih naroda, i da je to jedino racionalno tumačenje relevantnih odredbi Daytona o procesu biranja. Jedino to tumačenje može objasniti vezu između „Bošnjaka, Srba i Hrvata“ kao konstitutivnih naroda, s jedne, i odredbe koja govori o sastavu Predsjedništva, kao i relevantnih odredbi o sastavu Doma naroda i BiH i Federacije BiH, s druge strane. No, za Sud, prisjetimo se, „Srbin“ u Predsjedništvu BiH predstavlja sve građane RS kao puke izborne jedinice, a ti građani pri tome nisu uzeti u smislu pripadnika konstitutivnog naroda. Dakle, „konstitutivni narod“ zapravo, kako Sud rezonira, nije predstavljen u instituciji Predsjedništva BiH, dakle, pojam je konstitutivnosti odvojen od institucionalne strukture. Upravo stoga, ova Odluka zapravo ne tumači Daytonski ustav, ona ga arbitrarno prekraja. Naime, svako racionalno tumačenje Daytona mora korelirati pojam konstitutivnosti sa institucionalnim strukturama kako su one predviđene slovom Daytonskog ustava.

Postoje još dvije stvari vrijedne naglaska. U odluci U 5/98-III Ustavni sud se također fokusira na pojam konstitutivnosti samo u još jednome smislu: kao naroda koji je posjednik nekog određenog teritorija. Vidi se to iz činjenice da Ustavni sud teritorijalnu podjelu na entitete shvaća kao segregaciju naroda, dakle, samim tim, kao nešto negativno. No, prvo, „narod kao posjednik teritorija“ naprosto ne ulazi u pojam „konstitutivnosti“. Konstitutivnost je nešto drugo. Drugo, ne postoji nikakva nužnost da govorimo o teritorijalnoj segregaciji „konstitutivnih naroda“. Naime, oba entiteta jesu federalne jedinice jedne države, i kao takvi, oba jesu konstitutivni dijelovi te države. Daytonom je predviđeno da se ti dijelovi, u smislu njihovih konstitutivnih naroda, spajaju u nekim poslovima/nadležnostima, i to nužno, te da time tvore jednu institucionalnu strukturu bez teritorijalne podjele. Prema tome, mjereno tekstom Daytonskog ustava, govoriti o „teritorijalnoj segregaciji konstitutivnih naroda“ naprosto je pogrešno.

Druga stvar vrijedna naglaska jest sljedeća: činjenica da odluka U 5/98-III cilja na dublje i dalekosežnije promjene lako se može pokazati i preko rečenica koje je Ustavni sud izrekao o takozvanim „veto-ovlastima“ u Daytonskoj BiH. Sud, naime, izražava zabrinutost (!?) zbog prava „veta“ u oblastima koje se smatraju vitalnim nacionalnim interesom, što je nevjerojatna izjava sadržana u paragrafu 124:

„Međutim, ono što ozbiljno zabrinjava je kombinacija isključujućih mehanizama u sustavu zastupanja i donošenja odluka kroz veto moći u rukama etnički definiranih ‘većina’, koje su, međutim, u stvari manjine, a koje su time u stanju da nametnu svoju volju parlamentu. Takav kombinirani sustav etničkog zastupanja i veto moći samo za jednu skupinu – koja je definirana kao konstitutivni narod, ali čini parlamentarnu manjinu – ne samo da tako krši pravo kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda, već također krši pojedinačno pravo biranja i pravo istupanja kao kandidat svih ostalih građana do te mjere da je sama bit i učinkovitost ‘slobodnog izražavanja mišljenja građana u izboru zakonodavstva’ ozbiljno umanjena.“

