Zavjesa je spuštena na najglomaznije, najluđe i vjerovatno najintenzivnije Svjetsko prvenstvo u historiji nogometa.
Španija slavi na krovu svijeta nakon dramatičnog produžetka protiv Argentine, a dok se Lionel Messi oprašta od reprezentativne scene sa suzama u očima, nama ostaje da saberemo utiske od kojih nam se još uvijek vrti u glavi. Bilo je ovo prvenstvo koje je donijelo apsolutno sve. Od historijskog proširenja na 48 reprezentacija, preko logističkih košmara pa sve do naših Zmajeva koji su nas ponovo bacili u trans.
Kada podvučemo crtu pod ono što se dešavalo na terenima širom Amerike, Kanade i Meksika, pozitivnih stvari je zaista na pretek. Gledali smo nevjerovatan, ultraefikasan nogomet gdje su autsajderi pokazali da više niko ne može unaprijed upisati bodove. Kylian Mbappe je sa 10 golova demonstrirao silu i uzeo Zlatnu kopačku, dok je furiozna Španija ispisala historiju kao prva zemlja koja istovremeno drži titulu svjetskog prvaka i u muškoj i u ženskoj konkurenciji. Atmosfera na kultnim stadionima poput Aztece ili MetLifea bila je pravi praznik za oči i uši. Kao što smo se i sami uvjerili, stadioni na kojima su se igrale utakmice bili su fantastični, a organizacija utakmica na zavidnom nivou. Dobili smo turnir koji je, uprkos skepticizmu zbog broja ekipa, ponudio dramu u bukvalno svakoj utakmici grupne faze.
Prvenstvo na preko tri vremenske zone
Ipak, mediji nisu štedjeli ni tamnu stranu ovog gigantskog projekta. Glavni minus definitivno ide na dušu organizatorima zbog brutalnih distanci i putovanja. Zamislite ekipu koja igra u Vancouveru pa za tri dana mora letjeti na megdan u Miami. To je izmučilo i igrače i navijačke džepove. Cijene ulaznica i smještaja u SAD-u otišle su u nebo pa je prosječan radnik Mundijal mogao gledati samo na televiziji.
Vidjeli smo i nekoliko ozbiljnih sudijskih lakrdija koje ni svemogući VAR nije uspio ispeglati. Za kraj, finale je ostalo malo ukaljano nervozom i crvenim kartonom Enza Fernandeza, što je Argentinu koštalo titule u trenucima kada se lomila utakmica. Ovo prvenstvo će ostati upamćeno i po agresivnoj amerikanizaciji koja je ignorisala dušu same igre, pretvorivši poluvremena u polusatne estradne spektakle kontra svih pravila FIFA-e. Kada se tome dodaju suludi termini prilagođeni isključivo marketinškom profitu, jasno je da je tradicija kapitulirala pred američkim kapitalom.
A sad, ono što nas najviše boli i raduje. Naša Bosna i Hercegovina. Sam plasman na Mundijal pod palicom Sergeja Barbareza, nakon onih infarktnih penala protiv Italije u baražu, bio je ravan čudu. Cijela država je ponovo disala kao jedno, kafane su gorjele, a Zmajevi su preko Atlantika ispraćeni s nadom da možemo proći grupu. I počelo je solidno, onim borbenim remijem 1:1 protiv suorganizatora Kanade gdje smo pokazali zube.
Džekin posljednji ples i suze što bole
Zatim je uslijedio hladan tuš i teški šamar od Švicarske (4:1), utakmica u kojoj nas je presjekao crveni karton i gdje smo izgledali potpuno pogubljeno. Mnogi su nas već bili otpisali, kod nekih je proradio onaj naš prepoznatljivi pesimizam, a onda se desio Katar. Momci su skupili petlju, odigrali doktorski, slavili sa 3:1 i zahvaljujući toj pobjedi izborili historijski plasman u šesnaestinu finala kao jedna od najboljih trećeplasiranih ekipa.
Tamo nas je dočekala snažna Amerika koja je igrala na domaćem terenu. Naši momci su ostavili srce na terenu. Iako smo primili gol pred kraj prvog poluvremena preko Baloguna, tračak nade se pojavio u 63. minuti kada je taj isti Balogun dobio crveni karton. Imali smo igrača više, Barbarez je bacio sve karte u napad, ušli su Bajraktarević i Tabaković, ali lopta jednostavno nije htjela u gol. Kazna je stigla iz kontre preko Tillmana za konačnih 2:0 i kraj našeg američkog sna. Ostao je žal, plakao je i naš kapiten Edin Džeko kojem je ovo vjerovatno bio posljednji ples u najdražem dresu, ali niko im nema pravo ni riječ prigovoriti.
Pokažite nam onoga ko prije turnira ne bi potpisao prolazak grupe i mi ćemo mu reći da laže. Ova ekipa ima potencijala, ljudi okupljeni oko reprezentacije na čelu s Barbarezom i direktorom Emirom Spahićem rade lavovski posao, a ovo ljeto 2026. godine pamtit ćemo dok smo živi. Okrećemo se Ligi nacija i novim bitkama jer ovi momci su pokazali da Bosna i Hercegovina ponovo ima zbog koga da ne spava noćima.
klix
