Faruk Hadžić
Postoji izreka da pobjednik uzima sve. U Bosni i Hercegovini se isto može primijeniti, ali podjelom na tri dijela.
Šta je ustvari zarobljena država?
Ustavni mehanizam blokada omogućava strankama pobjednicima na izborima da imaju apsolutnu kontrolu nad svakim segmentom života u Bosni i Hercegovini. Čak ne morate imati ni apsolutnu većinu ostvarenih glasova na izborima, dovoljno je da možete matematički sa druge dvije stranke, koje dolaze iz drugih naroda, formirati većinu i cjelokupni politički plijen je vaš. Naprimjer, ako je izlaznost na izborima bila 50%, a vi ste ostvarili 25% glasova od tih što su izašli, vaša podrška od ukupnog broja osoba sa pravom glasa ustvari je samo 12,5%!
Za rezultat imamo da manjina vlada većinom. Sa 12,5% podrške možete ostvariti 100% kontrolu nad državnim resursima. Resursi svih građana dolaze pod kontrolu manje grupe osoba, kojima to omogućava izborni sistem u BiH. Za prošle parlamentarne izbore u Bosni i Hercegovini, prijavilo se čak 117 političkih stranaka. 40% njih je imalo godišnje prihode do 1.000 KM, što pokazuje njihovu svrhu – dobivanje članova biračkih odbora, gdje se onda kroz razmjene raznih vrsta postavljaju članovi većih stranaka. Uglavnom, brojači ili stranački članovi biračkih odbora su ti koji na kraju određuju ko je pobjednik.
Kada se na kraju utvrde rezultati izbora, dolazimo do mehanizma blokada koji nastaje u Domu naroda Parlamenta BiH, u kojem sjedi 15 članova. Onaj ko kontroliše ovaj Dom, kontroliše sve. Pet članova bira Narodna skupština RS-a, a deset dolazi kao izbor Doma naroda Parlamenta FBiH. Stranke koje kontrolišu većinu iz svakog naroda, činit će i vlast i tu je kraj priče. Sada je valjda jasno zbog čega su bitni brojači na izborima. Ova kontrola daje tim strankama pravo da one moraju biti u vlasti samo zbog toga što njihovi ljudi tu sjede i što mogu sve blokirati, a ne zbog nekog plana i programa kako unaprijediti sistem u državi. I zbog toga spadamo među najjadnije i najsiromašnije zemlje na svijetu.
Vlast se uspostavlja na etno-nacionalnim kriterijima, bez bilo kakvog plana i programa, osim plana i dinamike zapošljavanja i razmještaja kadrova u već preglomazni javni sektor. Ali krenimo od prvog nivoa moći, a to je politička kontrola.
Prva raspodjela se odnosi na ministarstva po principu ja se neću miješati u tvoje, a nemoj ni ti u moje poslove. Ministri dovode savjetnike, koji nas na državnom nivou koštaju oko 14 miliona KM za jedan mandat, kada se uključe i oni koji savjetuju zamjenike ministara. Kada ste čuli nekog ministra da je nešto konkretno uradio, a da ne spominjemo njihove zamjenike?
Oni ustvari ne trebaju ništa ni raditi, jer će bez obzira na sve imati redovnu platu. Na državnom nivou, izabrani zastupnici imaju preko 15 različitih privilegija koje im omogućava zakon. Treba li reći da Parlament BiH nije održao niti jednu redovnu sjednicu od kraja 2018. do kraja 2019. godine? Punih 377 dana. Sastali su se da prihvate mandate i pare, a onda nije bilo političke saglasnosti za rad.
Paradoks je da su neki naplatili i naknade po osnovu odvojenog života od porodica, sa kojima su bili sve vrijeme. Javnosti se uglavnom serviraju lažni problemi i tenzije, gdje se oni kao bore protiv drugih i drugačijih štiteći tako naše vitalne nacionalne interese. Ko se danas više sjeća tema poput broja i položaja zastava u Predsjedništvu BiH, formiranja žandarmerije, jest ANP-nije ANP, itd. Koliko je naš standard zbog toga popravljen, a koliko njihov? Svako neka se zapita šta je ko od nas od toga dobio? Za njih znamo šta su dobili.
A koliko nas dodatno ovaj sistem finansijski opterećuje, pokazuju i izdaci iz budžeta za rad političkih stranaka. Prema podacima Centralne izborne komisije, u periodu od 2004. do 2017. za finansiranje rada političkih stranaka, izdvojeno je 263,2 miliona KM ili u prosjeku 18,13 miliona KM godišnje. Pojedinačno, najviše se izdvaja iz Budžeta FBiH 3,8 miliona KM, a iz Budžeta RS 3,18 miliona KM. Čak i u vremenu pandemije covida, kada je došlo do pada naplate poreskih prihoda, FBiH će za rad političkih stranaka izdvojiti 3,8 miliona KM.