Posve je bizarno da jedan Ustavni sud „ovlast upućivanja veta“ može tumačiti na ovakav način. Naime, „ovlast stavljanja/upućivanja veta na odluku“ postoji u mnogim državama svijeta. I ono što znamo o toj ovlasti jest da ona nikako ne znači „isključujući mehanizam“  niti „nametanje svoje volje“. Ta ovlast zapravo onemogućuje nametanje volje drugoga, dakle, isključivo je zaštitničkog karaktera. „Veto“ nije ništa više od negativne povratne informacije: „ovaj podnesak/zakon ne može proći“. Kao takvog, nalazimo ga i među ovlastima američkog Predsjednika u odnosu na Donji dom američkog Kongresa; „veto“, dakle, nije ništa neobično, i čak je izuzetno korisna praksa jer onu stranu, koja upućuje neki prijedlog zakona, prisiljava na obazrivost i odgovornost. Također, primijetimo i u paragrafu 124 s kakvom lakoćom Sud prelazi sa kvalificiranja predstavnika naroda kao „konstitutivnoga“ na kvalificiranje identičnih predstavnika kao „predstavnika neke (parlamentarne) manjine“.

Dakle, što je stvarna konstitutivnost naroda u kontekstu Daytonskog sporazuma/ustava kao kompromisa, i zašto sam pojam konstitutivnosti ne možemo odvojiti od poimanja Daytonskog ustava kao kompromisa,[12] a što je Ustavni sud BiH pokušao učiniti odlukom U 5/98-III? Pojam konstitutivnosti naprosto znači da se sam narod uzima kao tvorac ustava. Sam narod za sebe određuje temeljne zakone po kojima će politički i pravno postojati, pod uvjetima koje je narod sam prihvatio kroz svoje zastupnike. To znači da sam narod određuje strukturu institucija u kojima će biti predstavljen kao narod, a koje će štiti interese naroda kroz, primjerice, donošenje zakona i obavljanje poslova koji su od zajedničkog interesa za narod. Pojam konstitutivnosti, dakle, toliko je jednostavan.[13] Činjenica da u BiH, prema Daytonu, postoje tri konstitutivna naroda svodi se na činjenicu da su tri naroda sudjelovala ravnopravno u stvaranju jednog ustava koji definira neke institucije koje imaju služiti podjednako interesima sva tri naroda. To nije učinjeno tek tako, nego u formi kompromisa kojim je okončan jedan oružani sukob. Tijekom i neposredno prije sukoba nije postojao sporazum o tome kako ustav treba izgledati – predstavnici naroda zastupali su nespojive političko-pravne ideje, interese i ciljeve. A onda, počevši od kolovoza 1995. konsenzus se postupno počeo formirati, da bi u jednome trenutku dobio oblik novog Ustava za BiH. Prema tome ustavu, unutarnja se struktura BiH mijenja u odnosu na onu iz 1991.-1992. (Članak I.1 Daytonskog ustava). BiH kroz Daytonski ustav postaje federacijom sastavljenom od dva entiteta. BiH, naravno, nastavlja postojati u međunarodno-pravnome smislu, ali njena struktura nije više unitarna nego je federalna. Zašto je to učinjeno?

To je učinjeno prije svega zbog potrebe da sva tri ustavotvorna naroda prihvate i priznaju novu strukturu kao legitimnu. Srbi su odlučili ne ići u potpunu secesiju pod uvjetom dobivanja entiteta čije će institucije poslužiti tome da srpski konstitutivni narod bude predstavljen u tim institucijama, i da u tim institucijama bude zaštićen njegov interes kao interes zasebnog naroda. Hrvati i Bošnjaci dobili su isti status u drugome entitetu. Odlučili su da budu, zajednički i ravnopravno, predstavljeni kao ustavotvorni narodi u tome entitetu. Na koncu, sva tri naroda odlučila su dio nadležnosti prebaciti na središnji dio vlasti, na državne institucije BiH. To je prebacivanje slijedilo izvornu formulu: dva jaka entiteta, jedna slaba središnja vlada.[14] Također, konstitutivni narodi odlučili su entitete otvoriti prema susjednim državama, u smislu stvaranja posebnih paralelnih veza, sukladno formuli podijele ovlasti na entitetsku i državnu kako je to predviđeno Daytonskim ustavom. Dakle, sveukupno gledano, niti jedan od tri ustavotvorna naroda izvorno nije povrijeđen u svojim temeljnim kolektivnim pravima. Predstavljeni su i na entitetskom i na državnom nivou, i svaki je narod dobio jedan skup entitetskih institucija u kojima njegov interes, kao interes naroda, može primarno biti zaštićen i promican. Drugim riječima, izvorni Dayton ne pravi nikakvu diskriminaciju između konstitutivnih naroda kao naroda. Također, jasno je da su sva tri naroda također ustavotvorna na razini cijele države, kroz tijela središnje vlasti čija se jurisdikcija prirodno prostire cijelim teritorijem BiH. Drugim riječima, već prije Odluke U 5/98-III, konstitutivni su narodi konstitutivni na cijeloj teritoriji BiH, ali „BiH“ prema Daytonskom ustavu naprosto znači skup zajedničkih institucija obdarenih nekim državnim ovlastima.

