Ko su ”umjereni muslimani”?
Piše: Harun Karčić
Izgleda da se svi mi slaženo da postoje ”umjereni muslimani” ali niko nema jasnu sliku kako zapravo oni izgledaju, kakve stavove ispoljavaju i kakav je njihov svjetonazor? Da li biti umjeren musliman podrazumijeva umjerenost u vjerskoj praksi ili u političkim stavovima? Ili to označava umjerenost u kritici prema zapadnoj vanjskoj politici ili Izraelu?
Nakon napada na Sjedinjene Američke Države (SAD) 11. septembra 2001. godine, po prvi put sam čuo termin umjereni muslimani na CNN-u. Od tad do danas, isti termin se neprestano ponavlja među američkim i evropskim novinarima, analitičarima i intelektualcima. Proteklih godina, sve češće biva korišten i na Balkanu. Pojam umjerenog muslimana je i te kako problematičan, ambivalentan i intekeltualno lijen jer se muslimanima doslovno nudi da biraju između dva tabora, dobrog i lošeg ili kako je rekao bivši američki predsjednik George W. Bush ”ili ste sa nama ili ste sa teroristima.” Stekao sam utisak da nakon svakog terorističkog napada na tlu Amerike ili Evrope, novinari grozničavo počnu tragati za umjerenim muslimanima koji će gostovati u vijestima, osuditi posljednji napad, distancirati se od počinilaca i po ko zna koji put osuditi ”islamski fundamentalizam.” Iz godine u godinu, formirala se svojevrsna dihotomija na umjerene, liberalne i/ili sekularne muslimane koji predstavljaju tabor prihvatljiv brojnim Evropljanima i Amerikancima, dok se na suprotnoj strani nalaze radikalni i ekstremistički muslimani koji predstavljaju antitezu zapadnim vrijednostima. Takva kategorizacija izgleda da je danas postala osnovna matrica na osnovu koje se kategorišu muslimani u zapadnim medijima.
Izgleda da se svi mi slaženo da postoje ”umjereni muslimani” ali niko nema jasnu sliku kako zapravo oni izgledaju, kakve stavove ispoljavaju i kakav je njihov svjetonazor? Da li biti umjeren musliman podrazumijeva umjerenost u vjerskoj praksi ili u političkim stavovima? Ili to označava umjerenost u kritici prema zapadnoj vanjskoj politici ili Izraelu?
Koliko god da je ovakva podjela muslimana novitet, ona vuče svoje korijene od vremena evropske kolonizacije muslimanskih zemalja. Evropska literatura, naročito britanska i francuska, počela je krajem devetnaestog stoljeća razvrstavati muslimane u svojim kolonijama na dobre i loše. Takva binarna podjela podređenih muslimanskih subjekata bila je zgodna evropskim kolonizatorima jer su dobre muslimane predstavljali oni koji su sarađivali sa okupatorskim imperijalnim silama i koji su prihvatali evropsku superiornost, njihove zakone i kulture. S druge strane, loši muslimani su bili oni koji su se protivili vojnoj, kulturnoj i jezičkoj kolonizaciji i koji su pružali (nasilni ili nenasilni) otpor.
Današnji problem sa identifikacijom i kategorizacijom umjerenih muslimana počeo je ubrzo nakon napada na SAD 11. septembra 2001. godine. Nekoliko kriterija utiče na kategorizaciju muslimana. Stav i odnos prema šerijatu igra presuđujuću ulogu u tome. Prema riječima profesora Akeela Bilgrimija sa Univerziteta Kolumbija – “”umjereni muslimani” su oni koji prihvataju sekularizam dok su radikalni ili ”absolutistički muslimani” oni koji se zalažu za uvođenje šerijatskog zakonodavstva.“ Sličnog je stava Angel Rabasa iz organizacije RAND (koja je bliska američkim vojno-obavještajnim krugovima) koji smatra da je ”linija razgraničenja između umjerenih muslimana i radikalnih islamista u državama koje primjenjuju zapadne pravne sisteme njihov stav o primjeni šerijata.” Takva kategorizacija, koja pronalazi sve više pristalica u SAD-u i zemljama Evropkse unije, postavlja veoma opasne standarde jer je šerijat sastavni dio islama i prakticirajući muslimani ga se neće odreći jer bi to značilo odricanje vlastite vjere.
Drugi kriterij za kategorizaciju muslimana je idejno-političke naravi: umjereni muslimani su oni koji podržavaju američku vanjsku politiku na Bliskom istoku, ne dovode u pitanje američku unilateralnu podršku Izraelu i podržavaju hapšenja islamskih aktivista – bilo za to opravdanog pravnog osnova ili ne. Problem leži u tome što se vjerska umjerenost izjednačava sa političkim liberalizmom – što je potpuno pogrešno jer biti umjeren u vjerskom smislu nije isto što i biti liberalan u političkom smislu. Brojni su primjeri konzervativnih katolika u Njemačkoj koji su liberalne političke orijentacije, kao i neprakticirajučih katolika odnosno – sekularnih katolika – kako se i sami ponekad nazivaju koji pripadaju ekstremnim desničarskim političkim strankama u Evropi. Zbog toga, neophodno je razlučiti između političkih, vjerskih i kulturnih stavova jer su oni – iako se ponekad preklapaju – različite kategorije.
