Kapitalistički sistem nije sposoban da adekvatno hrani, čak ni nahrani – gotovo polovicu stanovništva, ali njegov model proizvodnje hrane je izravno odgovoran za krčenje šuma, degradaciju tla i emisiju stakleničkih plinova
Aktivnosti prehrambene industrije dovele su do transformacije tla – od uloge u prehrambenom lancu do ispušivača ugljičnog dioksida i enormnih emisija stakleničkih plinova. Za borbu protiv klimatskih promjena potrebne su duboke promjene u procesu proizvodnje hrane na svjetskom nivou, gospodarenju tlom i prehranjivanjem.
Ovo su zaključci najnovijeg izvješća Međuvladnog panela o klimatskim promjenama (IPCC) – grupe UN-ovih stručnjaka – objavljenog u četvrtak, o utjecaju upotrebe zemlje na hranu i klimu. Prema njemu, 23% svih emisija stakleničkih plinova koji su djelo ljudske aktivnosti potiču od korištenja zemlje za proizvodnju hrane. Postotak je to koji se može povećati i do 37% ako se u obzir uzmu ostale aktivnosti povezane sa svjetskom proizvodnjom i distribucijom hrane. Toliko povećanje očekuje IPCC.
Dobar dio proizvodnje koju proizvodi prehrambena industrija ne doseže čak ni ljudsku potrošnju, već se baci. UN-ova Organizacija za prehranu i poljoprivredu (FAO) izračunala je da se godišnje baci 1,6 milijardi tona hrane, odnosno 25-30% ukupno proizvedene hrane u svijetu. Ovaj prehrambeni otpad odgovoran je za do 10% svih emisija stakleničnih plinova koje stvara čovjek, prema IPCC-u.
Podaci pokazuju da gotovo 822 milijuna ljudi širom svijeta pati od kronične gladi. To čini 11% globalne populacije pothranjenom, u svijetu u kojemu ima dovoljno hrane za sve. Brojka je to koja se ne smanjuje, nego povećava u posljednje tri godine.
Drugo lice ove užasne situacije su 2 milijarde odraslih sa prekomjernom težinom ili pretilosti. Bolest je to čija se učestalost utrostručila od 1975. i koja uglavnom pogađa ljude s nižim primanjima koji su prisiljeni kupovati jeftiniju, prerađenu hranu, čiji je kalorijski sadržaj bogatiji šećerima i zasićenim mastima, ali niže hranjive vrijednosti, zajedno sa nedostatkom prehrambenih informacija i kemijskom manipulacijom hranom koja stvara ovisnost.
Glad i pretilost su dva lica prehrambene neuravnoteženosti i oboje svoj korijen imaju u siromaštvu koje prelazi i nadilazi podjelu sjever-jug. Kapitalistički sistem nije sposoban da adekvatno hrani, čak ni nahrani – gotovo polovicu stanovništva, ali njegov model proizvodnje hrane je izravno odgovoran za krčenje šuma, degradaciju tla i emisiju stakleničkih plinova.
Strategija radikalne transformacije prehrambene proizvodnje ne može se shvaćati odvojeno od cilja iskorjenjivanja pothranjenosti koja pogađa deseti dio čovječanstva. Niti se može okončati pothranjenost koja je povezana sa problemom pretilosti, novom modernom epidemijom. Trenutni proizvodni kapaciteti omogućili bi, od danas, da se ovi problemi riješe te ponudi zdrava prehrana i da pokopamo glad kao relikt prošlog vremena, pritom smanjujući proizvodnju hrane i kontaminaciju, pod uvjetom da se prevaziđe privatno vlasništvo i kapitalistička akumulacija nametnuta društvu kao cjelini. Problem je društveni i politički, ne tehnološki. Problem je strukturalni, ne individualni.
Ne radi se, stoga, o tomu da uvedemo partikularne promjene u naše obrasce potrošnje – premda će se nesumnjivo naša prehrana morati promijeniti globalno i u cjelini – već da se racionalno i demokratski planira proces transporta i distribucije hrane; protiv tržišne logike koja služi jedino interesima firmi poput Monsanta, koja je trenutno u vlasništvu grupe Bayer, poznate po osiromašenju malih poljoprivrednika, uništavanju amazonske prašume i umiješanosti u ubojstva aktivista zaštite okolišta i indignista.
Potrebno je ekspropriirati ovakve velike multinacionalne kompanije bez naknade i socijalizirati njihove resurse koji bi bili pod kontrolom radnika i radnica, malih proizvođača i narodnih masa u službi novog sistema proizvodnje hrane koji bi mogao prehraniti većinu stanovništva zdravo i sa očuvanim okolišem.
Alejandro Bravo, Izquierda Diario
Sa španjolskog preveo: Darko Vujica, Prometej.ba
