logo
bios

Komunizam je bio slom humanosti, a ne politički problem

Objavljeno prije 4 godine . u uto, feb 2nd, 2016

Nije lako mozgu oduprijeti se vulgarnosti, banalnosti, lažljivosti, tuposti i gluposti što ga svakodnevno gnječe, ovih dana češće i žešće nego inače: kako odozgo, gdje se na brdu izazivaju problemi koji se onda beskonačnim vijećanjima ne rješavaju, tako odozdo, gdje se ulicom valja nahuškana rulja svetom vodom poškropljenih huškača.

(AUTOR:

Pri tom je zaprepašćujuće sličan jezik koji se gore govori i dolje urla: siromašan, grub, obesmišljen i izlomljen.

Na dan kada pišem ovu kolumnu, 27. siječnja 2016., dvadeseta je godišnjica smrti Josifa Brodskog. Zato na glavu stavljam šljem njegovih slova. “Tuga i razum” naslov je knjige njegovih eseja. U impressumu piše da je tiraža ovog izdanja beogradske Russkie iz 2007. godine petsto primjeraka. Tek nešto više od tristo Leonidinih Spartanaca koji izginuše pred daleko brojnijom perzijskom vojskom. Čovjek se mora osjetiti povlaštenim i sretnim što je upravo do njega došao jedan od tako malobrojnih primjeraka bilo koje od vrijednih knjiga koje nam svoj sadržaj nude mirno, bez galame, pritenje i prisile.

Gotovo svi tekstovi u ovoj knjizi Brodskog, naslovljenoj prema opširnom eseju o Robertu Frostu, obraćaju se pročitanim knjigama i njihovim piscima. Knjiga se 1995. pojavila najprije na engleskom, jeziku Josifova izgnanstva iz sovjetske Rusije u Ameriku, a potom i na ruskom, pošto je dekret o izgonu već odavno bio ukinut. Neda Nikolić Bobić prevodila ih je i s jednog i drugog jezika.

Pred sam kraj knjige, gdje su tekstovi što ih je Brodski ispisao posljednjih mjeseci svog života, nalazi se i njegovo pismo upućeno na nepoznatu i dva tisućljeća udaljenu adresu rimskog pjesnika Kvinta Horacija Flaka. Na kraju pisma bliskom prijatelju koji je umro tek nekoliko godina prije početka prvog stoljeća i Nove ere, Brodski donosi mnogo više od slutnje o vlastitoj skoroj smrti koja mu neće dopustiti da zaviri u treće tisućljeće čovječanstva.

Ali, on je ovdje već ionako bio.

U ljekovitoj kupci lijepog i smislenog jezika, nagnječenom mozgu osobito godi otvoreno pismo kojim se Brodski 1993. godine obratio svom suvremeniku Vaclavu Havelu.

“Dragi gospodine Predsedniče”, počinje prijevod pisma u beogradskom izdanju iz kojeg citiram, “Odlučio sam da Vam napišem ovo pismo zato što nas dvojica imamo nešto zajedničko: obojica smo pisci. U ovom poslu čovek, čini mi se, pažljivije meri reči pre no što ih stavlja na hartiju ili ih izgovara u mikrofon.”

Upravo zato, u nastavku pisma koje Brodski piše potaknut jednim govorom češkog pisca i predsjednika o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, radi se o riječima. Radi se o komunizmu i postkomunizmu koje Havel opisuje kao dva različita, a na svoj košmarni način ipak slična košmara u koji su bačeni narodi.

Brodski Havela upozorava da baratanje s -izmima često nastoji skinuti odgovornost s čovjeka, počevši od onih ljudi koji su od Havela na ulici okretali glavu nakon što je on označen neprijatelj režima, odnosno vladajućeg -izma. Brodski mu ne zamjera velikodušnu i plemenitu uljudnost. Ali opominje: “Jer ljudsko zlo je uvek upravo to. Geografski nazivi ili politički termini nisu ni teleskop ni prozor, oni su odraz nas samih: odraz negativnog ljudskog potencijala.”

Nekoliko rečenica dalje zaključuje: “Ne treba ja Vama da govorim da je ono što Vi nazivate ‘komunizmom’ bilo slom humanosti a ne politički problem. To je bio ljudski problem, problem naše vrste, i zato je dugotrajnog karaktera. Ni kao piscu, a utoliko pre ni kao vođi nacije, ne priliči Vam da koristite terminologiju koja zamagljuje realnost ljudskog zla – terminologiju, moram da dodam – koju je smislilo zlo da bi prikrilo vlastitu realnost. Također ne priliči da to nazivate košmarom, jer se taj slom humanosti nije dogodio u snu, barem ne u našoj hemisferi.”