No, i ova struktura, koja jest kompromisna, posjeduje neke nedostatke. Naravno da su pripadnici „srpskog naroda“ u Federaciji BiH ostali nedefiniranom skupinom u smislu ustavno-pravnog položaja. I naravno da su pripadnici „bošnjačkog i hrvatskog naroda“ ostali nedefiniranom skupinom u RS. Drugim riječima, da, treba otvoreno priznati činjenicu da je, nakon projekcije daytonske strukture, ostao određeni stupanj diskriminacije. No, prvo, prisjetimo se u čemu se sastoji kompromis. Neki se interesi žrtvuju kako bi se dobilo u nekome drugome području. Dakle, ovaj tip postdaytonske diskriminacije trebamo shvatiti kao nužnu cijenu koja je plaćena za usvajanje samoga kompromisa. Nakon kompromisa sve strane ostaje nezadovoljne, ali bitno je postojanje balansa nezadovoljstva, osjećaj da „mi“ nismo platili veću cijenu od „njih“. Je li cijena bila previsoka? Zapravo nije, jer da jeste, do kompromisa vjerojatno uopće ne bi došlo. I drugo, što je možda i važnije, tek nakon što priznamo i „ostatak“ diskriminacije i nužnost „plaćanja“ kompromisa gubitkom u nekoj domeni, mi možemo početi raditi na formuliranju stvarnog i održivog odgovora na činjenicu diskriminacije. Ne možemo zbog diskriminativnog ostatka žrtvovati cijeli kompromis, ali na taj ostatak odgovor se mora, i može, formulirati. Dakle, nakon Daytona bila je nužna jedna vrsta konzervativne promjene, promjene koja održava, a ne uništava, postojeću ustavnu strukturu. Ta se promjena mogla dogoditi samo kroz predviđene institucionalne mehanizme – dakle, kroz amandmane koje potvrđuju oba doma Parlamenta BiH, a koji bi ustvari inkorporirali novi, postdaytonski konsenzus formuliran pregovorima na jednakopravnoj osnovi i bez uplitanja sa strane. No, ta se promjena nije dogodila između ostaloga zbog poteza kakvi su „imenovanje visokog predstavnika s bonskim ovlastima“, „Petričevi amandmani“, „Barryeva izborna pravila“, i naravno Odluka „U 5/98-III“ donesena većinskim glasom bošnjačkih i međunarodnih sudaca Ustavnog suda BiH.