Takva binarna podjela muslimana leži u pogrešnoj pretpostavci da su u islamu – vjera i politika jedno i da je dozvoljeno generalizirati između vjerske teorije, historijskog iskustva i savremene političke prakse. Takva redukcionistička konstrukcija islama i muslimana u potpunosti odbacuje postojeće deskriptivne i analitičke principe koji se inače koriste prilikom analiziranja raznovrsnih predmeta poput prava, teologije, političkih nauka, međunarodnih odnosa, antropologije i sociologije. Islam kao vjera stavlja veliki naglasak na umjerenost, kako u vjeri tako i u ponašanju, jelu i piću. Kao što navodi Tariq Ramadan u tekstu Dobar musliman, loš musliman objavljenom 2010. godine u časopisu New Statesman, već u osmom stoljeću su se pojavila dva pristupa interpretaciji vjerske prakse: ahl al-‘azima i ahl ar-rukhas. Prvi su bili literalisti i nisu smatrali neophodnim da se islamski norme stavljaju u kontekst ili da se pozivaju na bilo kakve olakotorne okolnosti kakve islam dozvoljava. Druga grupa je uzimala u obzir kontekst, olakotorne okolnosti ali i potrebu za fleksibilnošću prilikom tumačenja islamskih normi. Takva se praksa kod islamkih učenjaka nastavila narednih trinaest stoljeća, bilo da su slijedili šiijsko ili sunijsko tumačenje islama. Ipak, muslimani su ostali veoma principijalni kada su u pitanju temeljni elementi vjerovanja (akida), ali, isto tako, su ostali i fleksibilni kada je u pitanju adaptacija na nove kulture, naučna dostignuća i tehnologiju. Izgleda da je zabluda o umjerenim i radikalnim muslimanima počela sa njihovom povećanom imigracijom u zapadne zemlje, preciznije u SAD, Kanadu i Zapadnu Evropu. U tim zemljama, gdje su društva (a ne nužno i države) duboko sekularizirana i gdje ispoljavanja religije nije vidjlivo u javnoj sferi u istoj mjeri u kojoj je vidljivo u većinski muslimanskih zemalja. Na Zapadu čak i ramazanski post ili obavljanje pet dnevnih namaza može izgledati domicilnom nemuslimanskom stanovništvu kao djelo koje se graniči sa radikalizmom.
Pitanje nečije umjerenosti je veoma subjektivno i promjenjivo sa vremenom. Afganistanski i arapski mudžahedini su nekada imali brojne simpatije u Americi i u Zapadnoj Evropi dok su služili kao topovsko meso u američkoj borbi protiv sovijetskeokupacije zemalja Bliskog istoka. Danas se ti isti ljudi nazivaju teroristima i fundamentalistima jer se bore protiv američkeokupacije vlastite zemlje. Tariq Ramadan je jedan eklatantan primjer: američki State department ga je 2003. godine nazvao ”umjerenim muslimanom” jer je kritikovao Al-Kaidu. Već 2004. godine kada je Ramadan počeo otvoreno kritikovati američku invaziju na Irak i kada je rekao da okupirani irački i palestinski narodi imaju legitimno pravo da se brane (bez da je podržao terorističke napade), administracija tadašnjeg američkog predsjednika George W. Busha nazvala ga je ”ekstremistom” i osobom ”koja podržava terorizam” i zabranila mu ulaz u SAD. Godine 2010. sa dolaskom Baracka Obame, Ramadanu je ponovo dozvoljen ulaz u SAD jer ga tadašnja administracija nije smatrala opasnim.
Državne i vladine konstrukcije vjerskog identita su relativno novi fenomen, ali se odnose samo na muslimane. Nikad nećete čuti da vlade zapadnih zemalja govore o ”radikalnim” i ”umjerenim” Jevrejima ili kršćanima jer se nekako podrazumijevaju da napadi koje pripadnici tih vjerskih skupina izvedu su politički motivisani, a ne vjerski.
Muslimani i islam su u svojoj suštini umjereni jer je takva priroda njihove vjere. Velika većina muslimana prihvata i divi se ekonomskom, društvenom, političkom i naučnom uspjehu zapadnih država. Kada god izbije rat ili nasilje u muslimanskim zemljama, muslimani spas traže u razvijenim zemljama Evropske unije, u Americi i Kanadi, a ne u muslimanskim zemljama Zaljeva, Sjeverne Afrike ili Azije.
Jasna je namjera muslimana da se žele razlikovati od onih koji čine nasilje u ime islama. Također je za pohvaliti napore nemuslimana koji žele stvoriti distinkciju između muslimana koji se opredjeluju na nasilne poteze, i onih koji takav pristup odbacuju. Ipak, u silnim pokušajima da muslimani dokažu svoju ”umjerenost” zapadnim vladama, sigurnosnim strukturama i nemuslimanskim susjedima, važno je ne čine kompromise po pitanju svojih temeljnjih vjerskih postulata i stubova svog islamskog kulturnog identiteta – jer upravo je to njihov specificum.
