Klaus Mertes: Papa nije bit kršćanstva

Klaus Mertes je rođen 1954. u obitelji diplomata. Pohađao je isusovački Aloisiuskolleg u Bonnu. S 23 godine pristupio je Isusovačkom redu. Uvjeren je u ignacijevsku pedagogiju kojoj je cilj da učenika odgoji za samostalno mišljenje. Sam je bio učitelj. Bavi se pitanjem kako se u sustavu ophoditi s moći i autoritetom. Jednom je rekao: „Gdje se kritika smatra uvredom visosti, miriše mi na sklonost zloupotrebe moći“. Kao rektor berlinskog Canisius-Kolleg obznanio je 2010. prve slučajeve zlostavljanja. Za nastojanje oko rasvjetljavanja zlostavljanja odlikovao ga je SPD građanskom nagradom Gustav Heinemann. Od 2011. je ravnatelj Kolleg St. Blasien u Schwarzwaldu. U ovom intervjuu objašnjava zašto je odreknuće od vlasti Benedikta XVI. spasonosni signal i zašto kruto ustrajavanje na „pseudo-jasnoćama“ izobličuje poruku Biblije.

 

 
Pater Mertes jeste li vi svrgnuli Papu?

(smijeh) Sigurno je skandal seksualnog zlostavljanja, a da to nisam namjeravao, bio presudan događaj za papu Benedikta. Njega je potresao opseg toga i u njemačkoj Crkvi.
Je li dobro to što je odstupio?

Da, to je bilo hrabro. Time je dao protuakcent tendenciji simbiotskog sjedinjenja osobe i službe. Zahtjev da cijela Crkva ovisi o vjerodostojnosti osobe na vrhovnoj službi, nije u skladu s katoličkom tradicijom. To je čak i opasno, jer bi moglo krenuti po zlu.
Je li Benedikt htio upozoriti: Vi pape, nemojte se praviti važni?

Poruka je odricanje od moći, odricanje da se stoji u središtu i da se bude važno. Ovaj si korak mogu za primjer uzeti i biskupi i župnici. Onaj tko želi biti blizu nemoćnima prvo se i sam mora odreći od moći. Isto se ni Isus nije dao okruniti za kralja.
U politici su česta odstupanja. Hoće li se ubuduće za svakog papu pitati: Dokle će još funkcionirati?

Upravo će o tome kurija morati razmisliti. Takva pitanja omogućuju reformu struktura.

 

Nije li takvo funkcionaliziranje žalosno? Budući da slabi auru službe?

Aura je ionako bila krajnje ambivalentna. Papa nije bit kršćanstva. To su kršćani koji žive evanđelje, a prije svega to je sam Krist. Fiksiranje na papu je sužavanje, te otuđenje od kršćanstva.
Živimo u svijetu u kojem se pozicije posreduju preko osoba. Što je pogrešno u tome ako se vjera posreduje preko osoba?

Ništa. Ali to ne mora biti osoba pape. Majka Terezija u Kalkuti je predstavljala kršćanstvo možda još bolje. Kada se religiozno prenese na neku superosobu, onda to naravno rastereti druge: tada se svi ostali mogu opustiti.
Krakovski kardinal Stanislaw Dziwisz prozivao je Benedikta: „S križa se ne silazi.“ Imate li razumijevanja za to?

To me začuđuje. Isus se nije dragovoljno dao razapeti. Njega nasljedovati ne znači da patnju, koju mogu izbjeći, usprkos tome prihvaćam – osim ako je to za nešto za što se stvarno isplati trpjeti i umrijeti.
Mazohizam dakle ne vrijedi?

Imao sam problem sa načinom na koji je Ivan Pavao II. svoju starost stavljao kao primjer. Bilo je kod njega, kao i kod nekih njegovih štovatelja, nešto od mistike patnje, koja trpljenje shvaća kao postignuće. Još jednom: Isus se nije dao razapeti jer je to htio, nego jer je to htio Otac nebeski. Kod Ivana Pavla II. ponekad sam imao dojam da je njegova vlastita volja stajala snažno u prvom planu.
Što očekujete od sljedećeg pape?

Iza nas su dva pontifikata kojima unutarnja uprava Crkve nije bila najvažnija. Želio bih nekoga tko će biti kompetentan u upravljanju i vladanju. Manje je važno hoće li to biti Afrikanac, Latinoamerikanac ili Evropljanin. Vatikanskom aparatu je potrebno vodstvo, to je na koncu pokazao Vatileaks. Neformalni krugovi i denuncijantski kanali moraju se zamijeniti transparentnim postupanjem. U Crkvi se mora izgraditi novo povjerenje.

 

Što Benediktova ostavka znači za njemačku Crkvu?

