Kultura

Knut Hamsun – Otac cool modernizma u prozi

Neobična je pojava Knuta Hamsuna u norveškoj i svetskoj književnosti, kao što je i njegova književna ličnost bez presedana. On nema sličnosti ni sa jednim književnim prethodnikom u svojoj zemlji, dok mu u širem kontekstu duhovno prethode jedino Dostojevski i Niče. Sa druge strane, svojim je radom presudno uticao na čitavu generaciju pisaca početkom 20.veka (i dalje kroz ceo vek) postavivši temelje onoga što danas percipiramo kao modernu prozu.

Hamsunov književni razvoj oličava se u dve jasno obeležene epohe. Dok je u prvom periodu svoga rada krajnji individualista i opisivač subjektivnog (unutrašnjeg života), u drugom periodu on je objektivni posmatrač i opisivač narodnog života u Norveškoj. Ova dvostrukost u književnom radu Hamsunovom može se objasniti i prilikama u kojima je živeo. Rođen u siromašnoj porodici sitnih zanatlija i poljoprivrednika, detinjstvo je proveo na krajnjem severu Norveške. Krajolik koji se sastoji od divlje prirode, visokih planina između neba i hladnog mora, često prekriven dugim, predugim mrakom, deluje kao rodno mesto Melanholije od koje čovek neprestano beži da bi joj se vraćao. Mladi Hamsun boravio je u Kopenhagenu, Kristijaniji (Oslu), stigao čak i do Amerike, ne napuštajući ni jednog trena ideju da će postati veliki pisac. I urbanitet ga je učinio velikim piscem, napravivši prethodno od njega „bolesno čedo grada“ – modernog čoveka..

.

Modernizam u prozi

Svojim ranim delima Glad (1890), Misterije (1892) i Pan (1894) koje možemo posmatrati kao svojevrsnu trilogiju, Hamsun je izložio antitezu književnosti onoga vremena. Već dugo vladajući realizam, čak i u svojoj najprobitačnijoj formi naturalizma, nije uspevao da prikaže celinu ljudskog bića. Uprkos individualizaciji karaktera koji su se često odlikovali i psihološkom dubinom, realizam je samo neprestano iskorišćavao i stvarao nove arhetipove. Ipak, svaki čovek je jedinstvena pojava, pa iako može egzistirati samo u određenom socijalnom kontekstu njegov um je uvek slobodan, nesputan čak i raciom. Hamsun je bio jedan od prvih evropskih autora koji je preuzeo na sebe zadatak da pokaže kako nesvesno može da utiče na ljudsko ponašanje. U tu svrhu koristi nekoliko literarnih tehnika kao što su tok svesti i unutrašnji monolog, ali ono što je posebna vrednost njegovog pripovedanja jeste da to čini sa neviđenom spontanošću tako da izgleda potpuno nevezan intelektualnom modom onog doba, pre svega Frojdovim teorijama o podsvesti. Njegov je izraz čist, gotovo minimalistički, kao superiorni šarmantni marginalac u visokom društvu.

.

Šta je cool modernizam?

Cool modernizam je lišen intelektualističkih pretenzija, pre svega na planu forme. Modernistički eksperimenti koji se odlikuju izuzetnim literarnim značajem kao što su pojedina dela Džojsa, Foknera, Prusta ili Andre Bretona često su preopterećena eruditivnim do granica larpurlartizma. Ili, kako bi to rekao nemilosrdni Luj-Ferdinand Selin:

Nisam voleo Džojsa. Za mene je on prespor. Isuviše peca mušice..

U prirodi je čoveka da ga privlači tuđa individualnost ako je lišena dosade. Takve ljude biramo za sagovornike, prijatelje i privatne pisce. A knjige privatnih pisaca nosimo u rančevima, džepna izdanja u pohabanim vindjaknama, teglimo ih sa sobom kao deo sebe i čitamo u poslednjim noćnim tramvajima dok se u osami vraćamo kući. Te su knjige manje od opšte kulture a mnogo više od životnog stila – one su zapravo prostor slobode za identifikaciju sa (anti)junacima, što je dionizijski aspekt čitanja. U njegovom korenu ne nalazi se samo adolescentska potreba za vitalnošću, kako bi se moglo pogrešno zaključiti, već večna i iskrena potreba da se umetnost ne doživljava klinički, što je univerzalna etička vrednost (skoro pa kategorički imperativ) kako čitanja tako i književne analize. Stoga, stil postaje reformalizovan od onoga šta je rečeno ka bitnosti mehanizma kako je rečeno. Na taj način pisanje postaje magično nedokučivo kao udvaranje – možda samo sretan izbor pravih reči.

Iako je Hamsun svojom inovativnošću uticao na gotovo sve moderniste, njegov neposredan uticaj je ipak znatno uži i pre svega se odnosi na one autore koje možemo nazvati „rođenim piscima“, kod kojih između života i literature postoji znak jednakosti. Oni su individualisti koji ne lišavaju ego socijalnog konteksta, već naprotiv učestvuju u haosu novog veka, jednoj kakofoniji postojanja sa tmurnim zadovoljstvom i ironijskom nadmoći kojom često ne štede ni sami sebe. Njihovi prečesti zarezi i tačke, nabrajanja i mali iznenadni eseji, zvuče kao koraci, ugrizi, činele i timpani. Pulsirajući ritam života..