“Možda se prava uljudnost, gospodine Predsedniče, sastoji upravo u tome da se ne stvaraju iluzije”, počinje Brodski zaključak svog pisma u kojem Havelu blago spočitava korištenje nove terminologije, izraza kao što su “novo razumijevanje”, “globalna odgovornost” ili “pluralistička metakultura”.

Oni u svojoj biti, piše Brodski, nisu ništa bolji “od retrospektivnih utopija sadašnjih nacionalista ili preduzimačkih fantazija nouveau riches. Ovakve stvari se još uvek zasnivaju na nadi, makar i opreznoj, u čovekovu dobrotu, u njegovu predstavu o sebi samom kao o palom ili potencijalnom anđelu.”

I onda, na samom kraju pisma, ne s ironijom, nego sa svom svojom pjesničkom vjerom u Havela i ljude, Brodski češkom piscu i predsjedniku predlaže način na koji bi se barem jednu naciju u srednjoj Europi moglo pretvoriti u civiliziran narod.

“Vi ste, reklo bi se, u dobrom položaju ne samo da prenesete ljudima svoje znanje već da donekle popravite stanje njihovog srca: da im pomognete da postanu slični Vama. Jer Vas su ovakvim učinile knjige koje ste pročitali, a ne Vaše tamničko iskustvo. Za početak bih predložio objavljivanje nekih od tih knjiga u nastavcima u glavnim dnevnim listovima u zemlji.”

Dragi i veliki pisac i pjesnik, izgnanik i nobelovac Brodski, nutka Havela da svakog Čeha, ako treba i dekretom, oboruža djelima Prousta, Kafke, Faulknera, Platonova, Camusa i Joycea. “Jer ne postoji drugi protivotrov za sirovost ljudskog srca osim sumnje i dobrog ukusa koje nalazimo spojene u delima velike literature u koju spada i Vaša. Ako se ljudski negativni potencijal najbolje iskazuje kroz ubistvo, njegov pozitivni potencijal najbolje se iskazuje kroz umetnost.”

Tako piše Brodski Havelu, predlažući mu da svom narodu najprije ponudi naslove iz vlastite, osobne biblioteke “jer očigledno da o moralnim imperativima niste učili studirajući pravo”.

Nije Havel poslušao Brodskog, niti je Brodski to od Havela očekivao. Ali i ovo pismo je bilo dovoljno. Završavam kolumnu i zahvaljujem pjesniku na melemu koji ublažava patnju nagnječenog mozga. A evo i s brda upravo stiže vijest da je ministar Crnoja dao ostavku.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

_____________

Branimir Pofuk

Branimir Pofuk kao kolumnist, glazbeni kritičar i novinar tumači pojave, ljude i događaje kroz prizmu kulture, a istovremeno važnost i ljepotu kulture u svim njenim oblicima približava publici kroz društveni kontekst, vrijeme i mjestu u kojem kultura nastaje. U svemu tome najvažniji zadatak kulture i uvjet za razvoj svakog društva su dijalog, komunikacija, suradnja, poštovanje, sklad, humanizam iznad svega.

Paralelno sa studijem muzikologije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Pofuk je počeo stjecati novinarsko iskustvo kao novinar i glazbeni kritičar najprije u redakciji kulture zagrebačkog Radija 101, a potom pišući i za novine, ponajviše za Nedjeljnu Dalmaciju. Skupa sa Zlatkom Madžarom pokrenuo je na Radiju 1 noćni program klasične glazbe “Šišmiši klasičari”, a na početku rata bio je i dio ekipe ratne radijske ispostave Radija 101 na samoj bojišnici u Sunji. Od 1991. do 1996. godine radio je za agenciju Associated Press u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Kao glazbeni urednik sudjelovao je u pokretanju Hrvatskog katoličkog radija, a potom je od prvog broja radio za Jutarnji list, u kojem je počeo pisati i kolumnu Kontrapunkt za koju je dobio godišnju nagradu HND-a Marija Jurić Zagorka. Na Hrvatskoj televiziji bio je moderator prve i zadnje sezone Emisije opće prakse. Od 2011. radi za Večernji list.

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh