Kineski carevi duboko su poštovali svoje političke savjetnike. Ponekad bi im ležerno skidali glave, slali ih u progonstvo, ali uvijek su se bojali njihove izdaje.
Tajni savjetnici prozvani su tajnima ne samo zbog toga što su slavu ideja prepuštali vladaru, već i zbog toga što su trebali šutjeti o svojim poslovima.
Sun Tzu kaže: ”Od svih vojnika koji su blizu zapovjedniku nitko mu nije bliži od tajnih agenata: od svih nagrada nijedna nije slobodnija nego ona koja se daje tajnim agentima; od svih zadataka nijedan nije povjerljiviji od zadaća tajnih operacija”.
Moderna demokratska vlast je otvorena vlast ne samo zato što su hrvatske vlade, i bez rasprave u Saboru, potpisivale međunarodne sporazume (Open Government Partnership), nego i zato što je danas teško, maloj zemlji i nemoguće, skrivati tajne.
Nastupe tako povremeno trenuci kada se jasno vidi da Hrvatska nije zrela demokracija i da hrvatska vlast nije otvorena vlast.
Za naše vladare rečenica ”Javnost ima pravo znati” je obična parola za vanjsku upotrebu. Vlast pazi i njeguje tajne službe. Ja sam sasvim naivno mislio da se radi o teorijama zavjere, da UDBA nije dovela Tuđmana na vlast, da tajne službe doista traže zakonske naloge za tajne mjere, da se ne pletu u izbore.
Tek povremeno bi mi naišla ideja da se skandali planiraju, da dokumenti ne cure bez razloga.
No mi obični smrtnici o tome možemo sanjariti, ali iako znamo da se tajne šapuću na uho, da je politika prepuna intriga i konspiracija, sve je to izgledalo kao fantazija. Sad je postalo ozbiljno.
Već nekoliko dana padaju Predsjedničini tajni savjetnici. Oni odlaze s funkcije, ali sa sobom nose tajne i misterije. I najveće je pitanje što će reći, kako će odati, hoće li biti bijesni ili pametni, hoće li lagati ili reći svu istinu i ništa osim istine? Gdje će se zaustaviti to kolo nesreće?
Oni su bili ključni ljudi u dovođenju Predsjednice na vlast, čuvanju njenih tajni, pisanju njenih govora.
Sasvim je razvidno da agenti razgovaraju, očito su prijatelji, s njenim savjetnikom u strahu i uz prijetnju da mu se svašta može dogoditi ako bude previše govorio, ako kaže što zna.
Nisu mogli računati na njegov strah da je i sam upleten, pa će zato šutjeti, jer on može izgubiti manje nego njegovi nalogodavci.
Rečenica: ”Služba će u svakom pogledu štititi Predsjednicu od mog negativnog djelovanja nakon što odem iz Ureda i da je spreman, ako dobije takav zadatak, i autom se zabiti u mene” je prijateljsko upozorenje koje jako sliči na prijetnju!
Stvaranje paraobavještajnog podzemlja, paralelnih linija zapovijedanja i korištenja osobnih i posebnih odnosa s ključnim nositeljima tajni, ovlaštenja za posebne mjere (kako se uglađeno zove prisluškivanje i praćenje), korištenje medija i mreža pomoglo je stvaranje situacije u kojoj su protivnici vrijeđani, diskvalificirani.
Prljavi dio te negativne kampanje prepušten je savjetnicima. Ne, nije se radilo o izbornom natjecanju u kojem je sve dopušteno. Radilo se o organiziranom korištenju metoda i ljudi tajnih službi, podacima i sredstvima paralelne i prljave izborne kampanje.
To nije fer, nije čak ni podla izborna utakmica; sve to sliči na korištenje špijunskih metoda eliminacije.
Je li to zločinačko udruživanje radi kršenja zakonitih izbora?
Savjetnik za unutarnju politiku zna sve o takvim specijalnim operacijama. Bilo bi mu bolje da šuti.
Jedna od grubih pogrešaka politike Predsjednice su tajanstvena putovanja i proslave blagdana u krugu svojih prijatelja u Sjedinjenim Državama. Ne jednom već dvaput. I dok je prvi posjet nakon nestanka iz javnosti završio sastankom s vojskom, drugi je izazvao buru.
