Baviti se pobunom neslobodnog ljudskog duha protiv racionaliziranog, mehaniziranog, bezbolnog svijeta nema nikakvog smisla ni koristi.
Piše: Nedžad Bašić
Na samom početku 21. stoljeća, koje izrasta u doba zločina i amoralnosti čovjeka, malo je napisanih tekstova koji bi mogli imati motivirajući refleks na stanje duha i morala čovjeka. Većina tekstova koje pišu novinari, znanstvenici ili sami čitatelji ne stvara dovoljno moćan impuls potreban da se utječe na stvaranje antiratne klime i empatije prema čovjeku. Nedostaju tekstovi koji bi svojom sadržinom direktno upozoravali i edukovali javnost kako postupci i izjave pojedinaca u javnosti mogu da dovedu do stvaranja mržnje i straha kod čovjeka što ga može voditi, i najčešće vodi, u najteži zločin protiv čovjeka – genocid. Neki tekstovi koji imaju intenciju stvaranja moralnog i antiratnog narativa suviše su suptilni i preopterećeni simbolima koji se ne mogu lako i jednostavno transformirati u politički aktivno upozorenja na zla vremena koja dolaze i zlu kob koju čovjek nosi u sebi. Takvi tekstovi najčešće ostaju nerazumljivi i ignoriraju se, i time praktično ostaju neupotrebljivi, što potragu za moralom i duhom mira i sprečavanje genocida čini tako očajničkom i uzaludnom.
Nedostaju otvorena i jasna upozorenja na zla vremena koja dolaze i koja su podstaknuta ciljanim izjavama političara, vjerskih službenika i državnika. Nedostaju tekstovi koji upozoravaju da retorika krajnje desnog autoritarnog populizma najčešće motivira čovjeka na najstrašnije i najmorbidnije zločine genocida. Nema upozorenja da će zlo koje proistekne iz takvog političkog, kulturnog ili vjerskog narativa ostati tekovina narodu, a ne tom glasnogovorniku mržnje. Nema takvih tekstova koji bi ukazivali na to da se izjave političara kao što su „da se više ni zajednički vazduh ne može disati sa najbližim susjedima“ ili „da svako dijete u Gazi treba umrijeti od gladi“ vode do stvaranja fašističkog narativa koji se pripisuje narodima tih glasnogovornika mržnje i zla. Stvaranje takvog narativa vodi u stvaranje kolektivne mržnje koja uvijek predstavlja predvorje genocida. Otud stvaranje impulsa otpora prema zločinu genocida koji je čovjek sklon počiniti zbog svojih ličnih interesa i koristi, a u ime države, vjere i nacije kojoj pripada, nosi prefiks otpora prema desničarskom autoritarizmu koji danas razara slobodu mišljenja čovjeka.
Rat koji Rusija vodi u Ukrajini, koja je zatrpana leševima, zahvaćena paljevinama i prekrivena garežima rata, te umobolni genocid koji Izrael čini prema djeci Gaze, nije samo odgovornost Rusije i Izraela, to je odgovornost i ruskog i jevrejskog čovjeka (naroda) koji će snositi najteže posljedice zločina koji čini njegova država u njegovo ime i u ime njegove vjere, a sve to bez njegovog otvorenog i iskrenog otpora tom zločinu. Teško se može opravdati izostanak sramne šutnje i sporadične stidljive pobune čovjeka protiv umobolnih ratnih zločina u kojima stradaju prije svega djeca kao simbol budućnosti i opstanka čovječanstva. Zbog toga i kršćani i Jevreji, i katolici i pravoslavni i unijati, i muslimani i agnostici moraju otvoreno stati protiv zločina koji čine njihove države u njihovo ime. Izostanak otpora tom zločinu koji se čini prema nevinim i nemoćnim nije ništa manji zločin od samog zločina koji se čini.
Na samom početku ovog milenija za zločine masovnog razaranja, ubijanja, izgladnjivanja, protjerivanja i masovnog silovanja, što čini država, čovjek koji vjeruje u Boga postaje zastor iza kojeg se stvara ovaj „katalog užasa“, straha i mržnje prema svom najbližem susjedu, prijatelju, rođaku, što čini najtežu biblijsku izdaju Boga i svih božanskih vrijednosti. To čini ovaj ratni „katalog užasa“ još razornijim i pogubnijim za opstanak čovjeka u 21. stoljeću.
Ratovi koji se danas vode u Gazi i Ukrajini i na drugim mjestima stvaraju masovnu „društvenu potražnju“ za novim modelima straha i mržnje kao novim ideološkim oružjem kao instrumentom apokalipse čovječanstva koju sve intenzivnije glorificira krajnje desničarski populizam, koji se preliva u sve segmenta života Homo sapiensa. Strah i mržnja rasplamsava se i pojačava svim „masovnim medijima“ kako bi se intenzivirali talasi panike koji zamagljuju um čovjeka, koji više nije u stanju prepoznati upozorenja koja najavljuju dolazak prokletstva.
