(Govor Almina Kaplana s promocije knjige Mileta Lasića Demokrature i neuspjele tranzicije u post-jugoslavenskim zemljama, održane 28.5.2019. godine u Mostaru.)
Čast mi je što sam danas ovdje i što ću svojim skromnim i krajnje uopćenim izlaganjem doprinijeti promociji jedne ovakve, po mnogo čemu važne knjige. Ne mogu se pohvaliti da ovu vrstu literature predano sakupljam i čitam, niti dijelim struku s autorom kojeg danas predstavljamo, pa moje izlaganje i nije unutar registra ostalih predstavljača koji će o ovoj važnoj knjizi imati štošta suvislije i važnije za kazati.
Ja ovdje prvenstveno nastupam kao čitatelj, ali i kao neko ko s profesorom Lasićem dijeli afinitete prema određenim temama koje se tiču kako dnevne, tako i politike općenito. Jedna od tih tema, koju bih na samom početku i izdvojio, jeste odnos većine prema manjini – kako u demokratskim, tako i u onim društvima koja to nastoje postati. Spomenuta tema je trenutno možda i jedina prava tema kojom bi se trebali baviti svi oni koji bi da promišljaju današnju Bosnu i Hercegovinu i prilike koje vladaju u društvenom i političkom životu njenih građana.
Iako ovu vrstu literature pomno ne pratim, postoje autori koji su mi omiljeni i do čijeg mišljenja držim. Jedan od njih je upravo profesor Mile Lasić. Međutim, važnost ovakve literature za nekoga ko se nastoji baviti književnošću – ogromna je. A pogotovo ako je taj neko uvjerenja da književnost proizlazi iz svakodnevnice, odnosno iz života koji se u svakodnevnici krčka kao ručak odgurnut na kraj šporeta. Znanstveni pristup nedaćama o kojima govorim i pišem i sam, i koje me žuljaju – isuviše je važan: pomaže mi da svoju intuiciju (koliko je god moguće) držim pod kontrolom. Tretman složenih političkih problema od strane stručnjaka kakav je profesor Lasić – nedostatan je. Osim što takvih autora nedostaje – nedostaje i medijskog prostora gdje bi se takvima pružila prilika da iznesu svoje stavove i neistomišljenike pozovu na dijalog. Ali kako živimo vrijeme površnih ljudi, vrijeme populizma, medijski je prostor (kad je govoriti o političkim prilikama i neprilikama) kontaminiran (uglavnom) simplifikatorima. Takvi se olako i poprilično hrabro upuštaju da govore o stvarima koje ne poznaju ili poznaju tek površno, što za posljedicu ima stvaranje krive predodžbe o određenim događajima kod javnosti, a koja poslije, obmanuta, biva još više isključiva i netrpeljiva prema drugima… Tako da je događaj kakvom svjedočimo danas, pravi mali praznik za istinske i dobronamjerne čitatelje i građane kojoj god naciji da oni pripadaju ili nepripadaju.
Marko Vešović je rekao kako je za pjesnika najhitnije da je istinski. Za autore kakav je profesor Mile Lasić “najhitnije“ je da su slobodni (objektivan) a ostalo će (da parafraziram Vešovića) doći samo od sebe. Kritika mora biti konstruktivna – u suprotnom je irelevantna i nepristojna. Onaj koji kritikuje, najviše energije mora da ulaže u oslonac u tački iz koje sagledava realnost i o njoj sudi. Intelektualac je kao žongler na žici – dok mi gledamo u njegove ruke s kojima žonglira – njegov um je fokusiran na žicu po kojoj hoda. Profesor Mile Lasić je zasigurno među onim rijetkim koji već duži niz godina spretno opstaju na tankom konopcu neutralnog teritorija što ga je nad ovim brdovitim komadićem Europe razapelo ono malo razuma što nam je ostalo. Dojma sam da je Mile Lasić (kao malo ko) usamljen i da njegove opservacije ne nailaze na ozbiljne čitatelje, te da je vrsta dijaloga koju on propagira u ovom našem palanačkom (ni seoskom ni gradskom – ali plemenskom) svijetu nemoguća.
Kao i mnoge druge Lasića su diskvalifikovali kao sagovornika i na bošnjačkoj i na hrvatskoj strani, proglasivši ga ustašom odnosno izdajnikom. Pojedini „lijevi“ aktivisti su za razliku od nacionalista otišli čak korak dalje pa su ga proglasili „prikrivenim“ nosiocem ideje o Herceg-Bosni, udaljivši ga tako od potencijalnih čitatelja koji zasigurno s Lasićem dijele ideju o europskoj Bosni i Hercegovini, dakle sekularnoj i demokratskoj… Spomenute tri kategorije denuncijanata povezuje to – da ni jedni, ni drugi, pa ni treći Lasića nisu čitali. A ako i jesu, onda su to učinili isuviše površno i traljavo. Razloga je za to više – ali ovdje ću zločasto izdvojiti tek nekoliko: preozbiljan im je, previše znanstveno i metodički pristupa problemima; a još se i poziva na literaturu koju smo ili preskočili ili je još nismo ni preveli. Onda piše i dugačke tekstove i bavljenje njime zahtijeva vremena i strpljivosti, a bogme i znanja koje prelazi ono wikipedijsko što ga uzimamo po potrebi i usput.
