Ključni detalji rusko-izraelskog “dogovora” oko Sirije

Midhat Hajdarević 2015-09-25

Stari analitičari iz doba Hladnog rata su uvijek napominjali kako službene izjave svjetskih lidera na konferencijama za novinare uvijek treba uzimati s rezervom, a odgovore o sadržaju i ishodu njihovog susreta treba tražiti u sitnim, naizgled nevažnim detaljima. Školski primjer tog poučka je bio u susret ruskog predsjednika Vladimira Putina i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, nakon kojeg su neki otišli toliko daleko da su, unatoč suhoparnoj izjavi od dvije rečenice dvojice lidera, vidjeli Rusiju i Izrael kao dvojac koji će Bashara Al-Assada spašavati čak od Irana. Zanimljivo je da su svi propustili izvijestiti da je samo dan nakon posjete izraelskog premijera Moskvu posjetio palestinski predsjednik Mahmoud Abbas, koji je s Putinom također razgovarao o Siriji, ali i o situaciji u Palestini i Izraelu, te namjeri izraelskih vlasti da Al-Aqsa džamiju podijeli između muslimana i Židova. Mahmoud Abbas je dobio podršku Moskve i prisustvovao otvaranju najveće džamije u Europi, jučer svečano otvorene na Prospektu mira u Moskvi. Na svečanom otvaranju moskovske džamije su, među ostalima, uz ruskog predsjednika Putina bili predsjednik Kazahstana Nursultan Nazarbajev, palestinski čelnik Mahmoud Abbas i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan. Ruski čelnik je citirao Kur'an i rekao: “Stremite tome da ispred drugoga prednjačite u dobrim djelima!”, te dodao kako se ideologija Islamske države temelji na lažima i perverznom tumačenju islama. Možda je dobro da su neki previdjeli ovaj svečani događaj u Moskvi, jer se moglo dogoditi da u medijima pročitamo da se Vladimir Putin obratio na islam i da stvara panislamsku koaliciju kojom će pokoriti cijeli svijet.

Važan detalj jest da je izraelski premijer Netanyahu iznenada posjetio Moskvu i s Putinom se htio sastati prije lidera palestinske samouprave i turskog predsjednika Erdogana, a njegovu žurbu su istaknuli mnogi analitičari. Naime, Netanyahu je odlučio ne čekati na susret s predsjednikom Vladimirom Putinom na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda u New Yorku, nego se odlučio na put u Rusiju da bi prije ostalih razgovarao oko prirode i intenziteta prijetnji zbog rata u Siriji, te o stavovima Rusije i drugih međunarodnih aktera o tom pitanju. Ovo je ujedno tko zna koji čelnik po redu Siriji neprijateljskih zemalja koji hodočasti Moskvu, a izbjegava Washington, što, kada je Izrael u pitanju, ima posebnu težinu.

Očito je da prijetnje Rusiji i Izraelu, te ciljevi tih zemalja u sirijskom sukobu nisu ni približno isti. Očuvanje sirijske državnosti je, barem djelomično, ključno za Moskvu, koja nastoji obuzdati kaos na Bliskom istoku i šire. Rusija je odlučila oslabiti islamističke ekstremiste i jamčiti da će aktualna sirijska legitimna vlada sudjelovati u političkom procesu u prijelaznom razdoblju, te da će se tako postići političko rješenje krize.

U tom kontekstu, borba protiv Islamske države i njenih saveznika postaje sve veći problem, posebice u svjetlu izazova koje islamistički ekstremisti predstavljaju i za samu Rusiju. Što je još gore, oni bi se mogli odlučiti da u svoje područje utjecaja uvuku sve muslimane Rusije i Središnje Azije, a da se to nikako ne dogodi ruski čelnici moraju razgovarati sa svima, pa i onima za koje znaju da izravno podupiru ekstremiste u Siriji i Iraku.