Sledbenici – Hommage Hamsunu

Hamsun je bio, a i dalje jeste, pisac koga vole pisci. Teško je naći primer u istoriji književnosti da je uzoru ostavljeno toliko očiglednih posveta. Počev od onih sitnih, suptilnih, kao što je Selinov omaž u romanu Mostovi Londona gde jedan brod naziva „King Hamsun“, do onih frenetičnih kao što je rečenica Džona Fantea u romanu Snovi sa Bunker Hila kada je suočen sa kreativnom nemogućnošću da dovrši knjigu zavapio u samoj knjizi: „Molim te, Bože, molim te Hamsune, ne napuštaj me sada“. Inače, za Fantea se vezuje zanimljiva priča da je prvu Hamsunovu knjigu koju je pročitao, roman Glad, ukrao iz biblioteke. Kasnije ju je držao u sefu u svojoj kući. Njegova kćerka svedoči da je to bila neka vrsta porodičnog tabua i da nikome nije bilo dopušteno da knjigu čita, čak ni da je dotakne.

U onim godinama kada bih rastavljao svoje najdraže pisce na delove ne bih li otkrio tajnu moć njihovih čari, prvenstveno sam se usredotočio na Hamsuna… Ne postoji knjiga koja mi je lično bliža od Hamsunovih Misterija.

Henri Miler, Knjige mog života

Hamsun me je naučio pisanju.

Ernest Hemingvej

Izašli smo sa pićem na terasu i posmatrali popodnevni saobraćaj. Pričala je o Haksliju i Lorensu. Kakvo sranje. Rekao sam joj da je Knut Hamsun najveći pisac na svetu. Pogledala me, začudila se da sam čuo za njega, zatim se složila. Poljubio sam je i mogao sam da osetim smrad izduvnih gasova sa ulice. Njeno telo je ugodno dodirivalo moje.

Čarls Bukovski, Žene..

Kada se sagledaju gore navedeni autori uviđa se neosporna činjenica da se radi o pred-bitničkim piscima. Na taj način uspostavlja se veza čak i između Hamsuna i Džeka Keruaka. Možda deluje kao bogohulan zaključak, ako je opštepoznato da je Hamsun bio veliki anglofob, ali svojim ranim radovima on je jedan od utemeljivača najvitalnijeg dela američke proze. Sa druge strane, ako se stvari sagledaju u širem kontekstu jasno je da se radi o piscima koje ne vodi „american dream“ i „pursuit of happiness“, već upravo suprotno – sveopšti nekonformizam.

Hamsunu su se divili i Herman Hese, zatim Maksim Gorki, ali i poslovično nadmeni savremenik Tomas Man koji ga je smatrao „največim živim piscem“. U književnosti našeg jezika posebno ga je uvažavao i za svog velikog učitelja u pripovedanju smatrao Mirko Kovač. Od savremenih pisaca pominju ga Srđan Valjarević u svojim Dnevnicima, kao i Bekim Sejranović..

Glavni motivi: urbana alijencija, poetika kretanja i iracionalnost

Pre pisanja svog prvog romana Hamsun je povratnik iz Amerike. Uspomene koje nosi iz Novog sveta su poražavajuće: banalnost materijalizma, gorčina i bolest. Kasnije će u svom eseju „Iz duhovnog života Amerike“ zapisati: „Postoji glupost koja spas sveta i njegovu budućnost vidi u izgradnji železnica, socijalizmu i američkom blejanju i meketanju…“ Ipak, bez ovog iskustva teško da bi uopšte postao pisac kakvog danas znamo. Suočivši se sa vizijom budućnosti koja dolazi, za njega postaje nužno odbaciti sve konvencionalno. Uveren u svoju ničeansku posebnost, živi kao skitnica i često gladuje u Oslu dok povremeno piše za novine i konstantno svoje iskustvo pretače u romane. Tako nastaju Glad, a kasnije i Misterije. Uvodna rečenica u oba romana sadrži jednu zajedničku reč (motiv) – Grad.

Grad je ćelija 20. veka. Ćelija kao jedinica života i ćelija kao tamnica bića. Hamsun je to duboko osećao i njegova rana dela su plod neuroze koja donosi razjedinjenost praiskonskih polariteta koju neminovno stvara urbana sredina. Gradovi su osmišljeni tako da svojim neprekidnim razvojem polako brišu granicu između dana i noći, dobra i zla, između grada i grada. Svet postaje niz gradova uz put, a čovek lutalica u večnoj potrazi za izgubljenim korenima. Da bi se opstalo, lutanje mora biti prihvaćeno kao vrednost sama po sebi.