Masovna „društvena potražnja“ straha i mržnje koja je namijenjena širenju smrti i prijetnje potpunim uništenjem slobode čovjeka čini um čovjeka zatvorenim u primitivni bezbolni prostor, otvrdnulim na svaku empatiju i racionalnost, što čini sažet „katalog užasa“ na samom početku ovog stoljeća. U tom „katalogu užasa“, oduzimajući slobodu mišljenja čovjeku, autoritarna država i Vođa grade novi koncept njegove „sreće“ na koji on najčešće pristaje. On više ne mora ništa da misli, oslobođen je svake odgovornosti, oslobođen je straha i stida, ima samo dužnost da slijedi upute Velikog Vođe i da promoviše mržnju prema onima koji su označeni Vođinim dekretom. Upravo takvo shvatanje i prihvatanje slobode i obožavanja Vođe, kojem se pripisuju božanski atributi (on je moj bog) – čini običnog Homo sapiensa bolesno superiornim, što čini njegov život toliko besmislenim da je teško povjerovati da bi društvo kome pripada moglo preživjeti.
„Glad za moći, sadizam i tvrdoća“ onih koji „ostaju na vrhu“ stvaraju nejednakost i siromaštvo što čuva diktaturu, koja sada služi da se Vođa održi na vlasti. I zaista. Kada je društvo opljačkano, razoreno i kada živi u ispraznom zadovoljstvu, bez slobode mišljenja i bilo kakvog motiva da se pokrene naviše, moć Vođe nije više sredstvo, već samo sebi cilj. Predmet moći postaje moć, a predmet satire, podsmijeha, osude i kazne nije više Vođa (država), već sam narod, odnosno čovjek koji je mentalno pripremljen na iracionalnosti ljudskog ponašanja, pa čak i na počinjenje ili negiranje najtežih zločina (genocida).
U takvom okruženju, ako bi čovjek težio stvarnosti, morao bi se odreći svih darovanih beneficija i neodgovornosti za zločine koje je počinio, što za njega čini suviše visoku cijenu. Odricanjem od slobode sopstvenog mišljenja i sa isušenim mozgom, koji više ne proizvodi nikakve vizije niti kreativnu maštu, čovjek se definitivno poistovjećuje s mehanizmom tiranije koja ga okružuje. On ne razumije ni njen uzrok ni njenu krajnju svrhu. „Čovjek sve više liči na psihijatra čiji um postaje poremećen prebliskim boravkom s ludilom.“ On se više ne može osjećati ni poniženim, ni potresenim, ni izgubljenim.
Nepovjerenje i sumnja, mračne zavjere i njegov mentalni sklop skeptika čine ga slabim da traga za odgovorom. „Analizirati složenu društvenu pozadinu, pokušati rasplesti splet političkih motiva, proračuna, strahova i sumnji te razaznati prisilu okolnosti iza njihovog djelovanja izvan je njegovih mogućnosti. Generalizacije o društvenim snagama, društvenim trendovima i historijskim neizbježnostima čine ga sumnjičavim.“
On doživljava svoje okruženje kao „duh zla“, što ga sve više gura od racionalnog zdravog razuma ka misticizmu okrutnosti. Mistična okrutnost koja se naselila u njemu neminovno vodi u opasnost da trajno pretvori narod u beživotno tijelo bez snage i volje da otvori nove horizonte i stvori nove nade za njegovu bolju, vedriju i veseliju budućnost.
Sve vidljiviji sukob između agresivnog autoritarnog populizma, koji nosi grubu retoriku nacionalizma i totalitarističkog nasilje i globalne prijetnje s jedne i umjetne inteligencije (AI), energetskog interneta (EI), interneta stvari (IoT), algoritma mašinskog učenja, blockchaina, što proizvodi novu dramatičnu sposobnost dizajniranja novih vizija čovječanstva s druge strane traži novi način razmišljanja i novi dijalog između države, društva i pojedinca u cilju promicanja tog novog svijeta koji se nazire iza sadašnjeg zastora laži, straha i zločina.
Baviti se pobunom ljudskog duha na ovom raskršću traži stvaranje nove, mlade generacije koja će biti sposobna razumjeti suštinu današnjih promjena koje su stisnute između agresivne retorike autoritarnog krajnje desnog populizma i potisnute kreativne modernosti svijeta, koja će znati uvesti čovjeka u novu maštu, promijeniti konvencionalni način razmišljanja čovjeka, generirati novu globalnu strategiju, proizvesti nove intuicije i stvoriti novu ljudsku kognitivnu kreativnost kao najznačajnije revolucionarno prestrojavanje čovječanstva u 21. stoljeću.
tačno.net