Prema različitim procjenama, više tisuća ruskih građana se trenutno bori u redovima Islamske države i oni se u budućnosti mogu pokušati vratiti u Rusiju. Ruski ciljevi su dio još šire strategije kojom Moskva nastojati ojačati svoje pozicije na međunarodnoj sceni, pokazujući da niti može biti mira bez Rusije, kao i da se bez ruskog angažmana ne može riješiti većina problema u svijetu.

Sirija stoga postaje bitan cilj ruskih diplomatskih napora u organizaciji procesa pregovora, ali i ulaganja vojnih napora kao što je slanje humanitarne pomoći, oružja, stručnjaka i vojnih instruktora. To je barem ono što Kremlj za sada službeno priznaje.

Izraelski pristup situaciji u Siriji je potpuno drugačiji. Izrael je bez sumnje zabrinut za sudbinu Sirije, osobito ako to znači da će Assad ostati na vlasti, barem privremeno. Savez Iran-Sirija-Hezbollah Izrael vidi kao glavni izvor problema i prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Hezbollah je s juga Libanona sposoban granatirati vitalna područja židovske države. Štoviše, nakon rata u Libanonu 2006. godine su neki izraelski stručnjaci tvrdili da je Hezbollah u međusobnom odvraćanju dosegao razinu Izraela. To znači da bi sukob između njih imao ozbiljne posljedice, a rakete koje bi u tom slučaju bile ispaljivane sa sirijskog teritorija bi za Izrael bile previše. Stoga Izraelu odgovara da na slučajni ili namjerni napad uvijek promptno može odgovoriti zračnim napadima.

U isto vrijeme, Tel Aviv na ISIL gleda kao na silu koja se bori protiv režima u arapskim državama, i to onima koje su mu kao neprijatelj ključni prioritet. Izraelski stručnjaci smatraju da će se, ako ISIL i slični nedržavni akteri vojno zamijene stare neprijatelje, redovne arapske vojske, izraelske zračne snage i specijalci s lakoćom suprotstaviti izazovima koje predstavljaju islamističke terorističke skupine. Naime, one nemaju ni sposobnost ni kapacitet da vojno ugroze židovsku državu, dok se za Siriju u savezu s Iranom i Hezbollahom to ne može reći.

U tom smislu, izraelska vlada je posebno zabrinuta zbog pošiljke obrambenih oružja koje izraelskom zrakoplovstvu mogu blokirati sirijskog nebo. Na primjer, na isporuku ruskih raketnih sustava S-300 sirijskoj vojsci su u izraelskim vojnim i političkim krugovima gledali kao ozbiljan i nepovoljni pomak u korelaciji snaga. Netanyahu će nesumnjivo i dalje insistirati i pokušati uvjeriti Moskvu da to oružje ne proda Damasku. Međutim, čak i bez novih pošiljki oružja, obveze iz ranijih ugovora ostaju na snazi. To je ono što Izrael pod svaku cijenu želi pojasniti.

Osim toga, kako prenosi Reuters, sustavi Pancir-S1 sposobni za obaranje svih modernih vrsta zrakoplova na visini od 15km i u rasponu do 18 km su poslani u Siriju, što je za Izrael vjerojatno veliko razočaranje. Izrael strahuje i da bi rusko oružje isporučeno Siriji moglo pasti u ruke Hezbollaha. Nastavak ruskih vojnih pošiljki Iranu se od strane Izraela također može uzeti u obzir kao jačanje prijetnje.

U okviru kampanje borbe protiv terorizma ostaje problem koordinacije, posebno ako uzmemo u obzir rusku vojnu nazočnost u Siriji. Iako ograničena, ona se još uvijek može smatrati dodatnim vojnim i političkim resursom za Rusiju.

U ovom kontekstu treba tražiti ključne značajke pregovora Putina i Netanyahua, a nikako u fantapolitičkom “savezu protiv Irana” ili “spašavanju Assada na štetu nekoga trećeg”.

