-TopSLIDEBiHKolumnePolitika

Asim Mujkić: Vladavina etnopolitike

Politička artikulacija etnonacionalističke vladavine je etnopolitika sa čitavom šumom svojih „omjera“, „kvota“, „reciprociteta“ koja čini ovu državu „djelimično slobodnom djelimičnom zemljom djelimične demokratije“.

Kada pročitamo da je BiH prema parametrima stanja demokratije okvalificirana kao „djelimično slobodna zemlja“, i to danas, nakon više od 30 godina takozvane demokratske tranzicije, u nama se budi samo jedna maliciozna reakcija, koja, konkretno mene, tjera da kažem – to nije tačno.

Naprotiv, BiH je dosegla stupanj udžbeničke definicije demokratije kao vladavine naroda u punom kapacitetu riječi „narod“, etnički narod.

Dok pratimo sizifovske napore jedne koalicije s nešto blažim ‘narodnim nabojem’, s nešto malo više „građanskih elemenata“ da uspostavi, na temelju izbornih rezultata iz oktobra 2022, vertikalu svoje legitimne vlasti ne možemo se oteti zaključku da je etnonacionalistički poredak gotovo u potpunosti normaliziran. Politička artikulacija etnonacionalističke vladavine je etnopolitika sa čitavom šumom svojih „omjera“, „kvota“, „reciprociteta“ koja čini ovu državu „djelimično slobodnom djelimičnom zemljom djelimične demokratije“.

Zašto je to tako? Zato što ključni subjekt etnopolitike u nekoj zemlji „narod“, a ne individualni građanin sa svojim kolektivnim afilijacijama. Taj narod, kao „subjekt“ svoj subjektivitet provodi kroz zastupanje čiji su nositelji politički predstavnici koji su prošli izborni proces isključivo unutar tog naroda. Tako su opći izbori iz perspektive etnopolitike uvijek „unutarnarodni“, gdje se frakcije političke elite etničkog naroda bore za vodeću poziciju njegovog „predstavnika“ u narednom mandatnom periodu.

Pravi izbori, koji se samo počasno zovu općim, vode se između političkih lidera unutar pojedinih narodnih blokova. Izabrani narodni predstavnici u „državnim“ (nad-narodnim) institucijama, nakon izbora, pregovaraju s drugim isto tako izabranim predstavnicima svojih naroda oko pozicija i kvota koje će u narednom periodu zauzimati. Eventualna pobjeda neke „multietničke“ opcije može biti legitimna samo ako se ugura – silom etnopolitičke aparature kvota – u jednu od „narodnih“ niša, pa će tako partije liberalno-lijeve orijentacije kao recimo SDP i Naša stranka, moći politički operirati jedino unutar „bošnjačkog“ dijela opće narodne vlasti, na što će se, iz ove perspektive gledano, s pravom naljutiti jedini „legitimni“ politički predstavnik bošnjačkog naroda – SDA.

Budući da je subjekt etnopolitike narod, sadržaj politike može biti samo ono što elita političkih predstavnika postavi kao „narodni cilj“ ili „interes“. To u principu znači da egzistencijalni, konkretni, zajednički problemi (raspolaganje javnim, prirodnim resursima, prostorima, naprimjer) konkretnih pojedinaca iz naroda, ali i „ne-narodnih“ grupa i pojedinaca ne mogu biti uzeti u razmatranje. Narodni subjektivitet se mora držati koherentnim i jasno razgraničenim od drugog naroda.

To razgraničenje se održava stalnim mobilizacijama narodnog jedinstva oko ključnih kolektivnih tema ili trauma, zastrašivanjem od drugog naroda. Koherentnost naroda kao političkog subjekta najlakše se postiže i održava teritorijalnim razgraničenjem između naroda, povlačenjem teritorijalnih granica na takav način da se stvori demografska većina određenog naroda u formi entiteta, kantona ili barem općine. Teritorijalna redistribucija je kamen -temeljac „državnog razloga“ u čijem svjetlu etnopolitika prerasta u nacionalnu državotvornu politiku.

Takva vladavina etnopolitike zbog stalnog populističkog mobiliziranja narodnog subjektiviteta, održavanja žara nacionalne revolucije otpočete ratnim djelovanjima devedesetih, nesumnjivo vodi k autoritarizmu, a nipošto demokratizaciji društva ili europeizaciji, ako pod time podrazumijevamo vladavinu prava, ljudska prava i slobode, individualnog građanina kao subjekta vlastitog samoodređenja, državu socijalne pravde…

Svaki režim, s više ili manje autoritarnih elemenata u današnjoj Europi blizak je etnopolitičkom principu. Nedemokratski elementi koji se identificiraju u političkom životu tih zemalja (Poljska, Mađarska, naprimjer) direktno su proporcionalni etnopolitičkom udjelu u tom životu. To su iliberalne, ili „djelimično slobodne“ demokratije.

Izvor: Okruzenje.com

Prof. dr Asim Mujkić, akademik, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close