Kontrola oružja i pravo na samoo(d)branu
Pariški masakr na bolan i gorak način podsjetio nas je na faktičku nemogućnost države da osigura fizičku zaštitu svojim građanima. Unatoč tome, vlade nas već godinama uvjeravaju da je državni monopol nad zaštitom života i imovine nešto zbog čega bismo svi trebali biti oduševljeni. Ova propaganda gotovo je jednako besmislena kao i ona po kojoj bismo se svi trebali rastapati od sreće pred činjenicom da nam država krade novac svaki puta kada napravimo neku dobrovoljnu transakciju s drugim čovjekom.
Jezivo je i zamisliti situaciju u kojoj su se našli ti nesretni Parižani: jedna naoružana osoba okupira prostor na kojem se nalazi nekoliko stotina ljudi koji poput ovaca pred klanje potpuno bespomoćno promatraju kako se po njima puca iz vatrenog oružja. A što su drugo i mogli napraviti, dok goloruki čekaju da ih policija spasi i oslobodi?
U hitnim slučajevima, policija je beskorisna
I upravo tu dolazimo do problema, jer se u bilo kojoj hitnoj situaciji – bilo da je riječ o uličnom napadaču, silovatelju, provalniku ili fanatičnom teroristu – policija pokazuje kao potpuno beskorisna. Ne zbog toga što su nevoljni ili nesposobni, već naprosto zbog činjenice da vrijeme izvršenja zlodjela traje puno kraće od vremena potrebnog da policija dođe na mjesto zločina.
U takvim trenucima jedina šansa koju imate jest da se obranite sami, ili da vam u pomoć pritekne neka dobra duša koja se zatekne u blizini. A i jedno i drugo je nemoguće ako su pošteni građani osuđeni na golorukost pred naoružanim kriminalcem. Uskratiti ljudima pristup oružju za samoobranu pod izlikom da je policija tu da nas štititi je od prilike jednako apsurdno kao kada bi država zabranila aparate za gašenje požara pod izlikom da su vatrogasci tu da gase vatru.
Pravo na samoobranu – temeljno ljudsko pravo
Pravi problem nastaje onda kada država, u želji da sačuva svoj monopol nad primjenom fizičke sile, aktivno odmaže građanima da se zaštite. Prije svega, tu su restriktivni zakoni koji poštenim građanima znatno otežavaju ili ponekad potpuno onemogućavaju posjedovanje i nošenje oružja. Uz to ide i cjeloživotna indoktrinacija o tome kako nas država štiti i brine se za nas od kolijevke pa do groba, te nema nikakvog razloga da se bojimo za sigurnost dok god brižna država-majka bdije nad svima nama. Rezultat toga su građani koji niti su sposobni, niti su u mogućnosti, niti su spremni preuzeti osobnu odgovornost za sigurnost svoju i svojih bližnjih.
Pravo na samoobranu temeljno je ljudsko pravo, koje postoji od kada je svijeta i vijeka. Tek pojavom socijalizma i etatizma u posljednjih stotinjak godina dolazi do rađanja bizarne ideje da država treba aktivno zabranjivati ljudima da se brane od napadača, te da bismo sigurnost najvrednijih stvari u životu u potpunosti trebali staviti u ruke majke države. Ovaj način razmišljanja posebno je prisutan u državama koje i inače forsiraju intervencionizam na svakom koraku, goleme vladine programe, socijalne mjere, visoke poreze i slične institucije koje odgovornost pojedinca prebacuju u sferu javnoga.
Ovo se ne bi se moglo dogoditi u Švicarskoj ili Teksasu
Nije ni malo slučajno da ekonomski jake zemlje, čija društva cijene individualnost, kapitalizam i slobodu, prirodno očekuju od svojih građana da preuzmu odgovornost za svoju osobnu zaštitu. Tako u Švicarskoj gotovo svaki drugi punoljetni muškarac posjeduje oružje, a u nekim kantonima posjedovanje oružja je čak i zakonska obveza. U isto vrijeme, riječ je o jednoj od najsigurnijih zemalja u Europi i svijetu, s vrlo niskim stopama kriminaliteta. (Više primjera na blogu “Tko je John Galt?”)
Ili zamilsite da se situacija u Parizu nekim slučajem odigrala u Teksasu, američkoj državi koja najozbiljnije shvaća ustavno zajamčeno pravo na samoobranu. Stvar bi vjerojatno završila sa tri mrtva – od kojih bi jedan bio terorist.
Od jalovih sastančenja nema ništa
Sastančenja čelnika država, sazivanje raznoraznih vijeća i nacionalnih asocijacija nikome neće donijeti veću zaštitu u kriznim trenucima, a još će manje vratiti u život one koji su ga izgubili čekajući da ih spase državni organi reda. Nažalost, u situacijama poput ove možemo se osloniti isključivo na sebe i one koji su nam u tom trenutku najbliži.
Piše: Luka Popov
Izvor: www.katkapital.com
