Konflikt između Istoka i Zapada: Na koji način biste vi riješili problem?

Kulturološke razlike potencijalno mogu pokrenuti konflikte na svim nivoima, a kako će koje društvo odgovoriti na te konflikte zavisi od toga šta svako od njih smatra svojom temeljnom normom: nezavisno postojanje individua ili društvenu nezavisnost. Stoga treba biti svjestan ovih razlika i otvoriti diskusiju tako da od kulturoloških različitosti bude koristi

(Piše: Osman Senkaya – novovrijeme.ba)

Michael je imao problem s prvim komšijom. Zbog toga je odlučio posavjetovati se s radnim kolegama. Paul je predložio da otvoreno o tome razgovara sa svojim komšijom, pa ako to ne bude od pomoći, neka pokrene parnicu protiv njega. Akihiro ga je upozorio da se ne bi trebao previše tome posvećivati te je predložio da mu Michael napiše pismo u kojem bi opisao lijepe trenutke koje su proživjeli zajedno i kako je njihov komšiluk bio ugodan. Ako to ne bi uspjelo, onda bi mogao pozvati nekog od komšija kojeg su obojica poštivali da posreduje u njihovom sporu.

Naravno da Michael ima još mnogo mogućnosti za rješavanje problema, ali su ipak razlike u prijedlozima ove dvojice radnih kolega interesantne. Jedan se usredotočio na sam problem i predložio neposredno djelovanje, dok je drugog brinuo odnos pa je predložio posredan način putem kojeg bi se komšije nagodile. Cilj ovog članka je da ponudi bolje razumijevanje ove dvije konfliktne situacije.
Individualistička i kolektivistička društva

Kulture se razlikuju ovisno o raznim aspektima života. Prirodno je da će pristup konfliktu članova određene kulture zavisiti od toga kakvim vrijednostima se vode te koje su njihove kulturološke karakteristike. Ako pobliže proučimo osobine određenog društva, onda će nam biti jasnije kako će njeni članovi uopće odgovoriti na konfliktne situacije. S obzirom na sve veću međusobnu povezanost društava danas, ovakvo znanje o kulturološkim tendencijama može nam pomoći u razvoju strategija za rješavanje i prevenciju konflikta.

Društva koja promoviraju nezavisno postojanje pojedinaca nazivaju se individualističkim, dok su društva koja mnogo polažu na društvenu zavisnost grupirana kao kolektivističke kulture. Prije nego se okrenemo odgovorima na konflikte ove dvije kulture, možda je bolje da istaknemo neke primjere njihovih interpretacija koje će nas uputiti na njihove temeljne norme.

“Ko oklijeva, izgubljen je.” (američka izreka)
“Željezo se kuje dok je vruće.” (američka izreka)
“Pohiti polahko.” (kineska izreka)
“Namjerno ne činiti je bolje nego činiti naslijepo.” (kineska izreka)

Različite kulture mogu imati različite poglede na isti problem. To će utjecati na odgovore njihovih članova i metode koje će primijeniti u raznim situacijama. Postojeće teorije nauka o društvu koje uopće održavaju društvene vrijednosti individualizma i autonomije, možda su neodgovarajuće u društvima koja ne dijele iste vrijednosti i temeljne norme, i obrnuto. Jedna ovakva analiza kultura zahtijeva razumijevanje preovladavajućih kulturoloških vrijednosti i normi u određenom društvu. Ove zajedničke vrijednosti putem kojih se razvija i nastavlja kultura prenose se na različite načine. Jedna od čestih tehnika za to je korištenje izreka ili poslovica, a ove izreke će u cijelom komentaru biti zastupljene jer daju opću ideju o nekim razlikovnim karakteristikama ova dva kulturološka pristupa.
Umjesto da kritiziramo ili promoviramo određeni kulturološki aspekt, u ovom članku ćemo govoriti o drugoj dimenziji multikulturološkog pristupa koji će služiti za razbijanje stereotipnih slika (ako ih ima) o različitim kulturama, te pomoći da svi prihvate činjenicu da žive u svijetu kulturološke različitosti.