Modernistička proza velikim delom počiva na nečemu što možemo nazvati „poetikom kretanja“. Kinetika ljudskog tela prvi put se pokazuje kao važan činilac kreativnog procesa, aktivni tvorac duhovnosti koja se prevodi u reči: na putu, usput i u predasima između lutanja. Najpre beše emocija pa tek onda reč – podseća nas Selin. Ovaj iskaz se može postaviti i kao kolektivni kredo modernih prozaista. Proživljavati, prožimati, živeti da bi se pisalo lišeno akademizma koji sputava svojom rigidnošću u zahtevu za estetskim uobličavanjem. Upravo je rušenje tog kanona klasične književnosti koji se ogleda u interludijumu pretvaranja emocije u reč označilo rođenje nove književnosti. Emocije se sada iznose pred čitaoca sirove, prljave, buncajuće – kao delirijum proživljenog. Na taj način se sjedinjuju lik i pripovedač pa narativ i tok svesti postaju direktno zavisni od empirijskog.

Analizirajući biografije pisaca, radnje romana ili čak samo naslove, lako ćemo uočiti narečenu poetiku kretanja. Selinov najpoznatiji roman je „Putovanje nakraj noći“, Keruak je „Na putu“, Fante je „Na putu za Los Anđeles“, Hemingvej je proputovao pola sveta, video Španski građanski rat kao i snegove Kilimandžara… Primeri su bezbrojni. Modernizam ne poznaje meridijane. U knjizi Kolos iz Marusija Henri Miler piše o svom putovanju u Grčku i odmah na početku knjige opisuje susret sa jednim Grkom, studentom medicine sa kojim je do tri ili četiri sata ujutru razgovarao o Knutu Hamsunu. On piše:

„Tako sam doznao da Grci luduju za njim. Iz početka mi se učinilo čudnim  što razgovaram o tom severnjačkom geniju ploveći put toplih mora.“

Još jedna od glavnih osobina koju je Hamsun doneo književnosti jeste iracionalnost prvog lica. Nepouzdanost njegovih likova je mnogostruka budući da u literaturi, baš kao i u životu, nisu lišeni podsvesti. To je najočiglednije u muško-ženskim odnosima, a Hamsun je tvorac jednog od najlepših ljubavnih romana uopšte – Pan. U navedenom delu ljubav je opisana kao neprekidni sukob. Dvoje ljudi, Tomas Glan i Edvarda se danimice bore za ljubav, vode pravi rat. Rat ljubavi je danas jedna od glavnih tema u umenosti, dok su patološke ljubavi postale moderni kliše..

Hamsun napušta Grad

Posle Pana nastaje sve očiglednija promena u tematici i stilu. Polako napušta svoje pripovedačko Ja i okreće se opisivanju beskrajnih daljina severa, ćudi prirode ali i ćudi severnog čoveka u kome vidi univerzalnu vrednost koja je kroz mukotrpan rad izgradila kulturu iz koje je i sam iznikao. Drugim rečima, u svojim srednjim godinama Hamsun pronalazi izgubljeni zavičaj i dugo željeni mir. I dalje putuje ali sve ređe i uglavnom ka Istoku,

„među stare ljudske rase koje su prevazišle naviku brbljanja već samo čute i osmehuju se.“

U takvoj atmosferi mnogo više se posvećuje književnosti kao zanatu, što na kraju rezultira i njegovim poznim remek-delom Plodovi zemlje. Za ovaj roman je dobio Nobelovu nagradu 1920. godine. Priča kaže da je dobijanje čeka proslavio u kafani, pa je pijan pokušao da ga pokloni konobaru. Konobar je odbio, a pri povratku u hotel, Hamsun je ček ipak izgubio u liftu. Mamurnom piscu liftboj je ujutru vratio ček…

Nakon toga se kao nacionalni bard i bogat čovek čije se knjige masovno prodaju odlučuje za trajno povlačenje. Kupuje imanje Norholm na kome će živeti do kraja života kao farmer i otac mnogobrojne porodice. I kao pisac, naravno, koji će u svojoj sve većoj izolaciji postati podržavalac Hitlera i fašističke ideologije. Germanofilija i Niče u njemu konačno su porazili Dostojevskog. To je zapravo sve što treba reći na tu temu.

.

Post Scriptum

Pariz. Jesen, 1967.

Mladi Amerikanac dolazi u grad. Želi da bude pisac, poeta, ali ne zna ima li dovoljno talenta. Trenutno je tek običan student i ovde je par meseci. Skitajući gradom jednoga dana je ušao u bioskop u kome se davao skandinavski film Glad, rađen po delu norveškog nobelovca Knuta Hamsuna. Čuo je za knjigu ali je nije pročitao…

Mnogo godina kasnije, 2002, govorio je o iskustvu gledanja tog filma u pariskom bioskopu:

„Potpuno je potresao moj svet. Mislio sam da je to jedan od najboljih filmova koje sam ikada gledao. Svetlo koje uopšte nije svetlo, kao da neprestano teži tami. Ne mogu zamisliti taj film u boji, a takva je i knjiga za čije najnovije izdanje na engleskom jeziku imam veliku čast da pišem predgovor.”

Bio je to možda najveći američki pisac današnjice – Pol Oster.

Za P.U.L.S.E: Đorđe Pavlović

Lektura i korektura: Milica Veljković

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close