DAN SJEĆANJA
Autor: Dr. Mustafa-ef. Cerić
Večeras nastupa 10. muharrem 1448. godine po Hidžri, dan Ašure – dan dubokog značenja kada misli većine muslimana neizbježno odlaze i prema Kerbeli, mjestu na kojem je hazreti Husejn, unuk Allahovog Poslanika, zajedno sa svojim najbližima, položio život braneći istinu, dostojanstvo i moralni princip.
Kerbela nije samo historijski događaj; ona je trajni podsjetnik da vjernik ne smije žrtvovati pravdu radi prolazne koristi, niti istinu radi straha od moćnika. Zato se na dan Ašure s tugom prisjećamo tragedije Kerbele, ali još više nastojimo oživjeti vrijednosti koje je hazreti Husejn svjedočio svojim životom: vjeru, hrabrost, strpljenje i nepokolebljivu odanost Allahu.
Neka nam sjećanje na Kerbelu bude izvor pouke, a ne podjele; izvor moralne budnosti, a ne ogorčenosti; i neka nas podstakne da u vlastitim životima budemo uz istinu, pravdu i dobro.
Likovi poput Šimra ibn Zi’l-Dževšena i Sinana ibn Enesa zauzimaju posebno teško mjesto u islamskoj historijskoj svijesti. Kada se govori o njima, nije riječ samo o biografijama pojedinaca, nego o simbolima jedne od najvećih tragedija u povijesti muslimana – ubistvu hazreti Husejna ibn Alija u bitci kod Kerbele u Iraku.
Historijska slika
Naime, 10. oktobra 680. godine/ 10. muharrema 61. godine po Hidžri, hazreti Husejn ibn Alija, unuk Poslanika Muhammeda, a.s., krenuo je prema Kufi nakon što su mu mnogi stanovnici tog grada iskazali podršku. Političke okolnosti, međutim, brzo su se promijenile. Vojska umejjidskih vlasti opkolila je hazreti Husejna i njegovu malu skupinu porodice i pristalica na Kerbeli.
U klasičnim historijskim izvorima Šimr ibn Zi’l-Dževšen pojavljuje se kao jedan od najtvrđih i najnemilosrdnijih zapovjednika u vojsci koja je stajala nasuprot hazreti Husejnu. Predanja ga opisuju kao čovjeka koji je aktivno insistirao na grubom postupanju prema hazreti Husejnu i njegovim suputnicima.
Sinan ibn Enes se u mnogim tradicionalnim izvještajima spominje među onima koji su neposredno učestvovali u završnom činu ubistva. Historijski izvori se razlikuju u pojedinostima oko toga ko je zadao posljednji udarac, ali se i Šimr i Sinan u islamskom kolektivnom pamćenju vezuju za neposredno sudjelovanje u tom zločinu.
Zbog toga njihova imena nisu ostala upamćena kao imena vojskovođa, političara ili plemenskih prvaka, nego kao imena ljudi čija je historijska ostavština neraskidivo povezana s povijesnom tragedijom na Kerbeli.
Dublja moralna dimenzija
Dakako, Kerbela nije samo priča o dvojici ljudi. Jer da je problem bio samo u Šimru i Sinanu, tragedija bi bila jednostavna. Islam nas, međutim, uči da se velika nepravda rijetko rađa iz jednog srca. Ona nastaje kada: vlast postane važnija od pravde; kada poslušnost ljudima postane važnija od poslušnosti Bogu; kada strah nadvlada savjest; kada masa zašuti pred nepravdom. Šimr i Sinan zato predstavljaju krajnji ishod jednog moralnog pada koji je zahvatio mnogo širi krug ljudi. Većina nije fizički nasrtala na Hazreti Husejna. Većina nije prolila njegovu nevinu krv. Ali većina nije ni stali u zaštitu njegove nevinost.
Zbog toga islamski učenjaci kroz stoljeća često naglašavaju da Kerbela nije samo lekcija o zločincima nego i o šutnji većine „dobrih“ ljudi.
Duhovna krivnja i teret Ummeta
Muslimani kroz stoljeća osjećaju tugu zbog Kerbele jer je ubijen nevin čovjek kojeg je Poslanik volio. U vjerodostojnim predajama prenosi se da je Poslanik govorio o ljubavi prema Hasanu i Husejnu, nazivajući ih prvacima mladića Dženneta. Zato je bol zbog njihove sudbine prirodan dio islamskog osjećaja poštovanja prema Ehl-i bejtu. Ali važno je razlikovati: sjećanje od očajavanja; pouku od opsjednutosti; odgovornost od naslijeđene krivnje.
Ummet ne nosi krivnju za djela Šimra i Sinana. Svaka duša nosi vlastiti teret pred Allahom. Nijedan musliman danas nije odgovoran za ono što je učinio neko prije četrnaest stoljeća. Odgovornost današnjeg muslimana nije da nosi njihovu krivnju nego da izvuče pouku iz njihovog pada.
Kako se nositi s tom prošlošću?