“Dvoje znači društvo, a troje je već gužva.” (Američka izreka)
“Ako se okupljate, onda živite. Ako se raspete, onda ćete umrijeti.” (Korejska izreka)
“Ko ostavi stado, pojede ga vuk.” (Turska izreka)
“Ne plješće se jednim dlanom.” (Kineska izreka)

Govorimo o dva široko primijenjena svjetonazora koji postaju evidentni u kroskulturološkoj književnosti kao varijable po kojima se većina kultura razlikuje: indvidualizam u kojem se opredmećuje individualnost i kolektivizam u kojem se utapa individualnost da bi se naglasila grupa. Zlatna sredina između tvrdnje da društvo ima prvenstvo i tvrdnje onih koji naglašavaju prvenstveni značaj individue jeste da se kaže da ne postoji društvo bez individue, te da nijedna individua ne može preživjeti bez društva. Ova dva koncepta ne moraju se krajnje sukobljavati te mogu postojati zajedno usljed ogromnog interkulturološkog miješanja, no, ipak je moguće da jedan pristup ima prednost nad drugim u određenoj kulturi.
“Sloboda individue je bit Amerike.” (Marilyn vos Savant)
“Teško je biti individua u Japanu.” (Haruki Murakami)

U individualističkim društvima osoba je autonomni entitet definiran sistemom osobina, kvaliteta ili procesa, a unutrašnji atributi određuju ponašanje, dok je u kolektivističkim društvima osoba nezavisan entitet koji je dio obuhvatnih društvenih veza. Prema tome, osobi u ovakvom društvu ne nedostaju jedinstveni atributi, nego oni nisu primarni pokretači ponašanja. Ponašanje je, stoga, posljedica odgovora drugima, a izvor ponašanja su odnosi i društvena harmonija.
“Ko ne razgovara, ni ne zna.” (Engleska izreka)
“Onaj koji zna, ne govori. Onaj koji govori, ne zna.” (Lao Tzu)

U zapadnim kulturama se govorljiva osoba smatra pozitivnijom, dok se u istočnim kulturama takve osobe ne smatraju pozitivnim. Običaj je da se sustezanje u komunikaciji pripiše slabom osjećaju identiteta, što se, sukladno tome, smatra manjkavošću. Razlog može biti to što osoba želi biti učtiva ili želi održati harmoniju u kolektivističkim kulturama zavisno od društvenog konteksta.

“Izborite se za svoja prava.” (Američka izreka)
“Ko će te hvaliti, ako nećeš ti sam sebe.” (Američka izreka)
“Ode svrha nakon popovanja.” (Zen-fraza)
“Zrele stabljike riže se niže povijaju.” (Korejska izreka)

Prema individualističkom viđenju, oni koji komuniciraju mogu obaviti sve tako što će biti uporni. No, prema kolektivističkom viđenju, od članova grupe se očekuje da zadrže identitet grupe i od njih se uglavnom očekuje da se ne ističu kao individue. Prema tome, nije tačna pretpostavka da se manjak upornosti neophodno odnosi na neke negativne osobine, kakve su nizak nivo samopouzdanja, stidljivost, nezainteresiranost ili neznanje.
Kulturološke dimenzije razrješenja sukoba

“Živjeti u miru i pomirenju je jedna od najznačajnijih i umjetnički izražajnijih ljudskih radnji.” (Nhat Hanh)

Imajući sve navedeno na umu, kratko ćemo usporediti do sada rečeno o odgovorima na konflikte u individualističkim i kolektivističkim društvima. S obzirom na to da su samoodređeni interesi individua od najveće važnosti, individualitičko viđenje postavlja konflikt kao razlikovanje interesa ili problema koji ograničavaju fokus napora za pronalazak rješenja za pomirenje razlika u interesima između sukobljenih strana, dok je u kolektivističkim društvima društvena harmonija glavna aspiracija te je učešće zajednice vjerovatnije kad su u pitanju interpersonalni problemi. S tim u vezi, dublja i šira analiza koja bi se odnosila na oba pristupa trebala bi početi od konflikta kao situacije i smjestiti situaciju u srce svakog pokušaja razrješenja.
“Onaj ko želi uvjeriti nekoga mora položiti vjeru, ne u pravi argument nego u pravu riječ. Snaga riječi je uvijek bila veća od snage razuma.” (Joseph Conrad)
“Onaj ko povisi svoj glas je istom izgubio.” (Japanska izreka)