Nova situacija podrazumijeva koordinaciju napora s Moskvom u provođenju potencijalnih zajedničkih akcija i za sprečavanje ničim izazvanog sukoba s Hezbollahom i sirijskom vojskom. Za razliku od američkih i europskih analitičara, koji aktivno raspravljaju o mogućoj prijetnji Zapadu zbog krutog stava Rusije po pitanju Sirije i vojne pomoći Assadu, izraelski stručnjaci su manje skloni rusku politiku u Siriji gledati kroz prizmu sukoba, za portal Valdai Club tvrdi ugledna analitičarka Irina Zvijagelskaja, dr. povijesnih znanosti i profesorica na Institutu za istočne studije pri Ruskoj akademiji znanosti.

Prema izraelskim vojnim izvorima, zrakoplovne snage izraelske vojske su u svjetlu situacije u Siriji pokrenule mehanizam za koordinaciju aktivnosti s ruskom vojskom. Glavni cilj je spriječiti pogreške u identifikaciji zrakoplova na sirijskom nebu, što je posebno važno i za sirijsko i za izraelsko zrakoplovstvo, ali i moguće aktivnosti ruskih borbenih zrakoplova nad Sirijom.

Općenito govoreći, vodeći izraelski stručnjaci Zvi Magen i Sarah Fainberg su zaključili da je ruska politika u Siriji fer, što može značiti da i podrška Assadu ili potpora eventualnom režimu bez Bashara Al-Assada nije nikakva prijetnja za Izrael. Po svemu sudeći, to je važno za obje zemlje, jer se tako mijenja paradigma ruske pomoći Siriji i da sudjelovanje u borbi protiv terorizma neće poremetiti utvrđeno stanje ili zakomplicirati uravnotežene odnose Rusije i Izraela. Čini se da izraelska strana pokušava dobiti jamstva na najvišoj političkoj razini da će Rusija u ostvarivanju svojih ciljeva pokazati razumijevanje za zabrinutost Izraela.

Moglo bi se reći da je izraelski premijer Benjamin Netanyahu bio zabrinut bez razloga, jer, barem prema riječima Vladimira Putina, Sirija nema namjeru otvarati nikakav novi front i s Hezbollahom krenuti u oslobađanje Golanske visoravni, na što je ukazao izraelski premijer Netanyahu. Kako ne bi došlo do “gužve na sirijskom nebu”, rusko-izraelski vojni kontakti o tom pitanju su svakako dobra vijest i za Damask, jer bi to moglo značiti da će u budućnosti biti sve manje upada izraelskih zrakoplova u sirijski zračni prostor, a moguće je i da Izrael u potpunosti odustane od te prakse. Dakle, iako se nisu dogovorili o budućnosti sirijskog vodstva, gdje Rusija i dalje smatra da je sirijski narod taj koji treba izabrati vladu u predsjednika, Izrael je vjerojatno dobio jamstva da sirijska vojska novo rusko oružje neće okrenuti protiv izraelskih snaga, što je za Netanyahua više nego dovoljno. Rusija je sa svoje strane postala jamac da Sirija i Hezbollah novim oružjem neće napasti Izrael, što u ovom trenutku izgleda znanstvena fantasika. Izrael je u tom smislu morao popustiti i vjerojatno neće opstruirati ruske napore u borbi protiv terorizma u Siriji. Sva ostala nagađanja oko “koalicija”, “obrata u stavu” ili “izdaje” Sirije i/ili Irana su ništa drugo nego medijski napisi koji se plasiraju iz tko zna kojih pobuda i zbog kojih ciljeva.

FOTO: Granica Libanona, Izraela i Sirije, odnosno okupirane Golanske visoravni, na kojoj izraelski premijer, nakon ruskih isporuka oružja Siriji, vjeruje da će doći do “promjene ravnoteže snaga na štetu Izraela” :