U knjizi Demokrature i neuspjele tranzicije u post-jugoslavenskim zemljama mnogo je konciznih definicija nama laicima neuhvatljivih i apstraktnih fenomena kojima je krcata svakodnevnica. A kažu da je imenovanje problema – pola rješenja. Što je još jedan razlog da se ovu knjigu istakne i ocjeni kao važnu.
Živimo svakodnevnicu kojom dominiraju simplifikatori i pamfletisti koji se dodvoravaju određenim grupacijama zarad ličnih interesa. Simplificirati je opasno jer događaje i sjećanja na njih svodi na jednu dimenziju i sugeriše ista takva, dakle jednostavna, a samim time i kruta rješenja. Simplifikatori su često i mistifikatori, pa i revizionisti. Profesor Lasić je takvima noćna mora – jer mu ništa ne promiče u regionalnom medijskom prostoru, a u što ćete se uvjeriti samo ako ga budete čitali. Nevjerovatno je koliko je Mile Lasić upućen u ono što govore ili prešućuju intelektualci iz zemlje i regije.
Ne kažem da danas nema autora koji imaju metod i koriste ga da bi došli do spoznaje – međutim, tu se radi većinom o karijeristima čiji je rad impotentan jer nemaju onu zeru naivnosti i ostrašćenosti, vjere u jednakost i pravdu pa nisu ni kadri da iznjedre važne misli i da nam kažu bitne stvari. A onda su tu i silni oni stranački intelektualci koji su uzurpirali medijski prostor, pa se u kojekakvim emisijama nadimlju svojim skupocjenim odjelima dok kritikuju sve i o svemu imaju mišljenje osim o određenim politikama i političarima, čije poteze lukavo prešućuju ne ocjenjujući ih ni dobrim ni lošim. I pri tom još vjeruju da se to ne vidi te da ih auditorij drži za objektivne i slobodnomisleće. E neka ih, neka vjeruju; ali takvi su na gubitku u svakom slučaju – i jedino što će ostati od njihovog angažmana su nekretnine koje su im dodjeljivali. S tim da o njima ne treba brinuti, oni imaju svoje univerzume gdje vladaju njihovi zakoni – oni imaju i svoje bogove s kojima će se već nekako nagoditi… Treba govoriti o ljudima kakav je Mile Lasić. Takvi treba da su nam danas mjera slobode.
Ako bismo morali sa samo jednom „stvari“ predstaviti prof. Lasića, onda bi to bilo njegovo izravno suprotstavljanje gomili. Naš najveći neprijatelj jeste upravo gomila koja se u to stanje pretvorila iz grupe i koju takvom (nasilnom/netolerantnom) čine njena nesposobnost ilitiga nehtijenje da se razumije drugog i drugačijeg. Ne treba isticati da gomila ne poznaje političko djelovanje i da je ona kao takva ništa drugo do zbroj nasilnih identiteta koji su udruživanjem htjeli postići veću moć u činjenju nasilja prema neistomišljenicima. Ulogu političkog prosvjetitelja koju profesor Lasić iz najhumanijih pobuda preuzima na sebe i uči nas novim paradigmama i novim načinima mišljenja – upravo je suprotstavljanje toj gomili, odnosno onemogućavanje iste. Kao neki dobri i umjereno strogi učitelj, Lasić istrajava u pokušaja da nas prevaspita i da nam pomogne da budemo kompatibilniji, a ustvari politički pismeniji, tolerantniji, savjesniji a bogme i svjesniji… Ali u učionici je nered i galama i skoro da ga niko ne sluša…
O autorima bi trebalo suditi na osnovu njihovog stava prema drugim autorima. Veliki autori nas uče da trebamo biti najprije skromni i druge autore, pogotovo savremenike, pročitati bez predrasuda – pa tek onda i sami pokušavati biti piscem. Mile Lasić je i zbog toga velik: njegova potreba da svoja čitalačka iskustva podjeli s čitateljima krajnje je plemenita i govori o njemu kao o dobronamjernom, o onom koji čovjeku kao takvom želi dobro i koji se cjelokupnim svojim radom stavio u službu ljudskih vrijednosti… Nije važno ko nudi najpametnije rješenje – važno je da je to najbolje za sve nas. A još je važnije da imamo intelektualce i autore poput Lasića koji dobra rješenja za naše probleme nutkaju bez obzira jesu li ih domislili sami ili su to već učinili drugi pisci, intelektualci.
Dijalog – kao osnovna tekovina civilizacije na kojoj uporno insistira Lasić, nešto je čega vidno nedostaje u javnom prostoru. Pogotovo dijaloga nedostaje između intelektualaca koji zagovaraju različite političke modele, protiv reformi su ili ih zagovaraju… Ne samo da mi nemamo kulturu dijaloga – pitanje je razumijemo li uopće njegovu svrhu! A odbaciti dijalog u ovom stoljeću je kao da odbacite kašiku, viljušku, nož… A što je – moramo priznati– veliki korak unazad. Nepristajanje na dijalog s neistomišljenicima proizlazi iz onog palanačkog što je u nama duboko ukorijenjeno i predmet je izučavanja za psihijatre koliko i za sociologe, politologe, književnike… Ta naša nesposobnost da jedni druge gledamo u oči i bez zamuckivanja iznesemo svoje stavove, svoja uvjerenja – ne da ne doprinosi suživotu, već mu se suprotstavlja kao takvom na najprimitivniji mogući način.