Podjele ministarstava i nisu toliko bitne koliko raspodjela onoga što dolazi nakon toga, a to je kontrola nad raznim agencijama, zavodima, generalno javnim preduzećima. Stranke, preko svojih vlada i ministara raspisuju, čisto radi formalnosti, konkurse za članove upravnih i nadzornih odbora, gdje se već unaprijed zna i prije raspisanog konkursa ko će sjediti u istim. Na taj način, milioni KM se isisavaju iz budžeta preko direktno postavljenih stranačkih kadrova u upravnim i nadzornim odborima. Preko njih stranački kadrovi mogu kontrolirati sve poslovne funkcije, od strateških do ekonomskih i finansijskih odluka, određuju se tenderi i procedure javnih nabavki.
Upravo zbog stranačko-podobnog upravljanja javnim kompanijama u BiH, stvoren je veliki dug. Prema izvještaju MMF-a, državna poduzeća u Bosni i Hercegovini, kojih ima oko 550 i u kojima je 80.000 zaposlenih radnika, duguju oko osam milijardi KM, od čega porezni dug iznosi oko 3,5 milijardi KM. Ovaj dug čini oko 22% iznosa BDP-a BiH.
Prosječna plata u državnim preduzećima je za oko 40% viša nego u privatnom sektoru, bez obzira na nižu produktivnost radnika i profitabilnost. Državna preduzeća imaju negativan uticaj na makroekonomski učinak i ne doprinose dovoljno privredi, zbog niske profitabilnosti i niske likvidnosti. Zbog visokog nivoa duga državnih preduzeća i neizmirenih poreskih obaveza ta preduzeća utiču na sisteme penzijskog i zdravstvenog osiguranja. Gotovo polovina je nelikvidna i oslanja se na državnu podršku.
Nije samo problem stranačko upravljanje preduzećima, već i stranačko zapošljavanje. Kao nagradu stranačkim aktivistima tokom pomoći u kampanji, obećavaju se radna mjesta u preglomaznom javnom sektoru. Mnogo je dokumentovanih slučajeva koji upravo to dokazuju. Nedavno je objavljen podatak da samo u rudnicima u FBiH ima viška zaposlenih – 2.200 radnika i to u administraciji! Taj simbolički višak radnika, u samo jednoj državnoj firmi košta naše društvo 53 miliona KM godišnje. Cijena sitnica za našu ekonomiju. Naravno, to plaćaju građani-potrošači kroz skuplju struju. I kada bismo sabrali sve što je višak zaposlenih u javnom sektoru, dobili bismo isisavanje stotina miliona maraka samo da bi se namirili oni koje je stranka na vlasti zaposlila ne zbog kvalifikacija, već zbog podobnosti.
Druga ključna poluga političke kontrole, pored direktnog nadzora javnog sektora jeste pravosudna kontrola. Iako političke stranke nemaju direktnu mogućnost kontrole nad pravosudnim sistemom, indirektna kontrola postoji. Dovoljno je samo pogledati slučajeve Dženana Memića i Davida Dragičevića i sve će biti jasno, na što su ukazali i mnogi evropski zvaničnici u svojim izjavama ili izvještajima.
Kontrola pravosuđa i rada javnih preduzeća predstavljaju ustvari temelj zaleđene države pod direktnom kontrolom stranaka. Direktna posljedica takve kontrole jeste rastuća korupcija i zloupotrebe javnih funkcija.
Pored stranačkog zapošljavanja, najbitnije je kontrolisati sistem javnih nabavki preko stranački postavljenih kadrova u javnim preduzećima. Tu se crpi sva finansijska snaga političkih stranaka i upravo je ovaj sistem javnih nabavki pokazao značajne slabosti. Tokom pandemije, više od 416 javnih nabavki je provedeno putem pregovaračkog postupka bez obavijesti. Ovu mogućnost koju je dozvolila Agencija za javne nabavke Bosne i Hercegovine kako bi se, u slučaju hitnosti, mogla nabaviti neophodna oprema i tako zaštitilo zdravlje ljudi, zloupotrijebljena je. Svi ćemo se sjetiti nabavki maski, poljske bolnice i naravno respiratora. Možda zbog toga nemamo još uvijek nabavljenu niti jednu vakcinu. Možda nas vlast zbog toga i kažnjava, jer što bi nabavljali oni vakcine kada niko na tome neće moći zaraditi. Jednostavno da ne može jednostavnije.
