Kolumne

Ko je Bakiru Izetbegoviću važniji – Bog ili država?

“… Za mene kao vjernika Bog je u pravu, ono što piše u svetoj knjizi za mene je iznad zakona.“

I tako, krug je zatvoren. Konačno smo dobili i trećeg etnonacionalnog lidera koji je tu zvonku titulu dobio u do zadnjeg trena neizvjesnoj unutarstranačkoj borbi. I Milorad Dodik i Dragan Čović također su u svojim strankama bili jedini kandidati, što javnost neodoljivo podsjeća na dobra stara vremena, kad su se pitanja političkog liderstva rješavala na isti način – bez protivkandidata i oduševljenom proklamacijom. Hoće se reći – živio Savez komunista Jugoslavije.

Kongres ko kongres, uobičajena protokolarna svetkovina gostiju, pozdravnih govora, dobrih želja, te zaključaka koji rijetko kad izdrže test stvarnosti. Kako će u sudaru s budućnošću proći najdramatičniji konceptualni zaokret Stranke demokratske akcije, onaj prelaz s nacionalnog odnosno nacionalističkog na građanski diskurs, vidjet ćemo brzo. Zanimljivo je da stranka nikog izvan svojih redova nije uspjela ubijediti u zaokret i njegove efekte. Milorad Dodik i Dragan Čović sinhronizirano urliču da je to put u islamsku državu, jedina je razlika što je to Dodik uradio osobno, a Čović preko vjernih medija i novinara. Ljevica je očekivano i opravdano skeptična, Bakir Izetbegović tim zaokretom najavljuje ulazak na njihov ideološki teren. Građane na mrežama više zaokuplja činjenica da je Izetbegović bio jedini kandidat, s pravom se sumnja da je takva praksa put u građansko društvo. Podsjećanja radi, 2009. godine, na petom po redu Kongresu SDA, Sulejman Tihić je pobijedio u utrci za stranačkog predsjednika s 425 glasova, a protivkandidati su mu bili Bakir Izetbegović, koji je osvojio 301 glas, te Adnan Terzić, čija je kandidatura bila podbačaj jer je dobio samo 19 glasova. I ta je praksa daleko bliža demokratskim uzusima i potrebama građanskog društva nego ovo što smo imali tekućeg vikenda.

Momci, ima li šta sporno?

Međutim, sama odluka SDA da s etnonacionalnog pređe na građanski koncept ne bi smjela biti sporna. Ko god da dođe tobe, treba ga podržati i obodriti ga. Nije mala stvar da su Izetbegović i kompanija shvatili da je dosadašnji koncept, čiji su najistaknutiji predstavnici bili, nedjelotvoran, da treba nešto mijenjati i da su praktično, nakon toliko godina i decenija bačenih uzalud, prihvatili argumente svojih kritičara i političkih oponenata. Pa zar nismo to sve ove godine očekivali, da stranke čiji su vidokrug i djelokrug ograničeni samo na narod na koji se pozivaju, konačno progledaju i prihvate demokratsku, slobodarsku viziju društva? SDA ima puno pravo na takav zaokret, da odmah budemo jasni. Još bi ljepše bilo kad bi jednog dana u bliskoj budućnosti istim putem krenuli i HDZ i SNSD, također jake stranke svojih naroda koje lidere biraju bez protivkandidata.

Međutim, ako sami zaokret u konceptualnom pogledu nije sporan, ostaje veliko pitanje koliko je SDA kadra da ga realizira u praksi? I koliko je kao politički subjekt uopće svjesna politike koju je unazad 24 sata i oficijelno počela zagovarati. Bakir Izetbegović tvrdi da je stranka svojim djelovanjem i suštinom odavno građanska, a samo nekim formalnim detaljima etnonacionalna. Na šta je novinar Zija Dizdarević ispravno zaključio da je SDA u prvom redu religijski i etnički politički subjekt i da tu građanske politike za sada ima vrlo malo. Ali pod pretpostavkom da SDA uspije u nakani da krene novim političkim putem, to bi onda moglo izazvati tektonske promjene na političkoj sceni. Milorad Dodik najavljuje da će njegov odgovor biti – borba za otcjepljenje RS-a. Kao da do sada nije samo to radio. Čović ništa ne najavljuje, nije u poziciji da prijeti, a najzanimljivije će biti na ljevici. Sudare li se njihova politička retorika (ako već ne i djelovanje) s onim što najavljuju iz SDA, onda bi to tražilo proaktivno političko djelovanje i nove strateške odgovore. Ponavljamo, najgore bi bilo osporiti Stranci demokratske akcije pravo na ovakav zaokret. Kakva god da bila, ona to pravo nesumnjivo ima. A posjeduje li snage, znanja i istinske volje da ga realizira, to su već pitanja za oponente. Ljevica bi, kako jednom na ovom portalu lucidno napisa naš uvaženi saradnik Ivo Komšić, po definiciji trebala da je kontinuirano spremnija, vitalnija, maštovitija od desnice i centra. Postoje krucijalni aspekti političkog, ekonomskog i kulturnog života u kojima je SDA zaribala do daske i tu svaka prava opozicija može naći neiscrpno vrelo ideja i motiva za sopstveno djelovanje. Korupcija, nepotizam, nekompetentnost, divlji ahbabski kapitalizam i tradicionalni javašluk samo su neki od aspekata ovdašnjeg života koje nikakav konceptualni zaokret ne može zasjeniti i gurnuti pod tepih (šifra: Pazarić). Suštinski smo prožeti tim procesima, Bosna i Hercegovina na širem je međunarodnom planu prepoznata kao raspadajuće društvo, i Milorad Dodik, koliko god se trudio, ne može biti jedini uzročnik takvog stanja. Dakle, pravi odgovor opozicije bio bi – pozdraviti nove konceptualne poglede, ali udariti na ove vitalne boljke bosanskohercegovačkog društva zbog kojih ono i jeste na samom dnu svih ljestvica i tabela koje se danas kreiraju u svijetu.

