Pomozimo najranjivije!
Razgalila me odluka vlade o narodnom zajmu, izdanju „narodnih obveznica“ na poček od dvije godine (uz kamatu od 3.25%, i usput – godišnju inflaciju između 12% i 13%), s učešćem od najmanje 500€, i golemim oduševljenjem pljačkaških mentaliteta u narodu, koji su ga već dovoljno opelješili, očekujući veliku dobit (na televiziji animiraju ulagače računicom o zaradi na uloženih 10000€!). Inflacija jede njihove eure kada leže bez ulaganja, kao mrtvi kapital, ali gricka i najavljenu kamatnu stopu te je ona realno manja od najavljene. Stoga, ukoliko nisu na vrijeme iznijeli novac, ili ga uložili u profitabilna ulaganja, u namjeri da smanje gubitak ulažu u „narodne obveznice“. Pasivni novac iz čarape vrijedit će (zadržimo se na 500€) nakon dvije godine, manje – uz prosječnu inflaciju od 6% (ukoliko se ostvare predviđanja ekonomskih baba Vangi o njenom padu) – oko 440€, ali uložen u obveznice također. Nakon dvije godine državnog korištenja ulagačevih novaca, njegova će „vrijednost“ iznositi oko 532€, od čega treba odbiti utjecaj inflacije koja podjednako otapa glavnicu i kamate. Uz fiksnu kamatnu stopu ona realno iznosi oko 468€. Tako da je jasno kako su „domoljubi“ i dalje na gubitku (za cirka 28€ manjem no da drže nove u čarapi), a jedini dobitnik je banditska država koja se dosjetila kako dvije godine „besplatno“ koristiti tuđi novac! No, da se vratim državi, nemani nad nemanima, koja je (jedna od njih) gurnula ljude u rat, popljačkala ih, i nastavlja nadalje svojim lopovlukom krasti od naroda, odnosno – nastojeći skupljanjem milijarde eura povratiti ono čime je (iz navodno humanitarnih razloga, na što ću se još vratiti) pomogla stanovništvo u vrijeme pandemijske i energetske krize. Stvarajući unutrašnji namjesto vanjskog duga, jer je već sigurno na vrh gnjurca kreditorima koji s barem 75% bespovratnih i djelomice povratnih sredstava, sudjeluju u onome što „stranka opasnih namjera“, pravomoćno osuđena kao kriminalna organizacija, naziva razvojem. Da imam moć, sva ta kriminalna klika – od Franje Tuđmana do Andreja Plenkovića i njihovih podguznika – i dan danas bi pošumljivala Goli otok, pretvarajući ga u drugi Mljet i isplativu turističku destinaciju. Svaka vlada, meni je sasvim ravno jeli ona HDZ-ovska, socijaldemokratska, socijalistička ili komunistička, pridružila bi im se u gore spomenutom doživotnom aktivizmu, ukoliko bi se usudila uzeti novi kredit prije isplate staroga, a kamoli da se zadužuje kako bi mogla isplaćivati njegove dospjele rate. Hoćeš aerodrom – u redu. Zaradi pare za njega, ili uzmi kredit, ali bez dozvole uzimanja novoga do potpune isplate staroga! Da, da, počet će „filozofije“; ali uz aerodrom potrebne su i pristupne ceste, mostovi, parkirališta, kojekakve „prčvarnice“ i hoteli uz njih, i što ti ga znam što će sve gospoda izmisliti, plus otplate rata prethodnog kredita za što je nužan novi, koji neka vraćaju naša djeca i unuci – tko ih jebe! Stvari se u životu daju sasvim pojednostavniti da postanu svima jasne, lišene kojekakvih magli i kičastih vatrometa zasljepljujućih boja. Ako sam uzeo kredit od bilo koje – bilo koje! – banke, pa ga odlučim otplaćivati zaduživanjem kod druge banke, a moguće i kod treće da vratim kredite prethodno spomenutoj,… Pa, probajte! Eto odmah pljenitelja, policije i inih državnih institucija kod vas, jer – lijepo ste se vi to zamislili, a kad oni obave svoj posao razmišljajte u zatvoru, pod obližnjim mostom, ili viseći na užetu o koje ste prikačili svoj vrat, što je to pošlo na krivo u vašem planu. Eto, a meni bi FT, AP i ostala razbojnička kamarila, o tome doživotno dumala na Golom otoku!