Vratimo se sada još jednom pitanju karaktera pravne interpretacije koja stoji u osnovi U 5/98-III. Kada sam prezentirao pojam konstitutivnosti naroda u svijetlu Daytonskog ustava kao kompromisa, striktno sam se držao „slučaja Haydon“ spomenutog u prvome dijelu ovoga ogleda. To znači da sam pošao od pretpostavke da se federalizacija BiH, kroz Daytonski ustav, dogodila s nekim dobrim razlogom, da je ona donijela lijek nekoj stvarnoj „bolesti društva“ koja je društvo opterećivala i razarala prije prepoznavanja i primjene potrebnoga lijeka. Drugim riječima, moramo poći od pretpostavke da je federalizacija BiH značila rješenje nekoga problema koji se, bez federalizacije, nije mogao riješiti i koji je nastupio u obliku oružanoga sukoba u BiH, ali i ranije, u obliku predratnog ustavno-političkog neslaganja koje je bilo jednim od ključnih uzroka tog sukoba. Dakle, kada sam interpretirao Daytonsku ustavnu strukturu, vodio sam se načelom da u njoj moram prepoznati zajedničke razloge zbog kojih je ta ustavna struktura shvaćena kao sredstvo rješavanja jednog teškog političkog i pravnog problema koji je opterećivao BiH kao političku zajednicu u razdoblju od 1990. (i ranije) do studenog 1995. Samo se pod tim načelom može ispravno razumjeti i pravo značenje pojma „konstitutivni narod“ i prava svrha preoblikovanja predratne institucionalne strukture BiH kroz Daytonski ustav.

No, odluka U 5/98-III zapravo se pod to načelo ne potpisuje. Nju uopće ne zanima pravi razlog lijeka koji je u BiH primijenjen u obliku federalizacije na temelju pojma konstitutivnih naroda koji svoja prava uživaju kroz neke konkretne, u ustavu opisane, institucije. Zapravo, odluka U 5/98-III uopće ne gleda u prošlost. Ona je zagledana u neku daleku budućnost koju su strane Daytonskog kompromisa tobože zajednički zamislile, premda za to danas nemamo nikakvih dokaza. Ta je odluka ustvari odluka na osnovi izmišljenih kolektivnih intencija koje se imaju realizirati u nekoj daljoj budućnosti, premda same strane te intencije uopće nisu zajednički iskazale niti su ih zajednički projicirale u nekom prepoznatljivom diskurzivnom obliku. Ta odluka počiva na fiktivno-teleološkom načinu interpretiranja. Zašto to tvrdim? Vratimo se još jednom paragrafu 73: „globalni [je] cilj Daytonskog mirovnog sporazuma da osigura povratak izbjeglica i raseljenih osoba njihovim domovima i da na taj način ponovno uspostavi multietničko društvo koje je postojalo prije rata bez ikakvih teritorijalnih podjela sa etničkim predznakom.“ Drugim riječima, odluka U 5/98-III implicira da, prije rata, nije bilo nikakvog problema, da zapravo Daytonski Ustav nije donio nikakav lijek jer lijek nije bio niti potreban. Trenutna federalizacija BiH zapravo je samo prolazna činjenica, nešto što će u budućnosti nestati, i za nju, mjereno fiktivnim kriterijem ciljeva smještenih u daleku budućnosti, uopće nije niti bilo potrebe.

Dakle, Ustavni sud izravno nam kaže da Daytonski ustav, čiji ključni član I.1 određuje da je unutarnja ustavna struktura BiH tim Ustavom modificirana, ne počiva na racionalnim razlozima, da je njegov stvarni cilj u tome da samoga sebe ukine. Ustavni sud ne vidi u Daytonskom ustavu nikakav lijek za stvarne probleme jedne političke zajednice, nego nešto što nas treba vratiti u vrijeme ne samo ne-problematične nego i idealne predratne, multietničke BiH zajednice, a time se i samoukinuti. Drugim riječima, Odluka U 5/98-III pisana je u duhu vjerovanja da su neki barbari, sa Istoka i Zapada, narušili idilu nepodijeljenoga, multietničkoga bosanskohercegovačkog političkoga raja, koji je postojao prije rata, te da se Daytonski ustav ima čitati kao sredstvo koje tu idilu može i mora obnoviti. Time je Ustavni sud dokazao potpuno nepoznavanje povijesnih činjenica o izbijanju rata u BiH, kao i potpuno nerazumijevanje za racionalno i stvarno jezgro daytonskog kompromisa kao „lijeka sa dobrim razlogom“. Očevidno, time se Ustavni sud posve identificirao sa političkim poslijeratnim projektom Alije Izetbegovića, obnove jedinstvene i nepodijeljene BiH, bez entiteta i bez konstitutivnih naroda sa svojim specifičnim kolektivnim pravima; dakle, građanska, nekonsocijacijska BiH u kojoj vlada načelo „jedan čovjek jedan glas“. Zbog, između ostaloga, takve politički arbitrarne, pravno neutemeljene, i dediskurzirajuće ustavne manipulacije, današnja situacija u BiH i jeste mnogo gora nego u vrijeme neposredno nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma.