Možda je najzdraviji islamski pristup sastavljen od četiri elementa:
a) Čuvati sjećanje. Ne zaboraviti Kerbelu. Ne umanjivati tragediju. Poštovati hazreti Husejna, njegovu porodicu i njegove suputnike.
b) Ne živjeti u stalnoj historijskoj ogorčenosti. Islam ne traži da čovjek cijeli život provede u mržnji prema mrtvima. Mržnja koja se prenosi kroz generacije često pravi nove podjele umjesto novih rješenja.
c) Pretvoriti tugu u moralnu budnost. Najveći spomenik hazreti Husejnu nije suza nego karakter. Kad čovjek odbije nepravdu, zaštiti slabijeg, govori istinu pred moćnim i sačuva dostojanstvo vjere, tada duh Kerbele postaje živa pouka.
d) Predati konačni sud Allahu Milostivom. Historija bilježi djela ljudi. Ali konačni sud pripada Svevišnjem Allahu.
Musliman može jasno reći da je ubistvo hazreti Husejna bilo težak zločin, a istovremeno prepustiti konačnu presudu Gospodaru svjetova. Šimr ibn Zi’l-Dževšen i Sinan ibn Enes ostali su u muslimanskom pamćenju kao simboli trenutka kada su politička strast, poslušnost vlasti i otupjela savjest dovele do prolijevanja krvi Poslanikovog unuka. Njihova imena podsjećaju na ono što čovjek može postati kada utiša glas savjesti.
Ali Kerbela nije posljednja riječ islamske historije. Posljednja riječ nije Šimr. Nije Sinan. Nije ni mač. Posljednja riječ je pouka: da se istina može ubiti u jednom trenutku, ali da njen moralni sjaj može nadživjeti stoljeća. Zato se muslimani sjećaju hazreti Husejna ne prvenstveno zbog načina na koji je ubijen i postao šehid, nego zbog vrijednosti koje je predstavljao – vjernost principu, dostojanstvo pred silom i uvjerenje da je čast vrjednija od prolazne moći.
II
Jedna od najdubljih pouka Kerbele jeste spoznaja da Allah Svevišnji nije odredio ljudsku povijest kao mirnu i jednoličnu stazu na kojoj se dobro i zlo nikada ne sukobljavaju. Naprotiv, povijest je prostor ispita, pozornica moralne odgovornosti i mjesto na kojem se otkrivaju skrivene dubine ljudskih srca. Da je Allah htio, mogao je zaštititi hazreti Husejna od njegovih neprijatelja, kao što je mogao poštedjeti i druge vjerovjesnike njihovih teških iskušenja. Međutim, Allahova mudrost nije u tome da ukloni svaki izazov, nego da kroz izazove otkrije istinu o ljudima.
Od hazreti Adema, koji je iskušan padom i pokajanjem, preko hazreti Ibrahima, koji je iskušan vatrom i žrtvom, hazreti Musaa, koji se suočio s faraonskom silom, hazreti Isaa, koji je bio izložen poricanju i progonu, pa do hazreti Muhammeda, sallallahu alejhim ve sellem, koji je prošao kroz odbacivanje, bojkot, progone i ratove – svi Allahovi poslanici prolazili su kroz dramu povijesti. Njihova veličina nije bila u tome što su živjeli bez iskušenja, nego što su kroz iskušenja pokazali vjeru, strpljenje, hrabrost i oslonac na Allaha.
I Kerbela je dio iste Božanske mudrosti. U njoj nije iskušan samo hazreti Husejn; iskušani su i njegovi protivnici, i oni koji su ga podržali, i oni koji su šutjeli, i oni koji su se kolebali između istine i interesa. Upravo zato Kerbela ostaje trajna lekcija svim generacijama. Ona pokazuje da Allah dopušta da se događaji odvijaju kako bi se razotkrilo ono što je skriveno u ljudskim dušama, da bi se razlikovali iskrenost od licemjerstva, hrabrost od kukavičluka, vjernost principima od pokornosti prolaznoj moći.
Da nema iskušenja, ne bi se znalo ko je spreman žrtvovati vlastiti interes radi istine. Da nema historijskih prekretnica, ne bi se mogla prepoznati veličina moralnih odluka. Zato povijest nije statična pozornica na kojoj svi stoje na istom mjestu, nego dinamičan tok u kojem se iz dana u dan otkriva karakter ljudi i zajednica.
Kerbela nas zato uči da Allahova pravda nije uvijek odmah vidljiva ljudskim očima. Ponekad se čini da sila pobjeđuje, a da pravednici stradaju. Međutim, krajnje mjerilo nije trenutak, nego vječnost; nije prolazna pobjeda, nego Allahovo zadovoljstvo. Oni koji su na Kerbeli imali mačeve i vlast ostali su tek historijska fusnota, dok je ime hazreti Husejna postalo simbol moralne postojanosti kroz stoljeća.
U tome se krije velika pouka za svakog vjernika: ne mjeri uspjeh samo onim što vidiš danas. Allah vodi povijest prema Svojoj mudrosti. Na čovjeku je da izabere stranu istine, pa makar bio malobrojan, jer se vrijednost djela ne mjeri snagom trenutka nego težinom koju ono ima pred Allahom, Gospodarom svjetova.
Dr. Mustafa-ef. Cerić
Dr. Mustafa-ef. Cerić (Reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini od 1993. do 2012. godine). Autor je više knjiga i radova, član domaćih i međunarodnih naučnih organizacija.
preporod