Tajanstvenost je potaknula znatiželju, a umjesto odgovora s kime se sastala, s kojom svrhom i kada uslijedile su slike na Tweeteru i slikanje ispred ograde Bijele kuće, te razgovor na HRT-u u kojem je ponovila je da oko njenog puta ništa nije tajno, te nastavila pričati o ustašama, Srbiji, micanju biste Josipa Broza Tita te ”bezobraznim” novinarima.
Problem nije u tome što je to bio privatni, a ne službeni put, već je problem što je istina. Je li Predsjednica govorila istinu i cijelu istinu. Umjesto toga sve vezano uz put proglašeno je državnom tajnom. Štoviše, odgovor je bio hektično nastojanje da se neprekidno pojavljuje u javnosti i prikazuje kao djelotvorna, osjećajna i skrbna osoba. A deseci ljudi, pogotovo ako su bijesni i osvetnički raspoloženi, mogu naći načina da sve to ponovo postane skandal. Pogotovo sada u vrijeme blagdana i obljetnica tih putovanja.
Staro pitanje, koje mora ostati diskretna tajna, su izvori financiranja njene kampanje. Ako su njeni financijeri oni koji se terete za porezne utaje, sumnjivo pranje novca, ako su gosti na inauguraciji ujedno i stalni posjetitelji USKOK-a, tada i savjetnici, drugovi iz tog vremena, ako znaju puno, mogu nešto i reći.
Moglo bi se dogoditi da u trenutku neopreznosti počnu iznositi neugodne detalje, sjetiti se nekog diskretnog puta u zagonetnu misiju.
Georg Simmel je prije stotinu godina u jednoj tipologiji pokazao da postoje skupine u koje se željno, ali teško ulazi, no da je izaći još teže, jer nastanu obaveze i prijateljstva koja škode, postaju teška, mučna.
Bolje da ne navodim njegove primjere, ali mogu reći da to svakako nije krug članova kluba džentlmena.
Mnogi koji su, iskreno ili iz računa, bili saveznici Predsjedničine moći smatrat će se izigranima i prevarenima. Bilo bi loše da im se ne pošalje poruka da će, ako treba, i službe biti protiv njih, da će se njihove informacije proglasiti lažima, a pitanja smatrati zlonamjernim, pakosnim ili izrazom zavisti.
Lista onih koji se sada osjećaju izdanima mogla bi biti dugačka. Ni do sada nisu svi razumjeli zaokrete i kontradikcije u njenim izjavama. No ona je ”naša” moglo se reći, pa onda oprostiti, kao što našima uvijek praštamo.
Ne radi se o ideološkim razmiricama, već jasnom znanju da se ne može računati na pokrovitelja i zaštitnika.
Moglo se oprostiti kada je srušen njen autoritet u davanju pomilovanja ako je netko od tog sumnjivog društva na to računao, ali sada ostaje samo bijeg u države koje ne izručuju.
Iznošenje prljavog rublja onemogućit će da ju štite i moralni autoriteti koji, bar na riječima, drže do poštenja, tradicionalnih vrijednosti i nacionalnog ponosa. Ako prestane biti ”naša”, neće pomoći ni suze, ni grljenje, ni glazbeni ukus ni slova glagoljice na haljini.
Zato i bivši savjetnik zna da je njegova obrana prijetnja napadom. Možda ne zna da se prazne puške boje dvoje. On zna što zna, ali ona ne zna što on može reći.
Predsjednica je računala na to da može dosta maštovito tumačiti Ustav. Stvarala je vladu (u sjeni?), aludirala na ovlasti u slučaju izvanrednog stanja, odgovornosti za usklađeno djelovanje vlasti. Smetaju je ustavna ograničenja. Obećavala je da će sazvati Vladu, dovesti u red državu i privredu. Predsjednica bi rado mijenjala Ustav. Zašto to nije rekla u izborima?
Baš suprotno, Josipoviću je zamjerala da se bavi Ustavom, a ne svakodnevnim brigama. A sada bi više vlasti uzela kao da je izvanredno stanje.
”Ova generacija se otuđila od svojih vlada shvativši da je politička vlast monopol političkih partijskih oligarhija, interesnih klika i grupa za vršenje pritiska. Nakon emocionaliziranja od strane diktatora, duh mase nije našao svoj novi stabilitet. Ustavi su mogli obećati slobodu – što su i učinili – ali ne i kruh, odnosno ekonomsku sigurnost za kojom teži mali čovjek. Njemu je jasna i neuljepšana istina da se političke odluke, koje su vitalne za dobrobit svih, više ne javljaju u okviru ustava. Društvene se snage kreću i bore izvan ustava jer ustavi nisu ni pokušali naći potrebne solucije. Ustavi se smatraju otrcanim kompromisima i improvizacijama slučajnog stranačkog oblikovanja.”