Sad, onima kojima je to prejednostavno objašnjenje jer se smatraju intelektualnim dušama koje shvaćaju samo visokoumna razglabanja (naročito ona koja im idu u korist), prezirući svaku logiku stvari, a napose poslovicu da se „pokriju koliko im je guber dugačak“, evo malo (pojednostavljenog, ipak) Yanisa Varoufakisa:
„Recimo da Mihalis pravi bicikle i da od bankara traži kredit od 500.000 evra da kupi rnašine koje će mu omogućiti proizvodnju ramova bicikala od karbonskih vlakana kako bi bicikli bili lakši i jači. Pitanje je: Gde će bankar pronaći tu sumu da bi je pozajmio Mihalisu, naravno uz odgovarajuću kamatu. Nemoj da požuriš sa odgovorom da će bankar pozajmiti Mihalisu svoj novac ili novac koji su drugi uložili u njegovu banku. To je pogrešan odgovor! Tačan odgovor je: Niotkud! Ni od čega! Bankar će naprosto uknjižiti, poveriti na Mihalisov račun sumu od 500.000 evra. Šta to znači? Znači da će, kad Mihalis proveri stanje na svom bankovnom računu, presrećan, ugledati na ekranu bankomata sledeće stanje: Saldo / Krajnje stanje = 500.000 evra. Mihalis će onda odmah isplatiti proizvođača mašine prenoseći 500.000 evra sa svog bankovnog računa na bankovni račun proizvođača i tako će se ni od čega, niotkud stvoriti suma od 500.000 evra! I, zaista, ,,proces pomoću kojeg banke stvaraju novac ni iz čega toliko je jednostavan da um nije u rnogućnosti da ga pojmi”, kao što je rekao jednom jedan značajni ekonomista. Naravno, ništa se ne rađa ni iz čega. Kad ti kažem da je bankar na magičan način stvorio 500.000 evra ni iz čega, mislim na ono što smo pomenuli ranije – tih 500.000 evra potiču iz budućnosti: Proizlaze iz postupka u okviru kojeg bankarska ruka probija membranu, prelazi ,,liniju vremena”, uzima vrednost koja još nije stvorena, prenosi je u sadašnjost, daje je (uz naknadu) Mihalisu, preduzetniku, i svi se nadamo da će novi Mihalisovi bicikli, s ramom od karbonskih vlakana, imati takvu razmensku vrednost da će suma od 500.000 evra koju nam je budućnost dala kasnije moći da se isplati, s kamatom koju smo joj dužni. Milošću bankara, dakle, Mihalis prima 500.000 evra ni iz čega ili, tačnije, iz budućnosti. Bankar profitira iz tog bezgrešnog začeća zahvaljujući značajnom procentu kamata – što je više novca prenosio iz budućnosti raznim Mihalisima, to je veća njegova lična korist. Od trenutka kada ga ne sputava nijedno ozbiljno ograničenje i kada može da ,,rađa” koliko god novca mu drago, što znači da ga prenosi iz budućnosti, periodi stabilnosti i razvoja čine da bankar bude optimističan misleći da zaista ne postoje granice. Stoga, dakle, on ,,rađa” sve više novca! U suštini, odlama sve veće razmenske vrednosti od budućnosti i prenosi ih u sadašnjost“
A kad se stvar zalomi ovom vrstom krađe od budućih generacija, država će upasti u dug nesposobna da ga vrati, banke će propasti ili će morati biti sanirane od države (privatne banke!), a sve će se prelomiti preko leđa građana koji su šutke podržavali ovakvu ujdurmu na kojoj počiva sustav!
