Jedna od industrija koje su u posljednjih desetak godina doživjele najveći boom svakako je industrija tzv. “brze mode”, odjeće koja izgleda dobro, košta malo, nije posebno kvalitetna, ali i ne kupuje se s ciljem da je nosite godinama.
No, kao i kod svakog drugog super-jeftinog proizvoda i kod ovog se valja zapitati postoji li druga strana priče.
Naravno da postoji…
Svi bismo u ovoj fazi trebali biti upoznati s konceptom sweatshopova čemu je doprinio i svojevremeno razvikani slučaj Nikea koji se još kasnih devedesetih opravdano našao na udaru kritika zbog izrabljivanja jeftine radne snage u Indoneziji i Vijetnamu.
I samo zato što je suosnivač kompanije Phil Knight bio prisiljen povući prave korake odlučivši da će Nike ubuduće inzistirati na boljim tretmanu radnika (povećanje minimalca, bolji radni uvjeti u tvornicama, čist zrak) i poslovanje učini transparentnijim, to nikako ne znači da ostale kompanije neće okoristiti “blagodatima” jeftine radne snage kada im se za to pruži prilika.
Naravno, sve dok ih netko zbog toga javno ne prozove, nakon čega će uslijediti isprika, pranje ruku i obećanje da će se nešto poduzeti, potpisat će se papiri, ubrzo će se pojaviti neki novi skandal, a mi ćemo sve zaboraviti.
Nitko ne voli ovu priču
Ipak, dok se jagme da zgrabe posljednju veličinu majice koju će nositi samo jednom i zatim baciti na dno ormara, kupce ni ne zanimaju priče o izrabljivanju, a i više je nego očito da svoju odjeću žele po niskim cijenama i bez osjećaja krivnje pa stoga ni ne postavljaju suvišna pitanja.
Štoviše, rijetki se mainstream mediji bave se ovom temom.
Urednici ne potiču novinare da se bave temom izrabljivanja, ali ne zato što temu smatraju nezanimljivom ili zbog nekog zakulisnog dogovora s velikim kompanijama. Daleko od toga. Problem je u tome što čitatelje ovakve vijesti ne zanimaju.
Zanimljiva vijest je gužva pred trgovinom ili vijest o dolasku neke razvikane kolekcije, ali vijest o lošim uvjetima nitko ne želi pročitati jer znamo kako završava – s prstom uperenim u kupca koji (nesvjesno ili nezainteresirano) hrani sustav koji izrabljuje siromašne.
1129 poginulih je stvarno puno, ali 100 kuna za traperice je STVARNO malo
GAP se s ovim optužbama susreće od sredine devedesetih, a i kod nas popularni H&M na udaru je kritika zbog uvoza odjeće iz Bangladeša i suradnje s dobavljačima iz Azije koje su dosad optužili za sve na potezu od seksualnog zlostavljanja i niskih plaća, preko suludog radnog vremena do činjenice da čak i klinci rade po 14 sati dnevno.
Javnost se uznemirila i postala svjesna cijene svojih krpica tek 2013. kada je 1129 radnika izgubilo živote u urušavanju tvornice Rana Plaza u Daki u Bangladešu. Naime, prije nesreće radnici su uporno upozoravali na opasnosti, ali nitko na to nije obraćao pozornost jer rokovi postoje, a naručitelji sa zapada ne toleriraju kašnjenje.
To je pokrenulo kratkotrajnu raspravu o teškim uvjetima u kojima rade zaposlenici tekstilne industrije u državama gdje je samo izgovoriti riječ “sindikat” dovoljan razlog da izletite na cestu ili da vas netko prebije.
Međutim, i to je brzo zaboravljeno, Primark (samo jedna od kompanija za koju su žrtve nesreće radile) je isplatio obiteljima poginulih 14 milijuna dolara odštete, potpisan je sporazum o promicanju boljih uvjeta rada i već godinu dana kasnije, sve je bilo po starom.
Primark je već iduće godine zabilježio rast prodaje od 20%, a The Economist je krajem 2015. najavio njihov veliki ulazak na američko tržište.
Njihova “tajna”? Suludo niske cijene u odnosu na konkurenciju.
Mijenja li se situacija nabolje?
Doduše, postoje i oni koji brane industriju. Primjerice, Kate Ball-Young, bivša menadžerica kompanije Joe Fresh tvrdi da je posao u tekstilnoj industriji dobar izbor za radnike. Pogotovo ako u obzir uzmemo alternative.
Benjamin Powell sa sveučilišta Texas Tech smatra da su sweatshopovi “dio procesa podizanja životnog standarda te u konačnici dovode do boljih uvjeta na radu”.
No, postoji niz drugih problema.
Ispuštanje toksičnog otpada u rijeke (štetna sredstva koja se koriste u kožarama odakle stiže “jeftina” koža), zagađena pitka voda, kožne bolesti, grozni uvjeti u tvornicama, plaće kojima radnici ne mogu pokriti ni osnovne životne troškove i činjenica da sve ovo siromašne zemlje čini još siromašnijima.
Ovo je grozno neovisno o razlogu zbog kojeg se sve to događa, ali kad znate da su povod jeftine krpice koja bacamo nakon jednog nošenja, priča postaje još bolesnija, a s obzirom na rast popularnosti, bit će još gore.
Usporedbe radi, H&M u Velikoj Britaniji po kvadratnom metru prodaje odjeće u vrijednosti 3400 dok je taj iznos u slučaju Primarka 5300 funti.
Doduše, Primark bi se, kao i neke druge kompanije, mogao neugodno iznenaditi na američkom tržištu ili se pak opeći zbog činjenice da nemaju uređenu online prodaju (koja je u njihovom slučaju neisplativa), ali ideja da se na domaćem tržištu pojavi trgovina koja prodaje majice po 20 i traperice po 100 kuna vjerojatno djeluje primamljivo mnogim Hrvatima koji već ionako jedva spajaju kraj s krajem.
Stoga, postoji li uopće način da se pronađe “zlatna sredina”?
Druga strana i rješenje
Iako kultura “robe za bacanje” izaziva osudu ekologa (samo Amerikanci godišnje bace 11 milijuna tona odjeće, a količina iz godine u godinu raste), teško je povjerovati da će nas briga za okoliš natjerati na bilo kakvu promjenu, a kamoli na kupnju skuplje odjeće.
Savjetovat će vam da kupujete manje, informirate se o trgovinama u kojima kupujete i ne podržavate sve ovo što ste pročitali, kupujete kvalitetnije, ne bacate odjeću već je darujete.
I sve je to u redu, iako se većina savjeta svodi na to da se vi kao kupac osjećate bolje. Ideja je mijenjati sustav koji aktivno radi na promicanju ponašanja koje je štetno za sve uključene (da, čak i za one koji plaćaju manje za nešto što ne nose). Mediji koji istovremeno nariču nad žrtvama srušene tvornice i snebivaju se nad super jeftinom odjećom koja je tako trendi i pristupačna svima samo su dio problema.
Jer kao što je John Oliver jednostavno objasnio: “Ovo će se događati sve dok mi to budemo dopuštali”.
