Izvor fotografije: WELLCOME LIBRARY
Nekada se probavalo i s janjećom krvi: kratka povijest transfuzije
Prenijeti krv drugom čovjeku bez razmišljanja može biti smrtonosno. Osobito ako se koristi životinjska krv
U svibnju 1873. pozvan je liječnik u kuću jednog trgovca stokom u Schwendi na planini Harz. Kći trgovca stokom, trinaestogodišnja Hermine Krüger, bolovala je od difterije. Ova infekcijska bolest se danas skoro i ne pojavljuje zbog upotrebe cjepiva, ali prije je bila jako raširena. Bolest se također nazivala „anđeo davitelj djece“. Stanje pacijentice je bilo izuzetno loše. Bila je slaba, disanje je bilo otežano, a roditelji su se plašili da neće dugo živjeti.
Liječnik Oscar Hasse (1837 – 1898) došao je iz grada Nordhausena udaljenog 40 kilometara i predložio je neobičan postupak: transfuziju krvi. Vrećice krvi kakve su nam danas na raspolaganju još uvijek nisu postojale. Odakle onda uzeti tu tjelesnu tekućinu?
Nije valjda Hasse uzeo krv od oca ili majke. Ne, naredio je da se dovede janje. Moralo je biti jako i ne starije od šest mjeseci. Hasse je privezao janje uz krevet, oslobodio je vratnu arteriju životinje i uz pomoć konstrukcije od cjevčica i posuda uveo krv u pacijentičinu „vena mediana“. To ime je nosila vena u unutrašnjosti lakta još od srednjeg vijeka. Prema izvještaju Oscara Hassea, transfuzija je za djevojčicu bila iznimno bolna. No, nakon kraćeg vremena došla je ponovno do snage, a nakon nekoliko tjedana je potpuno ozdravila.
Izliječena pomoću životinjske krvi?
Kako treba gledati na ovu priču? Danas znamo da je Hermine Krüger imala sreću što je preživjela. Najvjerojatnije je jako malo ili nimalo janjeće krvi ušlo u krvotok pacijentice. Ona nije difteriju preboljela uz pomoć Hassea, nego unatoč njegovoj intervenciji. Ovo nije jedina epizoda predmoderne medicine gdje se radila transfuzija životinjske krvi. Već u prvim dokumentiranim slučajevima transfuzije koristilo se janje. Jean-Baptiste Denis, jedan od liječnika Luja XIV. (1638 – 1715), liječio je tako 1667. godine jednog petnaestogodišnjeg dječaka. Prema izvorima dječak je preživio. Kako je to moguće?
Kako je danas poznato, samo nekoliko mililitara pogrešne transfuzije može izazvati reakciju imunološkog sustava koji može dovesti do alergičnog ili pak smrtonosnog šoka. Krv se zgrušava, a krvne stanice popucaju. Najvjerojatnije da se janjeća krv nije ni prenosila, ili u vrlo maloj mjeri. Daljnje transfuzije liječnika Denisa su završile smrtonosno i zbog toga je odustao tog oblika terapije – kao i Hasse 200 godina poslije. Proći će još mnogo vremena dok se transfuzija krvi etablirala kao medicinski postupak, jer je nedostajalo ono najvažnije saznanje: postojanje krvnih grupa.
Dovesti tjelesne tekućine u sklad
Krv je u povijesti medicine uvijek igrala središnju ulogu. Nije ju Goethe bez razloga nazvao „posebnim sokom“. Sok ili tekućina je prava odrednica. Predstava zdravlja i bolesti je od antike do 18. stoljeća u najvećoj mjeri prožeta učenjem o četiri tjelesne tekućine. Krv je bila jedna od četiriju tekućina, zadužena za vitalnost, snagu i pomlađivanje. Izazov predmoderne medicine je bio dovesti tjelesne tekućine u sklad, primjerice puštanjem krvi. Tek su u 17. stoljeću ljudi došli na ideju da bi krv mogli davati intravenozno. Sve do 1628. godine nije postojalo znanje o krvotoku. Liječnik William Harvey (1578 – 1657) je prvi koji je otkrio da crvena tekućina cirkulira ljudskim tijelom.
Prva uspješna transfuzija između dva čovjeka uspjela je tek 1825. jednom od nasljednika Harveya: psihologu Jamesu Blundellu (1790 – 1878). Čak i nakon toga su se liječnici rijetko odlučivali za transfuziju, i ako bi se odlučili – onda za one pacijente za koje skoro da nije postojala više nikakva nada.
Kratko vrijeme su zagovornici transfuzije janjeće krvi zadobili veliku pažnju. Osobito nakon što je Oscar Hasse izvijestio o svom uspjehu 1873. i probudio nadu u novu eru u medicini. Ta ideja je pak nekoliko godina poslije potpuno propala, kada su medicinari takvu terapiju demaskirali kao alkemiju, kako je to Boel Berner objasnio u svojoj knjizi „Strange Blood. The Rise and Fall of Lamb Blood Transfusion in 19th Century Medicine and Beyond“ („Čudna krv. Uspon i pad transfuzije janjeće krvi u medicini 19. stoljeća i dalje“).
Jedan od tih medicinara bio je Leonard Landois (1837 – 1902). Slovio je kao pionir u istraživanju krvnih svojstava. Landois je strogo odvraćao korištenje životinjske krvi u provođenju takozvane xeno-transfuzije. Već 1875. godine je opisao fenomen aglutinacije, sljepljivanja crvenih krvnih tijela. Njegova saznanja vodila su čitavom valu novih studija. Tako je između ostalog Karl Landsteiner iz Beča (1868 – 1943) oko 1900. otkrio krvne grupe, AB0 sistem.
Početak vrećica krvi i darivanja krvi
Zatim je 1920-ih započelo masovnije darivanje krvi. Ali ne kao direktna transfuzija s čovjeka na čovjeka, nego u obliku krvnih vrećica, u kojima je zgrušavanje krvi spriječeno natrijum citratom.
S Oscarom Hasseom transfuzija životinjske krvi nije u potpunosti nestala u medicinskim istraživanjima. Nedugo zatim došlo je do stvarnog proboja: tako je Emil von Behring (1854 – 1917) uspio iz krvi ovaca razviti cjepivo za difteriju.
Autori: Richard Hemmer (povjesničar i marketinški ekspert iz Beča) i Daniel Meßner (znanstveni komunikator i povjesničar iz Hamburga)
Tekst je objavljen na Spektrum.de
S njemačkog preveo: Darko Pejanović, Prometej.ba