Isključuju li se Bog i država?

Rekosmo već, kongres ko kongres, uvijek je satkan od 90 posto samohvale, pet posto samokritike i pet posto najljepših želja. Mnogo važnije stvari dešavaju se i kazuju oko skupa, uoči i nakon samog spektakla. Bakir Izetbegović dao je nekoliko intervjua proteklih sedmica, što je uobičajena pretkongresna praksa. U pravoj džungli izjava i stavova, jedan bitan detalj prošao je u ovdašnjoj javnosti nezapaženo, a toliko je bremenit značenjima i porukama (da ne kažemo prijetnjama) da bi trebao mnogima da bude pravi politički alarm. Na N1, u razgovoru s Amirom Zukićem, Izetbegović je pojasnio i svoje viđenje Povorke ponosa. Viđenje mu je, da odmah kažemo, za zeru naprednije od onog kako rečenu problematiku promatra, na primjer, Dino Konaković, šef oponentske stranke Narod i pravda, ali još uvijek nedovoljno profilirano od nekog ko pretendira da jednog dalekog dana bude građanski lider:

„Nedopustivo je svako nasilje u odnosu na te ljude, nasilje je najgora stvar. Svako ima pravo da bude ono što jeste, ali mi smatramo da niko nema pravo propagirati, paradirati, predstavljati da je nešto normalno što nije normalno. Imamo pravo da branimo naš sistem vrijednosti.“

Izetbegović je, dakle, striktno protiv nasilja, što je za pohvalu, ali tu njegova priča staje. Sve je to i dalje nedovoljno, pogotovo što slijede rečenice u kojim sebi daje za pravo da nečije ponašanje ili sklonosti proglasi nenormalnim. Jer u nastavku se susrećemo s vjerovatno najspornijom izjavom koja nam dolazi iz SDA univerzuma. Evo šta kaže nesuđeni građanski lider:

„Ja sam čovjek vjernik. Ja smatram da je Bog sveznajući. Apsolutan. Smatram da se ne može reći ‘Bog sve zna, ali je ovdje malo pogriješio pa ćemo mi popraviti’. Za mene kao vjernika Bog je u pravu, ono što piše u svetoj knjizi za mene je iznad zakona.“

Ovakvo razmišljanje ne samo da je neprimjereno nego i opasno. Pa kako smije jedan od glavnih ljudi u državi zadužen za njeno funkcioniranje izreći ovako nešto? Ako jedan od viđenijih političara kaže da zakon nije najvažnija stvar, kakav primjer daje ostalima? Ako Bakir Izetbegović ima pravo da nešto u šta vjeruje stavi iznad države i zakona, imamo li i mi, obični smrtnici, koji nismo izabrani jednoglasno, isto takvo pravo na sopstvene svetinje i možemo li im dati prioritet u odnosu na zakon? Ljudi imaju najrazličitije svetinje i prioritete, kad bi svi s njima nahrupili na državu, nastao bi opći i nesavladivi kolaps.

Ova izjava više nego bilo šta drugo kazuje da SDA idejno nije dorasla konceptualnom zaokretu koji propagira. Izgleda da Izetbegovići imaju tu sklonost ka samonametnutim dilemama na koje ih niko nije tjerao. Slično je uradio i Bakirov otac Alija kada je objelodanio sopstvenu dvojbu o sposobnim i podobnim kadrovima. Bakir bi morao da poštuje bitnu stvar – krajnje je vrijeme da muslimani počnu miriti Boga i državu, a ne antagonizirati ih. Ionako imamo previše hajvana koji udaraju na Bosnu i Hercegovinu iz svih raspoloživih sredstava i s već poznatih uporišta, još jedan ogroman segment vjernika samo bi otežao borbu za njeno postojanje.

Dakle, ako istinski želite da vas pripuste u društvo zagovornika građanskog koncepta, morate u sebi raščistiti da ljudi zbog kojih je pravljena Povorka ponosa nisu nenormalni. Nego sastavna komponenta društva, koja zaslužuje prava kao i svi drugi građani ove zemlje. Osuditi eventualno nasilje nad njima, a uskraćivati im ta prava, nije dobar put u budućnost bez etnonacionalnih podjela. Građanska svijest, kao što vidimo, traži mnogo više od toga.

Ozren Kebo

https://analiziraj.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close