Cijela ekonomija, bolje rečeno razvoj, bazirana je na ordinarnoj pljački. Nećemo o pljački prirodnih bogatstava (koje se pretvara u pljačku onaj čas kad se iracionalno koriste), niti o pljački jednih naroda od drugih, a niti o sistematskoj pljački radnih ljudi od strane kapitala. Radi se o pljački onih za koje se licemjerno zaklinjemo kako smo „Zemlju od njih samo posudili“ – o pljački budućih generacija, moguće još nerođenih nam potomaka. Ima mudrost koja govori da se treba pokrivati koliko je pokrivač dugačak, a čovječanstvo konstantno produljuje vlastiti guber na račun skraćivanja deka svojih potomaka. Živimo na dug, podržavajući vlade koje nas u naše ime (a u korist kapitala, što se predstavlja javnosti u vidu razvoja) sve više zadužuju. Pa se zadužuju još i pride za otplatu pristiglih rata, pa se onda još zadužuju kako bi mogle vratiti nova zaduženja, pa se…, kad je sasvim jasno da članovi vlade koji državu uvlače u te igre nikad lično neće vraćati zaduženja, a kao drugo, zadužuju još nerođenu djecu svojih državljana, kako bi današnja generacija (bogatih!) živjela još bolje, a preraspodjela bogatstva u korist sirotinje im ni ne pada na pamet. S kreditima, koji nemaju nikakvo pokriće, sem vjere da će se država dovoljno razviti kako bi njeni budući državljani mogli otplatiti dug u koji ih je aktuelna vlada uvalila! A kad se stvar zalomi ovom vrstom krađe od budućih generacija, država će upasti u dug nesposobna da ga vrati, banke će propasti ili će morati biti sanirane od države (privatne banke!), a sve će se prelomiti preko leđa građana koji su šutke podržavali ovakvu ujdurmu na kojoj počiva sustav! To se zove ekonomska kriza, kojih je kapitalizam prepun (periodički se ponavljaju), dok samo krajnji ignoranti ne vide prst pred nosom, osiono braneći ovakav sustav izvlačenjem negativnosti preživjelog društva – koje oni uslijed manjka pameti i vizije, smatraju socijalističkim – šuteći o opisanom scenariju koji se realizira pred njihovim očima. Kome još nešto nije jasno, u prvoj bi fazi završio na preobrazovanju, potom kod psihologa, pa psihijatra, a ne pomogne li sve to – pridružio bi se obnoviteljima Golog otoka, jer je najobičniji ignorant, razbojnik koji se krije iza neshvaćanja problema kako bi zadovoljavao svoje „domoljubno“ koristoljublje.
Ipak, ima gomila onih koji nisu sposobni uopćiti zaključke temeljem niza primjera, već im je za shvaćanje potrebno redom navoditi pojedinačne, iako ih ni jedan od njih neće uvjeriti. Pa, evo storije mog dobrog prijatelja, dobro ilustrirajući humanizam države koja ne bi ni – barem u ovom obliku – postojala da se mene pita. On je dugogodišnji korisnik socijalne skrbi, iz razloga koji su nebitni za daljnji tekst. Dijelom ću se poslužiti dokumentacijom koju mi je dao na uvid.
● prijatelj je na Zavodu za zapošljavanje prihvaćao svaki posao koji mu se nudio u okviru sustava Javnih radova, u trajanju od šest mjeseci, nakon čega je ponovno padao pod tutorstvo socijalne službe, jer mu je daljnje učešće bilo ograničeno za iduće tri godine, uz napomenu kako nije jedini koji je u teškoj situaciji. Primao je za osmosatni radni dan plaću nešto veću od 2000 kuna, te je nakon poslijednje isplaćene smatrao da može nastaviti primati zajamčenu socijalnu naknadu u tadašnjem iznosu od 500 kuna. No, zalud čovjek snuje kad bog odlučuje! Nakon silnih preračunavanja u područnom uredu socijalne skrbi, saopćeno mu je da ima pravo na naknadu tek treći mjesec nakon primitka poslijednje plaće! Žalba koju je uložio područnom uredu odbijena je, s napomenom da se žali direktno nadležnom ministarstvu. Pa, sjeo čovjek i žalio se (26.10.2010):