 

JEDNA PROCEDURALNA NEUGODNOST I U 5/98-III KAO OSNOVA MITA O „ODLUCI O KONSTITUTIVNOSTI“

Kada govorimo o odluci U 5/98-III, moramo na umu imati još jednu proceduralnu činjenicu. Naime, odluka je u bosanskohercegovačkoj javnosti predstavljena kao općenito obvezujuća, i posebno je prezentirana kao odluka koja određuje da su svi konstitutivni narodi konstitutivni na cijelome teritoriju BiH; to pak znači da su bh. entiteti, u svjetlu te odluke, prirodno multietnički. No, riječ je o krivoj prezentaciji. Odluka kao takva, u operativnome dijelu, jest obvezujuća jer ju je podržala većina sudaca. No, moramo na umu imati da je riječ o većini od pet (tri strana plus dva suca bošnjačke nacionalnosti) prema četiri (dva suca hrvatske i dva srpske nacionalnosti). Dakle, iz odluke uistinu slijedi da bi se odredbe entitetskih ustava trebale uskladiti sa Daytonskim ustavom za BiH, odnosno da jesu protuustavne.

Međutim, kako stoji s dijelom koji navodi obrazloženje? Kako stoji s onim dijelom Odluke koji govori o pravcu u kojem bi zakonodavstva (parlamenti Federacije i RS) trebala usmjeriti svoje amandmane ili promjene onih ustavnih odredbi koje je U 5/98-III proglasila neustavnima? Suprotno uvriježenome mišljenju, Ustavni sud BiH zapravo nije donio većinsku odluku o tome pitanju. Većina sudaca nije stala iza 42 stranice kojima se obrazlaže Odluka, a koje konstitutivnost naroda nastoje učiniti neovisnom o institucijama entiteta BiH. Zapravo, iza te odluke stala je manjina od četiri suca: dva bošnjačke nacionalnosti i dva strana suca, Joseph Marco i Louis Favoreu. Treći strani sudac, Šveđanin Hans Danelius, izdvojio je svoje mišljenje i naveo svoje razloge zašto smatra da je operativni dio odluke prihvatljiv.

Pogledamo li pažljivo njegovo mišljenje, jasno je da on uopće ne želi ulaziti u pitanje konstitutivnosti naroda. On preambulu, u normativnome smislu, smatra preslabom da bi mogla podržati ono obrazloženje koje su ostali strani suci, zajedno s dva bošnjačka, prihvatili. Stoga se njegovo obrazloženje zasniva isključivo na dvije jednostavne činjenice: prvo, Ustav RS, koji govori o RS kao „državi srpskog naroda“, neusklađen je s Daytonskim ustavom zato što potonji govori o RS kao „entitetu“. Drugo, ustavi i Federacije i RS neusklađeni su sa Daytonskim ustavom zbog toga što isključivo navođenje Srba u Ustavu RS i isključivo Bošnjaka i Hrvata u Ustavu Federacije, kao konstitutivnih naroda tih entiteta, po Daneliusu krši član II.4 Daytonskog ustava, takozvanu odredbu o nediskriminaciji: „Uživanje prava i sloboda navedenih u ovome članu ili u međunarodnim sporazumima navedenima u Aneksu I Ustava bit će osigurano za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije na osnovi bilo kojeg faktora kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, religija, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, veza sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili neki drugi status.“ No, primijetit ćemo odmah da iz Daneliusova mišljenja ne slijedi jednoznačan opis preciznog mehanizama kojim bi se diskriminacija, primjerice Bošnjaka i Hrvata u RS, mogla ukloniti.