Kao grupa ekonomista, nedavno smo pisali MMF-u i iskazali zabrinutost da će naše vlasti nenamjenski potrošiti njihov kredit, te ih zamolili, ako će tako biti da nam ne daju pare. Isto tako zamolili smo da jedan od uslova bude unapređenje sistema javnih nabavki. I eto ga, nakon toga, naprasno su prekinuti pregovori, jer naše vlasti nisu pristale na uslove za provedbu reformi. Jedan uslov je vrlo vjerovatno i reforma ovog sistema, čime bi oni izgubili totalnu kontrolu nad provođenjem tendera i dodjelom istih svojim firmama, specijaliziranih za sve i svašta. Zbog toga, bolje je zaduživati se kod banaka i plaćati znatno veću kamatu na kredite, jer one ne pitaju kako se novac troši, nego provesti reforme za dobrobit svih građana. Ta sitnica koju plaćamo svake godine iz budžeta oba entiteta, a tiče se kamata na kredite, iznosi 225 miliona KM. Tako je, mi građani kroz naš uplaćeni porez, platit ćemo samo ove godine 225 miliona KM za kamate kako politika ne bi provela reforme koje su bitne za našu budućnost.
Ako na ovo još dodamo bitnost strateškog stranačkog pozicioniranja u pojedinim institucijama, preko kojih se uticajem vrši kontrola pojedinih inspektora u mogućem pritisku na stranačke neistomišljenike ili širu javnost, onda je opseg zarobljene države potpun.
Posljedice zarobljene države se najviše osjete u ekonomskom aspektu. Uglavnom smo na zadnjem ili predzadnjem mjestu u Evropi prema raznim pokazateljima. Vrlo niske stope ekonomskog rasta dovele su posljednjih godina do masovnog iseljavanja stanovništva. Dok je drugim zemljama na putu prema Evropskoj uniji bilo potrebno pet godina da udvostruče svoj bruto domaći proizvod, nama prema trenutnim stopama trebat će oko 30 godina.
Podaci Svjetske banke pokazuju da je prema pokazatelju GDP po glavi stanovnika za period 2014-2019. Bosna i Hercegovina dodatno zaostala za Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom. U ovom periodu, BiH je povećala svoj GDP per capita za 744 USD, Hrvatska za 1.253 USD, Crna Gora za 1.444 USD, a Srbija za 802 USD. Drugim riječima, Hrvatska je ostvarila veći rast po glavi stanovnika u odnosu na BiH, što pokazuje da su dosadašnje stope ekonomskog rasta nedovoljne kako bi se sustigle susjedne zemlje. Upravo po ovom pokazatelju, GDP per capita BiH je iznosio u 2014. godini 39,18% ostvarenog u Hrvatskoj, a u 2019. godini 40,89%, što predstavlja konvergenciju od samo 1,70% za period od šest godina. Ovom brzinom rasta, BiH će trebati preko 20 godina da sustigne GDP per capita kojeg ima Hrvatska, pod pretpostavkom da Hrvatska stoji u mjestu.
To je jedan od ključnih razloga što mladi napuštaju državu. Danas jednom dvadesetogodišnjaku trebate objasniti da će kad završi fakultet i počne raditi, tek u svojim četrdesetim godinama dočekati da država u kojoj živi, ekonomski bude gdje je Hrvatska danas. Uz to, ako redovno prati situaciju i informiše se, vidi kako se trguje mandatima, pozicijama, kako nam se neki ispodprosječni likovi kafanskih manira podvaljuju kao budućnost i nada političke scene, ili kad vidi kako sistem štiti ubice njegovih vršnjaka, onda je logično da ne želi da on i njegova buduća porodica sve to gledaju u zarobljenoj državi, gdje se neki tamo političari kofol javno svađaju, a privatno dijele resurse kao svoju babovinu.
Uglavnom, briga za narod je takva da još uvijek nemamo nabavljenu niti jednu dozu vakcina. Ako se jednostavno može opisati naša vanjska politika, onda je to sadaka politika. Iščekujemo da nam neko udijeli sadaku od par hiljada doza. A to što ljudi umiru nikom ništa. Ali koga to od njih briga, kad je plata redovna. Ne bih se iznenadio da su već sebi pustili plate za februar, jer je danas neradni rad, a možda su neki planirali skoknuti do mora i odmoriti se od silnog rada. Plate za (ne)rad i za uspjeh u nenabavci vakcina.
Na kraju, građanima u Bosni i Hercegovini želim sretan Dan nezavisnosti, nezavisne, a zarobljene države, koji će mnogi jedva dočekati da se dodatno posvađaju i tako ukradu još bar 15-ak dana novog nerada.
nomad.ba