„…Kako sam poslijednju plaću,… primio tijekom 10-og mjeseca tekuće godine, a već od narednog mjeseca ostajem bez ikakvih primanja, smatrao sam da zadovoljavam kriterije za ponovni obuhvat sustavom socijalne skrbi (hrvatski državljanin, samac, bez evidentiranih prihoda, nisam posjednik zemljišta ni bilo kakve nepokretne imovine, nisam vlasnik vozila)… Poučen iskustvom od prije 10 godina, kada mi je primanje socijalne pomoći – nakon završetka javnih radova – odobreno tek 3 mjeseca nakon prestanka istih, obratio sam se službenici Centra za socijalnu skrb, koja je u tom trenutku zamjenjivala moju socijalnu radnicu, s pitanjem o opravdanosti takvog postupka. Ona mi je odgovorila kako je do toga došlo “uslijed krivog tumačenja zakona”, te da ću imati pravo na obuhvat sutavom stalne pomoći već “prvi mjesec nakon prijema poslijednje plaće”, ako u međuvremenu ostanem bez ikakvih primanja. Kako ne bih ovisio samo o riječi jedne službenice, izravnim upitom – preko e-maila – obratio sam se Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi, našto mi je promptno (također mailom, od 18.05.2010.g.) odgovorila Načelnica “Odjela za predstavke i pritužbe”… Njen odgovor, s obrazloženjem, bio je identičan odgovoru spomenute službenice Centra za socijalnu skrb, čime sam se uvjerio (ili sam barem tako mislio) u njegovu valjanost… S obzirom kako vjerujem da nadležno ministarstvo (Zdravstva i socijalne skrbi) – kao nadređeno područnim službama socijalne skrbi – ima jedino pravo na tumačenje zakonskih propisa, ovim putem, unutar zakonskog roka od 15 dana od dostave rješenja kojim se moj zahtjev odbija, ulažem žalbu Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi na spomenuto rješenje, s obzirom da smatram kako je ono protuzakonito. Molim vas da mi što hitnije, s obzirom na moju situaciju, na adresu koju prilažem, dostavite odgovor na moju žalbu…”.
I takom, moj prijatelj naivac, uvjeren da su upravo štićenici socijalne skrbi a ne umirovljenici najranjivija skupina društva (to ustvari nije tako, jer postoje još ranjiviji ljudi, koji iz raznoraznih razloga nemaju pravo ni na socijalnu zaštitu), čeka svaki dan – i tako, brat bratu više od četiri mjeseca – da mu ministar hitno odgovori, živeći tako od uvjerenja visokorangiranih “humanista” zaduženih za druge ljude, kako je ono što je zaradio na javnim radovima dovoljno da devet mjeseci ne bi “krepao” od gladi. Srećom, prijatelj je korenika, i sav sretan dočeka odgovor (07.03.2011.) Ministrastva zdravstva i socijalne skrbi, s ličnim potpisom ministra, i s kolor grbom zesrane države i obrazloženjem:
“Pobijanim rješenjem tijela prvog stupnja, pobliže navedenim u izreci ovog rješenja odlučeno je da se odbija zahtjev…za priznavanje prava na stalnu pomoć uz obrazloženje da je žalitelj bio zaposlen do 30.09.2010. godine… i da je poslijednju plaću za rujan mjesec 2010. godine… primio 07.10.2010. godine, čime su njegove materijalne prilike ocijenjen povoljnijim od onih koje se mogu osigurati sredstvima socijalne skrbi, jer prihod prelazi visinu stalne pomoći na koju bi imao pravo…”
I tako dalje, i tako dalje, s potpisom (s nadnevkom više od četiri mjeseca nakon upućene žalbe) ljigavog ministra, kojega se u međuvremenu još ljigavija mu stranka odrekla – mr. Darko Milinović, dr.med. Tko dovoljno poznaje prilike u državi od njenog osamostaljenja, uključujući učešće bezbrojnih dr.med. titulara (da ne spominjem onog na čelu jednog današnjeg ministarstva) shvatit će da uglavnom medicinski otpad odlazi u politiku, kreirajući nedostojne uvjete rada i života ne samo svojim istinski humanim kolegama, već i stanovništvu u cjelini. Tek još jedna napomena: ako jedna od radnica područne socijalne skrbi tvrdi kako je u slučaju mog prijatelja “došlo do krivog tumačenja zakona”, a za pravo joj daje načelnica u ministarstvu i savjetnica spomenute gnjide od ministra, jeli ovaj iz analnog otvora izvukao spomenuto rješenje, ili naprosto ne treba pravnih savjetnika?
● Idemo dalje. Nadasve “humana” vlada odlučila je u jeku pandemijske i trenutne energetske krize, pomoći primateljima socijalne skrbi, subvencionirajći njihove enrgetske izdatke (plin i struja) vaučerima trajnosti 6 mjeseci. Trenutna vrijednost vaučera narasla je od početnih 200 na 500 kuna (nekako mi se omilila ustaška valuta, zar ne?). Sve bi to bilo lijepo, da nema caka. Recimo, da su – kao u prijatelja – vaši mjesečni energetski troškovi otprilike 300 kuna. Odete na FINU, oni vam izdaju potvrdu o plaćanju (platila je država, odnosno svi mi, čak i primatelj socijalne skrbi, s obzirom da svi plaćaju PDV iz kojega se skupljaju sredstva) i – poslije toga poništi daljnju valjanost ovog bona. Je, a kaj bi ti štel, već čujem kritike vrlih domoljuba. Nič ja ne bi štel, samo da mućnete glavom, ukoliko vam ne služi samo za češljanje kose i nošenje šešira.. Ako vam kojim slučajem račun budne 600 kuna, država će vam ih namiriti u vrijednosti jednog vaučera, ali ćete morati doplatiti iz svog džepa još 100 kuna, ili – ako vam je kojim slučajem ostao još jedan neiskorišteni bon, od njega, nakon čega će ga FINA (država, jer je to državna agencija) poništiti! A slijedeći mjesec, ako vam trošak bude isti ili viši – jer vam je i onaj bon viška poništen – morate opet iz džepa doplatiti. Jasno, to skrbnicima socijalne skrbi, onima koji upisuju narodni zajam od najmanje 500€, nije nimalo teško!
● Zucker kommt zuletzt, kako bi rekli naši švapski prijatelji. Dok premijeru posvuda po medijima (najvidljivije na televiziji) curi iz usta sadržaj analnog otvora, obrazlažući humanizam vlade bolji od Pavelićevog, spram najranjivijih skupina, prijatelj priča slijedeću storiju. Odlukom Vlade iz drugog mjeseca 2022. godine, ukida se (s danom 25.02.2022.) nositeljima socijalne skrbi zajamčena naknada od 920 kuna (koliko je on primao; živio je k’o bubregu loju o udnosu na onu iz 2010-te godine!), te se određuje novi izračun u iznosu od 130% osnovice zajamčene minimalne naknade od 1000 kuna. Sve u svrhu zaštite ranjive skupine od elementarnih nepogoda tipa pandemije, energetske krize i inih (ne uračunavajući, naravno, politiku hrvatske vlade). Igra srce mog frenda u ritmu rock benda – sad će s novim mjesečnim milodarom primati 1300 kuna, pa već sprema kufere za Havaje! Ali, a, aber, nego već,…, od tada – a već je prošlo dvanaest mjeseci – on od toga ništa vidio nije! I dalje prima koliko i do rečenog datuma, 920 ustašica – sad već civilizacijski pretvorenih u eure. Na upit svojoj socijalnoj radnici što je s time, gdje je zapelo, odgovor je krajnje jednostavan: “Ništa vi ne brinite, dobit ćete sve zaostatke!”. Moguće bi ona i njena branša, primjerice, bili spremni čekati cijelu godinu, kolektivnim ugovorm potpisano povećanje svojih plaća? A dotle narod, gutajući izmet iz premijerovih ustiju, valjda zamišlja kako on brine o svojim “podanicima” da lakše prebrode krizu, povećanje cijena hrane, stanarine i inih davanja. Što, doduše, nije dužan plaćati, jer je život pod mostom, uz ispašu svježe trave, besplatan! Ljudi se čude kad revolucija zahvati i takve, jer “oni su samo radili svoj posao”! Daklem je, izračunajte i sami, država dužna isplatiti mom frendu zaostatke od više no 600 eura! Pa zabrinuti – usput rečeno, bolesni – prijatelj pita, što će se desiti ako on prije no mu sjednu ta sredstva, da prostite – odapne? Ništa, tješim ga, djeca ti to nikada neće vidjeti, a država će uštedjeti koju paru na tvojoj smrti, kao što je već uštedjela na smrti dosta onih koji su se uzdali u humanizam AP-ovske vlasti. One davnašnje i ove aktualne. A sad još raspisuje “narodni zajam” da povrati od onih kojima je “dala”, pljačkajući nove naivneže.