Dakle, najvažniji zaključak koji slijedi iz načina na koji je Odluka U 5/98-III usvojena glasi ovako: teza da je međunarodni faktor, kroz Ustavni sud, odredio da u BiH entiteti moraju biti multietnički, odnosno da su svi narodi podjednako konstitutivni na cijeloj teritoriji BiH, ta teza predstavlja lažni mit, mit koji svoju snagu crpi isključivo iz čestoga ponavljanja, propagiranja toga mita. Većina koja je podržala odluku podržala je isključivo operativni dio te odluke, odnosno „naredbu“ entitetima da neke odredbe izbrišu iz svojih Ustava. Obrazloženje te odluke podržano je pak samo i isključivo od manjine, pa stoga ono uopće nije obvezujuće. Drugo, ta činjenica dijelom objašnjava zašto je Petritsch 2002. potpisao katastrofalne amandmane na Ustave entiteta, amandmane kojima je, između ostaloga, sastav Vlade Federacije promijenjen na štetu Hrvata kao konstitutivnog naroda (8 ministara Bošnjaka, 5 ministara Hrvata, 3 ministra Srbina, plus odlučivanje prostom većinom). Naravno, ona ne opravdava niti može opravdati te amandmane.

Visoki se predstavnik, neposredno prije odluke U 5/98-III, sastao sa stranim sucima Ustavnog suda BiH vjerojatno da bi utjecao na karakter same odluke ili dobio potvrdu o naravi odluke kakva je „međunarodnome faktoru u BiH“ bila potrebna, a onda je u svibnju 2002., neposredno prije svog odlaska iz BiH, potpisao amandmane na entitetske ustave koji su slijedili upute grubo sadržane u „obrazloženju“ Odluke U 5/98-III koje je podržano samo od strane manjine u Ustavnome sudu BiH. Petritscheva odluka o tim amandmanima ostala je u međunarodnoj tradiciji zapamćena pod ironičnim nazivom „odluka iz zračne luke“ (jer je potpisana i objavljena doslovno u vrijeme Petritscheva fizičkog napuštanja BiH). I to je ono što je samo obrazloženje pretvorilo u ustavno-pravnu realnost BiH, iako je riječ i o nelegitimnome postupku (mjereno podrškom sudaca Ustavnog suda) i o nametnutoj odluci (mjereno činjenicom arbitrarnih, dakle diktatorskih ovlasti visokoga predstavnika). Dakle, očevidno je da nijedna od dvije „revolucionarne“ promjene Daytonskog ustava u postdaytonskom razdoblju, Petritschevi amandmani i Odluka U 5/98-III u sadržajnome dijelu, to jest, dijelu koji se tiče interpretacije Daytonskog ustava, ne uživaju stvarni unutarnji legitimitet u Bosni i Hercegovini.

ANALOGIJE

Zlouporaba sudova, uključujući ustavne sudove, od strane političkih moćnika, na koje suci pozitivno reagiraju svojim odlukama, nije izuzetna ili rijetka praksa. Naime, suci posebice u sudovima na višim instancama obično bivaju imenovani, ne izabrani od strane naroda. To ih čini posebno osjetljivima na političke odnose i odnose političke moći. Zbog toga može se dogoditi, i događa se, da sudac svoju odluku donosi ne prema slovu zakona, nego prema interesima onih moćnijih, onih o čijem stavu ili interesu (ili ideologiji) sudčeva sudbina i plaća najizravnije ovise. Riječ je o fenomenu već opisanome i fenomenu koji ima svoje zvanično ime „političko pravosuđe“ (politische Justiz, na njemačkome). Mnogi demokratski usmjereni teoretičari i praktičari i prava i politike na taj su proces često upozoravali i nastojali su nekako spriječiti barem njegovo učestalije ponavljanje. Primjerice, Thomas Jefferson, jedan od očeva-utemeljitelja SAD, upozoravao je na mogućnost „pravosudnog despotizma“ u radu američkog Vrhovnog suda koji odluke donosi uglavnom daleko od očiju javnosti, a ponekad i u interesu koji ne predstavlja opće, nego neko frakcijsko dobro.[15] Slično Jeffersonu, a oslanjajući se u najvećoj mjeri na stavove američkog predsjednika Lincolna, Robert A. Burt naglasio je da, kada je riječ o ključnim pitanjima i problemima američkog Ustava, nijedna od grana vlasti ne smije prepustiti nekoj drugoj slobodu ili pravo donošenja konačne i za sve obvezujuće odluke. Dakle, američki Kongres ne smije Vrhovnome sudu prepuštati pravo donošenja konačnog i za sve obvezujućeg tumačenja američkog Ustava.[16]

Primjere, u kojima Sud na višoj instanci donosi odluku koja je očevidno neopravdana, i koja zapravo dodatno destabilizira zajednicu na koju se odnosi, ili koja se u retrospektivi pokazuje izuzetno štetnom i isključivo politički motiviranom, pronalazimo dovoljno često i dovoljno lako. Prisjetimo se odluka Vrhovnog suda SAD: Dred Scott v. Sandford,[17] Korematsu v. US, Plessy v. Fergusson, Abrams v. US… Sve te odluke bile su neopravdane, pa ipak sve su jedno vrijeme bile uzete kao obvezujuće, odnosno, kao odluke sa „pravnom težinom“. Naravno, i u vrijeme donošenja tih odluka mnogi su ukazivali i na njihovu nelegitimnost, ili čak nelegalnost, i na njihovu štetnost. U kasnijim razdobljima sve su te odluke pobijene na ovaj ili onaj način: primjerice, amandmanom koji je donio Kongres, ili kasnijom odlukom američkog Vrhovnog suda u nekom drugom sazivu koji se smatrao neobvezanim prethodnim odlukama u smislu pravnih presedana. Iz povijesti njemačkog pravosuđa, poznat je slučaj Osude Adolfa Hitlera 1924. od strane Minhenskog suda, dakle u vrijeme njemačke Weimarske Republike. Hitler je bio Austrijanac pa je, prema slovu zakona, 1924. trebao biti, zbog pokušaja državnog udara u studenome 1923., protjeran iz Njemačke. No, Sud je odbio primijeniti zakon na Adolfa Hitlera; kako je Sud tada naglasio: „Na jednoga čovjeka, koji misli i osjeća njemački u tolikome stupnju koliko to čini Hitler…prema shvaćanju ovoga Suda…odredba se Zakona o zaštiti Republike [o protjerivanju] ne može primijeniti.“[18]

Odluku U 5/98-III, u njenom sadržajnom, argumentativnome dijelu, treba promatrati upravo prema analogiji sa odlukama koje sam naveo u prethodnome paragrafu. Riječ je o odluci koja predstavlja očevidno političkom ideologijom i političkim interesima vođenu interpretaciju Daytonskog ustava. Riječ je o sudskoj odluci donesenoj isključivo zbog interesa nekih izvanjskih političkih moćnika, SAD prije svega, koji su u jednome trenutku odlučili podržati jednu manju političku frakciju unutar BiH, a tekst je Daytonskog ustava samo iskorišten, zapravo manipuliran i eksploatiran, u onim dijelovima koji su mogli biti iskorišteni za dotičnu svrhu. Kako sam gore pokazao, sama odluka ne može preživjeti racionalne kontraargumente koji uzimaju u obzir cjelinu Daytonskog ustava i okolnosti i racionalne svrhe njegova prihvaćanja. Nesumnjivo je da će i ta Odluka, prije ili kasnije, biti formalno i službeno prokazana i kao nepravedna i neopravdana, a i kao štetna za bosanskohercegovačku političku zajednicu. Na koji će se način to dogoditi – pitanje je čija je važnost manja od važnosti pitanja što se, umjesto takve odluke, moralo ili trebalo dogoditi. Na potonje pitanje, međutim, lako je dati jasan i obrazložen odgovor. Nikakav ustavni sud, pogotovo ne onaj u kojemu većinu mogu lako formirati tri strana i dva bošnjačka suca, ne može zamijeniti one unutarnje procedure, ili polučiti korisnije i dugotrajnije učinke od onih unutarnjih procedura, koje je predvidio sam Daytonski ustav – proceduru dogovaranja između entiteta i proceduru donošenja amandmana na Ustav potrebnom parlamentarnom, dvodomnom većinom. Dokle god moćni izvanjski igrači misle drugačije, i dokle god traje njihov realni utjecaj u BiH, posebice kroz figuru visokog predstavnika, BiH će ostati u stanju preddemokratskog, kvazipluralističkog društva koje politički vegetira u okvirima fiktivne, a ne stvarne, državnosti i to i na entitetskoj i na središnjoj razini.