Međutim, ne mogu a da se ne zapitam vjeruje li Mile Lasić kad upućuje apel gradskim ocima (ovdje u Mostaru) i moli ih da nam pomognu da njegujemo zajedničku nam uspomenu na zajedničkog nam Aleksu Šantića – vjeruje li da ga oni uopće i čuju!? Bez obzira na sve – ovaj čitatelj će ustvrditi da su Lasićeve namjere plemenite – ali ne mogu da ne kažem kako je svaki vid apela ka ovakvima uzaludan jer oni odavno ne žive s nama, u ovom našem (njihovim rječnikom kazano) naivnom svijetu. Pa se postavlja pitanje kako prosvjećivati političare i kako njihovo djelovanje učiniti više političkim!? Ja na to nemam odgovora – ali osjećam da zadugo oni neće ništa čuti i ništa vidjeti; jer prosvjećivanje u njihovom slučaju ravno je promijeni religije i čisto sumnjam da su oni sposobni za takvo što koliko god ih pozivali. Ali nema veze – baš zbog te zere naivnosti/ostrašćenosti kojom odišu Lasićevi sjajno napisani tekstovi – on je važan intelektualac i ja ga rado čitam. E ta zera naivnosti je odlika istinskih autora. Sve drugo je čistokrvna akademija koja – da je uopće živa – daje do znanja tek smicanjem zastave na pola koplja kad umre jedan od karijerista koji se zadnji put pobunio kad su mu prije 60 godina na fakultetu htjeli upisati – i jednu devetku.
I na samom kraju: Kod istinske žrtve – a o čemu suptilno govore i Lasićevi tekstovi – nakon što dobije zadovoljštinu presudom vlastitim krvnicima, nastupa stanje koje je sve samo nije euforija; nikakva skandiranja ne može i ne smije biti od strane žrtve s ciljem da se uvrijede oni u čije ime su zločini počinjeni, već samo plač, suze i ništa više… Svaka takva reakcija obesmišljava žrtvu… Svaka „presuda“ za zločin je poraz za čovjeka kao takvog ako on vjeruje u ljudske vrijednosti. Zlo je naša zajednička baština i narodi na ovim prostorima ga u izobilju imaju u svojim tradicijama… A svi ga, ako su zločinci njihovi, ignorišu, ili ga zloupotrebljavaju ako je pak žrtva njihova i u njoj prepoznaju potencijal za demonizaciju drugog bez kojeg bi kao „zlog“ njihova politička misija bila obesmišljena.
Ne pada mi na pamet, ovdje i sada, odgonetati zbog čega je sve to tako – ali reći ću samo da vjerujem da zlo nije nikakva metafizička kategorija već da je ono posljedica ljudske gluposti i neznanja, nerazumijevanja drugog i drugačijeg… Knjiga koju večeras predstavljamo izravno se suprotstavlja gluposti kao takvoj. Njen autor, uvaženi profesor Mile Lasić, ovom knjigom kao i svojim cjelokupnim radom doprinosi dijalogu između zavađenih naroda i stoga vam ga iskreno preporučujem. Čitajte Milu Lasića i budite malo onaj drugi.
***
Svi su dominantni narativi zarobljeni u vlastite logike, bez volje da se pronađe čak i simboličan kompromis koji bi omogućio i drugima kazati – ovo je i moja, naša zemlja!
“Mladi nisu odgovorni za to što se tada događalo“, precizirao je 08. svibnja 1945. godine tadašnji šesti njemački predsjednik, “ali jesu odgovorni za to što se iz toga napravi u povijesti“. Iz ovoga govora još snažnije odjekuju opomene: “Tko pred prošlošću zatvara oči, biva slijep za sadašnjost“ i “ne smijemo 8. svibanj 1945. odvojiti od 30. siječnja 1933.” Dakako, riječ je o datumima koji govore o kraju i početku Hitlerove strahovlade.
Politolog se ne rađa, nego postaje mukotrpnim studijima i politoloških i nezaobilaznih sestrinskih znanosti kakve su povijest, filozofija, sociologija i druge, s ambicijom da politologija konačno izađe iz množine u jedninu, ili barem nadiđe “unutarnju okupaciju” srodnih disciplina
I, doista, iole ozbiljnije analize pokazuju kako je apsolutno zajedničko bilo i ostalo svim trima etno-partijama-pokretima, pa potom i njihovim nasljednicama u kloniranim etno-partijama, preuređenje predratne BiH po svaku cijenu i po svojoj slici i prilici.
(iz knjige Demokrature i neuspjele tranzicije u post-jugoslavenskim zemljama)
https://digitalnademokracija.com/