Članovi individualističkih kultura obično preferiraju neposredni/dominirajući/brzi komunikacijski stil jer smatraju da je otvorena diskusija najbolji način da se riješe interpersonalni problemi. No, malo je vjerovatno da će individue u međusobno zavisnim društvima “izraziti negativne emocije (kakva je bijes) da bi se suprotstavili jedno drugome, te da će koristiti verbalnu agresivnost i otvorenu diskusiju u konfliktnim situacijama. Moguće je da žele izbjeći reakcije na njihove probleme u odnosima koji bi mogli potencijalno izazvati daljnji konflikt”. Među njima je naglasak više na održavanju kolektivnosti i nastavku harmoničnih odnosa nego na interesima individue: konflikt se smatra lošim po tkivo društva i harmoniju u odnosima stoga ga je potrebno što više izbjegavati. Ovo prirodno vodi ka tome da se prihvataju visokokompromisna i izbjegavajuća ponašanja, te da se relativno malo preferira takmičarski stav, što naglašava činjenicu da se poštuje vrijednost održavanja društvene harmonije više nego ličnih interesa u konfliktnim interakcijama.
Kulturološke razlike u posredovanju treće strane

“Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata…”

Centralni fokus studija o rješavanju konflikata jeste kako, kad i zašto uključiti treću stranu. Modeli interpersonalnog konflikta, koji mnogo polažu na individualnu autonomiju i privatnost u interpersonalnim pitanjima, gotovo da i ne govore o uključivanju društvene mreže u konflikt, dok se intervencija kod interpersonalnog konflikta u kolektivističkoj sredini ne može odvijati samo između sukobljenih strana i posrednika, nego podrazumijeva i druge osobe (naprimjer članove šire porodice) u gotovo svakom konfliktu.

Uključivanje drugih s ciljem da se osigura, poboljša ili održi razrješenje može biti pozitivan dodatak intervenciji i razrješenju sukoba.
“Ako perete ruke od sukoba između moćnih i nemoćnih, to znači da birate stranu moćnih, a ne da postajete neutralni.” (Paulo Freire)

Zapadna literatura o intervenciji u interpersonalnom konfliktu uglavnom nipodaštava usklađivanje angažiranosti zavisno od faze neslaganja. U kolektivističkim se pak društvima od “trećih strana očekuje da služe kao pomiritelji, osim ako nije u pitanju jasna nepravda ili devijacija. U ovom slučaju, treće strane bi se trebale aktivno uključiti u ponovno uspostavljanje pravde i u uklanjanje devijacije prije nego se vrate u ulogu pomiritelja”. Može se iskoristiti konsultacija kad “pitanja odnosa (percepcija i stavova) nisu za posredništvo te da se pomogne konfliktnim stranama da se pojasne njihove temeljne potrebe (sigurnost ili identitet, naprimjer), kao i interesi povezani s tim potrebama. Posredništvo, pak, cilja na pregovaranje o određenim glavnim problemima, temeljeno na jasnom razumijevanju odnosa i potreba te interesa sukobljenih strana.”

Medijator se priklanja općem dobru i ne favorizira nijednu stranu, ima dobre namjere ali može imati poteškoća u modernim raznolikim društvima u kojima opće dobro može biti preraznoliko i nejasno, dok je fokus na pojedincu. Zakonske procedure su vitalni dijelovi razrješenja u ovim društvima, a od posrednika se očekuje da budu profesionalci koji poznaju zakonske procedure. Prema tome, radnje u procesu razrješenja su usmjerene na zadatak.
Kad je u pitanju religija i njena uloga u konfliktu, već hiljadama godina se kod svih većih religija podstiče na samovoljno odricanje prava oštećene strane u nekim konfliktnim situacijama, odvraćanje od zla pomoću onog što je bolje, i oprost.