Bilješke 1

[1] Za više detalja u vezi sa izlaganjem u nastavku, vidi Pehar (2006a), (2011a), (2011b), (2014a), (2014b, poglavlja 6 i 7).

[2] Pelikan (2004).

[3] Za više detalja o Davidsonovom pristupu tumačenju, vidi Pehar (2011b, 146-147, 165-167).

[4] Ovaj je argument detaljnije izložen u Pehar (2006b).

[5] T. Sedgwick 1857. naglašava: „Čini se da je uzaludno pokušati dati okvir za pozitivna i fiksna pravila tumačenja u istom smislu u kojem je uzaludno pokušati definirati metodu putem koje će um iz nekog sudskog svjedočenja izvući zaključke“; navod u Hirsch (1967, 202).

[6] Tezu o abduktivnoj naravi tumačenja brani i Eco (1991).

[7] Cicero (1949, 288).

[8] Fuller (1999, 103-4).

[9] Navod u Fuller (1999, 84).

[10] Za detaljnije izložene argumente u prilog ovakvome razumijevanju statusa ustavnog suda u oblasti ustavnog tumačenja, vidi Pehar (2014a) i (2014b, poglavlje 7).

Reference

Cicero (1949), De Inventione (London, Cambridge Mass.: William Heinemann Ltd. i Harvard University Press), latinski izvornik sa engleskim prijevodom H.M. Hubbella

Eco, U. (1991), TheLimits of Interpretation (Bloomington: Indiana University Press)

Fuller, L. (1999), Moralnost Prava (Podgorica: CID), prev. M. Ivović

Hirsch, E.D. (1967), Validity in Interpretation (New Haven and London: Yale University Press)

Pehar, D. (2006a), Moralne dileme, politički sukobi, tumačenja i promjene (Daytonskog) Ustava – stajalište filozofa jezika,Status 9, str. 127-140

_____ (2006b), International law of interpretation: an ambiguous response to ambiguity, Journal of diplomatic language III: 1, dostupno na:
http://www.academia.edu/852930/International_law_of_interpretation_-_an_ambiguous_response_to_ambiguity

_____ (2011a), „Deparlamentarizacija ustavotvorstva”, Daytonske ustavne aporije, i simulakrum „bosanske nacije“ – svjedočanstvo o dovršetku teritorijalizacije pravno-političke misli u BiH, Status 15, str. 125-147

_____ (2011b), Diplomatic ambiguity: Language, power, law (Saarbrücken: LAP/Akademiker Verlag)

_____ (2014a) Ambiguity, ‘Leviathan’, and the question of ultimate interpreter, Prolegomena 13:1, str. 21-44http://hrcak.srce.hr/121954 )

_____ (2014b), Vladavina zakona i njeni čuvari (Mostar: Dijalog, HD Herceg Stjepan Kosača, IDPI)

Pelikan, J. (2004), Interpreting the Bible and the Constitution (New Haven and London: Yale University Press)

Bilješke 2

[1] Za Izetbegovićev podnesak i tekst Odluke U 5/98-III, vidi http://www.ohr.int/ohr-dept/legal/const/pdf/Djelomicna-odluka-3.pdf (stranica posjećena 20. studenog 2014); u daljnjem tekstu moji su navodi iz Odluke prema tekstu Odluke objavljenom na ovoj stranici OHR-a.