Prijatelj se, za sada – hvala na pitanju – još kako tako drži, a ja pišem ove retke samo da Vladi, vlastima, HDZ-u i svim hrvatskim “domoljubima” bude jasno kako bih podržao svaku – od parlamentarne do revolucionarne – opciju koja bi rušila ovu, ali i svaku sličnu ustašoidnu bagru. S obzirom da narodu istina još putuje od dupeta do mozga, zapela negdje u tankom crijevu, tek da podsjetim – kako me ne bi proglašavali teroristom (uostalom, podrška se razlikuje od čina) na nekoliko izjava uvjerenih “marksista”, takoreći komunjara u vizuri ove vlasti. Prvo definicija, da podučim silne učene glave koje “brinu” o najranjivijima, a nadasve silne doktore koji se iz medicine prebaciše u profitabilniju politiku demonstrirati nesposobnost.
– korjenita promjena u političkim, društvenim i ekonomskim odnosima, izvedena nasilnim putem [Francuska revolucija; Oktobarska revolucija]
– korjenit preobražaj, preokret na nekom polju života i rada (shvaćanju, psihi, kulturi i dr.) [otkriće atoma predstavlja revoluciju u fizici]
Daklem, za ljude sposobne šire misliti; revolucija ne mora biti isključivo nasilna, ali mora predstavljati korjeniti preobražaj područja kojega zahvaća, pa i politike te društvenih odnosa! Nasilna revolucija nastupa u povijesnim okolnostima kad su iscrpljena sva ostala sredstva, i stvoreni su uslovi za njeno pokretanje. Bacimo sada pogled na nekoliko misli Thomasa Jeffersona, jednog od autora “Deklaracije o nezavisnosti” i trećeg američkog predsjednika – uvjerenog “marksista”, he, he!:
“Drvo slobode s vremena na vrijeme mora se zalijevati krvlju patriota i tirana.”
“Teško je razgraničiti slobodu u granicama zakona, jer će se vlada tirana služiti zakonom da krši prava pojedinaca.”
“Kad ljudi strahuju od vlasti, u pitanju je tiranija. Kad vlast strahuje od naroda, radi se o slobodi”
„Mi smatrano ove istine očiglednim: da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni odstrane njihovog Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda itežnja za srećom. – U cilju obezbeđivanja ovih prava, vlade ustanovljene među ljudima,izvode svoje zakonite moći iz saglasnosti onih nad kojima se vlada. – Ako ikada ijedan oblik vlade postane prepreka ostvarivanju ovih ciljeva, pravo je naroda da ga promeni ili ukine, da ustanovi novu vladu, koja će ležati na temeljima takvih načela, i organizovati svoje moći tako da najbolje utiče na narodnu sigurnost i sreću. Razboritost će, zaista,zahtevati da davno ustanovljene vlade ne bi trebalo menjati zbog nebitnih i prolaznih razloga; tako je i svo iskustvo pokazalo da su ljudi više raspoloženi da trpe kada su zlapodnošljiva, nego da uklone nepravdu ukidanjem oblika (vlasti) na koje su navikli. Ali kada se dugi niz zloupotreba i uzurpacija, narušavajući stalno isti objekat, ispoljava kao namera dovođenja ljudi pod apsolutni despotizam, pravo je ovih ljudi, njihova je dužnost, da zbace takvu vladu, i uspostave nove čuvare svoje buduće sigurnosti.“, (iz „Deklaracije nezavisnosti“)
Onima koji teško shvaćaju, treba spomenuti da nije vlada, već je narod taj koji će procijeniti kada je došlo vrijeme za njeno zbacivanje. Ma kakvim sredstvima. A hrvatska Vlada svakako baš nešto ne strahuje od naroda, koji se – valjda u skladu sa svojim većinskim vjerskim uvjerenejem – vlada poput umiljatih ovčica.
