Njegoš Tomić: Seljoberu je mrska građanska država

Prosječnom stanovniku naše zemlje riječ građansko zvuči buržoaski i bogataški, jer kao što je dobro poznato do prije 25 godina svi su se zaklinjali idejama proleterijata.  Ta riječ podsjeća i na one samozvane „stare Banjalučanke“, koje izgledaju kao Rahela Ferari u filmu Davitelj protiv davitelja, iste one koje studentima iz provincije izdaju sobu za 150KM, pa ih onda zafrkavaju cijelu godinu kao da žive na Baverli Hilsu. Kao šlag na tortu treba dodati činejnicu da naš čovjek ma koliko god se trudio da asfaltira i betonira sve ono što ga okružuje, kamuflirajući se garderobom NewYorkera i Zare, ipak suštinski i neosporivo zna i osjeća da je seljak. Nema toga čiji otac ili djed nije svirao u pastrirsku frulu i napasao ovce po livadama Manjače, Vlašića, Bjelašnice ili Šatora. Jednostavno riječ građanski ne uklapa se u jedan takav mentalitet i ne budi nikakva pozitivna osjećanja. Kada neki političar kaže da želi graditi građansku državu on zapravo ne zna da je upravo sam sebe otpisao.
Kako to promijeniti? Da li se može? Pa vjerovatno da može, sve se mijenja milom ili silom. Ljudi koji naseljavaju ovo područje trebali bi prije svega da se zapitaju kome to plaćaju porez i šta je njihov interes? Od osjećanja da si Srbin, Bošnjak ili Hrvat se ne živi. Možeš se osjećati i kao opanak, ali realno imaš li koristi od toga? Hoćeš da praviš nacionalnu državu, centralizovanu, znači hoćeš rat, hoćeš da se otjepljuješ, znači hoćeš rat…nećeš rat? Ne znaš ni sam šta hoćeš.  Zato zapitaj se gdje je lova, kakva je to država koja privlači investicije? Sigurno nije ona koja izvozi mudžahedine, prijeti separatizmom i živi od ratnog turizma. Jedina priča koja za sada napaljuje jeste ta ratna, o nepravdi, o nemaštini i konstantna kuknjava koja već dvije ipo decenije tjera hiljade mladih. Upravo takva svakodnevica izrodila je ono što danas zovemo realnost Bosne i Hercegovine. Ona je  prazna ljuštura, a ako je puna onda je zasigurno nešto gnjilo u njoj.

Šta uopšte znači građanska država?
Pa ovako, pojednostavljeno za običnog čovjeka, ona označava državu svih njenih stanovnika, a ne isključivo odrednicu za one koji žive u gradovima. Takvoj državi nisu potrebni faraoni kao Izetbegović ili Dodik, patricijska kasta, nego političari koji su eksperti, koji rade svoj posao kao i svaki drugi radnik. Političari su u službi onih koji glasaju za njih, nisu starozavjetni kraljevi,  mesije ili plemenske vođe opjevane guslama i šargijom. Građanska država štiti svakog čovjeka bez obzira na njegova uvjerenja i osjećanja (konstruktivna) i štiti ga od bilo kakve diskriminacije, jer je ZAKON ono oko čega se sve vrti, pa nek’ isto je i đakonu i đavolu.  U takvoj državi ne skupljaju se pare za djecu kojima treba transplantacija, ne moraš se bojati da ćeš postati prosjak, jer zaštićen si socijalno i zdravstveno. Ne trebaš plaćati ili poznavati nekoga da bi dobio posao, vrednuje se znanje i zalaganje. Nisi rob u firmi koja te izrabljuje pa poslije ideš kući nervozan gdje se iskaljuješ na porodici. Takva država školuje ti djecu, uči ih prije svega zašto idu u školu, daje im znanje koje će im pomoći da bivajući eksperti budu korisni i sebi i drugima. To ti je građanska država moj seljoberu.

Piše: Njegoš Tomić
Buka