“Sljedbenici ovih religija tvrde da oprost ima mnoge emocionalne i duhovne prednosti te da može dramatično promijeniti čovjekov život.” Prema tome, korisno je istražiti njihove resurse koji su bogati principima, vrijednostima i modelima za intervenciju u konfliktu, na način na koji će ih pripremiti za savremenu praksu. Naprimjer, kaže se da je razrješenje spora između dvije strane milosrđe te da su “lijepa riječ i izvinjenje vredniji od milostinje koju prati vrijeđanje”.

Najkorisniji pristup za sukobljene strane u konfliktnoj situaciji bi bio da se pokušaju iznijeti puni zahtjevi obje strane i da se iznađe obostrano zadovoljavajuće rješenje za uzrok konflikta. Ovaj saradnički pristup je krajnje važan i ostvariv, posebno kad su problemi ključni i kad je važno održavati vezu. Da bi pomoć bila učinkovita, treće strane u konfliktu bi trebale pažljivo proučiti potrebe i vrijednosti sukobljenih strana te biti kulturološki osviještene, tako da mogu dati obostrano zadovoljavajuće opcije razrješenja, bez obzira na to u kojem društvu žive.

S obzirom na to da bi se nesuglasice mogle razriješiti mnogo lakše kad bi svi bili svjesni koje su potrebe/vrijednosti i interesi/zahtjevi suprotne strane, onda bi samo upoznavanje bila dobra osnova za bilo kakav pokušaj razrješenja. Prema tome, što više razmjenjujemo ideje bez predrasuda, više ćemo razumjeti jedni druge. Iako se iz nekih nesuglasica mogu izroditi pozitivni ishodi i nove ideje, intenzivni konflikti crpe energiju i resurse. Stoga je ohrabrujuće to što mirovne studije kakve su rješavanje konflikata cvjetaju usprkos tome što neki učenjaci očekuju “sukob civilizacija” i što neki tvrde da smo “na kraju historije”. Suprotno argumentima kojima se tvrdi da je život niz borbi za ograničene resurse, ovo relativno novo polje društvenih nauka pomoći će da čovječanstvo, koristeći svoj potencijal, učini najbolje što može da dosegne bolji život.

Iscrpne rezolucije, koje su globalno primjenjive u sukobima među individuama, organizacijama ili cijelim nacijama, pozivaju na dobra djela, pozitivne motive i čiste namjere bez samointeresa. Tolerancija, oprost, altruizam, samilost, priklanjanje etičkim/moralnim kodovima, pravičnost, otvorenost srca i umova te dobrodošlica za ljude, predstavljaju univerzalne načine za liječenje konflikata na različitim nivoima. Prevela Mubina Muftić
Različiti pristupi sukobu

“Mir ne znači da ne postoji konflikt; mir znači da smo sposobni da se nosimo s konfliktom koristeći mirotvorna sredstva.” (Ronald Reagan)
Ljudi imaju prirodnu tendenciju da izbjegavaju konflikte što je moguće više. Dok je u istočnim kulturama jedna od glavnih strategija kako održati harmonične odnose, u zapadnim društvima se ovakvi ustupci mogu smatrati odustajanjem od ključnih vrijednosti i ličnih prava. Zapadni pristup nam govori da će ljudi prije izbjegavati konflikt ako nemaju velikih uloga u njemu, dok će u kolektivističkim društvima to ustvari iskoristiti kao društveni lijek.

U kolektivističkim društvima se “razumijevanje ne vidi kao rezultat smislenog korištenja riječi, nego kao veće razumijevanje zajedničkih perspektiva, očekivanja i intimnosti”, te se izbjegavanje koristi kao strategija rješavanja konflikta. Usprkos tome što se nelagoda izražava na posredno/neverbalno učtiv i obrazovan način, načini nekonfrontacijske komunikacije u problematičnim situacijama uključuju, ali nisu ograničeni na:
a) iskorištavanje vođstva da bi se spriječio konflikt prije nego se desi;
b) izražavanje emocija u konfliktu kakve su bijes ili frustracija putem nekomunikacije, naprimjer ignoriranjem ili šutnjom;
c) pretvaranje da su u saglasju u prisustvu drugih ljudi, iako se zapravo obje strane izbjegavaju;
d) razrješavanje konflikta putem treće strane i
e) tendencija ka samookrivljavanju.