Nije li još Thoreau – u eseju prvobitnog naslova „Otpor građanskoj vlasti” – rekao, kako „Svi ljudi priznaju pravo na revoluciju, to jest pravo da se otkaže poslušnost vladi i da joj se pruži otpor kad njena tiranija ili efikasnost postanu neizdrživi.“, („O dužnosti građanina da bude neposlušan“), čime se ustvari samo pozvao na Madisonovu „Povelju o pravima“ („Bill of Rights“) iz 1789. godine. Ne vidim baš neku kritičnost liberalnih kapitalista prema tako pravdanom pravu naroda na posjedovanje oružja (s obzirom da ne potiče od Lenjina ili Marxa!), koje bi primjerice omogućilo hrvatskom – ili ma kojem regionalnom narodu – da u slučaju nezadovoljstva pomete svoje vlasti s povijesne pozornice. Uostalom, budite sigurni, gdjegod se u poslanicama, poveljama ili ustavima apostrofira narod sa svojim pravima, njih ćete uglavnom naći na posvećenim papirima kakvim se inače brišu stražnjice. Spominjanjem naroda, vlastodršci – ne baš slučajno – propagiraju misao da mu je država pravedna i bogom dana za sva vremena.
„Sama vlada, koja je tek sredstvo što ga je narod odabrao da provede svoju volju, jednako podliježe zlouporabi i izopačivanju i prije no što narod uzmogne putem nje djelovati.“, (iz Henry David Thoreau, „O dužnosti građanina da bude neposlušan“)
„Ljudi mahom tako služe državi, ne u prvom redu kao ljudi, nego kao strojevi, svojim tijelima. Oni su stajaća i narodna vojska, tamničari, stražari, pričuvne jedinice itd. U većini slučajeva uopće se slobodno ne služe rasudnom moći ni moralnim osjećajem, nego se srozavaju na razinu drva, zemlje i kamenja; a možda će se moći izraditi i drveni ljudi koji će jednako valjano služiti svrsi. Takvi ne zaslužuju više poštovanja nego ljudi od slame ili grumen blata. Vrijednost im je jednaka onoj konja i pasa. Pa ipak, upravo takve obično smatraju dobrim građanima. Drugi — kao većina zakonodavaca, političara, pravnika, ministara i dužnosnika — državi služe iznad svega glavom, a budući da rijetko provode ikakva moralna razlikovanja, jednako je vjerojatno da će služiti Vragu, a da to ne namjeravaju, kao i Bogu. Sasvim malobrojni, poput junaka, rodoljuba, mučenika, reformatora u pravom smislu riječi i ljudi, služe državi i svojom savješću pa joj se stoga nužno mahom odupiru, a ona s njima obično postupa kao s neprijateljima.“, (ibid)
Jugoslavenski pak teoretičar samoupravnih odnosa, marksista i komunista Edvard Kardelj kaže:
“Sreću čoveka ne može doneti ni država, ni sistem, ni politička stranka. Sreću čovek može sebi stvoriti samo on sam. Ali ne on sam kao jedinka, nego samo u ravnopravnim odnosima sa drugim ljudima. U tim odnosima on treba samoupravno i slobodno da ovladava svojim pojedinačnim i opštim društvenim odnosima, ali — u odgovarajućim demokratskim organizacionim oblicima — i državom, sistemom i političkom strankom kao instrumentima njegovog sopstvenog samoupravljanja. Avangardne snage socijalizma i socijalističko društvo, prema tome, mogu imati samo jedan cilj, a to je da, prema mogućnostima datog istorijskog trenutka, stvaraju uslove u kojima će čovek biti što slobodniji u takvom ličnom izražavanju i stvaranju da može – na osnovi društvene svojine na sredstvima za proizvodnju – slobodno raditi i stvarati za svoju sreću. To je samoupravljanje.”, (Edvard Kardelj, “Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja”)
I eto, ja čekam, znajući da je u realnom vremenu (ali ne i u povijesnom!) zalud čekati budale – one na vlasti i one kojima vladaju – da se opamete.
P.S.
Upravo prije no odlučih otposlati tekst, zvoni telefon. Prijatelj mi se javlja, sav razdragan. „'Eppour si muove’, ipak se kreće! Država je postala brža od smrti. Zamisli, prije pola sata poštar mi donosi sve zaostatke od socijalne skrbi! Živio FT!“, ushićeno klikće. „Jesi li načisto poludio,“ – pitam ga – „odakle odjednom tolika ljubav za Franju? Zar si se prodao za par stotina eura?“. „Kakav te Franjo spopao,“ – odgovara – „mislim na ‘Feral Tribune’!“. Potonji, pomislih, počivao u miru.
Ladislav Babić