Ona rasterećuje njemački katolicitet. Naslovnicama poput one „Mi smo papa“ probuđeno je lažno očekivanje, kao da imamo neki poseban pristup Rimu i papi. Tomu je sada kraj.
Mnogi žale. CSU (bavarska Kršćansko-socijalna unija, op. pr.) je na Pepelnicu ustrajala da Benedikt jest i ostaje bavarski papa!
Takvo što je sasvim neprimjereno! Tako se od Benedikta pravi dvojnik Ivana Pavla II., koji je za poljsku naciju uistinu bio povijesna figura. Sad ga se instrumentalizira čineći od njega nešto specifično bavarsko, a CSU ga koristi još i u predizborno vrijeme.
No, nisu li pitanja oko kojih se vrtimo, kao spolni moral ili uloga žena u Crkvi, iz perspektive ostalog svijeta sasvim marginalna?

Naravno da postoje razlike u zemljama i kontinentima. U Africi još uvijek veliku ulogu igraju pitanja kao što su poligamija ili odnos prema vjeri u vještice. Ali i tamo se na primjer teško probija razumijevanje za celibat ili zabranu korištenja kondoma. Teza o posebno njemačkim temama miriše na strategiju izbjegavanja problema. Nasilje nad ženama, ta odvratna faca patrijarhata, je već odavno globalna tema. Postoje katolički biskupi na drugim kontinentima koji za homoseksualce zahtijevaju smrtnu kaznu. Crkva neće uopće izbjeći da o tome raspravlja po cijelom svijetu.
Kölnski kardinal Joachim Meisner je u Njemačkoj utvrdio „katoličku fobiju“. Osjećate li se Vi ugroženim?
Ne. Tko se u ovoj zemlji kao katolik osjeća ugroženim, taj ima problema s percepcijom. Do toga dolazi kada netko određenim stvarnostima trajno ne dopušta da prodru do njega.
Kada je masovno zlostavljanje klerika nad štićenicima postalo poznato, bila je to šansa za promjenu. Gdje smo danas?
Još na početku. Prije nego što se nešto promjeni treba postati svjestan stvarnosti. Zlostavljanje i njegovo prikrivanje je tako monstruozan način zloupotrebe moći da se ne može ne opaziti. To se ipak desilo. Sada je pitanje: Koliko još blokada neviđenja treba razoriti pogled na zlostavljanje?
No, je li takvo djelovanje uopće nastupilo u Katoličkoj crkvi?

U SAD-u su bila tri vala rasvjetljavanja. To je trajalo 15 godina. Ali budući da je zlostavljanja bilo i ima posvuda, prestravljenost će se globalizirati. Jedna od važnih zadaća sljedećeg pape bit će uklanjanje tih blokada neviđenja.
Benedikt iza sebe ostavlja gradilište?
On je Crkvu otvorio za tu temu. Htio je razjašnjenje. Njegova manjkavost je možda što je u svemu tome vidio samo zakazivanje pojedinaca, a nije vidio sistemske pozadine, koje su pogodovala takvim djelima i njihovom prikrivanju.
Možda zato jer u njegovoj teologiji zlo svijeta proizlazi iz nedostatka vjere?

Benedikt želi učvrstiti crkveni nauk. No, mnoge žrtve govore da je i nauk sukrivac: Nisam samo zlostavljan, nego sam se k tome desetljećima osjećao kao smrtni grešnik.
To bi jedan od nasljednika morao razbiti?

Neće to moći izbjeći. Ako bi kojim slučajem Benediktov nasljednik bio jedan od onih koji to smatraju suvišnim brbljanjem svijeta, onda će to morati učiniti njegov nasljednik. Prešućivanje zlostavljanja bi Crkvu iznutra razorilo.
Čast vašem optimizmu, ali njemačka crkva je upravo prekinula znanstvenu razradu problema.

Za mene to nije nikakva drama. Od samog početka su obje strane prema tom projektu pristupile simplificirano. Prvi korak je rasvjetljenje, dakle utvrditi što se uistinu dogodilo. To se mora dogoditi u direktnom susretu Crkve i žrtve. Njemačka biskupska konferencija je pokušala taj korak prepustiti znanstvenom institutu. Za to je međutim bilo prerano.
Koji je vaš savjet?

Moramo početi govoriti o vlastitim propustima. Svakako u prvom licu jednine. Zašto se moramo uvijek pred sobom, pred drugima i pred Bogom predstavljati kao nevini? A kršćanska poruka glasi: gori je strah od priznanja krivnje, nego sama krivnja. Kao i: odvažite se na nešto, pa makar krenulo i krivo. Ako izbjegavanje pogrešaka postane naša glavna nakana, završit ćemo u zamci samopravednosti.
Može li se Benediktova ostavka i u ovom pogledu pokazati ljekovitom?

Ovim postupkom Benedikt je ušao u rizik. U zadnjih nekoliko tjedana vidjeli smo sramotan protivan primjer koji se dogodi ako je nekome prvenstveno stalo do toga da slijedeći propise spriječi rizike. Kvazi-jasno postupanje u slučaju „pilule jutro poslije“ je isto kao kad bi Isus bolesnima rekao da ih nažalost ne može izliječiti jer je subota.
Za Prometej s njemačkog preveo Darko Pejanović. Izvor: Tagesspiegel, 17.2.2013.