To je napisao čuveni ustavni teoretičar Karl Löwenstein (1951.) i imao je pravo. Kao da je opisao Hrvatsku danas.
Ustav se mijenja odlukama Ustavnog suda, referendumom, ishitrenim tumačenjima, a puzajuća ustavna promjena uspješno mobilizira samo uske krugove stručnjaka i političara.
Većini ljudi nejasni su razlozi očitog sukoba, nejasno je što se mijenja i zašto, a najmanje je jasno koje su alternative i što će se zapravo postići. Ljudi brinu o kruhu i zaposlenju, a ne o ustavu.
Od sve želje da se bavi važnim pitanjima vlasti, formiranja vlade, demografske politike, sklapanja međunarodnih sporazuma ostalo je samo glumiti učinkovitost seleći ured od grada do grada.
Jasno mi je da u tome ona nema nikakva ovlaštenja, da se smiješi i prima građane, posjećuje škole i radne kolektive. Zašto to nisu posjeti već ”izmještanje” Ureda? Da bi sve imalo privid službenog i važnog.
Obećanja koja daje, zahtjeve i molbe koje prima nisu u njenoj nadležnosti. Ona će intervenirati, pisati i upozoriti nadležne, ali ona nije mjerodavna, tako kaže. Je li to odobravanje neformalnog utjecaja? Na nižim razinama to bi se zvalo ”veze i poznanstva”, a u Crkvi zagovor.
Kako bilo da bilo, nije glavno pitanje trošak, već učinkovitost. Kad pravnik, odgojen na poštivanju načela zakonitosti to pita, lako me je umiriti protupitanjem: a što tu ima loše. No kad bi, hipotetski govoreći, neki njen savjetnik postavio isto pitanje, njega se ne bi moglo diskvalificirati kao neznalicu ili neupućenog.
Imati ured u Sisku, Varaždinu ili Karlovcu, a spavati u Zagrebu može se pretvoriti u niz nezgodnih pitanja o tome što se radilo i zašto.
I u boksu i u politici dobar dio borbe su finte i eskiviranje udaraca. No ako se borba pretvori u mahanje po zraku, trčkaranje po ringu, u nekom trenutku publika počinje fućkati, naročito svome, onome koji je obećavao razvaliti protivnika, završiti borbu prije treće runde.
Vratimo se problemu tajnih savjetnika. Oni znaju tajne i trebaju šutjeti. Moraju se paziti u prometu. Moraju paziti što kažu, a tekst ne smiju potpisati. Ne smiju puno ni demantirati, jer demantiji su vijest. Treba šutjeti do zaborava.
Tužan je život savjetnika. Kada su pametni, ne primaju pohvale, kada su lukavi i vješti, svaka krivnja bit će njihova, a svaki uspjeh tuđa pobjeda. Zato se s njima obavljaju diskretni razgovori u slastičarnicama, preko posrednika. To je obavještajna rutina. Zato se smjenjuju bez puno riječi. To je politička rutina. Ali nije demokracija, nije otvorena vlast.
Kao i obično, u politici je važan trenutak. Ono što je najvažnije u ovoj aferi je da su svi sve znali, ali su čekali isplatu božićnica, obilje hrane i darova za blagdane, a naročito su računali na to da je godinu dana do izbora.
Tko će sve biti predsjednički kandidati odlučuje se sada. Svi su oklijevali s tom odlukom. No rasplet je počeo. Pobjednik mora dobiti većinu, ne lijeve i desne, ne koalicije i stranaka, treba većinu prebrojanih glasova.
Lako je bilo biti popularan kandidat bez zajedljivog, nepristojnog i nemilosrdnog suparnika. Sada više tajne nisu ni službene ni državne, pitanja se ne mogu dogovoriti.
Ne ide Predsjednica u rekonstrukciju Ureda. Predsjednica ide u rekonstrukciju lika, ili interijera. Premda se fasada, maska, ruši.
AUTOR: JOSIP KREGAR
autograf.hr
